REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3878/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 2. veljače 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno uz zamjenicu punomoćnice Danijelu Nenadić, odvjetnicu, te punomoćnika tuženika Marka Metelka, odvjetnika, dana 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3229928495 od 23. studenoga 2012. sklopljenog između tužiteljice i tuženika koji glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora."

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužiteljici AC isplati iznos od 221,21 eur zajedno sa zateznom kamatom od 27. studenoga 2012. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužiteljici AC nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.079,64 eur zajedno sa zateznom kamatom od 18. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 23.11.2012. sklopila Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3229928495 kojom joj je odobren kredit u iznosu od 83.333,94 kn pa kako je odredbom čl. 2. ugovoreno da se kao korisnica ovoga kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a iz te odredbe nije jasno niti odredivo u kojem iznosu i iz kojih razloga potrošač ima snositi navedene dodatne troškove i naknade s time da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je tuženik unaprijed sastavio ugovor koji predstavlja tipizirani obrazac za sve usluge tuženika, kao kreditora, sličnog sadržaja pri čemu joj nije uručena niti Odluka o Tarifi naknada za usluge Kreditora te nije na istu niti upozorena, to tužiteljica predlaže navedenu ugovornu odredbu utvrditi ništetnom jer je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu nje, kao potrošača, a što znači da je nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. toga zakona. Nadalje, kako joj je tuženik temeljem ove ništetne ugovorne odredbe dana 27.11.2012. naplatio iznos od 221,21 eur, to tužiteljica predlaže obvezati tuženika da joj taj iznos vrati zajedno sa zateznom kamatom od 27.11.2012. do isplate. Tužiteljica potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora imajući u vidu da je ista naznačena u iznosu od 1.551,21 eur, iako tužiteljica potražuje isplatu samo iznosa od 221,21 eur smatrajući da deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu pa da se isti ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Tuženik u cijelosti osporava navode tužiteljice da bi se navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom pri čemu ističe da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se je sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Smatra da je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva pa nije dopušteno ocjenjivati je li ista nepoštena s time da je tuženik tužiteljicu u cijelosti informirao tijekom pregovora o njenoj obvezi na plaćanje ove naknade pa je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Pri tome tuženik napominje da se radi o naknadi za troškove koji su mu i prouzrokovani uslijed obrade kredita (operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge te povezani regulatorni troškovi). Osim toga, napominje da navedena ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama te ističe prigovor zastare jer je ova naknada tužiteljici naplaćena 27.11.2012. (kako je to ispravljeno u podnesku od 1.7.2025.). U svakom slučaju, tuženik osporava zatraženi tijek zateznih kamata smatrajući da bi tužiteljica eventualno imala pravo na iste tek od podnošenja tužbe jer on nije nesavjesni stjecatelj. Slijedom svega navedenoga, predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu parničnog troška.

3. Vezano uz prigovor tuženika da je tužiteljica vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.551,21 eur naznačila očito suviše visoko imajući u vidu da kondemnatornim zahtjevom potražuje samo iznos od 221,21 eur, sud je temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) na pripremnom ročištu održanom dana 2.10.2025. rješenjem (stranica 99) kao vrijednost predmeta spora odredio upravo iznos od 1.551,21 eur imajući u vidu da je tužiteljica pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavila i deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za kojeg vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.330,00 eur nije naznačena suviše visoko, posebno imajući u vidu da tužiteljica na glavnicu od 221,21 eur potražuje i zatezne kamate i to od 27.11.2012., dakle, za razdoblje više od 13 godina.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 6- 12) te u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (stranica 54 i 55), a proveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (stranica 102).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3229928495 od 23.11.2012. (stranica 6-9, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) te da je u čl. 2 ugovoreno da se tužiteljica, kao korisnica kredita, obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a nije sporno niti to da je tužiteljici naplaćena naknada temeljem navedene odredbe dana 27.11.2012. upravo u zatraženom iznosu od 221,21 eur odnosno 1.666,68 kn, kako je to i vidljivo iz Pregleda iniciranih transakcija (stranica 10).

7. Sporno je, je li ovakva ugovorna odredba protivna pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno je li ista ništetna te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužiteljici vratiti iznos od 221,21 eur koji joj je naplaćen temeljem te odredbe. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom na to da je tuženik istakao prigovor zastare pri čemu tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe.

8. Tužiteljica u svom iskazu (stranica 102) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila da bi na taj način otplatila druge kredite pri čemu napominje da je to sve bilo za njene osobne potrebe jer nije bila vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva, a kako je u to vrijeme bila klijent tužene banke, to se je o uvjetima kreditiranja informirala kod zaposlenika iste s time da nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama jer su naprosto bili takvi uvjeti banke. Tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu pročitala prije potpisivanja pa je vidjela odredbu temeljem koje je bila u obvezi tuženoj banci platiti naknadu za njene usluge. Međutim, niti o toj odredbi nije mogla pregovarati niti joj je pojašnjeno na što se ta naknada odnosi i zašto ju mora platiti. U svakom slučaju joj je ova naknada naplaćena već pri isplati odobrenih sredstava.

9. Ovakav iskaz tužiteljice iz kojeg jasno proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je bila uvjet sklapanja istog s time da tužiteljici nije pojašnjeno zašto mora platiti ovu naknadu i na što se ista zapravo odnosi, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično.

10. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 6-9) također je utvrđeno da niti u istom nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i koliko ista iznosi, već je samo općenito navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Oduci o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa kako je odredbama čl. 96. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 99. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene, to je sud slijedom svega navedenoga spornu odredbu iz čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 221,21 eur, koliko joj je naplaćeno temeljem navedene ugovorne odredbe tj. da joj vrati ono što je od nje primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) na koji iznos tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana kada ga je tuženik stekao pa joj stoga priznato pravo na zatezne kamate od 27.11.2012. do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

11. Naime, tuženik je u podnesku od 1.7.2025. (stranica 92) potvrdio da je predmetna naknada tužiteljici naplaćena dana 27.11.2012., dok je iz Pregleda iniciranih transakcija (stranica 10) vidljivo da joj je ista naplaćena upravo u zatraženom iznosu od 221,21 eur odnosno 1.666,68 kn.

12. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30.1.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.

13. Isto tako, sud nije prihvatio niti navod tuženika da bi tužiteljica trebala posebno dokazivati svojstvo potrošača smatrajući da je na tužiteljici teret dokaza o tome u smislu odredbe čl. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/22). Naime, tužiteljica u svom iskazu navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila zato što je na taj način htjela otplatiti druge kredite pri čemu napominje da je to sve bilo za njene osobne potrebe jer nije bila vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva, dok iz predmetnog Ugovora o kreditu (stranica 6-9) jasno proizlazi da ga je ona u svojstvu korisnika kredita sklopila kao fizička osoba pa iz navedenoga nikako ne proizlazi da bi tužiteljica ovaj odobreni nenamjenski kredit koristila za neke druge tj. nepotrošačke svrhe, a ako tuženik ima saznanja da tužiteljica isti nije koristila isključivo za potrošačke svrhe, tada je teret dokaza na njemu, a ne na tužiteljici jer ista ne može dokazivati negativne činjenice.

14. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP), a isti se odnosi na zastupanje tužiteljice po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 10.7.2025. u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 2.10.2025. i 2.2.2026. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što daje iznos od 800,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 200,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi uplaćenih 26,55 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 53,09 eur pa to sveukupno daje iznos od 1.079,64 eur koliko je tuženiku pod točkom III. izreke i naloženo da joj nadoknadi.

15. Na dosuđeni parnični trošak tužiteljici je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a od 18.3.2026. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate.

16. Tužiteljici su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 18. ožujka 2026.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćnici tužiteljice

- punomoćnicima tuženika