Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1668/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja UU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćniku Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 13. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja ČU, odvjetničkog vježbenika u uredu Tomislava Bogdana, odvjetnika u Osijeku te zamjenice punomoćnice tuženika Josipe Šarlija Ćorić, odvjetnice u Zagrebu, odlukom objavljenom 18. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9012064425, zaključenog dana 31. listopada 2006. god. između tužitelja UU i Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, a koja u čl. 12. st. 3. glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa] da isplati tužitelju UU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od 120,81 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 4. studenog 2006. do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznad iznosa od 120,81 EUR do iznosa od 205,17 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na tu razliku teku od 1. studenog 2006. do isplate, kao i sa zahtjevom za tijek zakonskih zateznih kamata na iznos dosuđen u točki II. izreke ove Presude od 1. studenog 2006. do 3. studenog 2006., kao neosnovanim.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa] da tužitelju UU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi prouzročeni parnični trošak, u iznosu od 187,50 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 18. ožujka 2026. pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova iznad iznosa od 187,50 eura do iznosa od 750,00 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 1. prosinca 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom, kao kreditorom sklopio dana 31. listopada 2006. Ugovor o kreditu broj: 9012064425, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.693,20 CHF. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama na rok od 84 mjeseca. Predmetnim Ugovorom u članku 12. st. 3. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva i to u iznosu 1,00% jednokratno koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita. Dalje navodi da je tuženik prilikom isplate kredita dana 31. listopada 2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 196,93 CHF. Na dan podnošenja tužbe naprijed navedeni iznos po srednjem tečaju tuženika odgovara iznosu od 205,17 eura. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Zbog toga smatra da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Slijedom svega navedenog smatra da predmetna odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega istu smatra nepoštenom i ništetnom. S obzirom da je tuženik temeljem navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi tužitelju naplatio iznos od 205,17 EUR i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, traži da mu tužitelj vrati navedeni iznos.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnovu tužbe, ističe prigovor zastare, prigovara vrijednosti predmeta spora kao previsoko naznačenoj te predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan. U odnosu na visinu zahtjeva za isplatu naveo je da je tužitelj visinu iznosa utvrdio preračunavanjem iznosa od 196,93 CHF u valutu EUR prema tečaju na dan podnošenja tužbe što smatra pogrešnim.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tuženik na pripremnom ročištu učinio nespornim da je temeljem sporne odredbe od tužitelja naplatio iznos od 910,26 kuna dana 3. studenog 2006., a što sad odgovara iznosu od 120,81 eura. Sud je na pripremnom ročištu, koje je održano isti dan kao i glavna rasprava, 13. veljače 2026. str. 161-162 spisa, prihvatio prigovor tuženika te je vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 120,81 eura. To stoga što je tužitelj u predmetnom sporu istaknuo zahtjev za činidbu, koji se sastoji u isplati iznosa i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu. U takvim okolnostima prema stavu ovog Suda vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu (stvarno naplaćenom iznosu). Stoga je sud postupajući po prigovoru tuženika temeljem ovlasti iz čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) na raspravnom zapisniku odredio vrijednost predmeta spora na naprijed opisani način.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornoj odredbi Ugovora te je li od tuženika dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu odredbu. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: Ugovor o kreditu str. 4-9, otplatni plan str. 10-11 spisa, preslika iskaznice hrvatskog ratnog vojnog invalida za tužitelja.

4.1. Sud nije proveo dokazni prijedlog tužitelja da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje jer je tuženik na kraju učinio nespornim iznos naknade koji je od tužitelja naplaćen temeljem sporne odredbe. S tim u vezi treba naglasiti da je predmetna naknada prema spornoj odredbi čl. 12. st. 3. Ugovora ugovorna u visini od 1% od ukupnog kredita koji iznosi 19.693,20 CHF te ista iznosi 196,93 CHF.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 12. st. 3. Ugovora (str. 7 spisa). Također, predmet spora je i zahtjev tužitelja za povrat iznosa koji je naplaćen prilikom korištenja kredita temeljem sporne odredbe.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora sklopljen predmetni Ugovor dana 31. listopada 2006. (str. 4-9 spisa). Također nije sporno da je tuženik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 196,93 CHF (ulazna naknada).

