Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-467/2023-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sucu Darku Magdiću kao sucu pojedincu u parničnoj stvari tužitelja EC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] , zastupanog po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB:23057039320, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 3. ožujka 2026.g. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, a odluke objavljene dana 18. ožujka 2026.g.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju ČC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.915,43 € (slovima:dvijetisućedevetstopetnaesteura i četrdesettricenta) s pripadajućim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se određuje do 30. lipnja 2013. prema čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl.12a. st.2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate prema članku čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 1.751,85 €

(slovima:tisućusedamstopedesetjedaneuro i osamdesetpetcenta) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

III. Utvrđuje se neosnovanim prijebojni zahtjev u iznosu od 41,27 € (slovima:četrdesetjedaneuro i dvadesetsedacenta) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

IV.Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 naknaditi tužitelju ČC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.525,00 € (slovima:tritisućepetstodvadesetpeteura) sa zateznom kamatom od dana donošenja presude 18. ožujka 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“) kojim je ugovoreno da će tuženik staviti na raspolaganje tužitelju iznos CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom Tuženika, a sklopljen je Aneks Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: „Aneks“) kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužiteljev zahtjev za isplatu proizlazi iz pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite koji se protiv tuženika vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. Citiranom presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. navedena prvostupanjska presuda potvrđena je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali je preinačena u odnosu na valutnu klauzulu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 je u citiranom dijelu potvrđena i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Nadalje, stav da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je kamatna stopa mijenja temeljem jednostrane odluke potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. te Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III- 2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016. U odnosu na ništetnost CHF tečaja prvostupanjska presuda potvrđena je i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kao i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. (prvostupanjska presuda dalje u tekstu: „kolektivna presuda“). Iz Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od 5 % godišnje koja se mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Prema tome, Ugovor o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, a nesporno su sklopili Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a u kojem Ugovoru je ugovorena kamatna stopa na način da je utvrđena njezina promjenjivost i to tako da na visinu kamatne stope i način njezinog obračuna utječe isključivo tuženik svojom jednostranom odlukom. tuženik je stoga, nesavjesnim postupanjem povrijedio primjenjive zakonske odredbe o zaštiti potrošača, kao i odredbe Zakona o obveznim odnosima, što su potvrdile i ranije navedene presude, a budući je ugovaranje zaštitne klauzule u valuti CHF utvrđeno ništetnim, odnosno ugovorna odredba kojom se ugovara vezanje iznosa kredita u CHF nije valjana pa se smatra kao da nikada nije niti ugovorena jer je valutna klauzula tzv. zaštitna klauzula. Njena funkcija je „čuvanje“ i vjerovnika (u ovom slučaju Tuženika) i dužnika (u ovom slučaju Tužitelja) od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja, odnosno devalvacije i hiperinflacije. Hrvatska kuna kao valuta je ostala stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala. U tome trenutku tuženik je bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti, a ne u hrvatskoj kuni. Slijedom navedenog, tuženik je ništetnim (i pogrešnim) ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio tužitelju iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih. Nadalje tužitelj navodi kako je Aneksom Ugovoru o kreditu provedena konverzija, ističe se kako je prilikom obračuna konverzije tuženik uzimao u obzir sve uplaćene iznose (dakle iznose koji su posljedica povećanja kamatne stope) te je takve iznose uspoređivao sa simuliranim EUR otplatnim planom te izračunavao preplatu odnosno dugovanje korisnika kredita, ovdje tužitelja. Tužitelj je podneskom od dana 26.studenog 2025.g. u skladu s nalazom i mišljenjem sredio tužbeni zahtjev na iznos od 4.667,28 €, a predmetni iznos sastoji se od neisplaćenog iznosa glavnice od 1.100,49 EUR, iznosa prep late s osnove ništetnih kamatnih stopa u iznosu od 403,99 EUR te s osnova ništetnog tečaja iznos od 2.956,70 EUR kao i iznos preostalih zateznih kamata od 206,10 EUR, sve s kamatama od dana obračuna (30.9.2015.) pa do isplate.

