Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-63/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te sutkinje Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] (ranije [adresa]), s boravištem u [adresa]. 97, kojeg zastupaju punomoćnici NĆ, Sanja Špiljarić i Anita Barlafa, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Zagrebu, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici Ćamil Salahović i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. Zagreb, radi naknade štete, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sesvetama od 4. studenog 2025. poslovni broj: P-284/2020-178, ispravljene pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Sesvetama od 12. prosinca 2025. poslovni broj: P-284/2020-184, u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe tuženika djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj: P-284/2020-178 od 4. studenog 2025. ispravljena pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Sesvetama od 12. prosinca 2025. poslovni broj: P-284/2020-184:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan tužitelju platiti iznos od 7.022,60 EUR sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 4.645,30 EUR od 7. lipnja 2010. do isplate i na iznos od 2.377,30 EUR sa zateznom kamatom od 18. listopada 2016. do isplate,

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan platiti tužitelju iznos od 7.326,89 EUR sa zateznom kamatom od 7. lipnja 2010. do isplate i zateznu kamatu na iznos od 2.377,30 EUR od 7. lipnja 2010. do 17. listopada 2016. te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev

- djelomično potvrđuje i djelomično preinačava u točki II. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku plaćati tužitelju mjesečnu rentu na ime tuđe pomoći počevši od 7. lipnja 2010. pa ubuduće do iscrpljenja svote osiguranja po polici osiguranja od automobilske odgovornosti broj 08051313594 u iznosu od 464.529,83 EUR i to za razdoblje od 7. lipnja 2010. do 1. lipnja 2020. u iznosu od 160,00 EUR mjesečno sa zateznom kamatom na mjesečni iznos rente od 132,72 EUR od 10-og u mjesecu za prethodni mjesec počev od mjeseca lipnja 2010. do 17. listopada 2016 ., te na iznos mjesečne rente od 160,00 EUR od 10-og u mjesecu za prethodni mjesec u razdoblju od 18. listopada 2016. do 1. lipnja 2020., a od 2. lipnja 2020. pa nadalje u mjesečnom iznosu od 200,00 EUR do 10-og u mjesecu za protekli mjesec sa zateznom kamatom od 10-g u mjesecu za prethodni mjesec, i to dospjele obroke odjednom sa zateznom kamatom u roku od 15 dana, a neisplaćene buduće mjesečne obroke tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka do isplate.

- preinačuje u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku plaćati tužitelju mjesečnu rentu na ime tuđe pomoći u daljnjem iznosu od 148,96 EUR u razdoblju od 7. lipnja 2010. do 1. lipnja 2020. i zateznu kamatu na dosuđeni iznos mjesečne rente od 27,28 EUR u razdoblju od 7. lipnja 2010. do 17. listopada 2016. te u dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćati mjesečnu rentu s osnove tuđe pomoći u daljnjem iznosu od 186,20 EUR od 2. lipnja 2020. pa nadalje sa pripadajućom zateznom kamatom te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev

- potvrđuje u točki III. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 63.897,84 EUR sa zateznom kamatom na iznos od 62.122,90 EUR od 7. lipnja 2010. do isplate i na iznos od 1.774,94 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate

- preinačuje u točki III. izreke u dijelu kojim je tužitelju dosuđena zatezna kamata na mjesečne iznose rente od 1.774,94 EUR dospjele u razdoblju od 31. srpnja 2007. do 6. lipnja 2010. te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev

- djelomično potvrđuje i djelomično preinačuje točka IV. izreke na način da se tuženiku nalaže plaćati tužitelju mjesečnu rentu u iznosu 1.774,94 EUR počevši od 7. lipnja 2010. pa ubuduće do iscrpljenja svote osiguranja po polici osiguranja od automobilske odgovornosti broj 08051313594 u iznosu od 464.529,83 EUR sa zateznom kamatom do svakog 10-og u mjesecu za protekli mjesec, dospjele obroke odjednom sa zateznom kamatom na dospjele, a neplaćene iznose rente od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate i to po stopi koja se od 7. lipnja 2010. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena , od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično se uvažava te se presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj: P-284/2020-178 od 4. studenog 2025. ispravljena pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Sesvetama od 12. prosinca 2025. poslovni broj: P-284/2020-184 u odluci o troškovima sadržanoj u točki V. izreke:

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 92.057,62 EUR sa zateznom kamatom od 4. studenog 2025. do isplate

- preinačuje u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 48.6425,50 EUR sa zateznom kamatom od 4. studenog 2025. te se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 505,44 EUR u roku 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 11.095,67 EUR.

IV. Nepobijana točka VI. izreke nije ispitivana u žalbenom postupku pa prvostupanjska presuda u tom dijelu ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom ispravljenom rješenjem o ispravku poslovni broj: P-284/2020- 184 od 12. prosinca 2025. u točki II. izreke u retku 8. u pogledu pogrešno navedenog datuma 7. lipnja 2020. umjesto 7. lipnja 2010., u točki I. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 14.349,49 EUR sa zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 7. lipnja 2010. pa do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju plaća mjesečnu rentu na ime tuđe pomoći počevši od 7. lipnja 2010. pa ubuduće sve do iscrpljenja svote osiguranja po polici osiguranja od automobilske odgovornosti broj 08051313594 a koja svota osiguranja iznosi 3.500.000,00 kn/464.529,83 EUR i to za razdoblje od 7. lipnja 2010. u iznosu od 308,96 EUR mjesečno, a od 2. lipnja 2020. pa nadalje u iznosu od 386,20 EUR mjesečno do svakog 10-og u mjesecu, dospjele obroke odjednom sa zateznom kamatom pobliže navedene stope u toj točki izreke na dospjele, a neisplaćene mjesečne obroke tekuće od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 63.897,84 EUR sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose od po 1.774,94 EUR dospjelim u razdoblju od 31. srpnja 2007. do 30. lipnja 2010. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku plaćati tužitelju mjesečnu rentu na ime izgubljene zarade u iznosu od 1.774,94 EUR mjesečno počev od 7. lipnja 2010. pa ubuduće sve do iscrpljenja svote osiguranja po polici osiguranja od automobilske odgovornosti broj 08051313594 a koja svota osiguranja iznosi 3.500.000,00 kn /464.529,83 EUR do svakog 10-tog u mjesecu, dospjele obroke odjednom, sa zateznom kamatom na dospjele, a ne isplaćene mjesečne obroke tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka do isplate po stopi pobliže određenoj u toj točki izreke. Pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 140.700,12 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 4. studenog 2025. do isplate. Pod točkom VI. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 25.248,75 EUR.

2. Prvostupanjsku presudu pravodobnom žabom pobija tuženik u točkama I., II., III., IV., i V. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih žalbenih osnova određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH i 123/08 – ispravak koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 52. stavka 1. uz izuzetke iz stavka 2. tog članka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku objavljen u "Narodnim novinama" broj: 84/08 i 123/08 - ispravak, članka 53. stavka 1. uz izuzetke iz stavka 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku objavljen u "Narodnim novinama" broj: 57/11, članka 102. stavka 1. uz izuzetke iz stavka 1., 2. i 3. tog članka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku objavljen u "Narodnim novinama" broj: 25/13, članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. tog članka - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu i pobijanu presudu preinačiti na način kako to izlaže u žalbi, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku. Traži trošak žalbe u iznosu od 11.601,11 EUR.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost svih u žalbi isticanih žalbenih razloga. Ističe da je tuženik u žalbi pogrešno naznačio vrijednost predmeta spora odnosno vrijednost pobijanog dijela presude u visini od 464.529,83 EUR, a da je vrijednost predmeta spora 207.915,73 EUR. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana i djelomično neosnovana.

5. Predmet ovog postupka zahtjev je tužitelja za naknadu štete s osnova tuđe pomoći i njege i isplate rente s tog osnova, zahtjev za naknadu štete s osnova izgubljene zarade i isplate rente s tog osnova u kojem dijelu je ranija prvostupanjska presuda poslovni broj: P-1/2019-91 od 14. veljače 2020. ukinuta rješenjem ovog drugostupanjskog suda poslovni broj: Gž-545/2020-2 od 10. lipnja 2020., a koju imovinsku štetu tužitelj trpi kao posljedicu ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi koja se dogodila 9. lipnja 2007. na raskrižju državne ceste označene kao D-30 i glavne ceste za mjesto [adresa] u kojoj su sudjelovali tužitelj kao vozač motocikla reg. oznake [registarska oznaka] ( [registarska oznaka]) i GĆ upravljajući osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika policom od auto odgovornosti broj: 08051313594.

6. Tijekom postupka nije bilo sporno da je GĆ presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj: K-229/07 od 15. listopada 2008. proglašena krivom što je 9. lipnja 2007. u 20,04 sati u mjestu [adresa] suprotno odredbi čl.199. Zakona o sigurnosti prometa na cestama u alkoholiziranom stanju pri koncentraciji od 1,53 g/kg apsolutnog alkohola u krvi zbog čega su joj vozačke sposobnosti bile smanjene, upravljala osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka] južnom stranom kolnika državne ceste D-30 u smjeru sjevera te je dolaskom na raskrižje s glavnom cestom za mjesto Mraclin, prilikom skretanja ulijevo, propustila zaustaviti vozilo i propustiti motocikl reg. oznaka [registarska oznaka] ( [registarska oznaka]) kojim je upravljao OĆ koji je dolazio iz suprotnog smjera i zadržavao pravac svoga kretanja, što je imalo za posljedicu da je na desnu bočnu stranu osobnog automobila reg. oznake [registarska oznaka] kojim je upravljala GĆ prednjom desnom bočnom stranom naletio motocikl kojim je kritične zgode upravljao OĆ, koji je tom prilikom zadobio teške tjelesne ozljede u vidu prijeloma acetabuluma desno s pomakom i luksaciju glave fektora, prijelom dijafize desnog femora, posjekotinu na desnoj pateli, leziju ligamenata patele i posjekotinu na desnoj šaci čime je počinila kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće opisano i kažnjivo po članku 272. stavka 1. Kaznenog zakona i osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine uvjetno.

U odnosu na navode žalbe kojim tuženik pobija ocjenu prvostupanjskog suda o nepostojanju doprinosa tužitelja za nastanak predmetne prometne nezgode

7. Iako je u prijašnjem prvostupanjskom postupku raspravljen tuženikov prigovor suodgovornosti tužitelja za nastanak štetnog događaja, a time i suodgovornosti za nastalu mu štetu te je takav prigovor i u žalbenom postupku ocijenjen neosnovanim, tuženik u žalbi ponovno ističe takav prigovor pozivajući se na pribavljeni novi dokaz – dopis Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Zagrebačke, Policijska postaja Velika Gorica od 26. kolovoza 2020. koji dokaz je pribavio nakon donošenja prvostupanjske presude i drugostupanjske presude i rješenja, a iz kojeg proizlazi da je na dan 9. lipnja 2007. na kolniku državne ceste D-30 na raskrižju sa glavnom cestom za mjesto [adresa] brzina kretanja vozila bila ograničena na 50 km/h postavljenim prometnim znakom "Ograničenje brzine kretanja vozila na 50 km/h" te je uz isti dostavljena i fotografija. Također je i nadalje sporan opseg po medicinskim vještacima utvrđene potrebe za tuđom pomoći i njegom i utvrđenog gubitka radne sposobnosti tužitelja te s tim u vezi i visina dosuđene naknade za tuđu pomoć i izgubljene zarade te rente s tih osnova.

8. Prvostupanjski sud otklonio je tuženikov prigovor suodgovornosti tužitelja za nastalu mu štetu u omjeru od 20% pozivajući se na razloge iznijete u obrazloženju drugostupanjske presude broj Gž-545/2020-2 od 10. lipnja 2020. radi kojih je ovaj sud otklonio osnovanost prigovora suodgovornosti tužitelja vlastitoj šteti pri čemu ocjenjuje da takav prigovor tuženik ne može isticati u ovom ponovljenom postupku budući iz ranije prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza saslušanjem svjedoka, provedenim prometnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Milanu Vinčiću uz rekonstrukciju na licu mjesta kao i saslušanjem vještaka ocijenio da do prometne nezgode ne bi došlo da osiguranica tuženika GĆ nije skrenula svojim vozilom u lijevo i oduzela prednost tužitelju koji je držao pravac kretanja te je zaključio da za predmetnu prometnu nezgodu postoji isključiva odgovornost osiguranice tuženika.

9. Osporavajući naprijed izneseno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda tuženik ističe da je tužitelj doprinio nastanku prometne nezgode i štete jer se kritične prigode kretao brzinom većom od ograničenja koja je za mjesto nezgode bila ograničena prometnim znakom na 50 km/h dok je sudarna brzina njegova motocikla iznosila 66 km/h zbog čega bi da tužitelj nije prekoračio ograničenje brzine kretanja odnosno da se kretao sukladno ograničenju od 50 km/h, sudarna brzina njegova vozila u vozilo osiguranog kod tuženika nedvojbeno bila manja i u kojem slučaju bi tužitelj imao dodatnog vremena i prostora poduzeti radnju kočenja pa bi sudarna brzina njegova motocikla bila još manja radi čega bi izostalo ozljeđivanje odnosno ozlijede bi bile manje što bi posljedično rezultiralo da tužitelju ne bi bila potrebna tuđa pomoć koji vještaci medicinske struke procjenjuju u ovom postupku i zadobivene ozljede ne bi uopće umanjile njegovu radnu sposobnost pa ne bi nastala ni izgubljena zarada. Poziva se na sudsku praksu prema kojoj je vožnja brzinom većom od dopuštene ocijenjena doprinosom nastanku prometne nezgode. Pri tome ukazuje na novo pribavljeni materijalni dokaz – naprijed navedeni dopis Ministarstva unutarnjih poslova, Policijska uprava Zagrebačka, Policijska postaja Velika Gorica od 26. kolovoza 2020. Osporava i stajalište prvostupanjskog suda da se ovdje radi o presuđenoj stvari te da tuženik više ne može ustrajati u svom prigovoru suodgovornosti tužitelja poglavito imajući u vidu da sada svoj prigovor temelji na novo pribavljenom dokazu, a koji dokaz prvostupanjski sud u prethodnom postupku na njegov prijedlog nije pribavio.

10. Ovaj drugostupanjski sud je u ranijem žalbenom postupku ocjenu o neosnovanosti prigovora tuženika o suodgovornosti tužitelja nastanku predmetnog štetnog događaja temeljio na provedenom dokazu čitanjem zapisnika o očevidu sastavljenom 9. lipnja 2007. po Policijskoj upravi zagrebačkoj, Policijskoj postaji Velika Gorica neposredno nakon prometne nezgode na kolniku državne ceste D-30 na raskrižju sa glavnom cestom za mjestu [adresa], u kojem se pod podnaslovom "Oprema ceste" navodi da je kolnik državne ceste D-30 odijeljen središnjom linijom na dvije prometne trake za promet u oba smjera i opremljen prometnim znakovima "Cesta s prednošću prolaska", a glavna cesta za mjesto [adresa] opremljena je prometnim znakom "Stop – obavezno zaustavljanje".

10.1. Uvidom u fotografski elaborat koji se nalazi u kaznenom predmetu Općinskog suda u Velikoj Gorici posl.br. K-229/2007 vođenim protiv okrivljene GĆ (list 20-22 spisa) razvidno je da na fotografiji 3. (F3.) koja prikazuje bliži izgled mjesta događaja prometne nesreće snimljeno u smjeru kretanja motocikla tužitelja reg. oznake [registarska oznaka] ( [registarska oznaka]) nema prometnog znaka "Ograničenje brzine kretanja vozila na 50 km/h. Takav znak postoji na fotografiji za koju tuženik u podnesku dostavljenom sudu 17. srpnja 2021. tvrdi da je dostavljena uz dopis Ministarstva unutarnjih poslova, Policijska uprava Zagrebačka, Policijska postaja Velika Gorica od 26. kolovoza 2020. dok ne postoji prometni znak "Cesta s prednošću prolaska" koji se navodi u policijskom zapisniku o očevidu sastavljenim 9. lipnja 2007. i koji je prikazan na fotografiji F3. fotografskog elaborata prometne nesreće.

10.2. Analizirajući po tuženiku dostavljenu fotografiju državne ceste D-30 i fotografiju F3 iz fotografskog elaborata iz kaznenog spisa te ih međusobno uspoređujući, na nedvojben se način može zaključiti da fotografije nisu snimljene u istom ili približno istom vremenskom razdoblju na što upućuje stanje zaštitnog pojasa uz desni kolnički trak gledajući u smjeru kretanja motocikla tužitelja. Na fotografiji dostavljenim po tuženiku zaštitni pojas je zarašten travom gotovo do samog asfaltnog dijela kolnika za razliku zaštitnog pojasa koji je prikazan na fotografiji F3 iz fotografskog elaborata na kojem nema trave sve do početka postavljenih prometnih znakova. Na fotografiji F3 u desnom donjem uglu snimljen je smjerokazni stupić koji služi za označavanje ruba kolnika iza kojeg se ne nalazi nikakav prometni znak dok se na fotografiji dostavljenoj po tuženiku neposredno iza tog stupića nalaze dva prometna znaka i to „ograničenje brzine 50 km/h“ i „zabrana pretjecanja“ na istom stupu. Prometni znakovi i to „ograničenje brzine 50 km/h“ i „zabrana pretjecanja“ na istom stupu i na istom položaju kao na fotografiji dostavljenoj po tuženiku zatečeni su i na sudskom uviđaju na licu mjesta provedenom u ovom postupku dana 7. studenog 2013., dakle više od šest godina nakon prometne nezgode, a što je zabilježeno fotografijom priloženoj u nalazu i mišljenju prometno tehničkog vještaka.

11. Imajući u vidu da je fotografski elaborat sačinjen po policijskom djelatnicima neposredno nakon što se predmetna prometna nezgoda dogodila ovaj sud ocjenjuje da isti vjerodostojno prikazuje stanje kolnika, a iz tog vjerodostojnog prikaza razvidno je da u smjeru kretanja tužitelja prije nailaska na križanje za skretanje za mjesto [adresa], cesta nije bila obilježena znakom ograničenja brzine od 50 km/h već samo znakom cesta s prednošću prolaska pa nastavno zaključuje da u vrijeme prometne nezgode prometni znakovi „ograničenje brzine 50 km/h“ i „zabrana pretjecanja“ na istom stupu nisu bili postavljeni i zbog čega, imajući na umu da se prometna nezgoda dogodila izvan naselja, vrijedi zakonsko ograničenje za predmetnu cestu od 90 km/h sukladno članku 54. stavku 1. točki 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj: 105/04 i 142/06 – dalje u tekstu: ZSPC) koji se primjenjivao u vrijeme nastanka predmetne prometne nezgode.

12. Iako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je o nepostojanju doprinosa tužitelja nastanku vlastite štete pravomoćno odlučeno ranijom presudom poslovni broj: P-1/2019-91 od 14. veljače 2020. zbog čega nije ocijenio dokaz tuženika – dopis Policijske uprave Zagrebačke, Policijska postaja Velika Gorica od 26. kolovoza 2020. i priloženu fotografiju, taj propust je ocjenom tog dokaza ispravio ovaj sud te je imajući u vidu kaznenu presudu Općinskog suda u Velikoj Gorici posl.broj: K-229/07 od 15. listopada 2008. na koju je sukladno članku 12. stavka 3. ZPP u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca sud u parničnom postupku vezan, te nalaz i mišljenje prometno tehničkog vještaka prema kojem je do naleta motocikla na desnu bočnu stranu osobnog vozila osiguranice tuženika došlo pri brzini kretanja motocikla od 66 km/h, a da je tužitelj mogao izbjeći sudar pri brzini od 33 km/h i da do prometne nezgode ne bi došlo da osobno vozilo kojim je upravljala osiguranica tuženika GĆ nije skrenulo na lijevu stranu kolnika pred motocikl, to po ocjeni ovog suda nema doprinosa tužitelja nastanku prometne nezgode pa stoga ni njegovog doprinosa nastaloj mu šteti.

U odnosu na dosuđenu naknadu štete s osnove tuđe pomoći i njege

13. Polazeći od činjenice da tužitelj u tužbi naknadu štete s osnove tuđe pomoći i njege u razdoblju od nastanka štetnog događaja 9. lipnja 2007. do podnošenja tužbe 7. lipnja 2010. zahtijeva u iznosu od 35.000,00 kn (4.654,30 EUR) te nakon toga rentu s iste osnove od 1.000,00 kn (132,72 EUR) mjesečno, dok je podneskom od 18. listopada 2016. zahtjev za naknadu štete nastale do podnošenja tužbe povisio na iznos od 15.196,97 EUR (113.217,52 kn), a s osnove rente nakon podnošenja tužbe na iznos od 308,96 EUR mjesečno (2.296,75 kn) te da je tuženik istakao prigovor zastare na preinačenom tužbom više zahtijevane iznose tuđe pomoći i rente, prvostupanjski sud ocjenjuje prigovor zastare neosnovanim. Takvu ocjenu temelji na činjenici da se povišeni tužbeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj osnovi zbog čega je do prekida zastare došlo već podnošenjem tužbe 7. lipnja 2010. te pojašnjava da svrha instituta zastare nije da pri takvom stanju stvari onemogući tužitelju (vjerovniku) da tijekom postupka povisi tužbeni zahtjev i to temeljem iste činjenične osnove. Pri tome se poziva na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj Rev- 650/2023-2 od 10. travnja 2024. Osim navedenog smatra da takvo shvaćanje treba povezati i sa odredbom članka 191. stavkom 2. ZPP prema kojoj ako tužitelj preinači tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtjeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu tuženik se takvoj preinaci tužbe ne može protiviti.

14. Na okolnost potrebe, opsega i trajanja tuđe pomoći tužitelju od nastanka predmetnog štetnog događaja, odnosno od otpusta s bolničkog liječenja pa do podnošenju tužbe, prvostupanjski sud proveo je dokaz medicinskim vještačenjem po medicinskim sudskim vještacima prof.dr.sc. Žarku Rašiću, spec. kirurgije i prof.dr.sc. MĆ, spec. neurokirurgije na temelju kojeg je utvrdio da je tužitelju u tom razdoblju bila potrebna tuđa pomoć i njega ukupno 787 sati. Utvrđuje i da je tuženik s tog osnova isplatio tužitelju naknadu štete u iznosu od 847,48 EUR zbog čega tužitelj po cijeni satnice od 19,31 EUR zahtijeva daljnju štetu u iznosu od 14.349,49 EUR. Ocijenivši da je tužitelj zahtijevanu visinu štete, odnosno cijenu jednog sata tuđe pomoći od 19,31 EUR dokazao dostavljenim dokazima iz kojih proizlazi da je cijena sata rada čistačice u [adresa],31 EUR i da je prema podacima Saveznog instituta za gradnju, urbanizam i prostorno uređenje Republike Njemačke [adresa] najskuplji grad u Saveznoj Republici Njemačkoj za koji grad su i podaci o satu rada čistačice relevantni obzirom da tužitelj ima stalno prebivalište u tom gradu, tužitelju dosuđuje tu štetu prema cijeni tuđe pomoći od 19,31 EUR po satu.

15. Na temelju provedenog dokaza medicinskim vještačenjem po naprijed navedenim sudskim vještacima prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelju nastavno bila trajno potrebna tuđa pomoć 2 puta tjedno po 2 sata, dakle 4 sata tjedno do 2. lipnja 2020., a nadalje, uslijed pogoršanja zdravstvenog stanja 5 sati tjedno.

16. Posljedično utvrđenim činjenicama prvostupanjski sud na temelju članka 1095. stavka 1. ZOO obvezuje tuženika da tužitelju isplati naknadu štete nastale mu s osnova tuđe pomoći i njege za 787 sati do podnošenja tužbe u iznosu od 14.349,49 EUR sa zateznom kamatom od 7. lipnja 2010. do isplate temeljeći odluku o zateznoj kamati na članku 29. stavku 1. ZOO, a primjenom članka 1095. stavka 2. ZOO mjesečnu rentu s osnova trajne potrebe za tuđom pomoći za razdoblje od podnošenja tužbe do 1. lipnja 2020. u iznosu od 308,96 EUR mjesečno, a od 2. lipnja 2020., pa nadalje u iznosu 386,20 EUR mjesečno sve do iscrpljenja svote osiguranja po predmetnoj polici osiguranja u iznosu od 464.529,83 EUR. Odluku o obvezi tuženika platiti zateznu kamatu od dospijeća mjesečnog iznosa rente od 10. -og u mjesecu prvostupanjski sud temelji na članku 29. stavku 1. ZOO.

17. Pobijajući u žalbi prvostupanjsku presudu u odluci o naknadi štete sa osnova troškova za tuđu pomoć i s te osnove dosuđenu rentu, tuženik navodi da istu pobija iz razloga što tužitelju nije potrebna tuđa pomoć u smislu članka 1095. stavka 2. ZOO , zatim jer je u točki I. i II. izreke previsoko dosuđena naknada štete s osnove tuđe pomoći, zbog zastare dosuđene naknade štete na temelju preinake te nezakonito dosuđene zatezne kamate.

18. Osporavajući po prvostupanjskom sudu utvrđeno činjenično stanje u svezi trajne potrebe tuđe pomoći tužitelju tuženik ukazuje da je isticao da je zaključak medicinskih vještaka dr. Žarka Rašića i dr. MĆ o potrebi tuđe pomoći u protivnosti sa stvarnim činjenicama „razine aktivnosti“ koje tužitelj može poduzimati te u protivnosti s recentnim stajalištima sudske prakse kojima se pojašnjava što predstavlja štetu s osnove tuđe pomoći i njege u smislu članka 1095. stavka 2. ZOO pri tome tvrdeći da zaključak vještaka o tegobama koje postoje kod tužitelja ne predstavljaju vid štete s osnova tuđe pomoći nego predstavljaju tegobe radi kojih se ocjenjuje smanjenje općih životnih aktivnosti i zbog čega je njihovo medicinsko vještačenje pogrešno , i pored toga proturječno kako samim zaključcima vještaka tako i materijalnim dokazima . Naglašava da su vještaci prilikom usmenog saslušanja naveli da je tužitelj sposoban samostalno se odijevati, obavljati higijenu, hraniti se, obavljati higijenske potrebe, samostalno se tuširati u stojećoj kadi, hodati, upravljati osobnim automobilom, otići u trgovinu i obaviti manju kupnju ali ne i veću kupnju pri čemu ne navode koliko često te ne znaju koliko je njegovo mjesto prebivanja udaljeno od trgovine. Tome suprotstavlja fotografije tužitelja pribavljene sukladno Zakonu o privatnim detektivima za koje tvrdi da je dokazao da se tužitelj samostalno kreće bez pomagala, gura pokretnu ručnu dizalicu, ima urednu funkciju ruku, nosi i sortira drvenu građu, električnim cirkularom reže drvenu građu, samostalno upravlja biciklom i automobilom dok je sam tužitelj na Facebooku objavljivao fotografiju na kojoj vozi traktor. Pri tome ističe utvrđenja privatnog detektiva o aktivnostima tužitelja na dane 24. i 25. kolovoza 2020. za koje vrijeme vještaci navode da je tužitelju bila potrebna veća pomoć u odnosu na prethodno utvrđenu. Ukazuje da tužitelj nije snimljen da nosi peronealnu udlagu i zaključuje da vještaci posljedice ozljede koje utječu na smanjenje općih životnih aktivnosti miješaju tako što iste pogrešno cijene kao potrebu tuđe pomoći za koju je očito da tužitelju nije potrebna tvrdeći da je prvostupanjski sud pogriješio kada je slijepo poklonio vjeru u pravilnost mišljenja vještaka propustivši voditi računa o pravilnoj primjeni materijalnog prava kao i tome da nije slijepo vezan za nalaz i mišljenje vještaka. Poziva se na propise iz Zakona o socijalnoj skrbi i Pravilnika o sustavu i načinu rada tijela vještačenja u postupku ostvarivanja prava iz socijalne skrbi i drugih prava po posebnim propisima u kontekstu njegove tvrdnje da tužitelj može samostalno udovoljiti svim osnovnim životnim zahtjevima. Tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer nije obrazložio zbog čega ne prihvaća njegove prigovore i zbog čega ne prihvaća dokazni prijedlog za provođenje novoga medicinskog vještačenja. Nastavno smatra da je prvostupanjski sud previsoko utvrdio i dosudio tužitelju naknadu štete s osnova tuđe pomoći i njege koja se temelji na podacima iz 2015. dok se ista zahtijeva od dana otpusta iz bolnice do 7. lipnja 2010., i nakon toga u vidu rente i to prema cijenama jednog sata od 19,31 EUR za profesionalne pružatelje usluga u Njemačkoj u koju su uključeni putni troškovi i osiguranje. Iz razloga što prvostupanjski sud nije iznio razloge na njegove prigovore u tom smislu te da iz dokaza koje navodi proizlazi cijena od 19,21 EUR, a ne 19,31 EUR koliko dosuđuje tužitelju, smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP i da je presuda nezakonita jer nesporno tužitelj ne plaća druge osobe za pružanje tuđe pomoći već mu tu pomoć pružaju ukućani besplatno. Ističe i da tužitelj povremeno boravi u [adresa] zbog čega je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je ta naknada temeljena na cijenama u Republici Njemačkoj za svo razdoblje budući bi bilo pravilno naknadu odrediti prema cijenama u Republici Hrvatskoj za razdoblja koja boravi u [adresa] time da tužitelj nije dostavio ni jedan dokaz da trajno živi u [adresa] dok iz izvješća privatnog detektiva proizlazi da tužitelj živi na adresi u [adresa]. Kako ni u tom smislu sud prvog stupnja nije iznio razloge u vezi takvih njegovih prigovora da je također počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP. Ukazuje da je predlagao dokaze pribavom podataka o cijeni sata rada nekvalificiranog radnika u Hrvatskoj i Njemačkoj kao i pribavu podatka da li se tužitelju isplaćuje naknada za tuđu pomoć na teret državnih fondova SR Njemačke koje dokaze je sud nezakonito odbio sa nezakonitim obrazloženjem koje citira u žalbi te tvrdi da mu je takvim postupanjem povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na „jednakost oružja“. Citira obrazloženje iz odluke ovog suda posl.br. Gž-545/2020-2 od 10. lipnja 2020. te se i on poziva na po tužitelju dostavljene podatke iz oglasa prema kojem je plaća čistačice za pola radnog vremena 450,00 EUR te na iskaz tužitelja prema kojem njegova supruga kao čistačica prima plaću od 450,00 EUR.

18.1. Nastavno tuženik u odnosu na tuđu pomoć navodi da je istakao dva prigovora zastare dok je prvostupanjski sud obrazložio samo jedan. Prvi prigovor da je istakao za period do prije podnošenja tužbe (7. lipnja 2010.) preko iznosa glavnice od 35.000,00 kn te prigovor zastare potraživanja rentne naknade s osnove tuđe pomoći za period nakon podnošenja tužbe preko iznosa glavnice od 1.000,00 kn jer je tužitelj tek podneskom od 18. listopada 2016. preinačio ova tužbena traženja njihovim povišenjem kada je zatražio po osnovi dospjele tuđe pomoći i njege do podnošenja tužbe štetu u iznosu od 15.196,97 EUR (ili 113.217,42 kn), a s osnove rente 308,96 EUR (ili 2.296,75 kn), a koji prigovor zastare je prvostupanjski sud odbio s obrazloženjem da se radi o istoj činjeničnoj osnovi. Drugi prigovor da se odnosi na promjenu istovjetnosti zahtjeva učinjene podneskom od 7. listopada 2024. kojim rentu s osnove tuđe pomoći od 2. lipnja 2020. tužitelj potražuje u iznosu od 386,20 EUR zbog utvrđene potrebe za tuđom pomoći u trajanju od 5 sati tjedno ukazujući da su u onom potonjem slučaju radi i o činjeničnoj preinaci.

18.2. Konačno u odnosu na dosuđenu zateznu kamatu na tuđu pomoć tuženik u žalbi navodi da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 12. ZOOP jer visina štete s osnove tuđe pomoći i njege nije bila utvrđena u vrijeme njezina pružanja nego je sud prvog stupnja cijenu temeljio na podacima iz oglasa iz 2015. i zbog čega ga je, imajući u vidu da je tužitelju ta pomoć pružana besplatno, prvostupanjski sud nezakonito obvezao da tužitelju plati zakonske zatezne kamate za razdoblje prije donošenja prvostupanjske presude. Ako drugostupanjski sud ne bi prihvatio osnovanim takve navode onda ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 12. ZOOP-a kada je na iznose iz povišenih zahtjeva dosudio zateznu kamatu za razdoblje prije nego je povišeni tužbeni zahtjev postavljen.

19. Ispitivanjem pobijane presude u naprijed navedenom spornom dijelu s aspekta isticane bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP kao i ostalih bitnih povreda na koje se u žalbenom postupku na temelju članka 365. stavka 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti utvrđeno je da pobijana presuda sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama na kojima je sud prvog stupnja temeljio obvezu tuženika da tužitelju naknadi štetu s osnove tuđe pomoći i njege . Pobijana presuda sadrži i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika o predmetu spora, a nedostaci na koje tuženik ukazuje u žalbi nisu takvog opsega i značaja zbog kojih se pobijana presuda ne bi mogla ispitati pa tako ni u odnosu na iznose tuđe pomoći od 19,21 EUR i 19,31 EUR koje razlike su na nastale u grešci u prijevodu. Utvrđeno je i da donošenjem pobijane presuda nije ostvarena ni jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

20. Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda o potrebi tuđe pomoći tužitelja nakon podnošenja tužbe u trajanju od 2 sata po dva puta tjedno, a potom 5 sati tjedno od 2. lipnja 2020. pa nadalje ovaj sud prihvaća pravilnim te ista nisu dovedena u sumnju naprijed iznesenim navodima žalbe.

21. Ta sporna činjenična utvrđenja prvostupanjski sud utvrdio je na temelju provedenog dokaza medicinskim vještačenjem po stalnim sudskim vještacima i na stranačkom iskazu tužitelja, a sudsko medicinski vještaci svoj nalaz i mišljenje o potrebi tuđe pomoći tužitelju temelje na opširnoj medicinskoj dokumentaciji tužitelja i osobnom kliničkom pregledu tužitelja. Vještaci su osim mišljenja o potrebnom trajanju te pomoći odgovorili i na pitanje u čemu se ta potreba sastoji. Činjenica je da vještaci tu ocjenu temelje na trajnim posljedicama nastalim u zdravstvenoj sferi tjelesnih sposobnosti tužitelja iz kojih potom izvode zaključak koje to poslove tužitelj više ne može samostalno izvoditi i za koje poslove je stoga tužitelju potreba tuđa pomoć, pa u takvom pristupu u utvrđivanju potrebne tuđe pomoći nema nikakve nelogičnosti niti proturječnosti, a niti istovjetnosti s utvrđenom smanjenom životnom aktivnošću tužitelja. Tako vještaci navode da je tužitelju ta pomoć potrebna kod izvođenja težih kućanskih poslova pojašnjavajući u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja povodom primjedbi stranaka da su to svi fizički poslovi koji zahtijevaju duže stajanje, klečanje, saginjanje, dizanje i nošenje težeg tereta i slično jer te poslove tužitelj zbog oštećene funkcije desne noge više ne može obavljati. U nastavno određenom dopunskom vještačenju sudski vještaci su utvrdili da je došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja što je verificirano medicinskom dokumentacijom od 2. lipnja 2020. i 14. listopada 2020. te kliničkim pregledom 16. listopada 2024. zbog čega je tužitelju od 2. lipnja 2020. tuđa pomoć potrebna 5 sati tjedno za uobičajene kućanske poslove, odlazak na tržnicu, trgovinu i slično, te su taj nalaz i mišljenje povodom prigovora tuženika usmeno obrazložili i dopunili na ročištu održanom 14. ožujka 2025. navodeći da tužitelj može samostalno obavljati osobnu higijenu i hraniti se, samostalno se oblačiti osim teškoća prilikom obuvanja cipela zbog ozljede živca peroneusa kao i ograničene pokretljivosti u desnom zglobu kuka kao posljedice artrotskih promjena uslijed zadobivenog prijeloma desne zglobne čašice kuka, da je tuširanje moguće samo u stajaćoj kadi dok mu je za ulazak i izlazak u ležeću kadu potrebna pomoć, da može samostalno hodati uz pojačane napore i korištenje peronealne udlage kod duljeg hodanja koja je potrebna zbog tzv „pijetlovog hoda“ dok drugu udlagu mora nositi tijekom noći radi smanjivanja grčeva u potkoljenici jer ta udlaga drži stopalo pod 90 stupnjeva, da je sposoban voziti bicikl i automobil što nije uputno zbog otežane funkcije podizanja stopala, može otići u dućan i kupiti manju količinu namirnica ukoliko se radi o manjoj udaljenosti dok mu je za veće kupovine potrebna pomoć druge osobe kao i za poslove u kući koji zahtijevaju veću fizičku aktivnost, saginjanje, klečanje, penjanje uz stepenice, ljestve i slično i to sumarno procijenjeno na 5 sati tjedno, dok su u odnosu na fotografije tužitelja priložene uz izvješće Agram detektiva od 16. listopada 2024. naveli da iste potvrđuju ono što su prethodno govorili, a to je da tužitelj može samostalno izvršavati određene radnje kao što su upravljanje biciklom i motornim vozilom na kraće relacije i za obavljanje samostalnih radnji rukama, a što proizlazi iz priloženih fotografija na kojima prvenstveno koristi ruke i ujedno potvrđuju da tužitelj ne obavlja radnje u čučnju, ni u sagnutom položaju te ponavljaju da tužitelj ne može prati prozore na način da se penje na ljestve, slagati na visoke police ni dugotrajno hodati. Osim toga prvostupanjski je sud iz stranačkog iskaza tužitelja utvrdio da danas tužitelju pomoć uglavnom pruža supruga, da mu je pomoć potrebna ponekad u kućanstvu prilikom obavljanja težih kućanskih poslova, dok mu je uvijek potrebna pomoć prilikom ustajanja iz kreveta, pranja desne noge , obuvanja desne noge te prilikom tuširanja.

22. Iznesena činjenična utvrđenja nisu u suprotnosti s provedenim dokazima pa tako ni izvješćima Agram detektiva od 24. i 25. kolovoza 2020. iz kojih se može zaključiti da je tužitelj gurao ručnu dizalicu u blizini kuće, a ne na nekoj većoj udaljenosti , da premještajući daske rukama u stojećem položaju nije obavljao teže fizičke poslove, da nije obavljao dužu vožnju biciklom i osobnim automobilom te da nije bio u trgovini u koju ga je dovezao poznanik obavljajući veću nabavu robe ili namirnica , pa niti te fotografije kako to ističe tuženik u žalbi, ne dovode u pitanje stručnost i objektivnost danog mišljenja medicinskih vještaka niti su u protivnosti sa iskazom tužitelja.

23. Valja navesti da je sud taj koji odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane i to prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka time da je dužan stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima koji će imati činjeničnu i pravnu osnovu u procesnoj građi, što je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju i učinio. Postupajući po toj ovlasti sud prvog stupnja nije povrijedio ni jedno procesno pravo tuženika stoga što nije prihvatio istinitim ono što tuženik takvim smatra, a niti je stoga ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

24. Prema članku 220. stavku 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Postupajući prema ovlasti iz citirane zakonske odredbe, odbivši dokazni prijedlog tuženika za ponovnim medicinskim vještačenje na okolnosti na koje je već proveden takav dokaz samo iz razloga što tuženik ne prihvaća nalaz i mišljenje sudskih vještaka jer ne podupiru njegovu tezu da tužitelju nije potrebna nikakva pomoć, prvostupanjski sud također nije povrijedio ni jedno procesno pravo tuženika, pa ni ustavno i konvencijsko pravo na „jednakost oružja“.

25. Ovaj sud prihvaća žalbene navode tuženika da je sud prvog stupnja previsoko utvrdio i dosudio tužitelju naknadu štete s osnova tuđe pomoći i njege prihvaćajući relevantnim dokaz na kojem sam tužitelj temelji cijenu sata tuđe pomoći. Radi se o oglasu BĆ (moja kućna pomoćnica) u kojem je objavljena cijena za usluge oko privatnog kućanstva od 22,55 € po satu s PDV -om u koju su prema tom oglasu uključena sva osiguranja, te dolazak i odlazak, odnosno cijene jednog sata od netto 19,31 € plus PDV-e od 19% u iznosu od 3,67 € (ukupno 22,98 €), za privatne stanove/kuće koje vrijede od 1. prosinca 2015. Dakle radi se ponudi tvrtke koja profesionalno pruža usluge kućanstvu i u koju su cijenu od 19,31 EUR, uključeni troškovi osiguranja i putovanja te stoga podaci iz tog oglasa nisu relevantni za ocjenu visine satnice za tuđu pomoć koja se sastoji od pomoći prilikom odijevanja i obuvanja, pranja nogu i tuširanja, odlaska u veću kupnju te povremeno kod težih kućanskih poslova prethodno opisanih, a prethodno u osobnom opsežnijem opsluživanju. U tom smislu ovaj sud ne prihvaća osnovanim razloge tužitelja koje iznos i u odgovoru na tužbu, a kojima opravdava dosuđenu satnicu tuđe pomoći kao jedino relevantnom u predmetnom slučaju.

25.1. Naprijed navedena stranica oglasa sadrži i ponudu za radno mjesto čistačice na pola radno vrijeme za plaću od 450 EUR na što tuženik upire u žalbi, no po ocjeni ovog suda ni ti podaci nisu primjenjivi za ocjenu visine satnice za tuđu pomoć koju su tužitelju pružali svi članovi obitelji (sinovi i supruga), a sada pretežito supruga, budući su u tu cijenu uključena davanja vezana uz radni odnos.

