Posl.br. P-621/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Petroneli Jakobušić, u pravnoj stvari tužitelja VI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku RI, protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split zastupanog po punomoćniku VIE, radi Obvezno - ništetnost, nakon održane glavne i javne glavne rasprave zaključene dana 23. veljače 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja KI i odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 18. ožujka 2026.godine

presudio je

Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 051213070705 od 14. 12. 2005. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, solemniziran po javnom bilježniku iz Dubrovnika Nikši Viđenu pod br. OU-1550/05 dana 20. 12. 2005., kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i to dijelovi odredbe čl.1. pa se nalaže tuženiku OTP banka d. d. , OIB: 52508873833 da tužitelju ČI, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.031,79 eura (četiri tisuće trideset i jedan euro i sedamdeset i devet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. 10. 2015. pa do isplate i to za razdoblje od 01.10.2015. pa do 31. 12. 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenim za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO- a (NN 78/15), a za razdoblje od 1. 1. 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

riješio je

I Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 748,35 EUR sa zateznim kamatama.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročeni mu parnični trošak od 2.572,13 eura sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je dana 14. 12. 2005. g., kao korisnik kredita, zaključio s tuženikom kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 051213070705, solemniziran po javnom bilježniku iz Dubrovnika Nikši Viđenu pod br. OU-1550/05 dana 20. 12. 2005, da je člankom 1. navedenog Ugovora tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 46.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB, te je ugovoreno da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita iz Ugovora, da se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju temeljem primjene valutne klauzule, a svaki povrat, izvršen u kunama obračunavati će se u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta, da je člankom 2. Ugovora ugovoren rok otplate od 15 godina u 180 jednakih mjesečnih anuiteta, a člankom 3 predmetnog Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,39% godišnje, te da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke. Navodi da je Iz dostavljene dokumentacije vidljiv pregled dospijeća anuiteta i pregled uplata za podmirene anuitete zaključno sa 2016. godinom kada je sklapanjem Dodatka 1. ugovora o kreditu isti konvertiran, te kako se visina mjesečnog anuiteta mijenjala (povećavala) promjenom tečaja CHF prema HRK. Ukazuje da je presudama Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/17-10 od 14.06.2018., i Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013. (a na koju presudu VTS RH su utužene banke - pa tako i tuženik, podnijele revizije koja su odbijene presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH br. Rev. 2221/2018 od 3. rujna 2019. ) presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1.9. 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača-korisnika kredita radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, te ugovornih odredbi kojima je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica. Sud je u navedenim presudama utvrdio da su, među ostalim nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama, i ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franakprosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, navedene presude, budući je u istima utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača – korisnika kredita i od strane ovdje tuženika, obvezujuće su za naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Temeljem takvih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, a sukladno promjenama tečaja CHF prema HRK, tuženik je mijenjao tj. uglavnom povećavao iznos svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, a koji tako uvećan anuitet je tužitelj plaćao. Stoga smatra da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa kod svakog pojedinog anuiteta (od sklapanja ugovora o kreditu do sklapanja aneksa tog ugovora kojim je kredit konvertiran) i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja pojedinog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF na dan sklapanja ugovora, koje iznose je tuženik stekao bez osnova. Slijedom svega navedenog da je tuženik dužan tužitelju vratiti iznose koje je isti preplatio uslijed ništetnih odredbi o promjeni valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to ukupan iznos od 4.780,14 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene preplate pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da se protivi tužbenom zahtjevu iz tužbe u cijelosti. Ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer je sjedište tuženika u Splitu sve u smislu čl.48 ZPP-a. Navodi da je tužbeni zahtjev neosnovan jer da je kredit konvertiran u eurski kredit te da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor s važenjem ex tunc, čime nema osnovnog ugovora ni pravnog interesa za vođenje parnice. Smatra daje prihvaćanjem konverzije tužitelj izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit sa valutnom klauzulom u EUR-ima. Navodi da je kod tužitelja u konverziji utvrđena pretplata od 21.553,60 kuna, te da je 5.783,23 kune iskorištene za podmirenje 50% anuiteta nakon konverzije kredita, a iznos od 15.764,37 kuna iskorišten za prijevremenu podmiru kredita tužitelja 20. srpnja 2016. te da je utvrđen iznos nove nedospjela glavnice iskazan u valuti EUR. Navodi da je tužitelj bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti, da je prije sklapanja dodatka i to dopisom od 13. studenog 2015. kojim su mu predočene sve informacije i objašnjenja o konverziji, informativni izračun konverzije, korisničko ime i lozinka, kontakt telefon za dodatne informacije, pregled prometa po originalnom CHF kreditu, simulirani otplatni plan u valuti EUR na dan 30. rujna 2015.Smatra da je sporazumom stranaka o konverziji nastala nova pravna osnova kojom su nastala nova prava i obveze pa da nema pravi potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora. Poziva se na odluku Vrhovnog suda RH Gos-1/2019 o kojem je taj sud odgovorio na postavljeno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava na način "sporazum o konverziji" sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, NN 102/15 ima pravne učinke i valjam je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navodi da smatra da je financijsko knjigovodstveno vještačenje nepotrebno jer je provedena konverzija kredita, a u slučaju da se isto bude provodilo predlaže da utvrdi tzv. negativne tečajne razlike. Ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine od 2.860.65 EUR ( 21.553,60 kuna) uvećanu za zatezne kamate od 21. srpnja 2016. pa do konačne isplate utvrđene na ime pretplate u konverziji a koja je dijelom korištena za podmiru dospjelih obroka kredita tužitelja a većim dijelom za prijevremenu podmiru kredita tužitelja.

