Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-169/2023-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Ani Lazić, u pravnoj stvari UF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Raviću, odvjetniku iz Novog Marofa, Zagrebačka 2, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, Ribnjak 40, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 17. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja UF i punomoćnika tužitelja Borisa Ravića, odvjetnika iz [adresa], i zamjenice punomoćnika tuženika EF, odvjetničke vježbenice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jasminka Houška i Nataša Grubešić iz Zagreba, Medulićeva 31, te objave presude 18. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7.2. Ugovora o kreditu od 27. siječnja 2026. br. 9010981067 solemniziranog po javnom bilježniku Melaniji Duić iz Varaždina br. OU-69/06-1 dana 27. siječnja 2026., sklopljenog između tužitelja – UF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kao kreditora koja glasi: „..plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važeće na dan plaćanja..."
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju UF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.090,70 eura (tisuću devedeset eura i sedamdeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom na:
iznos 22,92 EUR od 30. studenog 2010. do isplate
iznos 34,16 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate
iznos 29,64 EUR od 31. siječanja 2011. do isplate
iznos 31,64 EUR od 28. veljače 2011. do isplate
iznos 30,18 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate
iznos 28,05 EUR od 30. travanj 2011. do isplate
iznos 40,53 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate
iznos 43,58 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate
iznos 53,27 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate
iznos 46,90 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate
iznos 41,72 EUR od 30. rujna 2011. do isplate
iznos 41,59 EUR od 31. listopada 2011. do isplate
iznos 40,79 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate
iznos 42,12 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate.
iznos 46,10 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate
iznos 46,24 EUR od 29. veljače 2012. do isplate
iznos 43,45 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate
iznos 45,30 EUR od 30. travnja 2012. do isplate
iznos 46,24 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate
iznos 45,31 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate
iznos 45,17 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate
iznos 44,24 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate
iznos 42,78 EUR od 30. rujna 2012. do isplate
iznos 44,78 EUR od 31. listopada 2012. do isplate
iznos 45,84 EUR od 30. studenoga 2012. do isplate
iznos 44,91 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate
iznos 23,25 EUR od 28. siječanj 2013. do isplate
i to do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika po osnovi negativnih razlika za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 883,08 EUR (osamsto osamdeset tri eura i osam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom dana 27. siječnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9010981067, kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 15.128,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate, sa rokom vraćanja 7 godina u 84 jednakih mjesečnih rata. Za vrijeme trajanja otplate kredita sukladno Ugovoru više puta mijenjao se i tečaj CHF prema HRK, a što je itekako utjecalo na visinu obveze tužitelja prema tuženiku, na način da su pojedini mjesečni anuiteti značajno porasli u odnosu na one koji su bili ugovoreni. Tužitelj drži da je oštećen za razliku između onog iznosa koji bi otplatio da promjena tečaja valute CHF prema HRK nije bilo. Tužitelj je oštećen i zbog jednostrane promjene kamatne stope, međutim, navedeno ne potražuje ovom tužbom. Poziva se na presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., te na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-02 od 09.04.2015. i Rev-2245/17 od 20.03.2018. Navodi da je tužitelj, kao potrošač, u dobroj vjeri stupio u kreditni odnos s tuženikom, kao bankom, a zbog financiranja svojih potreba kao potrošača, radi nabave osobnog motornog vozila. Pritom mu je ponuđen samo kredit s valutnom klauzulom, a bez da su mu predočene moguće štetne posljedice takvog ugovora, niti s njime skopčani rizici. Također, na odredbu o valutnoj klauzuli nije se moglo utjecati niti o istoj pregovarati, već je tuženik koristio vlastiti obrazac, identičan u brojnim drugim kreditnim predmetima, a nudila se isključivo valutna klauzula u valuti CHF. Navedeno potvrđuju i promotivni materijali koje je za tuženika, kao kreditora, nudila sama auto kuća, odnosno prodavatelj vozila. Poziva se na članak 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača te predlaže da se utvrdi ništetnost ugovorne odredbe ugovora o kreditu iz čl. 7.2. kojom je ugovorena valutna klauzula te potražuje isplatu po osnovi ništetne odredbe ugovora u iznosu od 1.090,70 EUR.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti. Osporava da bi u konkretnom slučaju koristio nepoštene i nedopuštene odredbe kako to navodi tužitelj u tužbi. Tuženik nadalje iznosi navode o nemogućnosti pozivanja na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača navodeći da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan ovdje predmetnom zahtjevu tužitelja odnosno da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne s onima o kojima se odlučivalo u kolektivnom sporu te nema objektivnog identiteta istih. Ističe i da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa iz članka 131. ZZP/2009 podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP te se odluke povodom kolektivne tužbe odnose na ugovorne odnose koji su na snazi, a konkretni ugovorni odnos je okončan te je isti u cijelosti prestao isplatom kredita pa ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti. Tuženik navodi kako je zakonom izričito propisana mogućnost ugovaranja valutne klauzule te obrazlaže njezin smisao. Ističe da je u konkretnom slučaju tužitelj mogao birati koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba te da je tužitelju u cijelosti bilo jasno što znači ugovaranje valutne klauzule. Upravo je ugovaranje valutne klauzule bila volja ugovornih strana te sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Ukazuje i da je u ugovoru o kreditu tužitelj potvrdio da je upoznat s općim uvjetima poslovanja tuženika, da pristaje na njihovu primjenu te da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, kao što potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (članak 11. Ugovora), te je izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima s uvjetima kredita i kamatnom stopom. Ukazuje na solemnizaciju ugovora o kreditu koji je sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ukazujući i da se, s obzirom da se radi o javnobilježničkom aktu koji ima snagu javne isprave, u parničnom postupku ne može utvrđivati njegova ništetnost. Navodi da tužitelj, kao poslovno sposobna osoba, niti jedno pitanje nije izdvojio kao sporno niti je tražio razjašnjenja, iz čega se može zaključiti da su mu ugovorne odredbe te prava i obveze bile jasne, a ukazuje i da je sam tužitelj kao sudionik obveznog odnosa trebao uložiti dužnu pažnju. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Tužitelj je sam ocijenio u trenutku sklapanja ugovora da bi to za njega bio povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženik to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Anuiteti su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita koji se isplaćuje izraženi u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a nema iznosa anuiteta izraženih u kunama kao obveza tužitelja, te nema niti izražen iznos kredita u kunama. Slijedom navedenog iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva, a koji su izraženi u kunama, ne proizlaze iz Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa. Pojašnjava kakvo je bilo postupanje banaka i HNB-a u periodu kada je sklopljen ugovor o kreditu te koji činjenični događaji i elementi utječu na određivanje cijene kredita kroz promjenu kamatne stope, te da su svi ovi događaji bili opće poznati, javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o stanju tržišta i naprijed navedenim kriterijima i regulatornim mjerama na koje ne utječe tuženik, a kako to pogrešno tužitelj u tužbi predstavlja. Navodi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Ističe se da su stranke ovog ugovora slobodno ugovorile i ušle u ugovorni odnos te nije moguće, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu (zamjena valutne klauzule u kredit u kunama pod uvjetima koji nisu ugovoreni niti postojali,) bilo kreiranje odnosa koji ne postoji, nije nikada niti postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana. Tužitelj nije ugovorio kredit u kunama, te se prigovara postavljenom izračunu kao proizvoljnom i neodgovarajućem u odnosu na ugovorni odnos stranaka. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja kako je to tužitelj predložio jer isto ne počiva na ugovornom odnosu stranaka, na dokumentaciji u spisu. Prigovara (opreza radi) da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012, zatim ističe prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje, a napominje da osnova za isplatu nema. Ističe i prigovor zastare u cijelosti, te da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326 st.2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. Stoga predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti.
3. Tuženik je nakon davanja odgovora na tužbu sudu dostavio još pet podnesaka i to 15. svibnja 2023., 21. lipnja 2023., 20. srpnja 2023., 24. kolovoza 2023. i 19. listopada 2023. iako nije od suda bio pozvan na dodatno pisano očitovanje, niti je od suda tražio odobrenje podnošenja pisanog očitovanja u smislu čl. 299. a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), a koje sud nije uzeo u obzir budući da ista nije našao svrsishodnim, štoviše sud je našao kako je podnesak od 15. svibnja 2023. potpuno promašen budući da u istom tuženik iznosi navode o odredbama ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i konverziju te Dodatak ugovoru o kreditu dok se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji u kojoj bi tužitelj uopće takav Dodatak sklopio niti tužitelj ima bilo kakva potraživanja po osnovi promjenjive kamatne stope iz ugovora. Ocjena je suda i da je takvo postupanje tuženika protivno odredbi čl. 461. a st. 2. ZPP i načelu ekonomičnosti propisanom u čl. 10. ZPP budući da je tuženik sve relevantno bio pozvan iznijeti u odgovoru na tužbu, a osim toga takvim postupanjem gdje nakon podnošenja odgovora na tužbu u kojemu je opširno obrazložio svoje prigovore na navode iz tužbe, dostavlja još pet podnesaka kojima dopunjuje navode iz odgovora na tužbu na nekoliko stranica teksta tuženik izaziva nastanak novih troškova i izaziva nepotrebno odugovlačenje postupka.
4. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to presliku Ugovora o kreditu broj 9010981067 od 27. siječnja 2026., sa pripadajućom potvrdom o solemnizaciji, plan otplate, pregled otplata po kreditu, presliku knjigovodstvene kartice po predmetnom kreditu, akcijske uvjete za odobravanje kredita za kupnju motornih vozila kod ovlaštenih prodavatelja marke Chevrolet, potvrdu o prijevremenoj otplati kredita, pročitao je nalaz i mišljenje sudskog vještaka, saslušao je sudskog vještaka te je saslušan tužitelj UF u svrhu dokazivanja.
5. Na temelju članka 8. ZPP, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan .
6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF te novčano potraživanje tužitelja s osnova stjecanja bez osnove radi preplate po kreditu primjenom ništetne odredbe predmetne ugovorne odredbe.
7. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s tuženikom 27. siječnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9010981067 i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, s tim da je taj ugovor istoga dana i solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Duić iz Varaždina, pod brojem OU-69/06-1. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 15.128,72 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita te da se kredit odobrava za kupnju vozila, te da je tužitelj otplatio navedeni kredit u cijelosti.
8. Sporno je između stranaka da li je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF ništetna te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe ugovora, kao i to da li je nastupila zastara tog potraživanja.
9. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
10. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citirane odredbe proizlazi da su stranke pa tako i tuženik mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 27. siječnja 2006. tuženik
– banka, davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita i protivnik osiguranja, sklopili ugovor o potrošačkom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
11. O ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.
12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
13. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U- III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točci 2. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.
14. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.
15. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.
16. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.
17. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 27. siječnja 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika te ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
18. Također, iz odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi i da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Na ove sporne okolnosti proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.
19. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu 17. veljače 2026. naveo da je sa tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu jer su mu trebala sredstva za kupnju automobila za osobne potrebe i to Chevrolet, manje veličine, te je već u auto kući Knez gdje je kupovao automobil saznao da ta auto kuća surađuje sa tuženikom koji daje kredite vezane za valutu CHF koji su najpovoljniji. Kod tuženika je došao sa tim zahtjevom i nije niti ispitivao da li postoji neka druga mogućnost ugovaranja kredita sa drugom valutom jer mu je i u auto kući i kod tuženika rečeno da su upravo ti krediti najpovoljniji. Prije potpisivanja ugovora ugovor mu je predočen no nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, a isti prije potpisivanja nije niti detaljno čitao. Nije sasvim razumio što je to valutna klauzula jer nije bankar. U banci ga nije nitko upozorio na postojanje bilo kakvog rizika koji bi mogao postojati sklapanjem ugovora čija se otplata veže uz CHF. Automobil koji je kupio sredstvima kredita koristio je isključivo za osobne potrebe, nije se nikada bavio nekom poslovnom djelatnošću niti imao obrt. Kredit je u cijelosti sam otplatio te mu je kod sklapanja ugovora o kreditu predočen otplatni plan i da su rate kredita iznosile oko 1.000,00 KN, no one su se kroz otplatu mijenjale, nekada su bile više a nekada niže, a kada su zbog tečaja narasle iznosile su i 1.400,00 KN. Naveo je da mu je kod javnog bilježnika nešto bilo objašnjavano no da on to svejedno nije baš razumio i da mu je u tom trenutku bilo važno da ishodi sredstva za kupnju automobila.
20. Iz iskaza tužitelja koji je sud ocijenio životnim, logičnim i u cijelosti ga našao vjerodostojnim proizlazi dakle, da tužitelj s tuženikom uopće nije mogao pregovarati, već mu je ponuđen unaprijed pripremljen ugovor od strane tuženika koji se nudio kao jedini kredit te mu je već i u trgovini automobila sugerirano da su ugovori s valutnom klauzulom vezanom uz CHF najpovoljniji. Iz navedenog se zaključuje, kako je ugovor jednostrano sastavljen od strane tuženika pri čemu tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj istog, niti je pregovarao o predmetnoj odredbi ugovora već je isti mogao prihvatiti ili ne prihvatiti. Prema tome, uzevši u obzir iskaz tužitelja i činjenicu da tuženik tijekom postupka nije ponudio odgovarajući dokaz kojim bi dokazao da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i to na način da su tužitelju od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donijeti razboritu i informiranu odluku te da na temelju toga može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe za njegove financijske obveze mogle imati, sud je našao da tuženik nije dokazao da je o spornim odredbama ugovora bilo pregovora i da su iste protumačene tužitelju, a kako to tuženik navodi.
21. Kako tuženik dakle nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljem niti da su tužitelju sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09), sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o potrošačkom kreditiranju koji je sklopio ovdje tužitelj s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak.
22. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, postala je pravomoćna danom donošenja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda toga suda broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.).
23. Tužba tužitelja podnesena je 3. travnja 2023. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.
24. Prema objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, u konkretnom slučaju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva je počeo teći od pravomoćnosti onog dijela sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite koji se odnosio na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora kojim je otplata kredita u kunama ugovorena s valutnom klauzulom u CHF, a nastupio bi 14. lipnja 2023.
25. Neosnovanim sud smatra prigovor tuženika da se presuda donesena u kolektivnom sporu ne može primijeniti na konkretan slučaj treba reći da je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe) propisana obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Osim toga, iz odredbe članka 502.c ZPP (i to odredbe ZPP koje su na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu) proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
26. Što se tiče prigovora tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača valja reći da je člankom 3. stavka 1. ZZP određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti u obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a da iz sadržaja samog predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao korisnik kredita, kao fizička osoba bez napomene da bi nastupio u nekom drugom svojstvu, uz namjenu – kupnja vozila, a isti je tužitelj i vlastoručno potpisao, te isti ni u čemu ne upućuje da bi se radilo o kreditu koji se odobrava za financiranje obavljanja ikakve poslovne djelatnosti. Nadalje, iz dostavljenog pregleda uplata po kreditu (na listovima 9 do 10 spisa) ne proizlazi da bi predmetni kredit otplaćivao netko drugi osim tužitelja. Prema tome, budući da iz samog ugovora proizlazi da je tužitelj nastupio kao potrošač, u konkretnom je slučaju teret dokaza da se ne radi o tužitelju kao potrošaču bio upravo na tuženiku, a tuženik tijekom postupka ničime nije dokazao da tužitelj u ugovornom odnosu ne bi nastupio kao potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018 od 25. svibnja 2020.). Tuženik tijekom postupka nije ni tvrdio da tužitelj predmetni ugovor o kreditu ne bio sklopio u svojstvu potrošača, odnosno da bi se tijekom razdoblja otplate kredita promijenila svrha radi koje je tužitelju odobren kredit u smislu da bi kredit bio korišten u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju i njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a isto tako nije navodio niti da bi se sredstva ostvarena kreditom utrošila u neku drugu namjenu različitu od ugovorom predviđene iako je za to sukladno samom Ugovoru imao i ovlaštenje i to prema čl. 2.2. prema kojem kreditor ima pravo kontrolirati namjensko korištenje kredita. Stoga sud nije našao osnovanim ovaj prigovor tuženika.
27. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tuženika o razlozima rasta tečaja CHF u odnosu na HRK uvjetovanim razlozima na koje tuženik nije mogao utjecati niti je za njih odgovoran.
28. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Natalije Jambrečić od 14. veljače 2025. proizlazi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetne odredbe ugovora o kreditu, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno ono što bi tužitelj platio primjenom srednjeg tečaja tuženika za CHF prema HRK na dan isplate kredita 27. siječnja 2006. (4,748081 KN za CHF), te da je u razdoblju od 30. studenog 2010. do 28. siječnja 2006. tužitelj više platio 1.090,70 EUR, a sve uzimajući u obzir i anuitete koje je tužitelj plaćao po tečaju CHF u odnosu na HRK nižem od tečaja CHF prema HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.
29. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz sudskog vještaka, a budući da je postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti sukladan sa nalazom vještakinje, tužitelj je ostao kod tužbenog zahtjev iz tužbe.
30. Tuženik je u podnesku od 7. ožujka 2025. prigovorio nalazu i mišljenju smatrajući u bitnom da isti nije izrađen sukladno pravilima struke i prema dokumentaciji u spisu. Nadalje iznosi prigovore pravne naravi koji su usmjereni na to da je vještačenjem kreiran kreditni odnos koji nikada nije dogovoren između stranaka jer je kredit koji je bio ugovoren s valutnom klauzulom vještačen kao da je bilo ugovoreno da bude isplaćen u kunama te se tužitelj hipotetski stavlja u poziciju u kojoj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije mogao biti jer tada nije mogao odabrati kredit u HRK s fiksnom kamatnom stopom budući da u to vrijeme nije postojao niti bi ga stranke tako ugovorile. Navodi da iz nalaza i mišljenja nisu vidljivi parametri na temelju kojih vještakinja izvodi izračun. Stoga predlaže da vještakinja napravi usporedbu s kunskim kreditom ako se tužitelja stavlja u hipotetsku situaciju kao da je uzeo kredit u kunama te da se po potrebi zatraži dopuna vještačenja. Napominje da vještakinja nije sačinila usporedbu niti obrazložila je li u trenutku sklapanja ugovora postojao takav ili sličan proizvod na tržištu, koji su uvjeti kunskog kreditiranja u konkretnom razdoblju te je li ovaj kredit neka nova vrsta koja pogoduje korisniku kredita. Također navodi da je jedino moguća usporedba s kreditom u EUR na način kao da je tužitelj konkretni kredit uzeo s valutnom klauzulom u EUR. Postavlja pitanje vještaku je li prilikom izračuna visine sa osnove promjene valutne isključio utjecaj promjene kamatne stope, a sve kako se anuitet sastoji od glavnice i kamate. Ponovno ističe prigovor radi prebijanja u odnosu na negativne razlike time da isti ne specificira.
31. U pisanom očitovanju od 12. ožujka 2025. na prigovore tuženika sudska vještakinja je navela da je svoj nalaz izradila u skladu s nalogom suda, a vezano za isključenje utjecaja promjene kamatne stope navela je da je u nalazu u potpunosti isključen utjecaj promjene kamatne stope iz razloga što anuitet za usporedbu nije za cijelo vrijeme obračunat samo po početnoj kamatnoj stopi, već je obračunat po promjenjivim kamatnim stopama kako je to i tuženik obračunao te da to proizlazi i iz tabela 1. i 2. Nalaza.
32. U podnesku od 26. ožujka 2025. tuženik navodi kako sudski vještak nije otklonio prigovore na nalaz te ističe da navedenim obračunom nije došlo do isključivanja utjecaja kamatne stope prilikom izračuna visine potraživanja sa osnove valute prilikom izračuna u anuitetu. Kako bi se izračunao sami utjecaj promjene tečaja na plaćene anuitete u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita je potrebno izvršiti izračune na način da se utvrdi iznos razlike u stvarno plaćenom u odnosu na inicijalno predviđeno, ali samo zbog promjene tečaja u razdoblju otplate u odnosu na početni tečaj, pri čemu je nužno isključiti utjecaj promjene anuiteta posljedično na rast kamatne stope, ali po početnom tečaju.
33. Prilikom usmenog saslušanja vještakinja je navela da ostaje kod nalaza i mišljenja i očitovanja na podnesak tuženika od 12. ožujka 2025. Nastavno na podnesak tuženika od 26. ožujka 2025. ponovo ističe kako je izračun u nalazu i iznos od 1.090,70 EUR specificiran u zaključku razlika više plaćenog samo zbog promjene tečaja CHF, te promjena kamatne stope nije uključena. Ponovo navodi da je iz tabele 2. nalaza vidljivo da ukupna razlika više plaćenog iznosi 1.504,25 EUR, od čega se 413,55 EUR odnosi na promjenu kamatne stope, a 1.090,70 EUR samo na promjenu tečaja CHF. Upravo iznos od 1.090,70 CHF je specificiran u zaključku nalaza.
34. Nakon usmenog saslušanja sudske vještakinje tuženik više nije imao prigovora na sastavljeni nalaz niti je tražio dopunu vještačenja. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan i izrađen sukladno danom nalogu suda. Pri tome smatra da je vještakinja odgovorila na sve prigovore tuženika koji se tiču samog izračuna, prvenstveno na prigovor vezan uz isključenje utjecaja kamatnih stopa na obračun preplate budući da je vještakinja obrazložila kako je preplatu utvrdila primjenom anuiteta po promjenama kamatnih stopa po odlukama tuženika, a ne primjenom fiksne kamatne stope.
35. Neosnovani su i ostali prigovori navedeni u podnesku tuženika od 7. i 26. ožujka 2025. koji su pravne naravi, a tiču se samog zadatka vještačenja koji zadatak sukladno članku 259. stavak 1. ZPP daje sud koji rukovodi vještačenjem (na što ukazuje i vještakinja u svom pisanom očitovanju na prigovore tuženika od 12. ožujka 2025.). U odnosu na prigovor tuženika kako na ovaj način provedeno vještačenje zapravo predstavlja fiksiranje tečaja, a što nije bila volja ugovornih stranaka jer je ugovorena valutna klauzula, valja reći da je vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takva ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a kako sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe, utvrđenje obveze (odnosno preplate) tužitelja te vještačenje na tu okolnost bilo je moguće provesti jedino naprijed navedeni način. Dakle, budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je tužitelju kao korisniku kredita isplaćen odobreni iznos kredita.
36. Neosnovanim je sud našao i tuženikov prigovor radi prebijanja u odnosu na negativne razlike budući da su tzv. negativne razlike, odnosno anuiteti koji su iznosili manje od početnog zbog nižeg tečaja CHF tijekom otplate kredita uključeni u izračun preplate utvrđene radi ništetnih odredbi Ugovora kako je to već ranije navedeno, a osim toga tuženik nije specificirao koji iznos bi valjalo utvrditi i prebiti s potraživanjem tužitelja. Kod toga se napominje da je tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom već uračunao preplatu pozitivnih razlika preplate s negativnim tečajnim razlikama (u odnosu na koje je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja), na koji je način vještačenje i provedeno pa tužitelj nije stekao nikakav iznos bez pravne osnove koji bi tuženiku bio dužan vratiti te radi svega navedenog sud isti prigovor nije usvojio te je odlučio kao u toč. III. izreke.
37. Dakle, iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužitelj otplaćujući kredit tuženiku prema djelomično ništetnim odredbama ugovora o kreditu tuženiku platio više, i to iznos od 1.090,70 EUR koliko je tužitelj tužbenim zahtjevom i zatražio.
38. Kako je dakle, sud tužiteljev zahtjev našao osnovanim, kao i njegovu visinu koja je sukladna vještačkom nalazu i mišljenju, tužbeni zahtjev je u cijelosti usvojen. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su tužitelju za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.
39. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Kako je tužitelj u sporu u cijelosti uspio sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 150,00 EUR sukladno tbr. 7. st. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), zatim trošak sastava podneska od 18. veljače 2025. u zatraženom iznosu od 150,00 EUR sukladno tbr. 8. st. 1. i tbr. 46. Tarife, priznat mu je trošak zastupanja na ročištima 13. prosinca 2024. u zatraženom iznosu od 75,00 EUR i 17. veljače 2026. u zatraženom iznosu od 150,00 EUR sukladno tbr. 9. st. 1. Tarife, te trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 18. ožujka 2026. u zatraženom iznosu od 75,00 EUR sukladno tbr. 9. st. 3.Tarife. Priznat mu je i trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 280,00 EUR. Nadalje, sukladno članku 249. st. 1. i članku 271. ZPP te čl. 24. u vezi sa čl. 6. do 13. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima ("Narodne novine" broj: 8/1988, 3/1994, 150/2005; u nastavku: Pravilnik) tužitelju je priznat putni trošak dolaska naraspravu 17. veljače 2026. na relaciji Mađarevo – Varaždin i Varaždin – Mađarevo u visini troška prijevoza najkraćim putem i najekonomičnijim prometnim sredstvom. Budući da tužitelj nije dostavio račun o plaćenoj karti za obavljeni prijevoz, sud je visinu troška prijevoza utvrdio prema dostupnim podacima web stranice https://www.putovnica.net/prijevoz/vlak/zp- madarevo-hr/varazdin-hr/vlak-zp-madarevo-hr-varazdin-hr-vozni-red-cijena i
https://prodaja.hzpp.hr/tickets Hrvatskih željeznica prema kojima vlak prometuje svakim danom približno svaka dva sata na navedenoj relaciji, a cijena karte iznosi 1,54 EUR, dok putovanje traje 0,33 h. Tako je tužitelju priznat putni trošak u iznosu od 3,08 EUR. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 883,08 EUR. Dosuđeni trošak tuženik je dužan podmiriti u roku od petnaest dana sukladno članku 328. st. 2. ZPP-a. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.
U Varaždinu 18. ožujka 2026.
Sutkinja
Ana Lazić
Uputa u pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP-a). Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud. U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (članak 467.a ZPP-a).
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku Borisu Raviću, odvjetniku iz Novog Marofa, Zagrebačka
2. Tuženiku po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, Ribnjak 40
