Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-458/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužiteljice OJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupani po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 30. siječnja 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 18. ožujka 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010449459/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 26.8.2005. između tužiteljice OJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Slavonska banka d.d. Osijek (sada Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877), potvrđenog 31.8.2005. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-1954/2005, u dijelu odredbe koji glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00% jednokratno, unaprijed.“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici OJ na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 383,60 EUR (tristoosamdesettrieuraišezdesetcenti) zajedno sa zateznom kamatom na iznos tekućom od 8.9.2005. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010449459/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 26.8.2005. između tužiteljice OJ i prednika tuženika Slavonska banka d.d. Osijek (sada Addiko bank d.d.), potvrđenog 31.8.2005. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-1954/2005, u dijelu odredbe koji glasi: “U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici OJ na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 438,80 EUR (četiristotridesetosameuraiosamdesetcenti) zajedno sa zateznom kamatom na iznos tekućom od 28.11.2020. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici OJ naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 696,07 EUR (šestodevedestšesteuraisedamcenti) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 18. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Djelomično se odbija zahtjev tužiteljice OJ za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 647,61 EUR (šestočetrdesetsedameuraišezdesetjedancent) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela kako je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d Osijek/Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Tužiteljica i tuženik su 26.8.2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 5140030242-60010449459/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen 31.8.2005. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod br. OU-1954/2005, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 60.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 20 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,00% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Odredbom čl. 8. st. 2. predmetnog ugovoreno je da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. O ugovornim odredbama za tzv. „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno članku 1115. ZOO-a, takve dužan vratiti zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, već se tužba temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa iz tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava status potrošača tužitelja, te smatra da tužitelj taj status nije dokazao. Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli broj Gž- 311/2018-2 od 3. rujna 2018. Tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelju su dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredaba čl. 6. st. 1. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu je jasan, uočljiv i nedvosmislen. Tuženik je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupao prema zakonu, sukladno prisilnim propisima. Uostalom, djelatnost tuženika je pod kontrolom regulatora Hrvatske narodne banke te sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj. Također se naglašava da je Ugovor o kreditu na temelju odredbe članka 59. Zakona o javnom bilježništvu solemniziran kod javnog bilježnika, slijedom čega se sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu smatra da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju. Tuženik je ispunio obveze sukladno propisima te je u Odluci o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga, odredio naknade koje je naplaćivao radi obavljanja usluga. Pritom se ističe da Odluka o naknadama određuje izračun naknade, zbog čega se odredba ne može smatrati neodredivom prema odredbi čl. 50. ZOO. Tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu u obliku troškova financiranja kredita tužitelja koje tuženik podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita (potvrđeno u Aneksu br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU). Odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu mogla biti suprotna prisilnom propisu jedino ako bi u postupku bilo sa sigurnošću utvrđeno da iznos naknade za prijevremenu otplatu odgovara upravo iznosu kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je sukladno odredbi Ugovora o kreditu trebalo vratiti odnosno da je tuženik koristio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u svrhu namirenja (dijela) neostvarene kamate s osnove Ugovora o kreditu. U svakom slučaju, teret dokaza da je tome tako je na tužitelju, a koji to u ovom postupku nije dokazao. U odnosu na tužiteljeve navode da tuženik nije obrazložio tužitelju strukturu sporne naknade, tuženik upućuje na stav iz sudske prakse, rješenja Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-6062/2017-2. Tuženik osporava navode tuženika o nepoštenosti odredbe o naknadi radi obrade kredita te ih u cijelosti smatra neosnovanima. Ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,00 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Također, troškovi obrade kredita iskazuju se kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Tuženik ima valjani pravi temelj za naplatu jednokratne naknade radi obrade kredita. Odredbom čl. 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio, donio je Odluke o naknadama kako je naprijed opisano, te je posljedično odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu s tužiteljem suglasno utvrdio uvjete kredita (iz članka 1022. stavak 2. ZOO), koji iznos se novčano iskazuje kao efektivna kamatna stopa (iz članka 59. stavku 1. ZZP/03-a i članka 173. Zakona o bankama). U odnosu na tužiteljeve navode da tuženik nije obrazložio tužitelju strukturu sporne naknade, tuženik upućuje na presudu Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019. Prema ustaljenoj praksi Suda Europske unije, ako je odredba kojom je ugovorena naknada radi obrade kredita jasno predočena korisniku kredita i ako je on shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Strukturu te naknade tuženik nije dužan obrazložiti potrošaču. o, tuženik ističe da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 60.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 822,40 EUR. Tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326. ZOO-a. Tuženik osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata kako je to tužitelj naznačio u tužbi. Iz svega naprijed navedenog proizlazi kako ne postoji nikakav pravni temelj koji bi opravdao tužiteljev zahtjev za isplatu. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, te obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja presude.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid spis i pročitao cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži i to ugovor o kreditu (stranice 5-13 spisa), rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 27.2.2009., broj Tt- 09/1533-3 (stranica 14 spisa) i od 11.7.2016., broj Tt-16/22619-2 (stranica 15 spisa), odgovor na zahtjev (stranica 20 spisa), odluka o naknadama za usluge Hypo-Alpe- Adria bank d.d. (stranice 42-67 spisa), ovjereni prijevod s engleskog na hrvatski jezik (stranice 68-104 spisa), izjavu svjedoka TJ (stranice 105-107 spisa), izjavu svjedokinje VJ (stranice 108-110 spisa), Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (stranice 112-114 spisa), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5.3.2004. (stranica 115 spisa), izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5.11.2020. (stranice 122-124 spisa). Saslušana je tužiteljica OJ.

3.1. Na raspravi održanoj kod ovog suda 30. siječnja 2026., punomoćnik tužiteljice je odustao od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

3.2. Sud je na pripremnom ročištu 30. siječnja 2026., a koje je održano isti dan kao i glavna rasprava, po prigovoru tuženika, a u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, te donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 822,40 eura, sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.). Naime, tužiteljica je u ovom sporu istaknula zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 822,40 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 09.05.2002, Rev 688/00-2 od 7.1.2004.).

4. Saslušana na raspravi, tužiteljica OJ iskazala je kako je kod prednika tuženika podigla stambeni kredit 2005. godine radi adaptacije kuće, a koja joj je bila potrebna za osobne potrebe nju i njezine obitelji jer su imali četvero djece. Iskazuje kako je radi realizacije samog kredita otišla u prostorije prednika tuženika jer je već ranije bila njihov klijent, tamo je primala i plaću, a i sve drugo je obavljala putem prednika tuženika. Došavši u prostorije tuženika, rečeno joj je kako je kredit u valuti CHF za nju najpovoljniji i nisu joj nuđeni drugi krediti, niti joj je puno objašnjavano, a u vezi naknada misli da joj je tom prilikom rečeno da će biti i naplaćena kakva naknada za obradu kredita, međutim nije joj objašnjeno za što ista služi, a kako je mislila da se ona mora platiti, zbog svega toga nije za to pregovarala sa zaposlenikom tuženika u vezi same naknade. Tom prilikom joj nije rečeno da će u ugovoru biti odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Potom je prikupila traženu dokumentaciju, te je istu samo ostavila u prostorijama tuženika gdje joj je rečeno samo kako će sve biti gotovo za 5-6 dana, pa je nakon toga ponovno pristupila u prostorije prednika tuženika, gdje ju je dočekao unaprijed sastavljeni ugovor, te joj tom prilikom od strane zaposlenika tuženika nije tumačen ugovor, već joj je samo rečeno da isti pročita, što je ona i učinila i pročitala ga je u cijelosti, ali razumjela ga je i shvatila koliko je ona to mogla, te prilikom samog čitanja ugovora nije primijetila da isti sadrži i naknadu za obradu kredita, odnosno naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Stoga u vezi samih naknada nije imala pitanja za zaposlenika tuženika, već je bilo govora samo kako će se otplaćivati kredit, odnosno da će to biti putem administrativne zabrane iz njezinih mjesečnih primanja. Taj ugovor je potpisala, a išla je i kod javnog bilježnika koji je taj ugovor ovjerio, a nije tumačio pojedine odredbe. Iskazuje kako je potom rađena konverzija ugovora o kreditu, međutim kako je prvotna rata po ovom ugovoru bila 1.700,00 hrk, a nakon konverzije je bila 2.200,00 hrk, isti kredit je 2020. godine zbog svega toga išla zatvoriti na način da je podignut drugi kredit i tom prilikom joj je od zaposlenika tuženika rečeno kako mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 430,00 eura. Istu je potom platila budući da drugačije nije mogla prijevremeno otplatiti kredit.

4.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan, te bez proturječnosti i nejasnoća.

5. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 27.2.2009., broj Tt-09/1533-3 (stranica 14 spisa) i od 11.7.2016., broj Tt-16/22619-2 (stranica 15 spisa) proizlazi kako se Slavonska banka d.d. pripojila tužitelju pod nazivom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., a koja je promijenila tvrtku pod nazivom Addiko bank d.d.

6. Iz odgovora na zahtjev (stranica 20 spisa) proizlazi kako je tuženik izdao potvrdu tužiteljici da je bila korisnica predmetnog kredita, te da je po istom naplaćena naknada u iznosu od 2.890,24 kuna, odnosno 383,60 EUR/fiksni tečaj konverzije 7,53450, te naknada za prijevremenu otplatu gdje je vidljivo kako je ista naplaćena u iznosu od 3.306,11 kuna, odnosno 438,80 eura.

7. Iz Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (stranice 5-13 spisa) proizlazi kako je tužiteljici odobren kredit od strane tuženika na iznos od 60.000,00 CHF, te je člankom 6. stavkom 1. propisana naknada od 1,00% od iznosa kredita, jednokratna i naplaćuje se unaprijed, dok je u dijelu članka 8. stavka 2. propisano kako tužiteljica može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed.

8. Iz ovjerenog prijevoda s engleskog na hrvatski jezik (stranice 68-104 spisa) proizlazi kako je stručna skupina za jedinstveno tržište, proizvodnju i potrošnju usvojila mišljenje 11. studenog 2005. o dokumentu: Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u. Iz navedeno proizlazi kako bi se trebale računati naknade za prijevremenu otplatu, a isto uključuje i način informiranja potrošača o mogućnosti prijevremene otplate.

9. Izjave svjedoka TJ (stranice 105-107 spisa) i svjedokinje VJ (stranice 108-110 spisa) sud je ocijenio kao nevjerodostojne jer ČJ i VJ nisu bile osobe koje su neposredno sudjelovale u sklapanju predmetnog ugovora, a što proizlazi iz samih izjava, pa nemaju potrebna znanja o pregovorima s tužiteljicom u vezi s predmetnom odredbom ugovora o kreditu.

10. Iz odluke o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d. (stranice 42-67 spisa) proizlazi kako je propisana naknada za obradu kreditnog zahtjeva i za prijevremenu otplatu kredita (list 49 spisa), sukladno uvjetima pojedinog kreditnog proizvoda, minimalno 500,00 kuna, odnosno minimalno 1.000,00 kuna.

11. Iz Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (stranice 112-114 spisa) proizlazi kako su pravilnikom od 31. siječnja 2014. (dakle nekoliko godina nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu) propisane sve vrste naknada, a ista se naplaćuje za pružene usluge

12. Tužbeni zahtjev tužiteljice je u cijelosti osnovan.

13. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 822,40 EUR, a koji iznos je tužiteljica isplatila tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

14. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužiteljica status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

15. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, kao niti to da je tužiteljica s tuženikom sklopila predmetni Ugovor o kreditu broj 5140030242-60010449459/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama.

16. Iz dokumentacije koju je tuženik dostavio ovom sudu kojom je trebao dokazati da je tuženik tužiteljičinom prijevremenom otplatom kredita trpio štetu, ne proizlazi koju štetu je tuženik trpio prijevremenom otplatom kredita, odnosno na što se šteta odnosi. Dakle, navedenom dokumentacijom tuženik nije dokazao štetu koju je trpio.

17. Prije svega je potrebno reći da iako je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila sa Slavonskom bankom d.d., a ne tuženikom, iz Sudskog registra proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-AdriaBank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko bank d.d.

17.1. Slijedom navedenog, budući da Slavonska banka d.d. ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je promijenila ime u Addiko bank d.d., Addiko bank d.d. – tuženik je pravni slijednik Slavonske banke d.d. i pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

18. Ocjenom svih navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica od strane djelatnika banke nije bila informirana o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknade za obradu kredita, kao niti o iznosu navedenih naknada. Navedene odredbe o prijevremenoj otplati kredita i naknade za obradu kredita nisu bile jasne, razumljive i lako uočljive jer nisu sadržavale parametre za određivanje njezine visine. Osim toga, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno te naknade odnose, te o naknadama nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedenih naknada i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi. Banka je trebala tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknade, te joj dati parametre za njihov izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

19. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.-dalje u tekstu: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

20. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1.

ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

21. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi se mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

22. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da tužiteljica ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi adaptacije kuće za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da tuženik na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice (ili njezinog prednika) u smislu odredbi ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač.

23. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom, odnosno njezinim prednikom, pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i naknadi za obradu kredita, te o visini tih naknada. Osim toga, tijekom ovog postupka tuženik nije dokazao kako je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora, a s obzirom na sadržaj predmetne odredbe, mogla izračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita naknadu za obradu kredita i koji to troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nisu progovarali o navedenim odredbama o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita.

24. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo, može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

25. Isto tako, budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi kako nije znala može li uopće prigovarati o navedenoj odredbi, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetnih naknada nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnim spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača.

26. Sukladno odredbi članka 84. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u vezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

27. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019, odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82 i 90. ZZP-a, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

28. Dakle, s obzirom na to da se radi o kreditu za adaptaciju kuće, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ni oko njegovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo, predmetna odredba ugovora o kreditu je bila razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, ali tužitelj (što proizlazi iz njegovog iskaza) nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovornih odredbi, djelatnici banke tužiteljici nisu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer ista nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti), a nije sadržavala niti parametre za određivanje visine (sukladno Odlukama i Tarifama banke).

28.1. Osim toga, potrebno je reći da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, kao niti na što se odnosi naknada za obradu kredita, pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti, tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

28.2. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio nepoštenom odredbu članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti unaprijed, jednokratno naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, te je nepoštena odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu kojom je propisano da se korisnik obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke. Stoga, nepoštene su navedene odredbe članka 6. stavka 1. i članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu, te primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a, su ništetne u smislu članka 87. stavka 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkama I. i III. izreke ove presude.

29. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u članku 6. stavku 1. i članku 8. stavku 2. Ugovora o kreditu u kojem su ugovorene predmetne naknade, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. - dalje u tekstu: ZOO), tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 7.9.2005. u iznosu od 2.890,24 kuna, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 27.11.2020. u iznosu od 3.306,11 kuna.

29.1. Na ukupni iznos od 822,40 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je za obradu kredita naplaćena 7.9.2005. u iznosu od 2.890,24 kuna, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 27.11.2020. u iznosu od 3.306,11 kuna, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, odlučeno kao pod točkom II. i IV. izreke ove presude.

30. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. stavka 1. i članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu, ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV- 47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkama I. do IV. izreke ove presude.

32. Tužiteljica je u uspjela u sporu u cijelosti, pa joj pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

33. Tužiteljici je priznata naknada troška postupka, sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno članku 40. stavku 3. ZPP po prigovoru tuženika, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja, i to naknada troška sastava tužbe u visini od 75 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.-dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 8.7.2025. (kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu) u visini od po 75 bodova sukladno Tbr. 8. točci 1. Tarife i za zastupanje na ročištu od 30.1.2026. u visini od 75 bodova sukladno Tbr. 9. točci 1. Tarife, kao i zastupanja na ročištu za objavu odluke u visini od 37,5 bodova, odnosno ukupno 262,5 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% ukupno iznosi 656,25 eura. Tužiteljici je priznata i pristojba na tužbu u ukupnom iznosu od 39,82 eura, odnosno ukupno joj je dosuđen trošak od 696,07 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 18. ožujka 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO, stoga je odlučeno kao u točci V. izreke ove presude.

33.1. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 647,61 eura nije osnovan jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno članku 40. stavku 3. ZPP po prigovoru tuženika, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja, dok je za sastav dopisa banci 10.6.2024. u cijelosti odbijen, budući da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, sukladno članku 155. ZPP-a (pretprocesni trošak). Tužiteljica je odbijena i sa u cijelosti sa zahtjevom za sastav podneska od 31.3.2025. u ukupnom iznosu od 250,00 eura, budući da je iz priloženog odgovora na zahtjev vidljivo kako je tuženik dostavio 2. kolovoza 2024. tražene podatke, te je tužitelj mogao postaviti tužbeni zahtjev i prilikom podnošenja tužbe (odnosno istu nije morao uređivati svega 4 dana poslije podnesene tužbe), pa je ovaj sud utvrdio kako navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka, sukladno članku 155. ZPP-a. Također je tužitelj odbijen i za trošak podnesak od 29.1.2026., budući da je istim samo dostavio dopis od 10.6.2024., te se ne radi o podnesku. Također je odbijen i sa zatraženom razlikom troškova pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 66,36 eura, budući da je trošak pristojbi dosuđen prema pravilno naznačenoj vrijednosti predmeta spora, radi čega je odlučeno kao pod VI. izreke.

34. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 62,50 eura, budući da je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

35. Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 18. ožujak 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika