REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3961/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima ČL, Mariju Rođaku i ŠL, odvjetnicima u [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4. veljače 2026. u nazočnosti tužitelja osobno uz zamjenicu punomoćnika NL, odvjetničku vježbenicu, te zamjenika punomoćnika tuženika ML, odvjetničkog vježbenika, dana 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3213362830 od 23. svibnja 2008. sklopljenog između tužitelja TL, kao korisnika kredita, i tuženika Zagrebačka banka d.d., kao kreditora, u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o

Tarifi naknada za usluge Kreditora."

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju TL isplati iznos od 159,51 eur zajedno sa zateznom kamatom od 11. lipnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju TL nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.106,18 eur zajedno sa zateznom kamatom od 18. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 20.5.2008. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3213362830 kojim mu je odobren kredit u iznosu od 267.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita pa kako je odredbom čl. 2. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora te kako mu je tuženik za tu "uslugu" dana 10.6.2008. naplatio iznos od 159,51 eur, a on smatra da je navedena ugovorna odredba ništetna jer stranke o istoj nisu pojedinačno pregovarale niti mu je prezentirano na što se odnose ovi troškovi pa ovakva odredba nije jasna, određena niti odrediva radi čega je nepoštena, a time i ništetna, to tužitelj predlaže navedenu ugovornu odredbu utvrditi ništetnom te obvezati tuženika da mu vrati neosnovano naplaćeni iznos od 159,51 eur zajedno sa zateznom kamatom od 11.6.2008. do isplate. Tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora imajući u vidu da je ista naznačena u iznosu od 1.459,51 eur, iako tužitelj potražuje isplatu samo iznosa od 159,51 eur smatrajući da deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu pa da se isti ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom pri čemu ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se je sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Smatra da je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva pa nije dopušteno ocjenjivati je li ista nepoštena s time da je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje ove naknade pa je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, a upoznao ga je i stavio mu na raspolaganje i Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Osim toga napominje da navedena ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama te ističe prigovor zastare jer je ova naknada tužitelju naplaćena 2008., a u svakom slučaju osporava zatraženi tijek zateznih kamata smatrajući da bi tužitelj eventualno imao pravo na iste tek od podnošenja tužbe jer on nije nesavjesni stjecatelj. Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu parničnog troška s time da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

3. Vezano uz prigovor tuženika da je tužitelj vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.459,51 eur naznačio očito suviše visoko imajući u vidu da kondemnatornim zahtjevom potražuje samo iznos od 159,51 eur, sud je temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) na pripremnom ročištu održanom dana 9.10.2025. rješenjem (stranica 112) kao vrijednost predmeta spora odredio upravo iznos od 1.459,51 eur imajući u vidu da je tužitelj pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavio i deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za kojeg vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.300,00 eur nije naznačena suviše visoko, posebno imajući u vidu da tužitelj na glavnicu od 159,51 eur potražuje i zatezne kamate i to od 11.6.2008., dakle, za razdoblje više od 17 godina.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 3- 10) te u dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 23.7.2025. (stranica 77 i 78), a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 114 i 115).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3213362830 od 20.5.2008. (stranica 3-8, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) te da je u čl. 2. ugovoreno da se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a nije sporno niti to da je tužitelju naplaćena naknada temeljem navedene odredbe dana 10.6.2008. upravo u zatraženom iznosu od 159,51 eur.

7. Sporno je, je li ovakva ugovorna odredba protivna pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno je li ista ništetna te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju vratiti iznos od 159,51 eur koji mu je naplaćen temeljem te odredbe. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom na to da je tuženik istakao prigovor zastare pri čemu tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

8. Tužitelj u svom iskazu (stranica 114 i 115) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana koji mu je bio potreban za stanovanje njega i njegove obitelji s time da nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva pa kako je već tada bio klijent tužene banke, to se je o uvjetima kreditiranja informirao u poslovnici iste nakon čega mu je ponuđen upravo ovakav ugovor o kreditu uz napomenu da o pojedinim ugovornim odredbama nije pregovarao niti je to mogao jer mu je takav ugovor ponuđen u smislu "uzmi ili ostavi". Tvrdi da je ovaj ugovor pročitao prije potpisivanja pa zna da je u čl. 2. ugovorena njegova obveza plaćanja svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Međutim, tvrdi da niti o toj ugovornoj odredbi nije mogao pregovarati niti mu je bilo što pojašnjeno o tome zašto te naknade i troškove mora platiti i na što se oni točno odnose, već mu je samo rečeno da je takva procedura pri odobravanju kredita. Konačno, tvrdi da mu je ova naknada naplaćena pri isplati odobrenih sredstava.

9. Ovakav iskaz tužitelja iz kojeg jasno proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je bila uvjet sklapanja istog s time da tužitelju nije pojašnjeno zašto mora platiti ovu naknadu i na što se ista zapravo odnosi, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično.

10. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 3-8) kao i uvidom u Izvadak iz Upute, koji je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, također je utvrđeno da niti u toj dokumentaciji nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i koliko ista iznosi pa kako je odredbama čl. 96. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 99. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene, to je sud slijedom svega navedenoga spornu odredbu iz čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 159,51 eur, koliko mu je naplaćeno temeljem navedene ugovorne odredbe tj. da mu vrati ono što je od njega primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) na koji iznos tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada ga je tuženik stekao pa mu stoga priznato pravo na zatezne kamate od 11.6.2008. do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

11. Naime, tuženik je već u odgovoru na tužbu naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, dok iz dopisa tuženika od 26.5.2025. (stranica 10) proizlazi da je predmetna naknada tužitelju naplaćena dana 10.6.2008.

12. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30.1.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.

13. Isto tako, sud nije prihvatio niti navod tuženika da bi tužitelj trebao posebno dokazivati svojstvo potrošača smatrajući da je na tužitelju teret dokaza o tome u smislu odredbe čl. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/22). Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana koji mu je bio potreban za potrebe njega i njegove obitelji s time da nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva, dok iz predmetnog Ugovora o kreditu (stranica 3-8) jasno proizlazi da ga je on u svojstvu korisnika kredita sklopio kao fizička osoba te da se radi o kreditu za kupnju stana pa iz navedenoga nikako ne proizlazi da bi tužitelj ovaj odobreni stambeni kredit koristio za neke druge tj. nepotrošačke svrhe, a ako tuženik ima saznanja da tužitelj isti nije koristio isključivo za potrošačke svrhe, tada je teret dokaza na njemu, a ne na tužitelju jer isti ne može dokazivati negativne činjenice.

14. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP), a isti se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 29.7.2025. u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 9.10.2025. i 4.2.2026. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što daje iznos od 800,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 200,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi 53,09 eur koliko iznosi i trošak sudske pristojbe na presudu pa to sveukupno daje iznos od 1.106,18 eur koliko je tuženiku pod točkom III. izreke i naloženo da mu nadoknadi. Pri tome se napominje da tužitelju nije priznat trošak sastava drugog podneska od 29.7.2025. iz razloga što tužitelj uz taj podnesak samo dostavlja dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi na tužbu, iako je istu bio u obvezi platiti već pri podnošenju tužbe.

15. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a od 18.3.2026. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate.

16. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 18. ožujka 2026.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćnicima tužitelja

- punomoćnicima tuženika