R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-387/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški, po sutkinji Mariji Tworek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Darku Samardžiji, odvjetniku u Novoj Gradiški, protiv tužene Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 26. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja HB, osobno, punomoćnika tužitelja Darka Samardžije, odvjetnika i punomoćnika tuženika ŠB, nakon javne objave presude, 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. stavka 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj ugovora 3207694769 sklopljenoga 23. listopada 2006. između tužitelja HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora, a kojom je odredbom ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 tužitelju HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana isplatiti iznos od 270,44 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja od 1. studenoga 2006. do 31. prosinca 2015. teče u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do naplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 tužitelju HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana naknaditi parnični trošak postupka u iznosu od 974,54 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja teče od dana presuđenja do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 3207694769 sklopljenog 23. listopada 2006., a temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u visini od 29.296,39 CHF, u protuvrijednosti u kunama uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, a uz ugovoreni rok otplate od 84 mjeseca. U članku 2. stavku 3. Ugovora o kreditu tuženik je kao bankar ugradio odredbu o naplati naknade i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Temeljem ove ugovorne odredbe tuženik je tužitelju obračunao i naplatio iznos od 270,44 eura 31. listopada 2006. u kunskoj protuvrijednosti od 2.037,64 kuna. Tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o odredbama članka 2. stavka 3. Ugovora o kreditu, već je tužitelj prihvatio ponudu od strane tuženika, a koji ugovor je bio unaprijed formulirani standardni ugovor sastavljen od strane tuženika. Tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovora o kreditu niti je mogao pregovarati o postotku naplate naknade za obradu kredita. Zakon o zaštiti potrošača u članku 81. (NN 96/2003) regulira nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto propisuje i odredba članka 296 stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom svega iznesenog tužitelj predlaže da sud nakon provedene rasprave i utvrđenog činjeničnog stanja donese presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1. 597,67 eura dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 270,44 eura slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Nadalje navodi kako tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe članka 2. stavka 3. Ugovora o kreditu broj: 3207694769 zaključenog između tužitelja i tuženika 23. listopada 2006. te s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 270,44 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1. studenog 2006. pa do isplate.

3. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača za ocjenu je li fizička osoba potrošač, nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022 i 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 2. stavka 3. ugovora o kreditu kojom je odredbom ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tužitelj nadalje s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 270,44 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1. studenog 2006. pa do isplate. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom iz razloga što je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Naime, sukladno odredbi članka 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Smatra da je očito da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe članka 53. ZZP-a.

4. Tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 1. studenog 2006. Smatra, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 1. studenog 2006., od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 18 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od 1. studenog 2006., tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 29/78., 39/85., 46/85. i 57/89., "Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. i 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

5. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207694769, kreditna partija: 7103359545, dopis punomoćnika tužitelja upućen tuženiku bez naznake datuma, dopis tuženika od 14. svibnja 2024., u odgovor na tužbu, u podnesak tužitelja od 20. veljače 2025., u podnesaka tuženog od 29. rujna 2025. i u iskaz saslušanog tužitelja.

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

7. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva te je stavljan prigovor zastare utuženog potraživanja i statusa tužitelja kao potrošača.

8. Dakle, sporna je valjanost članka 2. stavka 3. iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207694769, kreditna partija: 7103359545, sklopljenog 23. listopada 2006. te visina postavljenog tužbenog zahtjeva.

9. Tužitelj je iskazao da je 23. listopada 2006. potpisao Ugovor o kreditu s tuženikom, a za kupnju motornog vozila, broj 3207694769, kreditna partija: 7103359545, a koji je ugovor sklopljen u Podružnici tuženika u Novoj Gradiški. Tužitelj iskazuje da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bankarski službenik koji mu je dao potpisati ugovora o kreditu nije detaljno uvjete kredita. Tužitelj nadalje iskazuje, da mu bankarski službenik koji mu je dao potpisati ugovor o kreditu nije detaljno objasnio članak 2. stavak 3. istog tj. na što bi se odnosila naknada i troškovi sukladno odluci o tarifi naknada za usluge kreditora. Tužitelju nije poznato koliko je iznosila predmetna naknada od samog iznosa podignutog kredita. Tužitelj nadalje iskazuje da mu nije poznato da li bi iznos kredita od 29.296,39 CHF bio umanjen za novčani iznos naknade iz razloga što je novčani iznos s računa tuženika "prebačen" na račun auto-kuće u [adresa], a koji su zastupnici vozila marke VW, a u kojoj kući je kupio osobni automobil, a za koju svrhu je podigao predmetni kredit. Tužitelj je kupljeni automobil koristio isključivo u osobne svrhe, jer je otac petero djece, a to je bilo vozilo sa sedam sjedala. Iskazao je da je ga danom kada je došao potpisati ugovor o kreditu dočekao već pripremljeni ugovor. U vrijeme podizanja kredita tužitelj nije bio vlasnik kakvog obrta ili trgovačkog društva.

10. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan obzirom da je potvrdio bitne sastojke iz Ugovora o kreditu, a koje su predmet ovog postupka.

11. Uvidom u Ugovor o kreditu te iz iskaza tužitelja utvrđeno je da se radi o tipskom ugovoru.

12. Temeljem članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom tipskom ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

13. Temeljem članka 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a stavkom 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u članku 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

14. U postupku je sporna visina tužbenog zahtjeva. Tužitelj je ostao kod argumentacije iz očitovanja na odgovor na tužbu u pogledu prigovora postavljene vrijednosti predmeta spora te je priložio rješenje Županijskog suda u Osijeku broj Gž- 2567/2025-3 od 15. prosinca 2025. u kojem je naznačeno da je vrijednost predmeta spora kada je jednom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika bez obzira temelji li se svi zahtjevi na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ili ne, određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Sud je raspravnim rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora u ovom postupku u iznosu od 1.597,67 eura.

Prigovor da tužitelj nije dokazao da je potrošač, nije osnovan.

15. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. s izmjenama (Narodne novine broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom članka 81. stavka 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Sukladno odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

17. Nadalje, sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

18. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

19. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o nikakvoj naknadi za obradu kredita niti joj je objašnjeno koliko bi ona iznosila.

20. Dakle, sud cijeni da je tužitelj sporni Ugovor mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti.

21. Sud cijeni da je tužitelj sukladno članku 3. ZZP-a potrošač, odnosno, fizička osoba, koja navedeni ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

22. S obzirom da je tužitelj temeljem članka 5. stavka 3. i 4. predmetnog ugovora platio tuženiku naknadu i troškove, u visini kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a.

23. I odredbom članka 3. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

24. Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 5. stavku 3. i 4. Ugovora o kreditu.

25. Odredbom članka 323. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

26. Tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu pobliže opisanom u izreci, a tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, stoga je riješeno kao u izreci.

27. Odluka o zateznim kamatama se temelji se na odredbi članka 1115. ZOO -a i članka 29. stavka 2. ZOO-a.

28. Prigovor zastare nije osnovan.

29. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

30. Sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tuženik je dužan naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu 974,54 eura koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sastav tužbe prema Tbr. 9. točka 1. OT 200,00 eura, sastav podneska od 20. veljače 2025. Tbr. 8. točka 1. OT 200,00 eura, zastupanje na ročištu 26. veljače 2026. prema Tbr. 9. točka 1.OT 200,00 eura, ročište za objavu presude prema Tbr. 9. točka 3. OT 100,00 eura, PDV u iznosu od 175,00 eura, pristojba na tužbu u iznosu 33,18 eura, pristojba na presudu u iznosu 66,36 eura.

31. Stoga je odlučeno kao u izreci.

Nova Gradiška, 18. ožujka 2026.

Sutkinja

Marija Tworek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, u tri istovjetna pisana primjerka.

DN-a:

1. odvjetnik Darko Samardžija iz Nove Gradiške

2. OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba