REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SESVETAMA
Industrijska cesta 15, Sesvete
Poslovni broj: P-1172/2019-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sesvetama, po sucu toga suda Ivi Raos, u pravnoj stvari tužitelja DF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Đurđica Crnčević, odvjetnica iz Sv. Ivana Zeline, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sonja Vukina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 04. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 18. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 2., 5., 7., 10. i 11. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 42359/06 od 16 svibnja 2006. sklopljenog između tužitelja DF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, pravi slijednik Societe generale – Splitska banka d.d. kao kreditora u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na temelju jednostrane odluke banke kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
II. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833, da tužitelju DF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 8.838,23 Eur, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa kako slijedi:
- na iznos od 20,31 Eur tekućom od 12. ožujka 2007. godine do isplate,
- na iznos od 20,23 Eur tekućom od 10. travnja 2007. godine do isplate,
- na iznos od 19,90 Eur tekućom od 10. svibnja 2007. godine do isplate,
- na iznos od 19,93 Eur tekućom od 11. lipnja 2007. godine do isplate,
- na iznos od 19,70 Eur tekućom od 10. srpnja 2007. godine do isplate,
- na iznos od 19,95 Eur tekućom od 10. kolovoza 2007. godine do isplate,
- na iznos od 19,94 Eur tekućom od 10. rujna 2007. godine do isplate,
- na iznos od 19,65 Eur tekućom od 10. listopada 2007. godine do isplate,
- na iznos od 19,89 Eur tekućom od 12. studenog 2007. godine do isplate,
- na iznos od 19,79 Eur tekućom od 10. prosinca 2007. godine do isplate,
- na iznos od 20,10 Eur tekućom od 10. siječnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 20,37 Eur tekućom od 11. veljače 2008. godine do isplate,
- na iznos od 20,76 Eur tekućom od 10. ožujka 2008. godine do isplate,
- na iznos od 20,43 Eur tekućom od 10. travnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 20,19 Eur tekućom od 12. svibnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 20,16 Eur tekućom od 10. lipnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 20,08 Eur tekućom od 10. srpnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 19,97 Eur tekućom od 11. kolovoza 2008. godine do isplate,
- na iznos od 20,03 Eur tekućom od 10. rujna 2008. godine do isplate,
- na iznos od 20,64 Eur tekućom od 10. listopada 2008. godine do isplate,
- na iznos od 23,47 Eur tekućom od 10. studenog 2008. godine do isplate,
- na iznos od 21,20 Eur tekućom od 10. prosinca 2008. godine do isplate,
- na iznos od 34,19 Eur tekućom od 10. siječnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 54,03 Eur tekućom od 10. veljače 2009. godine do isplate,
- na iznos od 60,43 Eur tekućom od 10. ožujka 2009. godine do isplate,
- na iznos od 49,19 Eur tekućom od 10. travnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 47,19 Eur tekućom od 10. svibnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 46,07 Eur tekućom od 10. lipnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 48,33 Eur tekućom od 10. srpnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 43,81 Eur tekućom od 10. kolovoza 2009. godine do isplate,
- na iznos od 45,86 Eur tekućom od 10. rujna 2009. godine do isplate,
- na iznos od 42,34 Eur tekućom od 12. listopada 2009. godine do isplate,
- na iznos od 45,47 Eur tekućom od 10. studenog 2009. godine do isplate,
- na iznos od 43,68 Eur tekućom od 10. prosinca 2009. godine do isplate,
- na iznos od 61,28 Eur tekućom od 11. siječnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 66,24 Eur tekućom od 10. veljače 2010. godine do isplate,
- na iznos od 65,18 Eur tekućom od 10. ožujka 2010. godine do isplate,
- na iznos od 69,40 Eur tekućom od 12. travnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 75,46 Eur tekućom od 10. svibnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 80,87 Eur tekućom od 10. lipnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 91,23 Eur tekućom od 12. srpnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 77,73 Eur tekućom od 11. kolovoza 2010. godine do isplate,
- na iznos od 106,84 Eur tekućom od 10. rujna 2010. godine do isplate,
- na iznos od 93,33 Eur tekućom od 11. listopada 2010. godine do isplate,
- na iznos od 105,92 Eur tekućom od 09. prosinca 2010. godine do isplate,
- na iznos od 121,95 Eur tekućom od 10. siječnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 111,20 Eur tekućom od 08. veljače 2011. godine do isplate,
- na iznos od 101,26 Eur tekućom od 07.ožujka 2011. godine do isplate,
- na iznos od 104,84 Eur tekućom od 16. ožujka 2011. godine do isplate,
- na iznos od 94,02 Eur tekućom od 11. travnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 110,13 Eur tekućom od 10. svibnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 122,48 Eur tekućom od 13. lipnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 192,12 Eur tekućom od 11. kolovoza 2011. godine do isplate,
- na iznos od 150,10 Eur tekućom od 18. kolovoza 2011. godine do isplate,
- na iznos od 121.47 Eur tekućom od 11. listopada 2011. godine do isplate,
- na iznos od 123,10 Eur tekućom od 10. studenog 2011. godine do isplate,
- na iznos od 120,93 Eur tekućom od 21. studenog 2011. godine do isplate,
- na iznos od 130,15 Eur tekućom od 11. siječnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 134,27 Eur tekućom od 13. veljače 2012. godine do isplate,
- na iznos od 136,00 Eur tekućom od 09. ožujka 2012. godine do isplate,
- na iznos od 132,54 Eur tekućom od 06. travnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 134,13 Eur tekućom od 20. travnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 133,37 Eur tekućom od 11. svibnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 135,84 Eur tekućom od 11. lipnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 132.96 Eur tekućom od 10. srpnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 132,69 Eur tekućom od 10. kolovoza 2012. godine do isplate,
- na iznos od 126,72 Eur tekućom od 12. rujna 2012. godine do isplate,
- na iznos od 132,71 Eur tekućom od 22. listopada 2012. godine do isplate,
- na iznos od 133,14 Eur tekućom od 12. studenog 2012. godine do isplate,
- na iznos od 131.86 Eur tekućom od 10. prosinca 2012. godine do isplate,
- na iznos od 127,98 Eur tekućom od 08. veljače 2013. godine do isplate,
- na iznos od 128,45 Eur tekućom od 11. veljače 2013. godine do isplate,
- na iznos od 130,00 Eur tekućom od 22. ožujka 2013. godine do isplate,
- na iznos od 132,22 Eur tekućom od 10. travnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 123,31 Eur tekućom od 13. svibnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 123,55 Eur tekućom od 10. lipnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 122,48 Eur tekućom od 12. srpnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 126,63 Eur tekućom od 09. rujna 2013. godine do isplate,
- na iznos od 126,57 Eur tekućom od 10. rujna 2013. godine do isplate,
- na iznos od 128,73 Eur tekućom od 10. listopada 2013. godine do isplate,
- na iznos od 128,54 Eur tekućom od 12. studenog 2013. godine do isplate,
- na iznos od 132,05 Eur tekućom od 10. prosinca 2013. godine do isplate,
- na iznos od 112,62 Eur tekućom od 13. siječnja 2014. godine do isplate,
- na iznos od 81,49 Eur tekućom od 10. veljače 2014. godine do isplate,
- na iznos od 83,01 Eur tekućom od 10. ožujka 2014. godine do isplate,
- na iznos od 82,73 Eur tekućom od 10. travnja 2014. godine do isplate,
- na iznos od 80,27 Eur tekućom od 12. svibnja 2014. godine do isplate,
- na iznos od 79,92 Eur tekućom od 10. lipnja 2014. godine do isplate,
- na iznos od 82,05 Eur tekućom od 10. srpnja 2014. godine do isplate,
- na iznos od 84,21 Eur tekućom od 11. kolovoza 2014. godine do isplate,
- na iznos od 85,34 Eur tekućom od 10. rujna 2014. godine do isplate,
- na iznos od 85,47 Eur tekućom od 10. listopada 2014. godine do isplate,
- na iznos od 87,54 Eur tekućom od 10. studenog 2014. godine do isplate,
- na iznos od 88,18 Eur tekućom od 10. prosinca 2014. godine do isplate,
- na iznos od 89,02 Eur tekućom od 12. siječnja 2015. godine do isplate,
- na iznos od 83,45 Eur tekućom od 11. veljače 2015. godine do isplate,
- na iznos od 83,45 Eur tekućom od 11. ožujka 2015. godine do isplate,
- na iznos od 83,45 Eur tekućom od 13. travnja 2015. godine do isplate,
- na iznos od 83,45 Eur tekućom od 12. svibnja 2015. godine do isplate,
- na iznos od 83,45 Eur tekućom od 12. lipnja 2015. godine do isplate,
- na iznos od 83,45 Eur tekućom od 13. srpnja 2015. godine do isplate,
- na iznos od 83,45 Eur tekućom od 11. kolovoza 2015. godine do isplate,
- na iznos od 83,45 Eur tekućom od 11. rujna 2015. godine do isplate,
- na iznos od 83,45 Eur tekućom od 12. listopada 2015. godine do isplate,
- na iznos od 83,45 Eur tekućom od 11. studenog 2015. godine do isplate,
- na iznos od 83,45 Eur tekućom od 11. prosinca 2015. godine do isplate,
- na iznos od 83,45 Eur tekućom od 11. siječnja 2016. godine do isplate,
- na iznos od 83,45 Eur tekućom od 12. veljače 2016. godine do isplate, a sve po stopi koja se do 31.12.2007. godine obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.140,74 Eur uvećano za zakonske zatezne kamate koje na pojedine mjesečne iznose preplate teku kako slijedi:
- na iznos od 150,32 Eur od 11.03.2016.g. pa do isplate,
- na iznos od 152,44 Eur od 12.04.2016.g. pa do isplate,
- na iznos od 152,10 Eur od 11.05.2016.g. pa do isplate,
- na iznos od 153,55 Eur od 11.06.2016.g. pa do isplate,
- na iznos od 152,60 Eur od 12.07.2016.g. pa do isplate,
- na iznos od 151,36 Eur od 11.08.2016.g. pa do isplate,
- na iznos od 151,62 Eur od 13.09.2016.g. pa do isplate,
- na iznos od 76,75 Eur od 11.10.2016.g. pa do isplate.
te se utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju iznosu od 114,64 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku:
- na iznos od 4,56 EUR od dana 11.2.2014 do isplate,
- na iznos od 4,58 EUR od dana 11.3.2014 do isplate,
- na iznos od 4,58 EUR od dana 11.4.2014 do isplate,
- na iznos od 4,53 EUR od dana 13.5.2014 do isplate,
- na iznos od 4,53 EUR od dana 11.6.2014 do isplate,
- na iznos od 4,56 EUR od dana 11.7.2014 do isplate,
- na iznos od 4,59 EUR od dana 12.8.2014 do isplate,
- na iznos od 4,61 EUR od dana 11.9.2014 do isplate,
- na iznos od 4,61 EUR od dana 11.10.2014 do isplate,
- na iznos od 4,64 EUR od dana 11.11.2014 do isplate,
- na iznos od 4,65 EUR od dana 11.12.2014 do isplate,
- na iznos od 4,66 EUR od dana 13.1.2015 do isplate,
- na iznos od 4,58 EUR od dana 12.2.2015 do isplate,
- na iznos od 4,58 EUR od dana 12.3.2015 do isplate,
- na iznos od 4,58 EUR od dana 14.4.2015 do isplate,
- na iznos od 4,58 EUR od dana 13.5.2015 do isplate,
- na iznos od 4,58 EUR od dana 13.6.2015 do isplate,
- na iznos od 4,58 EUR od dana 14.7.2015 do isplate,
- na iznos od 4,58 EUR od dana 12.8.2015 do isplate,
- na iznos od 4,58 EUR od dana 12.9.2015 do isplate,
- na iznos od 4,58 EUR od dana 13.10.2015 do isplate,
- na iznos od 4,58 EUR od dana 12.11.2015 do isplate,
- na iznos od 4,58 EUR od dana 12.12.2015 do isplate,
- na iznos od 4,58 EUR od dana 12.1.2016 do isplate,
- na iznos od 4,58 EUR od dana 13.2.2016 do isplate,
te se utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju iznosu od 215,29 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku:
- na iznos od 0,62 EUR od dana 13.6.2006 do isplate,
- na iznos od 2,04 EUR od dana 11.7.2006 do isplate,
- na iznos od 2,60 EUR od dana 11.8.2006 do isplate,
- na iznos od 1,38 EUR od dana 12.9.2006 do isplate,
- na iznos od 0,29 EUR od dana 11.10.2006 do isplate,
- na iznos od 3,94 EUR od dana 11.11.2006 do isplate,
- na iznos od 2,74 EUR od dana 12.12.2006 do isplate,
- na iznos od 5,57 EUR od dana 11.1.2007 do isplate,
- na iznos od 6,30 EUR od dana 13.2.2007 do isplate,
- na iznos od 7,05 EUR od dana 13.3.2007 do isplate,
- na iznos od 7,97 EUR od dana 11.4.2007 do isplate,
- na iznos od 11,81 EUR od dana 11.5.2007 do isplate,
- na iznos od 11,47 EUR od dana 12.6.2007 do isplate,
- na iznos od 14,11 EUR od dana 11.7.2007 do isplate,
- na iznos od 11,29 EUR od dana 11.8.2007 do isplate,
- na iznos od 11,39 EUR od dana 11.9.2007 do isplate,
- na iznos od 14,64 EUR od dana 11.10.2007 do isplate,
- na iznos od 11,98 EUR od dana 13.11.2007 do isplate,
- na iznos od 13,06 EUR od dana 11.12.2007 do isplate,
- na iznos od 9,45 EUR od dana 11.1.2008 do isplate,
- na iznos od 6,35 EUR od dana 12.2.2008 do isplate,
- na iznos od 1,94 EUR od dana 11.3.2008 do isplate,
- na iznos od 5,76 EUR od dana 11.4.2008 do isplate,
- na iznos od 8,46 EUR od dana 13.5.2008 do isplate,
- na iznos od 8,86 EUR od dana 11.6.2008 do isplate,
- na iznos od 9,68 EUR od dana 11.7.2008 do isplate,
- na iznos od 10,97 EUR od dana 12.8.2008 do isplate,
- na iznos od 10,28 EUR od dana 11.9.2008 do isplate,
- na iznos od 3,29 EUR od dana 11.10.2008 do isplate,
po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.066,92 Eur sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 18. ožujka 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.
VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na tužbeni zahtjev u iznosu od 27,03 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
II. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 19.02.2021.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su on kao korisnik kredita i prednik tuženika, Societe Generale-Splitska banka d.d. sklopili 16. svibnja 2006. Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj: 42359/06 koji je potvrđen 16. svibnja 2006. od strane javnog bilježnika Branke Rački pod brojem: OU- 116/2006 (dalje u tekstu Ugovor). Ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju CHF banke važeće na dan korištenja kredita uz uvjete i na način kako je ugovorom određeno. Namjena kredita je bila kupnja nekretnine-adaptacija. Prema Ugovoru za iznos od 46.440,00 CHF isplatiti će se prodavatelju nekretnine najmanje 30% iznosa odobrenog kredita isplatit će se prema priloženim dostavljenim predračunima dobravljača/izvođača radova, a preostali dio od odobrenog iznosa kredita na račun korisnika kredita uz uvjet pribavljanja svih sredstava osiguranja kredita i izvršene uplate naknada. Prije isplate kredita odbio se i naplatio jednokratni trošak za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 0,50% od iznosa odobrenog kredita. Ugovor je zaključen na vrijeme od 20 godina, a korisnik kredita dužan je kreditoru vratiti kredit u 240 mjesečnih anuiteta i to 239 mjesečnih anuiteta u iznosu od 383,93 CHF, a jedan preostali anuitet u iznosu od 286,20 CHF sve u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koju je tuženik uručio tužitelju. Člankom 5 Ugovora propisano je da nominalna kamatna stopa iznosi 4,20% i da je promjenjiva, da ista predstavlja osnovnu kamatnu stopu i vrijedi do 31.12.2006., umanjena za 5%, a od 01.01.2007. primjenjivat će se kamatna stopa koja će biti propisana sukladno odluci kreditora. U čl. 11. t. 1. Ugovora propisano je da je redovna kamatna stopa promjenjiva i da se utvrđuje odlukom kreditora. U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 5. Ugovora kreditor se obvezuje pravodobno i pouzdano dostaviti izmijenjeni iznos anuiteta, a korisnik kredita je ovlašten zatražiti izradu nove otplatne tablice. Ističe da čl. 11. Ugovora sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik ovlašten sam jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu i vršiti obračun metodom koja je za njega najpovoljnija dok tužitelj na te uvjete nije mogao utjecati već samo bezuvjetno pristati. Tuženik je slao tužitelju obavijesti o promjeni kamatne stope bez objašnjavanja razloga i bez navoda o parametrima koji utječu na povećanje kamatne stope. tako je tuženik u otplatnom razdoblju svojevoljno mijenjao i jednostrano početnu ugovorenu kamatnu stopu od 4,20% na 5,20%, 5,90%, 6,40%, 5,99%. Tuženik nije na valjan način objasnio tužitelju postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. takvo postupanje tužitelja imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu tužitelja, što je protivno čl. 81. i 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik je Ugovorom povrijedio interes i prava potrošača korisnika kredita jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81, 82 i 90. ZZP-a. Prilikom ugovaranja kredita u valutnoj klauzuli u CHF tuženik je postupao protivno čl. 11, 12., 13., 15., 16., 395, 139 i čl. 141. ZOO-a kao i drugim odredbama koje uređuju institut stjecanja bez osnove. Tužitelj ne osporava dopuštenost primijenjene valutne klauzule opisane u čl. 395. ZOO-a već je tuženik kao jača ugovorna strana nezakonito i nepošteno primjenjivao predmetnu odredbu jer tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj iste. Tužitelj smatra da odredbe čl. 2, 5., 7., 10. i 11. Ugovora koje se odnose na kamate i valutu otplate kredita nisu dovoljno precizirale razloge i način izmjene redovne kamate i valutu otplate kredita ubuduće dok se isto nije moglo utvrditi niti iz Odluka tuženika. Tuženik je unatoč takvim ništetnim i nepoštenim odredbama Ugovora mijenjao jednostrano ugovorenu kamatnu stopu te je obračunavao mjesečni anuitet u valuti CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju banke i naplaćivao anuitete u višem iznosu. Na opisan način tuženik je tužitelju na temelju ništetnih odredbi naplatio iznos od 66.801,44 kn više nego bi iznosilo da je anuitet obračunavan bez valutne klauzule i uz ugovorenu redovitu kamatu. Tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u suprotnom ne bi pristao na zaključenja ugovora temeljem kojeg bi bio dužan otplaćivati mjesečnu ratu koja je u pojedinim razdobljima uvećana za 40%. Tuženik je visoko specijalizirana pravna osoba registrirana za bankarske poslove koja ima odobrenje za rad HNB-a, bankarski poslovi su isključiva djelatnost tuženika i sl slijedom čega smatra notornim da je tuženik prema pravilima osobite pažnje i dobrog gospodarskog poslovanja morao procijeniti i znati pravnu narav i posljedice ugovaranja spornih odredbi. Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja Ugovora predstavlja nepoštenu poslovnu praksu i na taj je način tuženik stekao nepripadnu korist. Iz tog razloga tuženik smatra da je isključiva krivnja za sklapanje Ugovora koji sadrži ništetne odredbe na strani tuženika. Ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na tuženika pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga je istom presudom utvrđeno da je i u predmetnom Ugovoru ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak jer tuženik nije u cijelosti informirao tužitelja o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Ističe da je tuženik prije i u vrijeme zaključenja Ugovora prilikom jednostranog (od strane tuženika) propisivanja valutne klauzule u švicarskim francima propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Navodi da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao na način da se povećavao što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. S obzirom na navedeno, a vezano za ranije navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim sporne dijelove odredbi Ugovora. Tužitelj dalje ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na tuženika pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koja povreda traje i nadalje, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom pravomoćnom presudom utvrđeno je da je u ugovorima o kreditu, pa tako i u predmetnom Ugovoru ništetna ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci tuženika. Tužitelj vezano uz sporne dijelove odredbi Ugovora da tuženik i tužitelj prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača odnosno tužitelja. S obzirom na navedeno, a vezano za ranije navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim sporne dijelove citiranih odredbi Ugovora. Tužitelj smatra da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, te kojom se utvrđuje ništetnost odredaba Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, te ništetnost odredaba ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope obvezujuća u pojedinačnom sudskom postupku koji svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Navodi da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu, odnosno obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Smatra da je predmetni kredit preplatio s obzirom na sve ranije navedeno. Dakle smatra da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promijenivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 4,20% za redovnu kamatu kao i na isplatu preplaćenih anuiteta kao razlike između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Slijedom navedenog tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 8.866,07 Eur (66.801,44 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.
2. Prvenstveno treba naglasiti da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom smanjio tužbeni zahtjev u iznosu od 27,03 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika očitovao kako pristaje na djelomično povlačenje tužbe. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.
2.1. Nakon što je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje u ovom predmetu tužitelj je u podnesku od 19.02.2021. pored djelomičnog povlačenja tužbe ujedno specificirao svoj tužbeni zahtjev tako da potražuje isplatu iznosa od 8.838,23 Eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose. Tuženik se protivio ovoj preinaci tužbenog zahtjeva navodeći kako tužitelj u pojedinim mjesečnim iznosima postavlja novi kondemnatoran zahtjev. Prema ocjeni ovog suda, tužitelju je točan iznos kojeg je tuženik stekao bez osnove postao poznat tek kad je provedeno financijsko vještačenje pa u skladu s čl. 190 st. 2 ZPP-a tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave jer je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Sud je stoga prihvatio preinaku tužbe iz podneska od 19.02.2021. i u ovom sporu se odlučuje o osnovanosti tog tužbenog zahtjeva.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 42359/06, međutim sporno je jesu li pojedine odredbe Ugovora nepoštene te time ništetne. Navodi da je tuženik prihvatio ponudu izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, 30. rujna 2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju, a koje izmjene su iz NN 102/15 (dalje ZPK) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u HRK s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Ističe da je svrha takve konverzije da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem koji bi bilo da bi koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s
1 0
valutnom klauzulom u EUR. Navodi da je sukladno zakonskim propisima tuženik tužitelju ponudio izmjene Ugovora u Ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika tužitelj je prihvatio sklapanjem Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu (dalje Dodatak Ugovoru). Stoga smatra da je tužitelj provedbom konverzije Ugovora doveden u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, a kakav Ugovor o kreditu nije bio predmet rasprave niti ocjene (ne) poštenosti u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenute od strane Udruge Potrošača pa smatra da je bespredmetno raspravljati o tužbenom zahtjevu tužitelja. Smatra da Sporazum tužitelja i tuženika o provođenju konverzije ima retroaktivni učinak na predmetni kredit pa nakon što je tužitelj sklopio navedeni Sporazum ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog Ugovora i isplatu preplaćenog iznosa po kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je prihvatom izračuna konverzije sukladno ZID ZPK/15 i sklapanjem Dodatka o konverziji pristao da se njegove uplate koje je po CHF ugovoru o kreditu vršio od početka otplate pa do 30.09.2015. koriste za namirenja uplata po Eur kreditu te da stoga tužitelj nema pravo potraživati iznose koje je iskoristio za zatvaranje obveza po novom Eur kreditu. Prema ZID ZPK/15 potrošač je imao 30 dana da obavijesti banku o prihvatu konverzije te je tužitelj od trenutka primitka ponude konverzije do isteka zakonom određenog roka imao mogućnost provjeriti točnost izračuna konverzije te se obratiti tuženiku u slučaju bilo kakvih pitanja te eventualno izjaviti prigovor na izračun. Ističe prigovor zastare potraživanja jer da kolektivna tužba na koju se poziva tužitelj nije primjenjiva u konkretnom slučaju te ista ne prekida zastarni rok u ovom predmetu. Zastarni rok teče od svakog pojedinog iznosa anuiteta za koji tužitelj smatra da je pretplatio te su stoga sve isplate izvršene do 03.06.2014. u zastari. Smatra da se u ovom postupku ne mogu primijeniti utvrđenja iz parnice Potrošač s obzirom da je u istoj utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos. Ističe da se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredba u odnosu na "prosječnog potrošača", ali se istom ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom jer se u pojedinim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. S obzirom da bi se radilo o institutu stjecanje bez osnove valja primijeniti opće pravilo o petogodišnjem zastarnom roku. Da je namjera zakonodavca bila da kolektivna tužba prekida zastaru isto bi bilo navedeno u zakonu o zaštiti potrošača. U postupku kolektivne tužbe nema mjesta primjeni čl. 502 C ZPP- a o proširenju granica pravomoćnosti kako se obrazlaže u revizijskoj odluci Rev- 2245/17. Nadalje, temeljem čl. 22. ZOO-a dopuštena je valutna obveza dok je temeljem čl. 26. ZOO-a dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. U vrijem sklapanja ugovora ugovorena kamatna stopa iznosila je 4,20% dok je zakonska kamatna stopa tada iznosila 15% te u skladu s čl. 26. ZOO-a ugovorena stopa nije bila viša od stope zakonskih zateznih kamata niti u trenutku sklapanja ugovora niti za svo vrijeme trajanja ugovora. Presuda na koju se poziva tužitelj o ništetnosti ugovornih odredbi isključivo je vezana uz obrazloženje da potrošači u vrijeme sklapanja ugovora nisu bili informirani o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o činjenici žele li stupiti s bankama u ugovorni odnos. Sud u konkretnoj parnici treba utvrditi da li su bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem odnosno je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o svim bitnim elementima ugovora, je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i je li bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Tuženik smatra da ej iz čl. 5. i 11. Ugovora jasno nedvojbeno i razumljivo proizlazi da se radi o kamatnoj stopi koja se može promijeniti obzirom na riječ promjenjiva te da će do promjene doći. Tužitelj je na svakoj
1 1
obavijesti pozvan da se za dodatne informacije obrati poslovnici ili na besplatni info telefon te da otplatni plan može dobiti u poslovnici banke, a isti se niti jednom za vrijem trajanja ugovora nije javio sa zahtjevom za dodatna pojašnjenja. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora bio upoznat s promjenjivošću tečaja valute Ugovora koji se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih tražbina. Tužitelj je dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg povoljnog tako i nepovoljnog tečaja CHF u odnosu na HRK. Tužitelj je u čl. 2. st. 6. Ugovora potvrdio da je upoznat s promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun obveze u kunskoj protuvrijednosti te da svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK i da tuženik za taj rizik nije odgovoran. Članak je smješten iznad potpisa tužitelja na jasno vidljivom mjestu te je za očekivati kako je isti bio uočen u vrijeme sklapanja ugovora. Neutemeljeno je tvrditi da tužitelj nije bio svjestan rizika kada je predmetna odredba jasna, uočljiva i razumljiva, a u slučaju da je tužitelj imao bilo kakvih nejasnoća u vezi bilo koje ugovorne odredbe u svakom se trenutku mogao obratiti tuženiku radi daljnjih pojašnjenja. Tužitelj je morao biti svjestan da je određen rizik postojao te da je tužitelj u skladu s Direktivom bio obaviješten u razumnoj mjeri o postojanju istog. Također, predmetni Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika prilikom čega je tužitelj upozoren na obveze koje za njega proizlaze iz tog Ugovora, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. U trenutku sklapanja ugovora stanje tržišta je bilo povoljno za tužitelja, odnosno primjena valute CHF s odgovarajućom kamatnom stopom u odnosu na druge valute je bila povoljnija za tužitelja u vrijeme sklapanja ugovora i to je rizik na koji je tužitelj pristao te je isti imao mogućnost izbora između više ponuđenih kredita sa različitim valutnim klauzulama i različitim kamatnim stopama te je odluka za tu vrstu Ugovora bila isključivo njegova. Nemoguće je bilo predvidjeti kakvo će biti tržište u idućih 5 godina te tuženik nije mogao obavijestiti tužitelja o nečemu o čemu ni sam nije imao saznanja. U vrijeme sklapanja ugovora niti Međunarodni monetarni fond nije mogao predvidjeti globalnu ekonomsku krizu i njezin utjecaj na jačanje CHF u odnosu na ostale valute. Tužitelj je sukladno odredbi čl. 369. ZOO-a imao mogućnost zahtijevati izmjenu ugovora radi promjenjivih okolnosti. Tuženik je tužitelja prilikom potpisivanja Ugovora upozorio na rizik ugovaranja valutne kaluzule kao i na mogućnost rasta ili pada tečaja CHF u odnosu na HRK. Osporava vjerodostojnost nalaza i mišljenja vještaka jer isti nije izrađen u ovom postupku pa predstavlja neprihvatljiv dokaz. osporava visinu tužbenog zahtjeva s obzirom na izvršenu konverziju te da se u konkretnom slučaju radi o pravnom pitanju. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi kako tužitelj traži fiksiranje kamatne stope na prvotno ugovorenu kamatnu stopu i fiksiranje tečaja HRK za valutu CHF na dan isplate kredita. Ističe kako razlika između početno ugovorene kamatne stope i naknadnih promjena kamatnih stopa na koje se tužitelj poziva ne postoji kao ni iznosi zakonskih zateznih kamata. Način promjene kamatne stope je opisan i određen u Dodatku, a što je bilo određeno i u osnovnom CHF ugovoru te stoga nije točno da bi tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu. Takav zahtjev tužitelja je protivan pravoj volji tužitelja koju je izrazio sklapanjem dodatka 2016. i prihvaćanjem konverzije osnovnog Ugovora o kreditu s EUR valutom i promjenjivom kamatom.
4. Tužitelj u podnesku od 28.09.2020., očitujući se na odgovor na tužbu tuženika, navodi kako su tužitelj i tuženik 08. veljače 2016. godine sklopili Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 42359/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Navodi kako nije točan navod tuženika kada tvrdi da je sklapanjem Dodatka u cijelosti izmijenjen prethodno sklopljen Ugovor o kreditu i da tužitelj više nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti njegovih odredbi. Vrhovni sud
1 2
Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine dao je ocjenu dopuštenosti tužbe odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, a koji stav je u skladu i s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019. Tužitelj upućuje i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine kojom je zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj ističe da se Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015), kao ni u sklopljenom Dodatkom, nigdje izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovoru o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se izrijekom spominje na koji način bi se trebalo riješiti ništetnost odredbi, a koja ništavost je nastupila zbog činjenice da je tuženik sam bez prethodnog pregovaranja sa tužiteljem tj. nepošteno mijenjao kamatne stope u ugovoru. Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Dodatka a time se ne rješava pitanje preplaćenih anuiteta kroz utuženi period, do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika, a koje postupanje je utvrđeno ništetnim pravomoćnim odlukama donesenim od Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena od Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđene od Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. Dakle, sklopljenim Dodatkom izvršena je konverzija predmetnog kredita u kredit sa valutnom klauzulom u EUR, ali nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sud Europske unije je u presudi C-118/17 dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak/smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Nadalje, sklopljeni Dodatak odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu, odnosno niti jedna odredba zakona ne širi primjenu konverzije na druge – izvanugovorne odnose među strankama primjenom instituta stjecanja bez osnove (reguliran odredbom iz članka 1111. stavka 1. ZOO-a). Da prihvatom konverzije niti su ništetne odredbe konvalidirane niti su se dužnici odrekli prava na utvrđivanje ništetnosti i zahtjeva na restituciju stajalište je i recentne sudske prakse. Tužitelj smatra da nema mjesta prigovoru zastare jer je riječ o produženom odnosu. Naime, riječ je o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača koji se temelji na odluci donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Tuženikov prigovor da podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru otklonjen je presudom Vrhovnog suda Rev-3142/18 od dana 19. ožujka 2019., kojom je potvrđen raniji stav glede izvanredne revizije na tu temu Rev- 2245/17 od dana 20. ožujka 2018. Tužitelj ističe da je dio imovine tužitelja prešao u imovinu tuženika na temelju pravne osnove, koje su u kolektivnom sporu, pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda posl.
1 3
broj Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017 proglašene ništetnim (nepoštene ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i otplata vezana za tečaj CHF), dakle bez pravne osnove. Stoga je tuženik dužan vratiti preplaćene iznose uvećano za zakonske zatezne kamate od dana stjecanja jer je utvrđeno da je tuženik nepošteni stjecatelj. Svrha je obeštećenje i restitucija za sve one kojima je povrijeđen interes koji se štiti putem kolektivne zaštite. Člankom 502.a Zakona o parničnom postupku propisana je mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a člankom 502.c određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi (iz kolektivne tužbe) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, Vrhovni sud u odluci posl. broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo je stav o direktnom učinku kolektivne presude na individualne parnice u tijeku, odnosno da se ne izvode dokazi za dokazivanje nedopuštenih i nepoštenih ugovornih odredbi. Nije točan navod tuženika da je tužitelj kao potrošač u „razumnoj mjeri bio obaviješten“(?) o rizicima zaključenja predmetnog ugovora, posebno jer je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da je tuženiku bilo savršeno jasno kakav kredit daje, a tužitelja ne da nije upozorio, nego mu je takav kredit objasnio kao najpovoljniji: „Odgovornost tuženih banaka postaje razvidna pogotovo onda kad se uzme u obzir što su sve tužene banke prešutjele potrošačima, a tiče se upravo stručnih analiza (među kojima i citirana studija MMF-a iz 1997. g.) o predvidivom pritisku kapitala iz buduće EURO zona na švicarski franak, jer su stručni krugovi s razumnom sigurnošću, na temelju provedenih analiza i iskustva, znali da će EURO u fazi svog uvođenja biti „meka“ valuta te da će, naročito u početnoj fazi, doći do bijega kapitala iz EURO zone i pritiska kapitala na švicarski franak. 1 (...) U ovom slučaju banke su u velikom broju slučajeva savjetovale klijente da su za njih ugovori vezani za švicarski franak povoljniji zbog niže kamatne stope, dok su rizik promjene tečaja ignorirale ili ga umanjivale, prešutjevši upozoriti klijente na ono što su tada znale.“ Dakle, što se tiče predugovorne obveze banke, tuženik je propustio, i to s namjerom, informirati potrošača o tri bitna elementa za sklapanje ugovora o kreditu (iz presude P-1401/12) o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, a koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“, a na koje rizike su upozoravali MMF, Međunarodna trgovačka komora te brojni istaknuti financijski stručnjaci; o riziku vezanom za činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u kao što to čini za EURO, što je posebno bitno jer je tuženik oglašavao EUR i CHF kredite na isti način, ne naglašavajući među njima nikakvu bitnu razliku, osim razlike da je za CHF kredite znatno niža kamatna stopa; o riziku vrlo vjerojatnog i izvjesnog rasta tečaja švicarskog franka, a za kojeg je tuženik bez sumnje znao, odnosno morao znati, s obzirom da mu je to područje djelatnosti te s obzirom da je na to jasno upozoravano prvenstveno MMF. Stoga tužitelj kao prosječni potrošač prilikom zaključenja ugovora nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca dok je tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita i ima i službu za makroekonomske analize te je mogao predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive kamatne stope na ukupan trošak kredita (osobito uzevši u obzir da je o tome već postojala informacija kroz izvješće MMF od 04. lipnja 2007). Tuženik je takve informacije uskratio tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora o kreditu, radi čega je tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje za njega proizlaze sklapanjem Ugovora o kreditu s navedenim odredbama. Tužitelj ističe da javni bilježnici koji solemniziraju ugovor obrazlažu smisao i posljedice ugovora a ne smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi. Javni
1 4
bilježnik upozorava stranke samo na nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave stranaka (članak 58. Zakona o javnom bilježništvu „Narodne novine“ broj 78/93, 29/94, 162/98, 67/07, 75/09 i 120/16). Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda posl. broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je, između ostalog, da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita (uključujući i tužitelja), time što je u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditu (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari) koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti. Sve to je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Da tuženik kao trgovac nije s tužiteljima kao potrošačima pregovarao niti ih je u cijelosti upoznao sa svim odredbama Ugovora, tužitelj upućuje i na presude suda Europske unije u predmetu C-51/17 od 20. rujna 2018. i u predmetu C-186/16 od 20. rujna 2017. u kojima se navodi da iz sudske prakse Suda u kontekstu ugovora o kreditu u stranoj valuti proizlazi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena ne može biti ograničena samo na njezinu formalnu i gramatičku razumljivost već konkretno korisnik kredita mora biti s jedne strane jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. U navedenim presudama također je utvrđeno da članak 6. stavak 1. i članka 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti umjesto potrošača kao tužitelja istakne eventualno nepošteni karakter ugovorne odredbe kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu. Pritom sud napominje da se u oba slučaja radilo o potrošačkim kreditima ugovorenim u stranoj valuti a koji se vračaju u domaćoj valuti i koji uključuju pravo jednostrane izmjene ugovora koje dopuštaju jednostrano povećanje kamatne stope ili jednostrano povećanje troškova i provizija pri čemu se ističe da je švicarski franak valuta koja je podložna osjetnim fluktuacijama o čemu potrošači – prosječni građani nisu bili dovoljno i na pravi način informirani. Presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 utvrđeno je da su banke (i tuženik) u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. koristile u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i njegovim drugim internim aktima. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015., u kojoj je između ostalog navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Nadalje, i u Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru
1 5
tužitelji morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da oni na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogu predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Ugovor o kreditu niti u jednom dijelu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga takva odredba ne da nije razumljiva samo prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome. Tužitelj ističe da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredba ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci tuženika (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, protivna je načelu savjesnosti i poštenja. Takve ništetne i nepoštene odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi na kredite u CHF tuženik je primjenjivao do 01. siječnja 2014. što je utvrđeno i presudama Vrhovnog suda posl. br. Rev-249/14 i Rev-1172/18. U situaciji kada je, zbog svih navedenih razloga, ugovorna odredba o kamatnoj stopi koja je promjenjiva jednostranom odlukom tuženika ništetna, valja u smislu članka 26. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima primijeniti onu kamatnu stopu čija je stopa određena u ugovoru odnosno 4,20% godišnje. Vrhovni sud RH je u presudi i rješenju broj Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: '' (…) nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.' Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.'' Tužitelj smatra, temeljem svega navedenog, da je tužbeni zahtjev u potpunosti osnovan, a pridržava pravo na konačno utvrđenje visine tužbenog zahtjeva koji će postaviti nakon provedenog financijskog vještačenja.
5. Tuženik u tijeku postupka navodi kako tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. U podnesku od 27. rujna 2020.g. tužitelj se, a kako bi opravdao pravni interes na podnošenje tužbe usmjerene na utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog CHF Ugovora o kreditu i isplatu iznosa koji se odnose na CHF kredit koji je prestao postojati, poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) broj Rev 2868/2018 od 12.02.2019. No, bitno je istaknuti kako tužitelj pogrešno tumači stav VSRH iz navedene odluke. Naime, VSRH je u navedenoj odluci odlučio kako „tužiteljica ima pravni interes na podnošenje tužbe za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne“. Drugim riječima VSRH potvrdio je kako svaka osoba ima pravo podnijeti tužbu sudu, a što je i Ustavom RH zajamčeno pravo svakog građanina na pristup sudu i na ostvarivanje pravne zaštite. Međutim, potrebno je napomenuti kako VSRH u navedenoj odluci nije izrazio stajalište o osnovanosti takvog zahtjeva, odnosno VSRH nije odlučivao o (ne)postojanju pravnog interesa za meritorno odlučivanje o osnovanosti takve tužbe. Dakle, napominje se kako VSRH u navedenoj odluci nije uopće odlučivao o osnovanosti tužbe usmjerene na utvrđenje ništetnosti niti o osnovanosti tužbe
1 6
usmjerene na isplatu iznosa po CHF kreditu u slučajevima kada su potrošači prihvatili izračun konverzije i sklopili Dodatak sukladno ZID ZPK/15. Naime, u odgovoru na tužbu tuženik je detaljno objasnio kako je tužitelj prihvatio izračun konverzije koji mu je tuženik bio dužan poslati na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK/15), posljedično čemu su stranke sklopile Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu br. 42359/06 dana 8. veljače 2016. godine (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija predmetnog ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZID ZPK/ 15. Tuženik napominje kako su odredbe ZID ZPK/15 za banku prisilne naravi, no istovremeno ZID ZPK/15 je tužitelju omogućio da promjeni valutu i kamatnu stopu za valutu tog kredita, uz sve pogodnosti koje s time dolaze. Tužitelj je, dakle, svojom slobodnom voljom pristao na konverziju. Nadalje, iz ponude izračuna konverzije proizlazi kako po predmetnom Ugovoru o kreditu nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 27.798,07 EUR, zatim da se kamatna stopa sastoji od fiksnog dijela i varijabilnog dijela (6M EURIBOR) te da je ukupna visina kamatne stope za EUR kredit na dana 30. rujna 2015. godine iznosila je 6,68%. Također, iz otplatnog plana s prikazom simuliranog kredita u EUR, koji čini sastavni dio izračuna konverzije, vidljive su sve povijesne promjene kamatnih stopa za novi EUR kredit i to od dana isplate kredita, u konkretnom slučaju 10. lipnja 2006. godine, pa sve do 10. lipnja 2026. godine. Obzirom da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponuđeni mu izračun konverzije te je sklopio Dodatak kojim su retroaktivno promijenjeni bitni sastojci Ugovora o kreditu i to: (i) kamatna stopa iz osnovnog CHF ugovora i (ii) valutna klauzula vezana uz CHF, tuženik ističe kako su svi tužiteljevi navodi iz tužbe kojima ističe ništetnog promjenjive kamatne stope neosnovani jer je tužitelj prihvatom izračuna konverzije prihvatio i sve promjene kamatnih stopa od početka otplate kredita pa nadalje. Isto tako, tužitelj ne može tvrditi kako u budućnosti nije znao kakvo će biti kretanje kamatne stope jer je Dodatkom točno i jasno navedeno od kojih elemenata ovisi promjena kamatne stope te u kojim razdobljima se ista može promijeniti. Nadalje, obzirom da je prilikom izračuna konverzije na strani tužitelja utvrđena određena preplata između ukupno uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i ukupnog iznosa EUR anuiteta prema novom EUR otplatnom plan, tužitelj i tuženik sklopili su dana 8. veljače 2016. godine Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (dalje u tekstu: Sporazum). Navedenim Sporazumom tužitelj i tuženik su utvrdili da postoji preplata u iznosu od 8.594,97 kn koja je manja od 50% u odnosu na ukupni zbroj preostalih anuiteta do kraja otplate kredita te da će se iznos preplate koristiti isključivo za podmirenje budućih iznosa anuiteta i to u iznosu od 1/2 mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Kako je to navedeno u odgovoru na tužbu tuženik smatra kako je tužiteljev tužbeni zahtjev u potpunosti neosnovan, no ako bi Sud usprkos provedenoj konverziji, tužbeni zahtjev našao osnovanim, tuženik ovime ističe prigovor radi prebijanja u minimalnom iznosu od 8.594,94 kn koji iznos odgovara iznosu preplate utvrđenom u Sporazumu od 8. veljače 2016. godine, uvećano za zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekuće na pojedine mjesečne iznose preplate.Tuženik ističe kako tužitelj nema pravni interes za postavljanje kondemnatornog zahtjeva jer od trenutka sklapanja Dodatka više ne postoji CHF ugovor o kreditu niti CHF kamata obzirom je tužitelj pristao na konverziju ex tunc, tj. smatra se da je tužitelj od samog početka korisnik EUR kredita s EUR promjenjivom kamatnom stopom. Ujedno, prihvaćajući konverziju i sklapanjem Dodataka tužitelja je pristao da se sve uplate koje je vršio po CHF Ugovoru (izuzev uplata na ime zateznih
1 7
kamata, naknada i troškova) koriste za namirenje EUR kredita. Dakle, upravo zbog provedene konverzije, koja je, uzgred budi rečeno, bila zakonska obveza tuženika za razliku od tužitelja koji je imao pravo birati želi li prihvatiti ponudu konverzije ili ne, tužiteljev zahtjev je neosnovan te je isti potrebno odbiti u cijelosti.
5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 42359/06 od 16. svibnja 2006. između tužitelja i prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. ovjeren od strane javnog bilježnika Branke Rački pod posl. br. OU-116/2006 istog dana (list 9-15), dopis punomoćnika tužitelja (list 16), obavijesti o promjeni kamatne stope prednika tuženika Splitske banke Societe Generale Group (list 17-20), izračun EKS-a i otplatni plan predmetnog Ugovora o kreditu (list 21-26), izračun preplaćenih iznosa u kreditu br 42359/06 (list 27-29), konto-kartica kredita (list 30-40), obavijest prednika tuženika s ponudom (list 185 i 186), otplatni plan (list 189-190), pregled uplata tužitelja (list 191 spisa), Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 42359/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 08.02.2016. (list 192-196), izračun EKS-a i otplatni plan za Ugovor broj 261576 (list 197-199), potvrdu privatne isprave sačinjenu od strane javnog bilježnika Zinke Batušić Šlogar pod posl. br. OV-634/2016 od 08. veljače 2016. (list 200), Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 08.02.2016. (list 204), izračun na temelju Ugovora, promjena kamatnih stopa i promjena po računu od 20.11.2016. (list 205 i 206), otplatni plan (list 299-302), pregled uplata (list 303-323), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo dipl. oec. Darka Prpića (list 324-340), dopunu istog vještaka od 26.08.2025.(list 388-390), te je saslušao tužitelja kao stranku u postupku (list 400).
6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.
7. Nesporno je među strankama da je prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. kao davatelj kredita-banka s tužiteljem kao korisnikom kredita dana 16.05.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 42359/06 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva ovjeren od strane javnog bilježnika Branke Rački pod posl. br. OU- 116/2006 istog dana (dalje Ugovor). Uvidom u presliku predmetnog Ugovora utvrđeno je da se radi o kreditu za kupnju nekretnine-adaptaciju, kako to proizlazi iz čl. 3. Ugovora, a ugovoreno je stavljanje na raspolaganje kredita u kunskoj protuvrijednosti koji odgovara protuvrijednosti od 62.000,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita (čl. 2. t. 1. i 2. Ugovora), te je nadalje ugovoreno pod čl. 2. t. 3. da se sve obveze iz Ugovora obračunavaju i iskazuju na istovjetan način-u izabranoj stranoj valuti (CHF-kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije određeno drugačije, dok je u istom čl. pod t. 4. ugovoreno da će se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedit će na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno, te je nadalje istim čl. t. 5. ugovoreno da Korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora, dok je pod t. 6. istog čl. ugovoreno da Korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost sa mogućnom promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice
1 8
izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK. Predmetnim Ugovorom o kreditu je ugovoren rok otplate na 240 mjeseci (čl. 4. Ugovora), te kamatnu stopu koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,20 % godišnje, a koja je promjenjiva (čl. 5. t. 1. Ugovora), a t. 2. istog čl. je ugovoreno da kamatna stopa iz prethodnog stavka (t. 1.) predstavlja osnovnu kamatnu stopu koja se obračunava za ovu vrstu kredita, umanjenu za 5 % i vrijedi do 31. prosinca 2006., a nakon toga roka na ostatak duga po ovom Ugovoru o kreditu primjenjivat će se kamatna stopa koja će na dan 1. siječnja 2007. biti propisana sukladna tada važećoj odluci Kreditora. Člankom10. je ugovorena otplata kredita na način da je pod a) ugovorena otplata duga i to pod 1. da se kredit otplaćuje u jednakim vremenskim razmacima odnosno 240 mjesečnih anuiteta i to: 239 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 383,93 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 386,20 CHF, dok je pod b) ugovoren način otplate zapljenom primanja Korisnika kredita, te pod točkom c) vrijeme dospijeća do 10.-tog dana u mjesecu, a pod d) je ugovoren tečaj na dan dospijeća, zakašnjenja i prijevremene otplate i to: 1. mjesečni iznosi izraženi u CHF- valuti Ugovor, podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, pod 2. ukoliko Korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta, Kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj, vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, pod 3. prijevremene uplate, uplate anuiteta izvršene prije desetog dana u mjesecu, prihvatit će se po tečaju koji vrijedi na dan redovnog dospijeća i pod 4. Kreditor zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva zbog izvršenih prijevremenih i zakašnjelih uplata. Člankom 11. t. 1. ugovoreno je da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora.
7.1. Među strankama također nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR tako što je 08.02.2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu br. 42359/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 08.02.2016. (dalje Dodatak Ugovoru). Iz navedenog Dodatka Ugovoru proizlazi da ostatak glavnice nakon konverzije valute na dan 12.02.2016. iznosi 27.051,20 EUR. Navedeni Dodatak Ugovoru je solemniziran kod javnog bilježnika Zinke Batušić Šlogar pod posl. br. OV-634/2016 od 18. srpnja 2016., što proizlazi iz potvrde privatne isprave sačinjene od strane javnog bilježnika, u koju je sud izvršio uvid. Uvidom u Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 08.02.2016. utvrđeno je da postoji preplata po predmetnom Ugovoru u iznosu od 8.594,97 kn, a koja je manja od 50 % u odnosu na ukupni zbroj preostalih anuiteta do kraja otplate kredita. Stranke su ugovorile da se iznos preplate koristi isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Uvidom u izračun EKS-a i otplatni plan za Ugovor broj 261576 utvrđeno je da se navedeni izračun odnosi upravo na otplatu ostatka glavnice kako je to između stranaka utvrđeno u Dodatku Ugovora.
8. Sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, s time da je sporno i potrošačko svojstvo tužiteljice, kao i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate. Isto tako sporan je i prigovor zastare potraživanja, a sporno je i postoji li potraživanje tuženika prema tužiteljici.
9. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom br. 1. Ugovora o kreditu br. 42359/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 08.02.2016. sukladno odredbama Zakona
1 9
o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa, ističe se da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka br. 3. Ugovora o kreditu br. 40068/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 15. veljače 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I- 3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.
10. Nadalje, odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o
2 0
pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen parametar promjene kamatne stope, niti tečajni rizik, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.
11. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.
2 1
lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.
12. Nadalje, odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano je da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.
13. Iskazu tužitelja DF koji je u bitnom istaknuo kako je radi rješavanja stambenog pitanja za sebe i svoju obitelj odlučio kupiti kuću. Kako se 2006. zaposlio na neodređeno vrijeme na HRT te je bio kreditno sposoban, odlučio je u tu svrhu podići kredit. Kupoprodajna cijena kuće je bila 40.000,00 eur, u Zabi te u PBZ gdje se prvotno raspitivao za mogućnost kredita u eurima su mu rekli da nije kreditno sposoban te su mu jedino u Splitskoj banci d.d. rekli da može dobiti kredit u CHF. Rekli su mu da je to najstabilnija valuta i da se nema što brinuti. Vidio je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te je pitao o čemu se radi na što su mu rekli da se ne brine, da je to nešto što može biti malo gore, malo dolje, no ništa značajno. Nije mogao utjecati na sadržaj ugovora, bio je sretan da uopće može dobiti kredit i da ga može uredno otplaćivati. Jedini zahtjev je bio da mu rata bude oko 2.000,00 kuna
2 2
kako bi mogao kredit uredno plaćati, no kada je ta rata porasla, doslovno su živjeli na rubu gladi. U vrijeme kada je sklopio ugovor o kreditu, nije bio vlasnik firme niti obrta, niti je na adresi kuće bilo registrirano sjedište firme ili obrta. Kuća je kupljena samo radi rješavanja stambenog pitanja. Trenutno ne žive u toj kući. U kući su živjeli od 2006. do 2012. Rata mu je skočila na 3.500,00 kn, imao je maloljetno dijete i plaću od 4.000,00 kn te nije imao za ništa. Kada je došao prijedlog za konverziju, shvatili su to kao zadnju slamku spasa te im je od banke rečeno da odu do javnog bilježnika kako bi potpisali taj aneks što su i prihvatili. Na poseban upit pun. tuženika da li se raspitivao o kreditu u CHF prije dizanja kredita naveo je kako nije te ujedno nije iznajmljivao kuću koja je kupljena sredstvima kredita. Sud je poklonio povjerenje iskazu tužitelja jer je logičan i životno uvjerljiv. Sudu je logičan dio iskaza tužitelja da je pristao na konverziju, iako joj u banci nisu ništa objašnjavali, jer mu se time smanjila mjesečna rata kredita. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, predmetni Ugovor o kreditu sklopio izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač, što ujedno rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.
14. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno počeo je teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 03. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Kako je ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je
2 3
tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ustanovljena presudom Trgovačkog sud u Zagrebu od 4. srpnja 2012. poslovni broj P-1401/2012, a koja je postala pravomoćna donošenjem presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovom individualnom postupku potrošača podnesena neposredno 03.06.2019., to nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a i neosnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje tužitelja vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
15. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića proizlazi da je ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 23.314,55 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 128.259,01 kn promjenom prodajnog tečaja kreditora na dan plaćanja. Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate krediota iznosi 41.831,25 kn za koje anuitete je utvrđen više plaćeni iznos. Ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja do dana 12.02.2016. iznose 27.997,34 kn. Ukoliko se potraživanje tužitelja umanji za pretplatu iz konverzije dobiven obračunom banke dobije se iznos od 85.994,02 kn prilikom čega je izračun izvršen na način da su obračunate zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i s osnove primjene valutne klauzule ukupno obračunate zatezne kamate iznose 27.997,34 kn, razlika u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i s osnove promjene valutne klauzule iznosi 66.591,65 kn, ukupno razlike za anuitete i zatezne kamate iznose 94.588,945 kn, pretplata utvrđena konverzijom prema obračunu banke iznosi 8.594,97 kn, ukupno razlika za anuitete i zatezne kamate umanjeno za pretplatu utvrđenu konverzijom prema obračunu banke iznosi 85.994,02 kn (zatezna kamata na dan 12.02.2016. u iznosu od 19.402,37 kn i glavnica u iznosu od 66.591,65 kn).
16. Na ovakav nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo tuženik je imao prigovore te je stoga stalni sudski vještak za financije i računovodstvo dipl. oec. Darko Prpić sačinio dopunu nalaza i mišljenja od 26.08.2025. u kojoj je navedeno kako na simulirani početni otplatni plan nije primijenjena kamatna stopa od 3,23% od 01. siječnja 2014. godine kako to tuženik tvrdi u svom podnesku, što je razvidno iz točke 2.3. Nalaza „2.3. Otplatni plan u CHF prema ugovoru o kreditu“. U nastavku Vještak iskazuje manje plaćene iznose s osnove promjene kamatne stope i tečaja iskazane u nalazu i mišljenju od 15.01.2021. godine. Ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi -135,03 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi -863,73 kn primjenom prodajnog tečaja Kreditora na dan plaćanja, odnosno po fiksnom tečaju eura -114,64 EUR. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -1.622,03 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura -215,29 EUR.
17. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora.
2 4
18. Tuženik je u podnesku od 01.09.2025. između ostalog naveo kako ostaje kod prigovora radi prebijanja istaknutog podneskom 15.10.2020. te da uslijed manje plaćenih anuiteta zbog niže kamatne stope na dan plaćanja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu ističe dodatni prigovor prijeboja (materijalnopravni prigovor) u iznosu od 114,64 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku na pojedinačne iznose specificirane u tom podnesku te uslijed manje plaćenih anuiteta zbog nižeg tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na početno ugovoreni tečaj CHF, dodatni prigovor prijeboja (materijalnopravni prigovor) u iznosu od 215,29 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku na pojedinačne iznose specificirane u tom podnesku.
19. Tužitelj u odnosu na negativne razlike i istaknuti prigovor radi prebijanja tuženika ističe da tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva pa navedeni prigovor ne može isticati. Nadalje, tužitelj plaćanjem otplatnih obroka nije ništa primio odnosno stekao bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa ne postoji niti obveza tužitelja za vraćanjem nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Ako su prilikom otplate kredita i nastale kakve potplate u korist tužitelja za to ne postoji odgovornost tužitelja (potrošača) odnosno nema protupravnosti na strani potrošača niti njegovog nepoštenog stjecanja. Ukoliko sud smatra da tuženik ipak ima pravo na navedenu razliku, tužitelj u odnosu na navedeno potraživanje ističe prigovor zastare jer tuženik nije potrošač i na njega se ne odnosi zaštita koja proizlazi iz kolektivne presude. U odnosu na kamatnu stopu od 3,23% koja se primjenjivala od 01. siječnja 2014. tužitelj ističe da je ista određena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2013. Tako zakonom određena kamatna stopa nije ovisila o volji ugovornih stranaka pa slijedom toga za tuženika nije mogla nastati nikakva šteta za koju bi tužitelj odgovarao.
20. Temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Da bi se moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO.
21. Protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu se staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smilsu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a.
22. Prigovor radi prebijanja je procesnopravni prigovor čijim isticanjem tuženik ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala i prestala građanskopravnim izvanprocesnim prijebojem, nego ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Zakonski termin prigovor radi
2 5
prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP) i potraživanje istaknuto radi prebijanja (čl. 338. st. 3. ZPP) govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. On je u pravilu uvjetni, nesamostalni prigovor, ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer će sud o njemu odlučiti samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.
23. Slijedom navedenog, premda je tuženik u podnesku od 01.09.2025. naveo da ističe materijalnopravni prigovor prijeboja, s obzirom na osporavanje postojanja potraživanja tužitelja sud smatra da je tuženik istaknuo dodatan prigovor radi prebijanja. U odnosu na isti ističe se kako je u konkretnom slučaju tužitelj pošteni stjecatelj, a tuženik nema pravo na povrat tzv. negativnih razlika jer je njegovo postupanje bilo nepošteno. Naime, tuženik je kao kreditor povrijedio pravo tužitelja kao potrošača zaključujući ugovor o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, a prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se navedene odredbe odnose samo na potrošače, a ne i na trgovca. Pored toga, zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1112. - 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tužene nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja.
24. Naime, odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženica na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, pa tuženica nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike. Tuženik nije potrošač i na njega se ne može odnositi kolektivna zaštita, pa ako je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do potplate u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF, tzv. negativne tečajne razlike, za to ne postoji odgovornost tužitelja, a niti je tužitelj po osnovi tzv. negativne tečajne razlike nešto stekao, pa bi to stečeno morao vratiti tuženiku. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.
25. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate
2 6
kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano.
26. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, s time da je ujedno utvrdio i preplatu priznatu konverzijom. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, niti eventualno od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužitelj, potrošač nije u cijelosti obeštećen, umanjena preostala glavnica sada eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja. U ovom parničnom postupku tužitelj niti nije zahtijevao isplatu razlike glavnice.
27. U odnosu na visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 8.838,23 Eur (66.591,65 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, imajući na umu da je sudski vještak financijske struke utvrdio da toliko iznosi ukupan iznos preplate po osnovi promjenjive kamatne stope te ukupan iznos preplate po osnovi valutne klauzule, sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi valutne klauzule iznos od 8.838,23 Eur i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate. Ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i prednik tuženika, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj
2 7
stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, pa tužiteljica sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.
28. U odnosu na prigovor radi prebijanja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo u podnesku od 15.10.2020. treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od iznosu od 1.140,74 Eur (8.594,94 kn) eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom tekućom na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate prema navodima punomoćnika tuženika odnosi na preplatu priznatu konverzijom, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u navedenom iznosu, jer je u pitanju dio preplate priznate konverzijom i to sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, pa tuženik niti ne može imati po osnovi konverzijom priznate preplate bilo kakvo potraživanje prema tužitelju, a tim više što je ujedno za taj iznos preplate umanjena razlika glavnice.
29. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a, primjenom Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22, dalje u tekstu: ZUE) jer je tužitelj tužbeni zahtjev postavio u kunama, sud je usvojio kao osnovan dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 8.838,23 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju istaknuto prigovorima radi prebijanja te je odlučeno kao u izreci presude.
30. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.066,92 eur, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištima 23.10.2020., 04.02.2026. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 28.09.2020., 19.10.2020., 19.02.2021., 30.03.2021. i
2 8
09.10.2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 331,81 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 135,11 eura. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.
31. Zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno vodeći računa da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a to tim više što za tu parničnu radnju sasvim sigurno nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužiteljice, koje bi moglo opravdati taj trošak. Drugim riječima tužitelj kao uostalom i punomoćnik tužitelja mogu pristupiti na ročište za objavu i uručenje presude, ali to nikako ne znači da za tu parničnu radnju, dakle sam dolazak na to ročište, tužitelj može osnovano zahtijevati naknadu troška, jer za tu radnju nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika.
32. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. i čl. 158. st. 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspjela u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva u odnosu na koji je povučena tužba , zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao nikakav trošak, čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a to tim više što je tuženik ujedno tijekom postupka neosnovano osporavao i osnovu tužbe te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.
33. Stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 11. ožujka 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s
2 9
time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
U Sesvetama 18. ožujka 2026.
S U D A C
Iva Raos
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 primjerka.
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
