Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1669/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćniku Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 13. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja LT, odvjetničkog vježbenika u uredu Tomislava Bogdana, odvjetnika u Osijeku te zamjenice punomoćnice tuženika Josipe Šarlija Ćorić, odvjetnice u Zagrebu, odlukom objavljenom 18. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9013569521, zaključenog dana 7. svibnja 2008. god. između tužitelja DT i Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, a koja u čl. 12. st. 3. glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% (slovima: jedan cijelih dvadesetpet posto) od iznosa kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa] da isplati tužitelju DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od 125,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 8. svibnja 2008. do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa] da tužitelju DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 187,50 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 18. ožujka 2026. pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova iznad iznosa od 187,50 eura do iznosa od 750,00 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome Sudu dana 1. prosinca 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio dana 7. svibnja 2008. Ugovor o kreditu broj: 9013569521, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 10.000,00 eura. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama uz valutnu klauzulu na rok od 120 mjeseci. Predmetnim Ugovorom u članku 12. stavku 3, ugovorene su naknade s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% od iznosa kredita. Tuženik je prema otplatnom planu prilikom isplate kredita dana 7. svibnja 2008. naplatio tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 125,00 eura. Dalje, navodi da se o ugovornoj odredbi o naplati naknade za odobravanje kredita i obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Zbog toga smatra da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuju. Slijedom svega navedenog smatra da da predmetna odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega istu smatra nepoštenom i ništetnom. S obzirom da je tuženik temeljem navedene nepoštene odredbe tužitelju naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 125,00 eura i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, traži da mu tužitelj vrati navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnovu, ističe prigovor zastare, prigovara vrijednosti predmeta spora kao previsoko naznačenoj te predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tuženik na pripremnom ročištu učinio nespornim da je temeljem sporne odredbe od tužitelja naplatio iznos od 907,50 kuna dana 8. svibnja 2008., a što sad odgovara iznosu od 125,45 eura. Sud je na pripremnom ročištu, koje je održano isti dan kao i glavna rasprava, 13. veljače 2026. str. 161-162 spisa, prihvatio prigovor tuženika te je vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 125,45 eura. To stoga što je tužitelj u predmetnom sporu istaknuo zahtjev za činidbu, koji se sastoji u isplati predmetnog iznosa i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu. U takvim okolnostima prema stavu ovog Suda vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu (stvarno naplaćenom iznosu). Stoga je sud postupajući po prigovoru tuženika temeljem ovlasti iz čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) na raspravnom zapisniku odredio vrijednost predmeta spora na naprijed opisani način. Pri tome treba naglasiti da sama činjenica što tužitelj potražuje 125,00 eura, a ne 125,45 eura koliko je tuženik učinio nespornim da je naplatio od tužitelja temeljem sporne odredbe, nije od utjecaja na utvrđenu vrijednost predmeta spora jer je za oba iznosa propisana ista vrijednost boda za obračun troškova.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnostima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornoj odredbi Ugovora te je li od tuženika dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu odredbu. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: Ugovor o kreditu str. 4-6, otplatni plan str. 7-9 spisa, rješenje str. 12,13 spisa, preslika iskaznice hrvatskog ratnog invalida str. 11 spisa.

4.1. Sud nije proveo dokazni prijedlog tužitelja da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje jer je tuženik na kraju učinio nespornim iznos naknade koji je od tužitelja naplatio temeljem sporne odredbe.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naplati naknade za odobravanje kredita i obradu kreditnog zahtjeva, a koja je odredba sadržana u članku 12. stavku 3. Ugovora (str. 7 spisa). Također, predmet spora je i zahtjev tužitelja za povrat iznosa koji je naplaćen prilikom korištenja kredita temeljem sporne odredbe.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora sklopljen predmetni Ugovor dana 7. svibnja 2008. (str. 4-6 spisa).Također nije sporno da je tuženik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 907,50 kuna ili 125,45 eura (ulazna naknada) dana 8. svibnja 2008.

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba o naplati naknade za odobravanje kredita i obradu kreditnog zahtjeva iz članka 12. stavka 3. Ugovora, kao i ima li tužitelj pravo na povrat naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva ako se utvrdi da je navedena odredba ništena. Nadalje, sporno je ima li tužitelj svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, kao i je li nastupila zastara.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao jer su mu bila potrebna sredstva za renoviranje kuće. Naglasio je da je 99 % iznosa iz kredita i utrošio u tu namjenu, a za preostali iznos je kupio namještaj za kuću. Kuću je cijelo vrijeme koristio zajedno sa obitelji za stanovanje, nije ju iznajmljivao niti je u istoj obavljao bilo kakvu djelatnost jer je cijelo vrijeme u mirovini. Bio je klijent tuženika te je to i dan danas pa se stoga i tuženiku i obratio za kredit. Nije se išao raspitivati za ponude kod drugih banka. Ugovor je pročitao, imao je dovoljno vremena za to. Uočio je predmetnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te mu je djelatnica rekla da se ta naknada naplaćuje sukladno uvjetima poslovanja. Shodno tome nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe. Ugovor je pripremila banka.

9. Ovako dan iskaz sud u cijelosti smatra istinitim jer je tužitelj iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem. Njegov iskaz u skladu je sa sadržajem Ugovora (str. 7-10 spisa). Naime, iz samog sadržaja Ugovora razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj kao laik pri čitanju samog Ugovora prije potpisa nije uočio spornu odredbu o naknadama i da nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, 7. svibnja 2008. (str. 4-6 spisa), na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007 i 125/2007, dalje ZZP/07). Iz čl. 96. st. 1. ZZP/07 proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da iz st. 4. istog članka proizlazi da je teret dokaza o činjenici da se je o unaprijed sastavljenoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu. Nadalje, iz čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Iz čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/07 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 55. st. 2. ZZP/14. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

12. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Na tuženiku je temeljem citiranog čl. 96. st. 4. ZZP/07 bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na plaćanje naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge tuženika. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača. Štoviše tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku proizlazi da je kredit tužitelj utrošio na renoviranje obiteljske kuće te u manjem djelu za kupnju namještaja za tu istu kuću, koju je kuću koristio za stanovanje sebe i svoje obitelji, a iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelja je u smislu čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/07 s tuženikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane tuženik u tom ugovornom odnosu djelovao je u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački.

14. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu je djelatnica tuženika rekla da se sporna naknada naplaćuje sukladno uvjetima poslovanja tuženika. Međutim, ista tužitelju nije pojašnjavala svrhu i namjenu naplate sporne naknade. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknada i troškova kredita i njihovoj visini, a sve kako bi tužitelj na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o naplati naknada i troškova kredita nepoštena u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 102. st. 2. ZZP/07 posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za odobravanje kredita i obradu kreditnog zahtjeva.

15. Po stavu ovog Suda činjenica što je kredit otplaćen u cijelosti, jednako kao i da je isti još uvijek u otplati, nije zapreka da se tužitelj poziva na ništetnost predmetne ugovorne odredbe. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetne ništetne ugovorne odredbe.

16. Ništetnost djela odredbe članka 12. st. 3. Ugovora, koja se odnosi na naplatu naknade za odobravanje kredita i obradu kreditnog zahtjeva, zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 102. st. 2. ZZP/07, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora.

17. Tuženik je na pripremnom ročištu priznao da je 8. svibnja 2008. tužitelju temeljem sporne ugovorne odredbe naplatio iznos od 907,50 kuna. Stoga je tuženik taj iznos dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem predmetne ništetne ugovorne odredbe, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog sa zateznim kamatama od dana kad je iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe, a koja ujedno predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je člankom 29. ZOO-a.

18. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude. To stoga što je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora, koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, u konkretnom slučaju na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

19. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa sukladno utvrđenoj vrijednosti spora od 125,45 eura. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji su bili nužni za tužiteljev uspjeh u ovoj parnici i to kako slijedi:

- iznos od 50,00 eura za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- iznos od 50,00 eura za sastav obrazloženog podneska od 26. siječnja 2026. (Tbr. 8.1. Tarife), jer se tužitelj u tom podnesku očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- iznos od 50,00 eura za zastupanje na pripremnom ročištu odnosno glavnoj raspravi održanoj 13. veljače 2026. ( Tbr. 9. točka 1. Tarife),

20. Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 150,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 187,50 eura.

21. U preostalom djelu tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova, iznad iznosa koji su mu u prethodnoj točki obrazloženja priznati za svaku pojedinu radnju po utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 125,45 eura do iznosa koji bi mu pripadao da vrijednost predmeta spora iznosi 1.452,22 eura.

22. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 18. ožujka 2026.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, koja se podnosi putem ovog suda, u roku 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena bez obzira što na isto nije pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako nije bila uredno obaviještena.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku