Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-109/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Dijani Filipčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Kobilšek Ponjan, u upravnom sporu tužitelja IG, rođenog **.**.1989. u mjestu Samara, Ruska Federacija, državljanin Ruske Federacije, boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Sandra Dimitrijević, odvjetnica u Zagrebu, Josipa Sermagea 14A, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, kojega zastupa RG, službena osoba, radi međunarodne zaštite, 18. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/22- 06/8489, URBROJ: 511-01-212-24-6 od 25. listopada 2024., a predmet se vraća na ponovni postupak tuženiku.

II Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu te se tuženiku nalaže da isplati odvjetnici Sandri Dimitrijević, pružateljici pravne pomoći, iznos od 1.000,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

III U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora se odbija.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/I-216-03/22-06/8489, URBROJ: 511-01- 212-24-6 od 25. listopada 2024. odbio zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je naložio tužitelju da u roku od 15 dana od dana izvršnosti rješenja napusti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP), uz upozorenje na prisilno udaljenje s područja EGP-a.

2. Tužitelj osporava zakonitost pobijanog akta i navodi da pobijano rješenje nije zakonito zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno pogrešno izvedenog zaključka na štetu tužitelja. Naime, pobijanim rješenjem povrijeđena su načela zakonitosti, utvrđivanja materijalne istine, samostalnosti i slobodne ocjene dokaza te isto ne sadrži valjano obrazloženje. Tužitelj je međunarodnu zaštitu zatražio iz razloga nemogućnosti političkog izražavanja te panike i straha da će ga država podrijetla poslati na ratište u Ukrajinu s obzirom na prethodno određenu mobilizaciju, a što je u suprotnosti s političkim i vjerskim uvjerenjima tužitelja. Smatra kako su pogrešni zaključci tuženika odraz strogog tumačenja službenih smjernica Ruske Federacije u odnosu na djelomičnu vojnu mobilizaciju jer iako su smjernicama propisani formalni uvjeti za mobilizaciju tijekom rata u Ukrajini, kaotična provedba mobilizacije u Rusiji dovela je do brojnih slučajeva gdje su mobilizirani i oni koji nisu udovoljavali formalnim uvjetima, pa je tako i tužitelj, iako nije udovoljavao formalnim uvjetima, dobio poziva za mobilizaciju. Nadalje navodi kako tužitelj ima politička mišljenja koja zbog opravdanog straha nije mogao, odnosno smio, iznositi sve dok nije napustio zemlju podrijetla. Strah tužitelja od proganjanja je osnovan jer se imaju primijeniti i subjektivan (osobni osjećaj i percepcija tražitelja azila) i objektivan element straha (stvarna opasnost ili prijetnja progonu u zemlji podrijetla), koji u konkretnom slučaju postoje. Naime, treba reći da je iskaz tužitelja u postupku ocijenjen kao vjerodostojan, dosljedan i točan. Navodi da tuženik nije cijenio navode tužitelja u odnosu na nemogućnost izražavanja političkog mišljenja, a što predstavlja stvarnu opasnost od progona, osobito kraj dostupnih međunarodnih izvješća da su u Rusiji na snazi zakonske i društvene represije koje ciljano sprečavaju građane u izražavanju političkih stavova koji se protive dominantnoj državnoj politici. Navodi kako tuženik neosnovano zaključuje da tužitelj nije aktivist jer je na društvenim mrežama pisao protiv rata, o korupciji i drugim problemima u Ruskoj Federaciji, a pored toga pisao je i nadležnim tijelima Ruske Federacije. Potonje je tuženik trebao ocijeniti kao tužiteljev aktivizam, a ne odsutnost objektivnog elementa postojanja straha kod tužitelja jer su mu na dopise odgovarali pri čemu mu nisu prijetili kažnjavanjem. Tuženik nije ispitao stvarnu prijetnju s kojom bi se tužitelj suočio zbog izražavanja političkog mišljenja o ratu, općem stanju u državi, korupciji ili drugim problemima u zemlji podrijetla. Tuženik nije cijenio da se tužitelj boji mobilizacije, osobito jer je to jedan od razloga što je napustio zemlju podrijetla. Naime, tužitelj je zaprimio poziv za vojni ured i trpio bi negativne posljedice neodazivanja na isti. Ključno kod tog poziva je da je tužitelj bio dužan sukladno istom javiti se u vojni ured. Tuženik pritom ne pojašnjava kako se poziv tužitelju razlikuje od poziva koji se upućuje radi mobilizacije niti obrazlaže kako bi isti trebao izgledati. Nije točno da tužitelj nije bio zaustavljen prilikom prelaska granice. Tužitelj je napustio zemlju netom prije nego mu je poslan poziv za mobilizaciju, koji, da su se smjernice pravilno primjenjivale, nije trebao niti biti poslan. Tužitelj nije zatražio azil u Gruziji jer se bojao da će biti vraćen natrag u Rusiju budući da je Gruzija proruski orijentirana. Zahtjev za međunarodnu zaštitu je podnio unutar Europske unije gdje su viši standardi zaštite ljudskih prava i bolja jamstva za izbjeglice. Nadalje navodi da se unatoč donesenim smjernicama mobilizacija odnosila na sve državljane. Naime, unatoč činjenici da se prema smjernicama u Rusiji mobilizacija odnosi na muškarce 18-30 godina koji su vojno obučeni, stvarnost je da se ona odnosi na sve, što dodatno potvrđuje poziv upućen tužitelju. Tuženik stoga nije ocijenio da je tamo izvanredno stanje, odnosno ratno stanje zbog kojeg su suspendirani brojni zakoni i uvedene zabrane slobode kretanja i zabrana okupljanja u prosincu 2022., pojačana kontrola medija početkom 2022. U izvještajima Ministarstva obrane iz rujna 2022. godine navedeno je da mobilizacija ima prioritet nad civilnim pravima. Ujedno, tužitelj ističe kako ne podržava rat niti želi bilo kakvu vezu s ratom radi svojim vjerskih uvjerenja (priziv savjesti). Tužitelj je pripadnik protestantske crkve te tuženik nije proveo analizu položaja i tretmana pripadnika navedene crkve u Ruskoj Federaciji, osobito jer se u Rusiji vrši represija nad vjerskim zajednicama, iste se koristi za propagandu i dezinformacije, odnosno vrši se politička instrumentalizacija religije. Navodi kako unatoč članku 59. stavku 3. Ustava, kojim je propisano da građanin Ruske Federacije čija uvjerenja ili vjeroispovijest sprječavaju služenje vojnog roka ima pravo na zamjensko civilno služenje, priziv savjesti se ne poštuje. Prema mišljenju nezavisne odvjetnice Eleanor Sharpston protivljenje vojnoj službi iz priziva savjesti može predstavljati političko mišljenje. Zaključuje da bi ostanak ili povratak tužitelja u zemlju podrijetla značio ozbiljno kršenje njegovih temeljnih ljudskih prava. Time bi bio izložen prisilnoj mobilizaciji u oružane sukobe, što predstavlja nečovječno i ponižavajuće postupanje. Takva situacija uključuje izloženost fizičkoj opasnosti, nasilju, ograničenju osobnih sloboda te prisilu na sudjelovanje u sukobima koji su u suprotnosti s njegovim moralnim i vjerskim uvjerenjima. Posebno naglašava da bi prisiljavanje tužitelja na djelovanje protivno njegovoj savjesti i vjeroispovijesti bilo u suprotnosti s međunarodnim pravnim standardima, uključujući Konvenciju protiv mučenja i Konvenciju o statusu izbjeglica, čime bi se izravno ugrozila njegova prava na zaštitu od progonstva i ljudsko dostojanstvo. Konačno, tvrdi da nije valjana niti procjena budućeg rizika kojem bi tužitelj bio izložen u slučaju povratka u zemlju podrijetla. Naime, prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolu iz 1967. godine država ima obvezu osigurati da se svi zahtjevi za međunarodnom zaštitom razmotre na temelju cjelovite procjene relevantnih dokaza i okolnosti . Ujedno, načelo non-refoulement izričito zabranjuje vraćanje u zemlju u kojoj im prijeti progon. Tužitelj je jasno naveo da bi u slučaju povratka bio izložen maltretiranju, zlostavljanju i pritiscima, što dodatno potvrđuju dokumentirani izvještaji o sustavnom zlostavljanju onih koji se protive mobilizaciji u Ruskoj Federaciji. Tuženik je situaciju u zemlji podrijetla procijenio izrazito površno i bez oslanjanja na dostupne, relevantne i aktualne izvore. Navodi i povredu članka 9. Zakona o općem upravnom postupku jer tuženik nije osigurao savjesnu i brižljivu ocjenu dokaza, a izvedeni dokazi su u suprotnosti s razlozima koji se navode u obrazloženju pobijanog rješenja. Nadalje navodi povredu članka 8. Zakona jer pobijano rješenje ne sadrži valjano obrazloženje u vezi s osnovanim strahom tužitelja, elementima progona te aktualnom situacijom u zemlji podrijetla. Navodi kako nisu pravilno primijenjene odredbe članaka 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti koje citira, kao i Priručnik UNHCR-a u odnosu na azil, pa u tom smislu navodi da kada tip vojne aktivnosti, s kojom osoba ne želi biti dovedena u vezu, zabranjen od strane međunarodne zajednice, jer je protivan osnovnim pravilima ljudskog ponašanja, kažnjavanje za bijeg ili izbjegavanje mobilizacije može se, u okviru svih drugih uvjeta definicije, smatrati proganjanjem. Budući da je vojna akcija Ruske Federacije u Ukrajini protivna međunarodnom pravu, navedeno smatra primjenjivim. Navodi i definiciju proganjanja prema Priručniku UNHCR-a te smatra da tuženik nije po istom postupio. Predlaže poništiti osporavano rješenje te odobriti azil tužitelju, a podredno supsidijarnu zaštitu, ili vratiti predmet tuženiku na ponovno odlučivanje, usvojiti zahtjev za besplatnu pravnu pomoć uz naknadu troškova postupka tužitelju.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi kako je ista neosnovana iz razloga iznesenih u obrazloženju osporavanoga rješenja i da je u konkretnom predmetu izveo i ocijenio sve dokaze, potpuno i točno utvrdio činjenično stanje, te postupak povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu okončao sukladno materijalnim i procesnim odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, uz dosljedno poštivanje osnovnih načela navedenih zakona. Tužitelj je u zemlji podrijetla bio oslobođen služenja vojne obveze zbog brige o majci koja je bolovala od karcinoma, a u trenutku napuštanja zemlje podrijetla imao je 34 godine. Dakle, radi se o osobi koja ne posjeduje vojne vještine, koja nikada nije osobno zaprimila poziv za služenje vojnog roka, a budući da je objavljen kraj mobilizacije te je ministar Ruske Federacije izjavio da će ubuduće biti pozvane samo osobe s ratnim iskustvom , ne postoji rizik da će tužitelj u zemlji podrijetla biti mobiliziran. Tužitelj je tijekom saslušanja naveo da osobno nije imao nikakvih problema u zemlji podrijetla zbog pripadnosti protestantskoj crkvi niti je zbog toga proganjan od strane organa vlasti. Nadalje navodi kako u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu nisu iznesene relevantne činjenice i dokazi za ispunjavanje uvjeta za azil i supsidijarnu zaštitu, a okolnosti u zemlji nisu takve da bi tužitelju povratkom u zemlju podrijetla njegov život i sloboda bili ugroženi radi čega je utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za primjenu načela non-refoulement iz članka 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Smatra da je tužba neosnovana te predlaže sudu potvrditi rješenje tuženika, odnosno odbiti tužbu iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja i odgovora na tužbu.

4. Sud je 27. veljače 2026. održao usmenu raspravu u prisutnosti tužitelja i njegovog opunomoćenika te opunomoćenika tuženika. Sa rasprave je rješenjem isključena javnost sukladno članku 90. stavcima 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS) i članku 12. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, broj 70/15., 127/17. i 33/23.)

5. Sud je proveo dokazni postupak na način da je izvršio uvid u sudski spis i uz odgovor na tužbu dostavljeni spis tuženika te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja uz prisutnost prevoditelja za ruski jezik.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. ZUS-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Člankom 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

8. Člankom 21. stavkom 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Prema stavku 2. istoga članka Zakona ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

9. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je osporavano rješenje doneseno u postupku po zahtjevu tužitelja podnesenom 9. siječnja 2023., nakon iskazane namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu te je prije donošenja predmetne odluke tužitelj saslušan o čemu je sastavljen zapisnik 18. ožujka 2024.

10. Tuženik je na osnovi prikupljenih podataka utvrdio da je tužitelj 2022. godine napustio zemlju podrijetla zbog straha od mobilizacije i političkog mišljenja, da ima više od 30 godina života, što je dobna granica za služenje vojnog roka, te da je djelomična mobilizacija u Rusiji završila. Tužitelj je legalno napustio zemlju podrijetla te nije tražio međunarodnu zaštitu u Gruziji, Turskoj niti Bosni i Hercegovini.

11. Nadalje, tuženik je utvrdio kako su navodi tužitelja o strahu od mobilizacije neosnovani jer će se prema izjavama nositelja vlasti u Rusiji ubuduće mobilizirati samo osobe s ratnim iskustvom i vještinama (što tužitelj nije), a do nove mobilizacije neće doći zbog dovoljnog broja vojnika za obranu ruskih interesa. Ujedno, smatra kako poziv za vojsku koji je ubačen u poštanski sandučić tužitelja na adresi njegove majke nakon što je već otišao iz zemlje podrijetla ne poklapa sadržajem s propisanim pozivima za vojsku jer nema datum izrade niti uručenja dopisa, pa stoga zaključuje da nije pravno valjan. U odnosu na političko mišljenje navodi kako se tužitelj nije bavio aktivizmom dok je bio u zemlji podrijetla radi čega u procjeni rizika ne nalazi da bi postojao osnovan strah od progona. U odnosu na opće okolnosti u zemlji navodi da vlasti na rastući građanski aktivizam odgovaraju zabranama, represivnim zakonima i kaznenim progonima, pri čemu je mučenje i drugo zlostavljanje ostalo široko rasprostranjeno, posebno u zatvorima.

12. Sud za sada ne može prihvatiti kao osnovana utvrđenja tuženika iznesena u osporavanom rješenju.

13. Naime, tuženik je utvrdio kako neki propisani elementi poziva za vojsku nedostaju na pozivu koji je naslovljen na tužitelja i ubačen u poštanski sandučić na njegovoj adresi, odnosno adresi njegove majke. Međutim, tuženik nije utvrdio pravno relevantno značenje konkretnog poziva koji je tužitelj zaprimio, niti shvaćanje zemlje podrijetla o pravnoj valjanosti konkretnog poziva, već je poziv sam utvrdio pravno nevaljanim. Prema tome, neodgovorenim ostaje pitanje bi li nadležna tijela u Ruskoj Federaciji unatoč eventualnom nedostatku poziva isti ipak tretirali pravno valjanim, kao i značenje tog poziva za tužitelja, kao i posljedice neodazivanja, što je sve potrebno utvrditi dodatnim provjerama. Potrebno je provjeriti i navode tužitelja o njegovoj vojnoj obuci budući da je na saslušanju iskazao da je mornar i da ima vojnu obuku.

14. Ujedno, tužitelj je tijekom ovog upravnog spora iskazao kako je upisan u registar evidencije vojnika 2025. godine pa je potrebno provjeriti značenje tog upisa, osobito kraj činjenice da je tuženik utvrdio kako daljnje mobilizacije neće biti pa je nejasno zašto je tužitelj upisan u registar. Ovo treba dovesti u vezu i sa utvrđenjem tuženika da se od travnja 2023. godine pozivi upućuju elektroničkim putem te konačno ocijeniti osnovanost straha tužitelja od mobilizacije.

15. U odnosu na iznošenje političkog mišljenja sud ne može prihvatiti zaključak tuženika kako tužitelj ne može privući pažnju vlasti ako se bavi aktivizmom izvan zemlje podrijetla jer osnova za iznošenje takve tvrdnje ne proizlazi iz relevantnih materijalnih propisa.

16. S druge strane, tužitelj je i tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora jasno naveo da ne podržava rat te da svojim aktivizmom želi spasiti živote i ruskih i ukrajinskih vojnika, što bi se moglo ocijeniti političkim mišljenjem zbog kojeg bi načelno u svojoj zemlji mogao osnovano strahovati od proganjanja , osobito kraj utvrđenja tuženika o općoj situaciji u zemlji i okolnosti što za sada u spisu nedostaju odgovarajući dokazi koji bi ukazivali na suprotno.

17. Zbog svega navedenog sud na temelju sada dostupne dokumentacije i na temelju tvrdnji tužitelja, a bez dodatne detaljne provjere okolnosti koje su navedene u ovoj presudi, ne može donijeti zaključak o pravilnosti i zakonitosti osporavanog rješenja o odbijanju tužiteljevog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, radi čega je na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev usvojen i osporavano rješenje poništeno. Predmet je vraćen na ponovni postupak tuženiku, koji će biti dužan detaljno utvrditi sve okolnosti na koje je u ovoj presudi ukazao sud, pri čemu će izvršiti i provjeru učinkovitosti sustava priznavanja međunarodne zaštite za državljane Ruske Federacije u Gruziji, Turskoj i Bosni i Hercegovini u smislu razloga koje je tužitelj naveo u svom zahtjevu za priznavanje međunarodne zaštite.

18. Iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći koji je tuženik dostavio u spis proizlazi da tužitelj nema dostatnih novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj. Stoga je točkom II izreke ove presude tužitelju odobrena besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik). Pravnu pomoć je pružila odvjetnica Sandra Dimitrijević pa je točkom III izreke ove presude naloženo tuženiku da joj, po dostavi računa, isplati iznos od 1.000,00 eura, sukladno člancima 6. i 9. Pravilnika te Tbr. 27. t. 1. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.) za sastav tužbe i pristup na raspravu 27. veljače 2026.

19. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 26. veljače 2026. godine jer taj podnesak po svom sadržaju nije bio potreban za vođenje ovog upravnog spora.

U Zagrebu 18. ožujka 2026.

Sutkinja:

Dijana Filipčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I izreke presude nije dopuštena žalba (članak 127. stavak 1. ZUS-a). Protiv točaka II i III izreke presude može se podnijeti žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana dostave presude u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (članak 148. stavak 5. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje rješenja o troškovima (članak 148. stavak 6. ZUS-a)

Dna:

1. Tužitelju po opunomoćeniku, putem e-komunikacije

2. Tuženiku

3. U spis