2.Prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik je stavio prigovor mjesne nenadležnosti budući da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu broj 5103422803 od 16.veljače 2007. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Podredno i opreza radi, u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Tuženik prigovara zastari jer se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima. Tuženik ističe kako primjenjujući stav Suda EU na konkretni slučaj proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovog predmetnog ugovora o kreditu isključena od ispitivanja poštenosti te samim tim i iz primjene Direktive. Tužitelj je dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako je tužitelj potpisao s tuženikom ugovor o konverziji i kako takvi korisnici nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve. Tuženik smatra kako je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita. Tuženik navodi kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice sklapanja ugovora o kreditu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je imao na ponudi više kredita koji su se razlikovali po namjeni, valuti, ročnosti, instrumentima osiguranja, kamatnim stopama i upravo je tužitelj donosio u konkretnom slučaju odluku o izboru proizvoda. Tuženik nadalje ističe kako nije ostvario niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik. Stoga tuženik tvrdi da opreznom i plašljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik navodi kako su stranke sklopile aneks ugovora o kreditu čime je stvorena na nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca stoga je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u eurima od početka ugovornog odnosa pa zbog toga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u eurima te se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora. Tuženik također ističe prigovor radi prebijanja s osnove manje plaćenih iznosa u neutvrđenom iznosu zajedno s zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća pa sve do isplate te shodno tome predlaže sudu da utvrdi postojanje takvo potraživanje tuženika i konstituivnom odlukom. Tuženik je podneskom od dana 30.listopada 2025.g. nakon provedenog vještačenja sredio prijebojni zahtjev u iznosu od 41,27 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. U svrhu dokaza pročitane su mail poruka (list 8-9), izvod iz zapisnika od 5.3.2004.g. (list 40), dopis od 27.6.2023. (list 41), sudska praksa (list 42-46), presuda suda od 21.12.2021. (list 47-55), zbornik sudske prakse (list 56-68), rješenje br. Gž-718/2021-2 od 8.7. 2021. ŽS u Bjelovaru (list 69-76), odluka br. Gž-1252/2021-2 ŽS u Varaždinu, SS u Koprivnici (list 77-79), informacija, pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama sa valutnom klauzulom Erste banke d.d. uz sudsku praksu (list 80-188), saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja, provedeno je knjigovodstveno - financijsko vještačenje, pročitana je dopuna vještačenja knjigovodstveno-financijskog vještaka od 22. studenog 2025.g.

4. Analizirajući provedene dokaze i to svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno proizlazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti a prijebojni zahtjev je utvrđen kao neosnovan.

5. Sud je rješenjem broj P-467/2023-4 od dana 26.rujna 2024.g. odbio prigovor mjesne nenadležnosti tuženika a koje je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-915/2024-2 od dana 5.prosinca 2024.g.

6. Nesporno je da su tužitelj, odnosno korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103422803 od 16.02.2007. te Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103422803 od 21.12.2011. i Aneks broj 2 ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103422803 od 18.02.2016. na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 29.500,00 CHF po prodajnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

6.1. Sud smatra kako je ugovorna odredba nepoštene, što proizlazi iz kolektivnog postupka u kojem je ništetnost utvrđena Odlukom trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4.srpnja 2013.g. jer je takav način ugovaranja utvrđen nepoštenim odnosno time su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača budući je na štetu tužiteljice tuženik povrijedio odredbe Zakona o zaštiti potrošača a dana 13.6.2014.g. Vrhovni sud je povodom revizije banaka u predmetu broj Rev 2221/2018 11 povodom kolektivne tužbe udruge potrošač utvrdio da je valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna a navedenom odlukom potvrđena je Presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž 6632/16 od 14.6.2018.g. Vrhovni sud je već presudio da kolektivna tužba prekida zastaru te petogodišnji rok ponovno počinje teći od pravomoćne odluke u kolektivnom sporu, budući da je donesena odluka 14. lipnja 2018. rok za tužbe u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći od tog datuma tako da je rok pa podnošenje tužbe do 14. lipnja 2023. godine, kada je i podnesena tužba, pa je stoga prigovor zastare tuženika u odnosu na valutu neosnovan.

6.2. Međutim, tuženik stavlja prigovor zastare i u odnosu na kamate. Dakle, sporno je da li je nastupila zastara i u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva a s obzirom da su prema tužbenom zahtjevu svi iznosi dospjeli prije 29.travnja 2014.g., dakle prije više od pet godina u odnosu na datum podnošenja tužbe. Pokretanjem parničnog postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv 8 banaka od 4.7.2013., Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13 i potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14 pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara i jednostranom odlukom banke samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i korisnika kredita što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne obveze, te je došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13.6.2014.), a budući da je tužba u ovom postupku podnesena 14.lipnja 2023.g. u ovom dijelu prigovor zastare je osnovan.

7. Sud nije prihvatio prigovor tuženika promašene pasivne legitimacije jer su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu odnosno konverziju, pa tužitelj nema pravni interes jer se radi o novom ugovoru kojim su stranke u cijelosti regulirale pravni odnos. Naime, sud smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a o čemu je stajalište zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-18/18 od dana 26.svibnja 2020.g. Samim tim, sve do sklapanja ugovora o konverziji postojao je na snazi Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke temeljem kojih je tužitelj bila u obvezi ispunjavati ugovornu obvezu prema nepoštenim i ništetnim odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi I valutnoj klauzuli što je sud utvrdio ovom presudom stoga sud smatra kako postoji interes tužiteljice za utvrđenje da je preplatio obvezu. Sporno je naime, što tuženik navodi kako je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem do dana 30.rujna 2015.g. zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, te su prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF koji su pretvoreni u EUR te su na taj način konverzijom stranke zamijenili novi otplatni plan u valutnoj klauzuli u EUR, kao i sve ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta, glavnice i kamata. Sud ovakvo osporavanje tuženika nije mogao uzeti u obzir jer smatra kako sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03- dalje ZZP/03) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. Tužitelj sklapanjem sporazuma o konverziji nije izgubio pravni interes jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane a o čemu je dosada zauzeo stajalište i Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukama Rev 3868/20918 -2 od 12.veljače 2019.g. i odlukom broj Rev 18/2018-2 od dana 26.svibnja 2020.g.

8. Sud je na okolnost preplaćenih iznosa zbog vezanosti iznosa za valutnu klauzulu kroz za cijeli vremenski period otplate kredita, proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije PC. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj tuženiku, zbog promjene tečaja tečaja i to pozitivne tečajne razlike, kada je tečaj bio veći od početnog, platio više 2.956,70 EUR (tab. 3, st. 9 i 10), dok su negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog 41,27 EUR. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 21.966,01 HRK odnosno 2.915,43 EUR. Prema odredbama Ugovora o kreditu, iz iznosa odobrenog kredita izdvojen je oročeni depozit u visini od 5 % (1.475,00 CHF), koji služi isključivo kao instrument osiguranja otplate kredita jer vještak nije utvrdio podatke o stvarnim datumima korištenja depozita za podmirenje anuiteta. Usporedno, ako se promatra samo promjena tečaja između dana formiranja depozita (26.02.2007.) i dana 30.09.2015., razlika bi iznosila 367,02 EUR, ali ta razlika nema karakter stvarne tržišne tečajne razlike. Oročeni depozit ne predstavlja predmet plaćanja, nego sredstvo osiguranja. Budući da se vrijednost depozita u valuti ne mijenja, korisnik kredita (tužitelj) nije mogao ostvariti nikakav tečajni dobitak. Tečajne razlike koje proizlaze iz knjigovodstvenog preračunavanja depozita na srednji tečaj nisu relevantne za izračun preplate tečaja, pa se oročeni depozit smatra tečajno neutralnim instrumentom, bez utjecaja na prijeboj niti na ukupni izračun preplate. Prema mišljenju vještaka Konverzijom nije provedena ravnoteža među strankama. Vještak navodi kako se na temelju dokumentacije iz spisa može tvrditi da je konverzija ispravno provedena u skladu sa ZIDZPK/15.

9. Stoga u kladu s čl. 29. st. 2. i čl. 323. st.1. te čl. 1111. i 1115. ZOO -a, te iz svih provedenih i utvrđenih dokaza sud smatra da je tuženik dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od 2.915,43 EUR s pripadajućom zateznom kamatom, od dana 1.listopada 2015.g. dok je odbio s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.751,85 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom jer smatra da za taj iznos koji tužitelj potražuje s osnova preplaćene kamate je u zastari, te je utvrdio neosnovanim prijebojni zahtjev u iznosu od 41,27 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama budući da je taj prijebojni iznos vještak obračunala i uračunala u nalazu i mišljenju (list 262).

10. Iako je tužitelj djelomično uspio u ovom sporu, u konkretnom slučaju se radi o sporu u kojem je tužitelj potrošač, radi čega tužitelju u cijelosti pripada naknada parničnog troška koji je bio opravdan. Naime, ovaj stav proizlazi iz odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-920/2023-2 od 25. ožujka 2023. te presude suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 u točki V. izreke, a koja odluka suda Europske unije obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač, kao u konkretnom sluča ju, tužitelju kao potrošaču u cijelosti pripadne naknada parničnog troška, čak neovisno o tome što nije u cijelosti uspio u sporu. Ovo stoga što su odredbe Direktive 93/13 obvezujuće i za hrvatski sud i po svojoj pravnoj snazi su izvan domaćeg prava te bi u suprotnom potrošaču, tj. tužitelju nastala prepreka koja bi ga mogla odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je određeno Direktivom 93/13, pa je sud temeljem članka 154.st.5. Zakona o parničnom postupku ( „ Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), dosudio trošak tužitelju u cijelosti. Priznat mu je trošak Tza tužbu prema Tar.broju 9.1. 100 bodova, zastupanje na raspravi od dana 15. travanj 2025. 20. svibanj 2025. 6. studeni 2025., 27.studeni 2025.g., 17.prosinac 2025.g. i 3.ožujka 2026.g. svako od 100 bodova te ročište za objavu prema Tar.broju 9.3. 50 bodova, za podneske prema Tar.broju 8.1. od dana 24.lipnja 2025.g. 5.studenoga 2025.g., 25.studenoga 2025.g., sveukupno 1250 bodova odnosno 2.500,00 € te na taj iznos obračunati PDV od 25% u iznosu od 625,00 € te predujam za vještaka u iznosu od 400,00 € odnosno sveukupno 3.525,00 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja prema članku 29.ZOO-a.

11. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Koprivnica, 18. ožujka 2026.

Sudac

Darko Magdić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1.Odvj. Hrvoje Škalić, Zagreb, Masarykova 22 -neposredno

2.Odvj. Damir Metelko, OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6- preko e-oglasne ploče