3. Tužitelj podneskom od 07. svibnja 2024. godine osporava tzv. negativne razlike jer na strani tužitelja nije došlo do nikakvog stjecanja bez osnove pa da je nejasno što bi to tužitelj trebao vratiti tuženiku radi čega smatra da tuženik nema nikakvo valjano potraživanje prema tužitelju.

4. Sud je saslušao tužitelja na ročištu od 16. rujna 2024. i proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku financijske struke Ivoni Ivanović iz Dubrovnika, te saslušao vještakinju radi davanja usmenog nalaza i mišljenja na ročištu od 23. veljače 2026.

5. Tuženik podneskom od 17. prosinca 2025. ustraje u svim svojim navodima i prigovorima te se očituje na nalaz i mišljenje vještaka. Navodi da iako smatra da tužitelj nema pravo na nikakvu pretplatu, da bi eventualnu razliku pretplate moglo predstavljati samo razlika između stvarno plaćenog iznosa u kunama u skladu sa primijenjenim tečajem CHF i anuiteta koji bi bili plaćeni po početnom tečaju CHF što je vještak prikazao u koloni 21 i koja iznosi 34.210,32 kune odnosno 4.540,49 EUR te za taj iznos smatra da je izračun vještaka metodološki ispravan i matematički točan. Ustraje da tzv. negativne razlike treba uzeti u obzir prilikom izračuna jer tuženik nije dužan vratiti više nego što je eventualno stekao. Predmetnim podneskom uređuje i prigovor radi prebijanja po osnovi tzv. negativnih razlika za razdoblje kada je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja kredita).

6. Tužitelj podneskom od 19. siječnja 2026. godine navodi da nema primjedbi na financijsko vještačenje te kojim uređuje tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.031,79 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 01. listopada 2015. pa do isplate te naknaditi trošak. Također navodi da konverzijom ugovora o kreditu tužitelj nije izgubio pravo na potraživanja pretplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

7. Predmetni podnesak tužitelja sadrži i djelomično povlačenje tužbe za iznos od 748,35 EUR, čemu se tuženik nije protivio, pa je temeljem čl. 193. stavak 2 ZPP-a odlučeno kao u točki I. rješenja.

8. U dokaznom postupku sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priloženu spisu i to:

- ugovor o kreditu broj 051213070705 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 14. prosinca 2005. solemniziran pred javnim bilježnikom Nikšom Mozarom iz Dubrovnik, posl. Br. OU-1550/05 dana 20. prosinca 2005. (l.s.6-16)

- Dodatak br. 1 ugovora o kreditu br. 051213070705 od 19. siječnja 2016. solemniziran pred javnim bilježnikom Ivom Radovićem iz Dubrovnika, posl. br. OV-358/16 (l.s.17-21)

-obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate od 20. ožujka 2023. (l.s.22-25)

-amortizacijski plan od 27. prosinca 2005. (l.s.26-30)

-obavijesti o naplati interkalarne kamate od 27. prosinca 20025. (l.s.31)

-prikaz prometa računa iz arhive za period od 01. siječnja 2005. do 31. prosinca 2018.-račun 724700902212 od 20. ožujka 2023. (l.s.32-43)

-izračun konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF nas dan 30. rujna 2015. (l.s.60-62)

-otplatni plan za kredit broj ugovora 151109069582 od 13. studenog 2015. (l.s.63-66)

-pregled uplata po kreditu br. 051213070705 (l.s.67-72)

-sudska praksa (l.s.128-198, 210-216)

-originalni-provedeni otplatni plan od 27. ožujka 2020. (l.s. 217-221)

-nalaz i mišljenje vještaka Ivone Ivanović od 03. prosinca 2025. (l.s.234-240)

-sudska praksa (l.s.252-287, 294-378)

9. Sud nije provodio daljnje dokaze koji su predlagani, već ih je, u smislu odredbe članka 292. stavka 4. ZPP-a u vezi s člankom 220. stavkom 2. ZPP- a, kao nepotrebne odbio jer su predloženi na okolnosti koje sud, na temelju već provedenih dokaza, smatra dovoljno utvrđenim ili na okolnosti koje nisu sporne ili nisu od utjecaja na rješavanje predmeta spora. Iz istih razloga nije posebno cijenio ni preostale izvedene dokaze.

10. Prvenstveno, prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan jer čl. 19. l Zakona o

potrošačkom

kreditiranju

(Narodne

novine

br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2 016, 128/2022, 156/2023) propisuje da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, pa je ovaj sud kao sud prebivališta tužitelja stvarno i mjesno je nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

11. Među strankama je sporno je li odredba Ugovora o kreditu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka, je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju ono što je temeljem takvih ugovornih odredbi primio, je li potraživanje tužitelja u zastari, kao i je li konverzijom kredita tužitelj konačno uredio svoja prava i obveze iz tog ugovornog odnosa, te je li osnovan prigovor radi prebijanja iznosa preplate utvrđenog u konverziji kredita.

12. Iz stanja spisa proizlazi:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu od 14. prosinca 2005. godine kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 46.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB važećem za CHF na dan korištenja kredita, s namjenom za kupnju i adaptaciju stambenog prostora, gradnju i dovršenje stambenog objekta, zatvaranje postojećih kredita na vrijeme od 15 godina koji kredit se tužiteljica obvezala platiti kroz 180 mjesečnih anuiteta,

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,89% godišnje s time da je ona promjenjiva u skladu i vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje,

- da je tuženica u nekoliko navrata za vrijeme otplate povećavala kamatnu stopu te se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta,

- da tužitelj VI u bitnome iskazuje da je prije podizanja ovog kredita već imao podignuti kredit kod OTP banke pa je podizanjem novog kredita htio zatvoriti raniji kredit. Kredit je podignut na vrijeme od 15 godina. Njemu su u banci sugerirali da je kredit sa valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji kredit te mu nisu u banci niti nudili kredit sa klauzulom u nekoj drugoj valuti, da mu je bilo poznato da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali mu u banci nisu pojašnjavali na koji će se način i uslijed čega mijenjati kamatna stopa niti što može utjecati na promjenu tečaja u CHF. Prvu godinu otplate kredita isti je vraćan prema otplatnom planu a onda se počeo povećavati mjesečni anuitet, da je imao trajni nalog za plaćanje kredita na svojoj plaći a kako su se mjesečni anuiteti povećavali i kad se došlo do gornjeg limita banka je počela tražiti da dođe platiti razliku. Iskazuje da se mjesečni anuitet dramatično povećao te ni nakon nekoliko godina otplate kredita još uvijek se nije počela smanjivati glavnica kredita. Povećanjem tečaja povećavala se i glavnica. Njemu ni javni bilježnik nije ništa pojašnjavao u vezi odredbi vezano uz kamatnu stopu ili valutnu klauzulu u CHF. Nakon što je sklopljen ugovor o konverziji banka mu jest nešto vratila novca ali sada se zbog odmaka u vremenu ne može sjetiti o kojem se točno iznosu radilo. U to vrijeme je išao u mirovinu i dobio otpremninu te je s tom otpremninom i iznosom što mu je banka vratila u cijelosti zatvorio kredit, a što je sve bilo 2016. Iskazuje da je banka pripremila ugovor o kreditu, te on nije imao mogućnost pregovaranja u vezi pojedinih odredbi kredita, te da smatra da su svi iznosi koje je tuženik postavio prigovor radi prebijanja zastarjeli kao što je već naveo u svom podnesku iz svibnja 2024,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj:

Revt-249/14 od 9. travnja 2015., a u odnosu na ugovorenu valutu CHF presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica, odnosno njezin prednik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31 prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tuženica odnosno njezina prednica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da naprijed navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu na temelju članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 - dalje u tekstu: ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati da naprijed navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu na temelju članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 - dalje u tekstu: ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

- da u pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja bio upoznat s posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i kamata za trajanja kreditnog odnosa, ali da tuženica nije predlagala dokaze saslušanjem svojih djelatnika koji su sudjelovali od strane banke u sklapanju predmetnog ugovora na okolnost da je tužitelj u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora znao i mogao znati za rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak i za rizik vezan uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i procijeniti sve posljedice koje bi takve odredbe mogle imati i utjecati na visinu otplate kredita dok iz iskaza tužitelja proizlazi da ga kod sklapanja ugovora o kreditu nitko u banci nije upozorio na mogućnost značajnog rasta CHF i kamate, pa imajući u vidu navedeno zaključuje da se obvezujući učinak pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača primjenjuje u ovom postupku jer se radi o potrošačkom ugovoru sastavljenom po tuženici na unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru i u vrijeme obuhvaćenom tom pravomoćnom presudom i koje i koje odredbe su imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u vidu povećanja kamatnih stopa i znatnog povećanja anuiteta zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu,

- da je tuženik tijekom postupka istaknuo prigovor radi prebijanja za iznos od

21.553,60 kuna/2.860,65 eura utvrđenih u konverziji,

- da je u Nalazu i mišljenju od 03. prosinca 2025.godine vještakinja financijske struke Ivona Ivanović izračunala da preplata tečaja u odnosu na početni tečaj iznosi 4.903,62 eura, da je priznata preplata od 2.657,19 eura, da zatezna kamata na preplaćene iznose do dana konverzije 1.785,36 eura,

- da je vještakinja je izvršila i prebijanje tražbine tužitelja s osnove zateznih kamata 1.785,36 eura s iznosom preplate u konverziji 2.657,19 eura i to po redu uračunavanje iz čl. 172. ZOO-a namirujući prvo zatezne kamate, te da je utvrdila da je višak preplate u konverziji 871,83 eura (koji nije prebijen), te za taj iznos 871,83 eura umanjila iznos preplate tečaja 4.903,62 eura i dobila preostali iznos od 4.031,79 eura.

16. Tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev sukladno Nalazu i mišljenju te kojim potražuje iznos od 4.031,79 eura sa zateznim kamatama od 01. listopada 2015, godine pa do isplate.

17. Sud je u cijelosti prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev, kao osnovan.

18. Slijedom prethodnih utvrđenja, sud nalazi da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i protivne odredbi članka 81. stavak 1. i 2. ZZP-a budući da je tuženik prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima propustio informirati tužitelja u cijelosti o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora a i kasnije u vezi sa zaključenjem samog Ugovora o kreditu, zbog čega smatra da su odredbe o valutnoj klauzuli korištene protivno svrsi čime su izazvale neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, te da je navedeni Ugovor sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama čime je tužitelj, kao potrošač, stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku pa zaključuje da su te odredbe ništetne. Tako iskazuje i sami tužitelj VI kada navodi da su njemu u banci sugerirali da je kredit sa valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji kredit te mu nisu u banci niti nudili kredit sa klauzulom u nekoj drugoj valuti, da mu je bilo poznato da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali mu u banci nisu pojašnjavali na koji će se način i uslijed čega mijenjati kamatna stopa niti što može utjecati na promjenu tečaja u CHF. Njegov iskaz sud nalazi uvjerljivim i logičnim i podudarnim sa sadržajem pregledanih isprava, te iz kojeg se zaključuje da je tužitelj potrošač.

19. Člankom 323. stavak 1. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) regulirane su obveze ugovornih strana u slučajevima ništetnosti ugovora ili djelomične ništetnosti, pa je tako propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakonom što drugo nije određeno.

20. Na obveze ugovorne strane koja je dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetnog ugovora primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO). Ugovorna strana čija imovina je prešla u imovinu stjecatelja ima pravo na restituciju.

21. Ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO), te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO). Dakle, ništetne odredbe ugovora o kreditu, nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.

22. Sud EU je u presudi broj: C-452/18 zauzeo stajalište da se potrošač (korisnik kredita) mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi pod uvjetom da su potrošaču bili poznati u cijelosti svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

23. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona, a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

24. Tužitelj i dalje ima pravo na restituciju i ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz odredbi ZIDZPK/15 proizlazi da bi mu to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO-a. Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi, pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača, a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

25. Polazeći od stajališta Suda Europske unije (Sud EU) izraženog u predmetima C-452/18 i C-118/17 ovaj sud je mišljenja da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer ni odredbama ZID ZPK-a, a ni aneksom Ugovora izrekom nije naveden način rješavanja posljedica ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli. Protivno shvaćanju tuženika ovaj sud smatra da tužitelj sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama ZIDZPK/15 nije izgubio pravo na potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu, koje potraživanje valja umanjiti za iznos dobiven na osnovi konverzije. Dapače i sam tuženik u Dodatku ugovoru o kreditu čl.1.2. navodi da sklapanjem Dodatka ne nastaje novacija obveze iz čl.145. ZOO-a već da se radi o istoj tražbini (obvezi) iz osnovanog ugovora.

26. S obzirom na prethodno utvrđeno, rukovodeći se s Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da je iznos preplate tečaja 4.031,79 eura. Naime, vještakinja je obračunala zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do konverzije 30. rujna 2015. godine 1.785,36 eura kojeg je sukladno čl. 56. ZOO-a prebila s iznosom preplate utvrđenim u konverziji 2.657,19 eura prema pravilu o redu uračunavanja iz čl.172. ZOO-a, dok je višak preplate u konverziji od 871,83 eura (preostao nakon prebijanja) oduzela od glavnice 4.903,62 euro i dobila preostalo potraživanje tužitelja od 4.031,79 eura. Vještakinja je dala tabelarni prikaz preplate tečaja, obračun zateznih kamata i prikazala iznos preplate u konverziji, prebijanje kao i datume isplate.

27. Nije prihvaćeno tuženikovo traženje da vještakinja obračuna razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja jer tuženik nema pravo na naplatu tražbine na temelju ništetne ugovorne odredbe, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača jer kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora (odredbe o valutnoj klauzuli) nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora.Stoga nije osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja za iznos od 363,13 eura sa zateznim kamatama.

28. Iz dopisa banke od 13. studenog 2015. godine koji je prethodio sklapanju Dodatka br.1. razvidno da je utvrđen iznos preplate od 2.657,19 eura te da će se koristiti za podmiru 50 % budućeg mjesečnog obroka, a što potvrđuje i sam tužitelj u svom iskazu. Stoga, ni osnovan tužiteljev prigovor zastare tražbine (preplata) iz prigovora radi prebijanja jer u trenutku kada su bile ostvarene pretpostavke za prijeboj 30. rujna 2015. godine (kada su se tražbine srele) nisu bile u zastari.

29. Na provedeno vještačenje stranke nisu imale daljnjih primjedbi, pa ga je sud u cijelosti prihvatio kao objektivnog, obrazloženog i izrađenog u skladu s pravilima struke, pa je za taj iznos prihvaćen tužbeni zahtjev (toč. I izreke).

30. Preplata utvrđena konverzijom kredita u valutu EUR u biti predstavlja djelomično ispunjenje tuženikove obveze po osnovi ništetnih odredbi, a kako je tuženik pored glavnice dugovao i zatezne kamate koje teku od preplate svakog pojedinačnog iznosa do dana konverziji time su namirene kamate jer sukladno odredbi članka 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) kada dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, sve kako je to obračunala vještakinja u svom Nalazu i mišljenju.

31. Sukladno čl. 214. st. 1. do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

32. Istaknuti prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Naime, podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, prema stavu ovog suda zastarni rok je prekinut u smislu odredbe čl. 338. ZOO-a. Sukladno odredbi čl. 392. st. 1. i st. 3. ZOO-a, za utvrđenja vezana za valutnu klauzulu rok je počeo teći od odluke VTS RH Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.

33. U konkretnom slučaju tužitelj je predmetni postupak pokrenuo 06. lipnja 2023. godine odnosno prije isteka nanovo započetog tijeka općeg zastarnog roka od pet godina iz čl. 225.ZOO-a koji se primjenjuje za tražbine stečenog bez osnove.

34. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje:ZOO-a) kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrđen je dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa. Naime, ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, odnosno od trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih. Visina zakonske zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. S obzirom da su zatezne kamate do konverzije 30. rujna 2015. godine obračunate i prebijene na preostali iznose teku daljnje zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine pa do isplate.

35. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-au svezi s čl. 155. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT). Budući da je u cijelosti uspio sa osnovom, a sa visinom u pretežitom dijelu dok samo u neznatnom dijelu nije uspio (748,35 EUR-a u odnosu na povučeni dio), to sud nalazi da je tužitelju osnovan cjelokupni trošak. Sukladno određeno postavljenom zahtjevu tužitelja i vrijednosti predmeta spora osnovan je trošak tužitelja za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženih podneska od 14. rujna 2023., 27. veljače 2024., 07. rujna 2024., 19. siječnja 2026., za svako po 100 bodova (Tbr 8/1 OT), za pristup na ročišta od 22. travnja 2024., 16. rujna 2024., 23. veljače 2024. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 OT), pristup na ročište za objavu odluke 50 bodova (Tbr.9/3 OT-a ) uz vrijednost 1 boda od 2,00 eura, uvećano za 25 % PDV-a, 2.125,00 eura. Na navedeni iznos valjalo je priznati i plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EU i plaćenu pristojbu za tužbu 47,13 EUR, sveukupno 2.572,13 eura. (toč. II. Izreke rješenja).

36. Tužitelju su na njegov zahtjev na temelju čl.151. st.3. ZPP-a dosuđene i zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude do isplate (toč. II izreke rješenja).

U Dubrovniku 18. ožujka 2026. godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- tužitelju, putem punomoćnika

- tuženiku, putem punomoćnika

* Fiksni iznos tečaja 1 EUR = 7.53450 kuna