Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-965/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupani po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 30. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 18. ožujka 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 6. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog 30.6.2006. između tužitelja TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Slavonska banka d.d. Osijek (sada Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877), potvrđenog 6.7.2006. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OU-1422/06, u dijelu odredbe koji glasi: “…Prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed.“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju TČ naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 245,29 EUR (dvijestočetrdesetpeteuraidvadesetdevet centi) zajedno sa zateznom kamatom od 18. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja TČ za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 848,39 EUR (osamstočetrdesetosameuraitridesetdevetcenti) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek/ Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Nadalje, 30.6.2006. tužitelj i prednik tuženika sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, potvrđen dana 6.7.2006. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod broj OU-1422/06, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 2,00% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Prednik tuženika je prilikom isplate kredita dana 10.7.2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 2.124,19 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 281,93 eura. O ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane prednika tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je prednik tuženika temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno članku 1115. ZOO-a, takvu dužan vratiti zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja, te osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i postojanje pravnog interesa tužitelja. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom postupku. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na odredbe ZOO-a i ZPP-a ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, s čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu pregovaralo se o sadržaju istoga, korisniku kredita su stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja u jasnom i uočljivom tekstu, te je tuženik u potpunosti postupao u skladu s prisilnim propisima i pod nadzorom HNB-a. Tužitelj je imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, i to u točno određenom iznosu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Naknade za obradu kredita propisuje i Zakon o potrošačkom kreditiranju i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite, izdan od Ministarstva financija. Dakle, radi se o zakonitoj odredbi ugovora o kreditu, slijedom čega ista nije ništetna niti protivna Ustavnu, prisilnim propisima niti moralu društva. Ujedno se navodi da i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata. Jasno je kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskid ugovora. Sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Time je u cijelosti ostvaren zahtjev transparentnosti. Tuženik ujedno ističe da naplaćena sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama jer je isti neznatan u odnosu na ukupni isplatu koju je primio tužitelj. Stoga se ne može govoriti da bi u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakve neravnoteže u pravima ugovornih strana. Tuženik ističe da prigovara da bi tužitelj imao status potrošača, dok to i ne dokaže. Prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi, odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo mogla bi biti ništetna samo ukoliko je takvo što suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošaka, dok tu znatnu neravnotežu tužitelj ničim nije dokazao. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti, te je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, uslijed čega se ništetnost više ne može isticati. Tužitelj je bio upoznat s uvjetima ugovora i posljedicama koje iz tog ugovora proizlaze. Isto tako, tužitelj u tužbi nije naveo konkretne negativne posljedice koje su nastupile, a koje nije mogao previdjeti, odnosno s kojima nije bio upoznat prilikom potpisivanja i sklapanja ugovora o kreditu. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u spis te pročitao cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu i to odgovor na zahtjev (stranica 5 spisa), ugovor o namjenskom kreditu bez depozita (stranice 6-14 spisa) i odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d. (stranice 27-53 spisa), te je saslušao tužitelja TČ.

3.1. Na raspravi održanoj kod ovog suda 30. siječnja 2026., punomoćnik tužitelja je odustao od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstveno vještačenja.

3.2. Sud je na pripremnom ročištu 30. siječnja 2026., koje je održano isti dan kao i glavna rasprava, po prigovoru tuženika, u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 281,93 eura, sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. -dalje u tekstu: ZPP). Naime, tužitelj je u ovom sporu istaknuo deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata jednokratnog iznosa i koji iznos je vidljiv iz potvrde dane od strane tuženika (list 5 spisa) u iznosu od 2.124,19 kuna, odnosno 281,93 eura/fiksni tečaj konverzije. Iz svega proizlazi i visina glavnog zahtjeva (članak 35. stavak 1. ZPP-a), a koja ju je lako uočljiva iz dokumentacije koja prileži spisu.

4. Saslušan na raspravi, tužitelj TČ iskazao je kako je kod prednika tuženika podigao kredit 2006. godine radi kupnje automobila koji mu je bio potreban za osobne potrebe i to jer je u to vrijeme studirao, a kasnije mu je bilo potrebno radi putovanja na posao. Kod prednika tuženika je podigao kredit jer misli da je tamo bio najpovoljniji kredit u to vrijeme, te ističe kako je dolaskom u prostorije prednika tuženika razgovarao sa zaposlenikom tu ženika, kojom prilikom mu je nuđen samo jedan kredit i to u valuti CHF, te mu tom prilikom osim osnovnih stvari vezanih uz sami kredit nije rečeno da će biti naplaćena kakva naknada za obradu kredita, niti je znao da će ista biti u ugovoru. Nakon što je pribavio traženu dokumentaciju i dostavio je u prostorije tuženika, nije mu ni tada rečeno da će biti sadržana odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obavljanje bankarskih usluga. Nadalje je ponovnim dolaskom u prostorije tuženika radi realizacije samog kredita došao kod zaposlenika tuženika gdje ga je dočekao unaprijed sastavljeni ugovor, kojom prilikom mu zaposlenik tuženika nije objašnjavao pojedine odredbe ugovora o kreditu, a niti mu je tom prilikom rečeno da će isti sadržavati nekakvu naknadu za obradu kredita, već mu je samo objašnjeno samo osnovno, odnosno koliki iznos kredita podiže, visina kamate i slično. Iskazuje kako je potom pročitao ugovor koliko ga je razumio, a prilikom čitanja samog ugovora nije primijetio odredbu o naknadi za obradu kredita. Navodi kako je išao kod javnog bilježnika koji je samo ovjerio ugovor, a on je osobno taj ugovor potpisao. Također, ne sjeća se na koji način je naplaćena naknada za obradu kredita.