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva iz članka 12. st. 3. Ugovora, kao i ima li tužitelj pravo na povrat naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva ako se utvrdi da je navedena odredba ništena. Nadalje, sporno je ima li tužitelj svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, kao i je li nastupila zastara. Sporno je preračunavanje naplaćenog iznosa od 196,93 CHF u današnju valutu EUR.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi kupnje osobnog automobila. Odabrao je automobil u Zagrebu u auto kući jer je u to vrijeme tamo taj automobil bio povoljniji, s tim da se prethodno raspitao kod svoje banke PBZ d.d. (tuženika) je li kreditno sposoban jer je namjeravao automobil kupiti kreditom. U auto kući su ga pitali u kojoj banci ima tekući račun te kad je rekao da račun ima u PBZ-u, djelatnik autokuće odvezao ga je do najbliže poslovnice gdje je pripremljena sva dokumentacija vezana za predmetni kredit. Uočio je da će biti naplaćena neka naknada, pitao je djelatnicu za što se ista naplaćuje te mu je ona rekla da je to tako prema njihovim uvjetima i da se ista mora naplatiti. Novac od kredita nije ni vidio, isti je prebačen auto kući za plaćanje kupoprodajne cijene automobila. Cijelo je vrijeme u mirovini, nije se bavio nikakvom slobodnom djelatnošću. Nije imao nikakav obrt niti OPG. Automobil je koristio za osobne potrebe. Vozio je djecu na razne aktivnosti. Ugovor je sastavila banka, nije mogao utjecati na sadržaj pojedinih odredbi. Izjavio je da mu je naplata predmetne ulazne naknade predstavljala financijsko opterećenje, s obzirom na obveze koje je imao od ranije. Nije pitao može li se kredit podići i bez naplate ulazne naknade, ali mu je djelatnica banke rekla da se sve to plaća sukladno uvjetima pod kojim banka posluje.

9. Ovako dani iskaz sud u cijelosti smatra istinitim jer je tužitelj iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem. Njegov je iskaz u skladu sa sadržajem Ugovora (str. 4-9 spisa). Naime, iz samog sadržaja Ugovora razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj kao laik pri čitanju samog Ugovora prije potpisa nije uočio spornu odredbu o naknadama i da nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, 31. listopada 2006. (str. 4-9 spisa), na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, dalje ZZP/03). Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da iz st. 4. istog članka proizlazi da je teret dokaza o činjenici da se je o unaprijed sastavljenoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu. Nadalje, iz čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Iz čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

12. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u pogledu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti sporne odredbe u cijelosti osnovan, odnosno da je u pogledu zahtjeva za isplatu djelomično osnovan.

13. Na tuženiku je temeljem citiranog čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača. Štoviše tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja, saslušanog u dokaznom postupku te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren namjenski, isti je tužitelj utrošio na kupnju osobnog automobila, koji je koristio za vlastite (osobne) potrebe, a iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelja je u smislu čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/03 s tuženikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane tuženik je u tom ugovornom odnosu djelovao u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački.

14. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu je djelatnica tuženika rekla da se sporna naknada naplaćuje sukladno uvjetima poslovanja tuženika. Međutim, ista tužitelju nije pojašnjavala svrhu i namjenu naplate sporne naknade. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. ZZP/03 posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora, koji se odnosi na jednokratnu naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva pa je stoga odlučeno kao u izreci Presude pod točkom I..

15. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost predmetne ugovorne odredbe. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetne ništetne ugovorne odredbe.

16. Ništetnost djela odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora, koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora.

17. Iz otplatnog plana (str. 10-11 spisa) proizlazi da je naknada iz spornog čl. 12. st. 3. Ugovora obračunata i naplaćena u iznosu od 196,93 CHF, što predstavlja 1% od kredita odobrenog u iznosu od 19.693,20 CHF. Tuženik je na pripremnom ročištu naglasio da je predmetna naknada naplaćena u iznosu 196,93 CHF, odnosno preračunato u valutu kuna na dan naplate 3. studenog 2006. u iznosu od 910,26 kuna. Iz toga proizlazi zaključak da je tečaj kune u odnosu na CHF na dan 3. studenog 2006. iznosio 4,62225 kuna za 1 CHF (910,26/196,93=4,62225). Stoga Sud u cijelosti prihvaća takve navode tuženika sa pripremnog ročišta jer su isti u skladu s otplatnim planom, Ugovorom i općepoznatim podacima o kretanju tečaja valute kuna naspram valute CHF, koji se je tečaj tijekom 2006. i 2007. kretao od 4,4 do 4,7 kuna za 1 CHF, a zbog čega su krediti u valuti CHF i bili općeprihvaćeni u to vrijeme. Do znatnog rasta tečaja iznad 5,00 kuna za 1 CHF uslijedilo je kasnije posebno u drugoj polovici 2010. što je Sudu poznato iz mnogobrojnih predmeta koje su potrošači pokrenuli radi dokazivanja ništetnosti odrede o valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Stoga Sud uzima kao točan navod tuženika da je temeljem sporne odredbe naplaćen iznos od 910,26 kuna i to dana 3. studenog 2006., a što sad preračunato u valutu EUR prema fiksnom tečaju konverzije od 1,00 EUR = 7,53450 kuna odgovara iznosu od 120,81 EUR. Stoga je tuženik iznos od 120,81 EUR dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem predmetne ništetne ugovorne odredbe, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog sa zateznim kamatama od dana kad je iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe, a koja ujedno predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je člankom 29. ZOO-a pa je slijedom svega navedenog odlučeno kao u izreci Presude pod točkom II.

18. Potrebno je naglasiti da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude. To stoga što je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

19. Zbog utvrđenja detaljno opisanih u točki 17. obrazloženja ove Presude proizlazi da je tužiteljev zahtjev za isplatu iznad iznosa od 120,81 EUR do iznosa od 205,17 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje na tu razliku teku od 1. studenog 2006. do isplate, neosnovan. Neosnovan je i tužiteljev zahtjev za tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 120,81 EUR od 1. studenog 2006. do 3. studenog 2006.. To stoga što je tužitelj prilikom podnošenja tužbe u istoj naznačio da u tužbenom zahtjevu potražuje isplatu iznos od 205,17 EUR jer je taj iznos protuvrijednost iznosa od 196,93 CHF prema tečaju na dan podnošenja tužbe. Međutim, tužitelj ne može potraživati povrat stvarno obračunate i naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva prema tečaju na dan podnošenja tužbe, već ima pravo na stvarno obeštećenje temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO- a prema tečaju CHF naspram valute kuna sukladno odredbama Ugovora na dan kad je naknada naplaćena. To stoga što je u vrijeme naplate službena valuta u Republici Hrvatskoj bila kuna te je nakon uvođenja EUR-a kao službene valute u Republici Hrvatskoj jasno propisan fiksni tečaj konverzije koji se primjenjuje na sve odnose. Prema tome naplaćeni iznos u valuti CHF treba preračunati u valutu kuna prema tečaju iz Ugovora na dan naplate 8a što je učinjeno u točki 17. obrazloženja), a zatim tako dobiveni iznos u kunama dalje treba preračunat u EUR prema fiksnom tečaju konverzije valute kuna u valutu EUR. Tuženik je jasno naglasio da je sporna naknada naplaćena 3. studenog 2006. pa u takvim okolnostima zakonska zatezna kamata na povrat naplaćenog djela može teći od prvog slijedećeg dana, odnosno od 4. studenog 2006, a ne od 1. studenog 2006. kako je u tužbenom zahtjevu krivo naznačio tuženik. Zbog tih razloga je odlučeno kao pod točkom III. Izreke ove Presude.

20. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 4. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa sukladno vrijednosti predmeta spora od 120,81 EUR. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji su bili nužni za tužiteljev uspjeh u ovoj parnici i to kako slijedi:

- iznos od 50,00 eura za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- iznos od 50,00 eura za sastav obrazloženog podneska od 26. siječnja 2026. (Tbr. 8.1. Tarife), jer se tužitelj u tom podnesku očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- iznos od 50,00 eura za zastupanje na pripremnom ročištu odnosno glavnoj raspravi održanoj 13. veljače 2026. ( Tbr. 9. točka 1. Tarife),

Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 150,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 187,50 eura. Sud nije tako utvrđenu visinu troškova postupka umanjivao računajući uspjeh stranaka u postupku jer smatra da tužitelj u konkretnom slučaju nije uspio samo s neznatnim djelom u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi. Naime, tužitelj je u cijelosti uspio u odnosu na osnovu deklaratornog djela zahtjeva, kao i s osnovom zahtjeva za isplatu te u pogledu visine sa više od 50%. Stoga cijeneći sve navedeno, kao i okolnosti ovog predmeta u kojem je visina glavnog zahtjeva za isplatu iznosila svega 205,18 EUR, a tužitelju je dosuđeno 120,81 EUR, te činjenicu da je Sud po prigovoru tuženika utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu koji je znatno niži od iznosa koji je tužitelj naznačio u tužbi, Sud smatra opravdanim zaključak da u pogledu odbijajućeg djela nisu nastali posebni troškovi te da je pravično tužitelju dosuditi troškove za naprijed navedene tri radnje koje su bile nužne za njegov uspjeh u postupku.

21. U preostalom djelu tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova, iznad iznosa koji su mu u prethodnoj točki obrazloženja priznati za svaku pojedinu radnju po utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 120,81 eura do iznosa koji bi mu pripadao da vrijednost predmeta spora iznosi 1.452,22 eura.

22. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 18. ožujka 2026.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, koja se podnosi putem ovog suda, u roku 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena bez obzira što na isto nije pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako nije bila uredno obaviještena.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku