REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8

52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-802/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Puli - Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužiteljice DP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB 23057039320, radi ništetnosti, 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 10. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102775407 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao banka, sklopili 21. prosinca 2005. koja glasi: „Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke“.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d OIB: 23057039320 da tužiteljici DP, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 289,83 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 18. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se u preostalom dijelu za iznos od 160,17 eura zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je kao korisnik kredita s tuženikom 21. prosinca 2005. sklopio u Puli Ugovor o kreditu, koji se vodi pod brojem 2402006- 1031262160/51404627-5102775407, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 37.200,00 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim ugovorom. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Tužiteljica je iskoristila svoje pravo iz članka 10. stavka citiranog Ugovora te je 22. studenog 2010. izvršila prijevremenu otplatu kredita, a tuženik joj je na temelju te odredbe naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 496,76 eura odnosno 3.742,86 kuna. Međutim, tužiteljica smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz više razloga. Prvenstveno, tužiteljica ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističemo da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana – a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitim uvjetima, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, pa čak i bez ugovaranja gornjeg limita. Budući da je visina tzv. izlazne naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik - kao vjerovnik je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja - kao dužnika. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Osim što je ništetna temeljem naprijed citiranih odredbi ZZP/03, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nipošto nije slučaj. Obzirom da je spornom ugovornom odredbom određeno samo da tužitelj/korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik/Kreditor, tužiteljeva obveza je i u trenutku zaključenja Ugovora i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva. S tim u vezi, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 270. st. 1. ZOO/05. Osim toga, predmetna odredba je suprotna kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO/05, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naime, nije sporno da davatelj kredita – sukladno st. 3. predmetnog članka – ima pravo od korisnika kredita zahtijevati naknadu štete, ali samo AKO je štetu zaista i pretrpio. Međutim, tuženik u konkretnom slučaju nije pretrpio bilo kakvu štetu pa je za zaključiti da sporna naknada zapravo predstavlja naknadu izmakle dobiti radi „gubitka“ kamate, a što je suprotno naprijed citiranoj kogentnoj odredbi ZOO/05, kojom je propisano da davatelj kredita na takvo što nema pravo. Stoga tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je odredba članka 10. stavka 2. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51404627-5102775407 ništetna.

2. Tuženiku je tužba s prilozima zajedno s pozivom na podnošenje odgovora na tužbu uredno dostavljena 7. siječnja 2026. međutim tuženik nije u određenom roku od 45 dana, a niti do dana donošenja ove presude, podnio odgovor na tužbu. Pritom ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženika neki opravdani razlozi spriječili u podnošenju odgovora na tužbu.

3. Iz činjenica navedenih u tužbi proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, a te činjenice nisu u suprotnosti s dokazima koji su priloženi uz tužbu i činjenicama koje su općepoznate.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102775407 utvrđeno je da je isti sklopljen 21. prosinca 2005. između tužiteljice kao korisnice i tuženika kao kreditora kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos od 37.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. U članku 10. stavku 2. toga Ugovora određeno je da u slučaju prijevremenog povrata kredita banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke. Pregledom teksta ugovora može se zaključiti da su osnovani navodi tužiteljica da je riječ o ugovoru koji je sastavljen kao tipizirani ugovor unaprijed pripremljenog sadržaja, a predmetne navode tužiteljice tuženik, uostalom, nije osporio.

5. Iz pregleda Prometa po predmetnoj partiji kredita za razdoblje od 30. prosinca 2005. do 30. studenog 2010. (list 13 do 19 spisa) utvrđeno je da je tuženik evidentirao 22. studenog 2010. uplatu naknade u iznosu od 3.742,86 kuna.

6. Dakle, u ovom postupku tužiteljica zahtijeva donošenje presude kojom će se utvrditi djelomična ništetnost odredaba ugovora o kreditu i to ugovorne odredbe iz članka 10. stavka 2. Ugovora kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u slučaju prijevremene otplate kredita.

7. Cijeneći da tuženik nije, zaprimivši tužbu u ovom predmetu, osporio tužbene navode tužiteljice niti je predložio izvođenje drugih dokaza kojim bi dokazao suprotno za konkretan ugovorni odnos, uz utvrđenje da činjenice iz tužbe nisu u suprotnosti s dostavljenim dokazima, sud je zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, pozivom na odredbe članka 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO – dalje u tekstu: ZOO/05).

8. Time su ispunjene sve procesnopravne i materijalnopravne pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe pa je na temelju članka 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), odlučeno kao u izreci presude.

9. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 eura (Tbr.7.t.1. te Tbr.46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine broj 138/2023) i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i na presudu zbog ogluhe u iznosu od 13,28 eura, odnosno polovinu punog iznosa pristojbe, s obzirom da će tužiteljica moći iskoristiti "privilegij" plaćanja polovičnog iznosa pristojbe, a dužna je na temelju članka 10. ZPP-a paziti da se postupak provede sa što manje troškova. Ovdje valja reći da tužiteljica u ovoj parnici nije oslobođena plaćanja sudskih pristojbi jer se niti tužba niti odluka ne temelje na odluci iz kolektivnog spora.

10. Stoga je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi troškove parničkog postupka isplatom iznosa od 289,83 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude 18. ožujka 2026. do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a.

11. Odbijen je u preostalom dijelu za iznos od 160,17 eura zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka na ime sudskih pristojbi kao neosnovan, kako je obrazloženo u točki 10. obrazloženja.

U Puli 18. ožujka 2026.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud (dva primjerka) i sve ostale stranke u postupku, u roku od petnaest (15) dana od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku uz R/ pristojba na tužbu i presudu zbog ogluhe (obje uz točku II)

2. Tuženiku