4.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan, te bez proturječnosti i nejasnoća.

6. Iz odgovora na zahtjev (stranica 5 spisa) proizlazi kako je tuženik izdao potvrdu tužitelju da je bio korisnik predmetnog kredita, te da je po istom naplaćena naknada u iznosu od 2.124,19 kuna, odnosno 281,93 EUR/fiksni tečaj konverzije 7,53450, sukladno članku 6. stavku 1. predmetnog ugovora.

7. Iz ugovora o namjenskom kreditu bez depozita (stranice 6-14 spisa) proizlazi kako je tužitelju odobren kredit od strane tuženika na iznos od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, te je člankom 6. stavkom 1. propisana naknada od 2,00% od iznosa kredita, jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

8. Iz odluke o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d. (stranice 27-53 spisa) proizlazi kako je propisana naknada za obradu kreditnog zahtjeva (list 48 spisa), i to od 0.75% do 3% od iznosa odobrenog kredita (ovisno o vrsti kredita)

9. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, u dijelu odredbe koja glasi: “… “…Prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed.“.

11. Među parničnim strankama je sporno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 2,00% iznosa kredita, sadržana u članku 6. stavku 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporno je i da li je tužiteljica potrošač.

12. U ovom postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, 30.6.2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i to u iznosu jednokratno 2,00% od iznosa kredita unaprijed,

- da je odobren kredit za kupovinu osobnog vozila i plaćanja premije osiguranja,

- da je tuženik tužitelju na ime predmetne naknade naplatio iznos od 281,93 eura.

13. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP).

13.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

13.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

13.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

13.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

13.5. U okviru te ocjene, potrebno je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 6. stavka 1. ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

13.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Tužitelj je potrošač u smislu članka 3. ZZP, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu – za kupovinu osobnog vozila i plaćanja premije osiguranja, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit utrošio za kupnju automobila koji mu je bio potreban za osobne potrebe i to jer je u to vrijeme studirao, a kasnije mu je bio potreban radi putovanja na posao, nije bio vlasnik niti obrta niti tvrtke. Tuženik pak tijekom postupka nije dokazao da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

15. Slijedom naprijed navedenog, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 6. stavak 1. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti, ovaj sud je saslušao tužitelja i pročitao predmetni ugovor o kreditu.

16. Temeljem tako provedenih dokaza, ovaj sud zaključuje da tuženik, na kojemu je teret dokaza, nije dokazao da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

17. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

17.1. Plaćanje troškova obrade kredita uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 2,00% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17.2. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

17.3. Budući se o odredbi članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

17.4. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

18. Neosnovan je prigovor zastare tuženika. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu. Kako tužitelj nije postavio zahtjev za isplatu, odnosno restitucijski zahtjev, to se prigovor visine potraživanja kao i zastare u odnosu na isti ukazuje neosnovanim.

19. Nije osnovan niti prigovor tuženika kako tužitelj nema pravni interes za postavljanje deklaratornog zahtjeva u ovome postupku. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Pa tako tužitelj utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe ugovora stječe i pravo na restituciju.

20. S obzirom na iznijeto, ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 2,00% iznosa kredita, sadržana u članku 6. stavku 1. Ugovora o kreditu.

20. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove presude.

21. Tužitelj je u uspio u sporu u cijelosti, pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

22. Tužitelju je priznata naknada troška postupka, sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a po prigovoru tuženika, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja i to naknada troška sastava tužbe u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 1.9.2025. (kojim se očituje na odgovor tuženika na tužbu) u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 8. točci 1. Tarife, te zastupanja na ročištu od 30.1.2026. u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 9. točci 1. Tarife, kao i zastupanja na ročištu za objavu odluke u visini od 12,5 bodova, sukladno Tbr. 9. točci 3. Tarife, odnosno ukupno 87,5 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% iznosi 218,75 eura. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 26,54 eura, odnosno ukupno joj je dosuđen trošak od 245,29 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 18. ožujka 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO, stoga je odlučeno kao u točci II. izreke ove presude.

23. Zahtjev tužitelja za naknadu troška od 848,39 eura nije osnovan jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno članku 40. stavku 3. ZPP, po službenoj dužnosti, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja, dok je za sastav dopisa banci 12.2.2025. u cijelosti odbijen, budući da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, sukladno članku 155. ZPP-a (pretprocesni trošak). Također je tužitelj odbijen i za trošak podnesak od 29.1.2026., budući da je istim samo dostavio dopis od 12.2.2025., te se ne radi o podnesku. Također je odbijen i sa zatraženom razlikom troškova pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 79,64 eura, budući da je trošak pristojbi dosuđen prema pravilno naznačenoj vrijednosti predmeta spora, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

24. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka, budući da je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

Osijek, 18. ožujak 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Presudu stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika