Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-301/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Tihani Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja HF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku u zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, zastupan po punomoćnicima BF, Borisu Biliću i Vani Vrsalović, odvjetnicima u OD Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 30. siječnja 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno sa zamjenikom punomoćnika i zamjenicom punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude 18. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim članak 11. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 9010115515 od 19 prosinca 2003 sklopljenog između tužitelja HF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 2535697732 kao banke i glasi „11. ZAVRŠNE ODREDBE Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0.75 % (slovima nula cijelih sedamdesetpet posto) od iznosa kredita".

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 2535697732 isplatiti tužitelju HF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos koji se odnosi na ništetnu naknadu za obradu kredita od 175,14 EUR / 1.319,63 HRK, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od 175,14 EUR / 1.319,63 HRK od 23. prosinca 2003. pa do isplate po stopi koja se određuje do 31. srpnja 2015. prema čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 30. rujna 2015. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 2535697732 naknaditi tužitelju HF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 214,04 eura sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 24. siječnja 2023. navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 9010115515 dana 19. prosinca 2003. Navedenim Ugovorom o kreditu tužitelju je odobren iznos kredita od 23.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Odredbom čl. 11. st. 1. Ugovora o kreditu ugovorena je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita i kojom je propisano kako se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75 % od iznosa kredita. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kreditnog zahtjeva da bi bila nepoštena i ništetna. Pritom se tužitelj poziva na presude Europskog suda u predmetima C-84/19 i C-224/19 koje su obvezujuće za sudove u Republici Hrvatskoj te na odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Zaključno, navodi kako je nesporna činjenica da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za dodatnim profitom) obveza. Stoga, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom izloženog predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik je priznao da bi sa tužiteljem 19. prosinca 2003. sklopio Ugovor o kreditu broj 9010115515 kojim mu je stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.000,00 EUR po srednjem tečaju tečajne liste banke te koji je odredbom članka 11. st. 1. odredio kako se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75 % od iznosa kredita. Nadalje, navodi kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva sama po sebi nije ništetna i nije protivna niti jednom zakonu, pogotovo ako nije prouzročila neravnotežu između potrošača i trgovca, a što uostalom proizlazi i iz Direktive 2014/17 EU Parlamenta i Vijeća, Direktive 2008/48 EZ, Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nadalje, ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije protivno niti jednom pozitivnopravnom propisu RH, a uzgred rečeno, niti odredbama Ugovora o kreditu iz ZOO-a, kako pogrešno drži tužitelj. Naime, potpisom i zaključenjem predmetnog ugovora Korisnik kredita, a ovdje tužitelj, izjavljuje sukladno čl. 11.st. 5. Ugovora da se na sve što nije regulirano predmetnim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaća sve njihove izmjene i dopune. Drugim riječima, ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva utvrđena je u visini sukladno internim aktima Banke koji čine sastavni dio predmetnog Ugovora o kreditu, uz naznaku postotka od iznosa realiziranog kredita prema kojem se obračunava a koji je jasan, razumljiv i lako uočljiv. S obzirom da je predmetna isplata izvršena 2003. godine tuženik ističe prigovor zastare ovog potraživanja i prekluziju pozivom na odredbu članka 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu broj 9010115515, otplatnu tablicu, knjigovodstvenu karticu korisnika HF, plan otplate, pregled uplata po kreditu, Opće uvjete poslovanja tuženika,Opće uvjete poslovanja s građanima, Naknade banke za usluge u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama-građanima, te je saslušana tužiteljica.

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), sud utvrđuje zahtjev osnovanim.

5. Pitanje zaštite interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl. 11. st. 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita te posljedično navedenom zahtjev za isplatu, a koje zahtjeve tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj i tuženik 19. prosinca 2003. sklopili Ugovor o kreditu broj 9010115515, a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 23.000,00 CHF;

- da je čl. 11. st. 1. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75 % od iznosa kredita,

- da je tužitelju, dana 23. prosinca 2003., naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 175,14 eura.

8. Sporno je je li predmetna odredba čl. 11. st. 1. Ugovora o kreditu ništetna i posljedično navedenom osnovanost zahtjeva za povrat plaćene naknade, kao i to je li potraživanje zastarjelo i je li tuženik u prekluziji.

9. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti kako isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

10. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je u postupku saslušao tužiteljicu.

10.1. Tužiteljica u iskazu navodi da joj je predmetni kredit bio potreban za adaptaciju stambenog prostora. Kada je došla na potpisivanje ugovora, isti da je bio već pripremljen, ona ga je pročitala, ali obično da sitnim slovima piše nešto što bi trebalo biti pisano velikim slovima. Nije joj ostavljeno dovoljno vremena za čitanje ugovora, a dodatna pojašnjenja nije tražila jer je imala povjerenje u službenika banke. Osobna bankarica je nije upozorila na sadržaj odredbe kojom je propisano plaćanje naknade za troškove obrade kredita. Nije mogla pregovarati o nijednoj odredbi ugovora, a kredit joj je bio potreban te je pristala na uvjete koje joj je ponudila banka. Nitko joj nije kazao koje to konkretne troškove plaća plaćanjem naknade za obradu kredita. Sredstva odobrena ovim kreditom koristila je za adaptaciju stambenog objekta u kojem stanuje.

Taj objekt nikad nije iznajmljivala.

10.2. Sud prihvaća iskaz tužiteljice kao uvjerljiv i istinit te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju.

10.3. Stoga sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu, već upravo suprotno, na ročištu od 30. siječnja 2026. predložio je zaključenje raspravljanja. Konačno, navedeno tijekom postupka ne obrazlaže niti tuženik, već samo ističe da je naknadu za obradu kredita bio ovlašten naplatiti.

10.4. Zbog navedenoga, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknada odnosi, te se o naknadi nije moglo pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije bilo moguće pregovarati već je, kako kaže tužitelj u iskazu bilo "uzmi ili ostavi".

11. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje u tekstu: ZZP) koji odredbom čl. 81. st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11.1. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87. st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti.

13. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 11. 1. predmetnog Ugovora platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP- a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona.

14. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

14.1. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da se prilikom dolaska u banku nije razgovaralo o naknadi niti mu je ista pojašnjena. Upravo navedeno ukazuje na ranije istaknutu činjenicu neravnopravnog položaja tužitelja u odnosu na kreditora, ovdje tuženika te na činjenicu da isti nije mogao utjecati na spornu naknadu o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku

15. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj: 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 0,75% na iznos kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Iako je tuženik, trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita što je isticao tuženik tijekom postupka imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata i sl.) troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita značilo bi da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanja kredita "pokriveni" plaćeni stvarni troškovi tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita jer troškovi kao što su trošak rada djelatnika banke, informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita.

16. Vezano za tuženikov prigovor prekluzije u smislu odredbe članka 326. ZOO-a, valja kazati kako tuženik pogrešno smatra da bi se u konkretnom predmetu radilo o zabrani manjeg značaja, zbog čega se, s obzirom da je ugovor u potpunosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima, zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja.

17. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada u iznosu od 0,75% niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba.

18. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva, najprije je za navesti kako tijekom postupka tuženik nije sporio da bi ista u iznosu koji se ovom tužbom zahtjeva bila uplaćena. Također, sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, osobito u knjigovodstvenu karticu korisnika HF te utvrdio kako je dana 23. prosinca 2003. prilikom isplate kredita tužitelj tuženiku platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.319,62 kune/ 175,14 eura po fiksnom tečaju konverzije.

19. Stoga je i glede visine zahtjev tužitelja osnovan te je obvezan tuženik, isplatiti tužiteljici iznos od 175,14 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. prosinca 2004. do isplate, kada je tuženik isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunavanja utužene naknade.

20. Što se tiče pitanja tijeka kamata na iznos naplaćene naknade, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, odnosno u pogledu ulazne naknade od 23. prosinca 2003. kada je kredit isplaćen a ulazna naknada dospijela (čl. 1115. ZOO-a).

21. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 277. ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) , kao i na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO-a.

22. Stoga je, odlučeno kao pod točkom I i II izreke ove presude.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP.

24. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 175,14 eura, te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

25. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužiteljici su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe od 24. siječnja 2023., u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife),

- zastupanje na ročištu od 10. prosinca 2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

- zastupanje na ročištu od 30. siječnja 2026., u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife).

26. Ovako dosuđeni ukupan iznos od 150,00 eura valjalo je uvećati za 25% poreza na dodanu vrijednost, što ukupno daje iznos od 187,50 eura.

27. Nadalje, tužitelju je, sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 eura (Tar.br. 1. stavak 2. i Tar. br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi), kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura (sukladno Tar.br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi),

28. Dakle, tužitelju je trebalo priznati troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 214,04 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a kako je i zatraženo u tužbenom zahtjevu.

29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom III izreke ove presude.

U Splitu 18. ožujka 2026.

Sudac

Tihana Lovrić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- pun tužitelja

- pun tuženika

-u spis