REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-378/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić, u pravnoj stvari tužitelja ĐĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku iz Požege protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 3. ožujka 2026. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Alme Opačak, odvjetnice i u odsutnosti punomoćnice tuženika i rasprave održane 18. ožujka 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetna odredbe glave 1. Ugovora o kreditu, broj 9012092350 koji je 15. studenog 2006. tužitelj ĐĐ iz [adresa], zaključio s tuženikom Privrednom bankom Zagreb, d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, koja glasi:

„1.IZNOS KREDITA

Banka se obavezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 10.204,51 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku, Privrednoj banci Zagreb, d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, tužitelju ĐĐ iz [adresa] na ime stečenog bez osnove, isplatiti iznos od 317,70 EUR (slovima: tristosedamnaest eura i sedamdeset centi) sa zateznom kamatom koje teku od dospijeća po stopi zateznih kamata koja je određena uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućom za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, do 29. prosinca 2023. od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, do isplate, u roku od 15 dana, na iznose kako slijedi:

-za iznos od 2,81 EUR od 30.11.2008.

-za iznos od 10,48 EUR od 31.01.2009.

-za iznos od 12,74 EUR od 28.02.2009.

-za iznos od 6,41 EUR od 31.03.2009.

-za iznos od 7,53 EUR od 30.04.2009.

-za iznos od 7,89 EUR od 31.05.2009.

-za iznos od 5,16 EUR od 30.06.2009.

-za iznos od 6,17 EUR od 31.07.2009.

-za iznos od 5,02 EUR od 31.08.2009.

-za iznos od 5,84 EUR od 30.09.2009.

-za iznos od 4,99 EUR od 31.10.2009.

-za iznos od 6,54 EUR od 30.11.2009.

-za iznos od 6,00 EUR od 31.12.2009.

-za iznos od 9,49 EUR od 31.01.2010.

-za iznos od 11,56 EUR od 28.02.2010.

-za iznos od 11,09 EUR od 31.03.2010.

-za iznos od 13,72 EUR od 31.04.2010.

-za iznos od 17,59 EUR od 31.05.2010.

-za iznos od 18,09 EUR od 31.07.2010.

-za iznos od 23,51 EUR od 31.08.2010.

-za iznos od 33,06 EUR od 30.09.2010.

-za iznos od 31,03 EUR od 31.10.2010.

-za iznos od 34,96 EUR od 30.11.2010.

III. Odbija se tužitelj ĐĐ iz [adresa] u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe glave 4. i 5. Ugovora o kreditu, broj 9012092350 koji je 15. studenog 2006. tužitelj ĐĐ iz [adresa], zaključio s tuženikom Privrednom bankom Zagreb, d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, koje glase:

4. KAMATA NA KREDIT

Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,10% godišnje. Kamata se obračunava u CHF, (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno sa njima;

5. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA

Na dospjele a nepodmirene obveze iz ovog Ugovora, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno mjerodavnim propisima, Banka će za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zakonsku zateznu kamatu, koja je promjenjiva u skladu sa propisima. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se su u CHF, a naplaćuje se po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate“

IV. Nalaže se tuženiku, Privrednoj banci Zagreb, d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, tužitelju ĐĐ iz [adresa] naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 775,00 eura u roku od 15 dana.

V. Odbija se tuženik Privredna banka Zagreb, d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj ĐĐ iz [adresa] povukao tužbu u dijelu zahtjeva za isplatu u iznosu od 149,68 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosi i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je tuženikom 15. studenog 2006., zaključio Ugovor o kreditu, broj 9012092350 koji je ovjeren kod Javnog bilježnika Nike Bagarića iz [adresa] pod brojem OV-553/06 od 17. studenog 2006. Na osnovu tog Ugovora, tužitelj od tuženika ishodio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 10.204,51 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom vraćanja od 48 mjeseci. Tužitelj je otplatio tuženiku gore navedeni kredit u cijelosti. Tužitelj ističe, da je sklopio predmetni ugovor, te pri tome pristao i na opće akte tuženika, a bez toga, da se sa istima zaista upoznao i razumio. Uostalom tuženik, niti na jedan način, nije tužitelja upoznao sa svojim općim aktima kao posljedicama, tj. obavezama koje iz istih za tužitelja proizlaze. Naime, tuženik je na ovakav način povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, zaključivši sa istim predmetni ugovor o kreditu, koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način, da je u istom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnicu švicarski franak, a da prije zaključenja, te u vrijeme zaključenja tog ugovora, tuženik nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik, kao i druge banke u RH, postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o Zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/13) i to člancima 81., 82., i 90, a od 7 kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008., te je također postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/08., 125/07., 75/09., 9/09., 89/09., 133/09) i to člancima 96. i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedeno je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. posl.broj Rev 2221/2018-11-, gdje je nesporno zaključeno, da su banke, a tako i sam tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se om tome nije pojedinačno pregovaralo. Obzirom na gore navedeno, to je nesporno, da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora zaključenog između tužitelja i tuženika ništetne, a sve temeljem gore navedenih presuda. U tom smislu, nesporno je da su tužitelj i tuženik predmetni Ugovor sklopili u spornom razdoblju od 1. travnja 2004 do 31. prosinca 2008. obzirom je isti sklopljen 4. prosinca 2007. Nadalje se ističe, da su sukladno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.broj Rev 2245/17-2, na individualne restitucijske zahtjeve primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, te se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Naime, takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u članku 2 i 4. Ugovora o kreditu, tuženik je doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj. konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Zbog navedenog, jasno je da su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne, te da ne proizvode nikakve pravne učinke. Takvim jednostranim i protuzakonitim postupanjem tuženika, tužitelj je oštećen i prouzročena mu je šteta. Zbog navedenog tužitelj predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja. Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Odredbom članka 241. ZOO -a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik. Također, tuženik ističe da je kredit zatvoren dana 2.2.2011. Dakle, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao. Što se tiče odredaba o valutnoj klauzuli, Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C- 81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da se u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. U ugovoru je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 48 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom članka 11.9. ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao prigovor mjesne nenadležnosti suda u [adresa] koji se rješenjem broj P-349/2021-7 od 5. srpnja 2022. oglasio mjesno nenadležnim i spis je ustupljen ovom sudu na postupanje.

4. Tužitelj je u podnesku od 13. lipnja 2024. uredio tužbeni zahtjev s obzirom na promjenu valute iz kuna u eure.

5. Konačan tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 8. veljače 2025. i predložio sud da obveže tuženika na isplatu iznosa od 317,70 eura. Tužitelj je u prvotno postavljenom zahtjevu potraživao isplatu iznosa od 467,38 eura, dakle tužitelj je povukao tužbu u dijelu koji iznosi 149,68 eura, tuženik je nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe te je sud u svezi navedenog odlučio kao u izreci rješenja na temelju čl. 193.st.2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025).

6. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u otplatnu tablicu iz koje je vidljivo da je cijelo vrijeme trajanja otplate kredita bila predviđena ista rata kredita (str. 6 do 7 spisa), iz pregleda uplata po kreditu su vidljive iste (str. 8 do 9 spisa) i da je kredit otplaćivan od 17. studeni 2006. do 14. prosinca 2010. Uvidom u Ugovor o kreditu od 15. studeni 2006. je vidljivo da je isti zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora za iznos od 10.204,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje vozila (str. 10 do 14 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Mirjan i Radman Funarić.

6.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio Ugovor o kreditu 15. studenog 2006. za kupnju osobnog automobila Berlingo. Taj automobil koristio je za vlastite potrebe. Nije nikada imao otvoren nikakav obrt, bio je službenik dok je radio i nije taj automobil koristio za poslovne svrhe. Sve rate kredita sam je vratio. Kredit nije bio u konverziji. Taj kredit je zaključen u CHF jer su mu prijatelji i poznanici rekli da je najpovoljniji kredit u CHF u BPZ, pa je tako i zaključio taj ugovor. Što je rekao to je ušlo u odredbe Ugovora. Nije se znalo što slijedi nakon zaključenja tog ugovora, nisu ga niti upozorili na rizik sklapanja takvog ugovora. Kredit je plaćao trajnim nalogom na mirovinu, prvih 1,5 godinu je bilo kako je ugovorena rata, a onda je došlo do povećanja rate i dostavljali su mu posebne obračune, nije znao da se to može dogoditi. Bio je u banci nakon što je došlo do povećanja rata kredita, rekli su mu samo da to sve piše u ugovoru i da je to potpisao. Potpisao je ugovor, ali nije znao što može slijediti. Pročitao je dio ugovora o kreditu, onaj koji ga je zanimao, a odnosio se na to kolika će mu biti rata i kolika kamata na kredit.

6.2. Vještak Mirjana Radman Funarić je u nalazu i mišljenju navela da je vještačenjem utvrđeno da tečajne razlike (valutna klauzula) iznose 317,70 EUR. Manje plaćene (negativne) tečajne razlike iznose 95,61 EUR.

6.3. Na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, a kojima nije osporio matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na sam zadatak vještaku zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno nadopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

7. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

8. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su Ugovor o kreditu 15. studenog 2006. zaključili tužitelja kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor na iznos od 10.204,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje vozila,

- je kredit otplaćen,

- kredit nije bio u konverziji.

- je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno kao nesporno da je pretplata kredita radi valutne klauzule 317,70 eura,

- je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P -1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt -249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Nesporno je i da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača

– korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora, nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva, i da su odredbe predmetnog ugovora o promjenjivosti kamatne stope ugovorene kamate, odlukom tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika kao kreditora, Presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

- je na temelju čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača. U svezi navedenog primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu). Na temelju čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje – ZPP-a), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a U tom će slučaju sud je vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, se radi o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. U svezi navedenog ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom da se tužiteljica poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naprijed navedenim presudama.

- je Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF. Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021. odbio ustavnu tužbu, između tuženika PBZ d.d. u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika. Presudom Europskog suda pravde broj C -26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora. Tužitelj koji je isplatio ugovor u cijelosti nije time izgubio pravo na podnošenje zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti niti podnošenje zahtjeva za isplatu.

9. U svezi navedenog sud je odlučio kao pod točk. I. izreke presude i utvrdio ništetnost odredbe glave 1. Ugovora o kreditu, broj 9012092350 koji je 15. studenog 2006. koji je tužitelj ĐĐ iz [adresa], zaključio s tuženikom Privrednom bankom Zagreb, d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, koje glase: a koja glasi 1. Banka se obavezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 10.204,51 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

10. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje valutne klauzule. Međutim, sporna odredbe nije utvrđena nepoštenom i ništetnim iz razloga što je ugovorena valutna klauzula, nego je utvrđena nepoštenom i ništetnom zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, zato što i valutne klauzule kreditor nije u cijelosti informirao potrošača o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Prema zaključcima Visokog trgovačkog suda, sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013 nije zabranjeno ugovoriti valutnu klauzulu, ali činjenica što obveza potrošača čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan). Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sadržanog u odluci poslovni bro j Revt-249/14-2, banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Banka kao kreditor je bila dužna svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

11. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, nije osnovan.

12. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

13. Potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena 18. prosinca 2021. unutar zastarnog roka od pet godina. Na temelju čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. U svezi navedenog podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

14. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorene kamate i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi ona na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogla, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi ona već prilikom sklapanja ugovora znala ili mogla pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene tečaja, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza tužitelja kojoj je sud u tom dijelu u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz tužitelja logičan i uvjerljiv. Nesporno je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je automobil koji je kupio koristio za osobne potrebe, a ne za poslovne potrebe i da je tužitelj bio potrošač.

15. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu od 317,70 eura, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka i predstavlja razliku obveza, u razdoblju od dana dospijeća prve utužene obveze do konačne otplate kredita, a koja proizlazi iz razlike tečaja valute za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita.

16. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

17. Djelomično povlačenje tužbe u dijelu za isplatu nema utjecaja na odluku o troškovima postupka u ovom postupku, kao niti odbijanje dijela tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti.

18. Prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C -244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., između ostaloga, je rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, budući da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.

19. Tužitelju je priznat trošak, prema postavljenom troškovniku, sastava tužbe u iznosu od 62,50 eura (tbr. 7.t. 1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika; NN 138/23, 107/2025; dalje - OT) trošak uplate predujma za vještačenja u iznosu od 400,00 eura, trošak zastupanja na ročištu održanom 19. lipnja 2024. u iznosu od 62,50 eura (tbr. 9.t.1OT), 6. studenog 2024. u iznosu od 62,50 eura (tbr. 9.t.1OT), 3. ožujka 2026. u iznosu od 62,50 eura (tbr. 9.t.1. OT), priznat je i trošak sastava obrazloženih podnesaka od 10. veljače 2025. u iznosu od 62,50 eura (tbr. 8.t.1OT), 14. lipnja 2024. u iznosu od 62,50 eura (tbr. 8.t.1OT), što ukupno iznosi 775,00 eura, kako je to i navedeno u izreci presude.

20. Tuženik je u cijelosti odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka jer zahtjev naknadu istih iz razloga navedenih u točk. 18.obrazloženja ove presude nije osnovan.

21. U svezi tzv. negativne razlike sud nije posebno odlučivao o istoj jer tuženik nije postupio u skladu sa odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu, prigovor prijeboja ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka.

22. Sud je odbio tužitelja u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu pod toč. 4. i 5. broj Ugovora 9012092350 koji je zaključen 15. studenog 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koji se odnosi na kamatu na kredit i kamatu na zakašnjela potraživanja jer tužitelj nije podnio zahtjev za isplatom u tom dijelu pa nije osnovano niti utvrđivati ništetnost tih ugovornih odredbi.

Slavonski Brod, 18. ožujka 2026.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud. Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.