25.2. U nedostatku egzaktnih podataka o cijeni tuđe pomoći u opsegu i strukturi kakva je bila potrebna tužitelju i kakva mu je i danas potrebna, a što po ocjeni ovog suda nisu ni podaci o plaći nekvalificiranog radnika u SR Njemačkoj kroz razdoblje potrebe tuđe pomoći koje podatke je tuženik predložio pribaviti, a to obzirom na vrstu i težinu poslova koje sve nekvalificirani radnici mogu obavljati, to je po prosudbi ovog suda takvu cijenu primjenom članka 223. stavka 1. ZPP valjalo utvrditi prema slobodnoj ocjeni i to u visini od 10,00 EUR po satu pružane takve pomoći. Naime, navedenu cijenu ovaj sud smatra odgovarajućom i prihvatljivom prosječnom cijenom tuđe pomoći u Saveznoj Republici Njemačkoj kroz razdoblje u kojem je takva pomoć bila potreba tužitelju te ubuduće rukovodeći se i činjenicom da potrebnu pomoć tužitelju pružaju ukućani koji su mu svakodobno na raspolaganju prosječno oko 34 minute, odnosno oko 43 minute dnevno.

26. Sud prvog stupnja iznio je relevantne razloge kojih je odbio tuženikov prigovor zastare za više zatraženu tražbinu naknadu štete s osnove tuđe pomoći i njege preinačenom tužbom (podneskom od 18. listopada 2016. i 7. listopada 2024.). Izneseno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela tog suda održanoj 27. svibnja 2024. broj: Broj: Su-IV-123/2024-5 koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“, a koje pravno shvaćanja Vrhovnog suda kao najvišeg suda kojem je ustavna zadaća osiguravati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, pravilnim prihvaća i ovaj sud.

27. Sumnje tuženika da tužitelj nema stalno prebivalište u [adresa] nemaju nikakvo uporište u provedenim dokazima, a niti u cjelokupnoj procesnoj građi jer ništa ne upućuje na takav zaključak. Iz činjenice da tužitelj povremeno dolazi u Republiku Hrvatsku u mjesto [adresa] gdje mu je roditeljska kuća i gdje su ga zatekli po tuženiku angažirani detektivi tvrtke Agram detektivi u mjesecu kolovozu 2019. (21. i 22.) i mjesecu kolovozu 2020. ( 24. i 25.) takav se zaključak ne može temeljiti kad sve druge okolnosti koje proizlaze iz stanja spisa predmeta (liječenje tužitelja u Republici Njemačkoj, nema obiteljskog liječnika u Republici Hrvatskoj, osobno vozilo registrirano u [adresa], iskaz tužitelja) nesumnjivo ukazuju na činjenicu njegovog stalnog boravka u Republici Njemačkoj.

28. Djelomično osnovano tuženik osporava dosuđeni tijek zatezne kamate na dosuđenu tuđu pomoć. Za tijek zatezne kamate u okolnosti predmetnog slučaja mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu(„("Narodne novine" br. 151/05, 36/09 i 75/09 – dalje u tekstu: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka predmetne prometne nezgode. Člankom 12. tog Zakona propisano je da je odgovorni osiguratelj dužan u slučaju neimovinske štete najkasnije u roku od 30 dana, a u slučaju imovinske štete najkasnije u roku od 14 dana od dana podnošenja odštetnog zahtjeva oštećenoj osobi dostaviti obrazloženu ponudu za naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete nesporni, odnosno utemeljeni odgovor, ako su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporni (stavak 1.), a ako odgovorni osiguratelj u roku iz stavka 1. ovoga članka oštećenoj osobi ne dostavi obrazloženu ponudu za naknadu štete, odnosno utemeljeni odgovor, oštećena osoba može protiv njega podnijeti tužbu. Stavkom 3. istog članka propisano je da u slučaju nemogućnosti utvrđenja visine konačnog iznosa štete, odgovorni osiguratelj oštećenoj osobi dužan isplatiti iznos nespornog iznosa naknade štete kao predujam u roku propisanom stavkom 1. ovoga članka dok je stavkom 4. propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz stavka 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

29. U konkretnom slučaju tužitelj je tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi zahtijevao štetu s osnove tuđe pomoći i njege do podnošenja tužbe, dakle do 7. lipnja 2010. u ukupnom iznosu od 35.000,00 kn odnosno 4.645,30 EUR, a nakon podnošenja tužbe mjesečnu rentu u iznosu od 1.000,00 kn mjesečno (132,72 EUR). Nakon provedenog dokaza medicinskim vještačenjem tužitelj je podneskom od 18. listopada 2016. preinačio tužbu tako da tim podneskom zahtjeva naknadu štete s osnove tuđe pomoći i njege do podnošenja tužbe iznos od 14.349,49 EUR te mjesečnu rentu nakon toga u mjesečnom iznosu od 308,96 EUR, a potom podneskom od 7. listopada 2024. mjesečnu rentu od 2. lipnja 2020. pa ubuduće zahtjeva u iznosu od 386,20 EUR.

30. Kako prema citiranoj odredbi članka 12. stavka 4. ZOOP tužitelj kao oštećena osoba ima pravo na zateznu kamatu na zahtijevanu štetu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno, u konkretnom slučaju od dana podnošenja tužbe, to je prvostupanjski sud dosudivši tužitelju zateznu kamatu na cijeli dosuđeni iznos štete s osnove tuđe pomoći nastale do podnošenje tužbe u iznosu zahtijevanom preinačenom tužbom dana 18. listopada 2016. (14.349,49 EUR), a potom i na cijele zahtijevane mjesečne iznose rente do tog dana pogrešno primijenio materijalno pravo.

31. Obzirom na naprijed iznesenu zakonsku regulativu, neosnovani su navodi žalbe prema kojim bi se zatezna kamata na tuđu pomoć i njegu mogla dosuditi tek od dana donošenja prvostupanjske presude.

32. Iz navedenih razloga ovaj sud je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP djelomično odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu u točki I. izreke u dijelu u kojem tuženik obvezan tužitelju platiti iznos od 7.022,60 EUR sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 4.645,30 EUR od 7. lipnja 2010. do isplate te na iznos od 2.377,30 EUR sa zateznom kamatom od 18. listopada 2016. do isplate i u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku plaćati tužitelju mjesečnu rentu na ime tuđe pomoći počevši od 7. lipnja 2010. pa ubuduće do iscrpljenja svote osiguranja po polici osiguranja od automobilske odgovornosti broj 08051313594 u iznosu od 464.529,83 EUR i to za razdoblje od 7. lipnja 2010. do 1. lipnja 2020. u iznosu od 160,00 EUR mjesečno sa zateznom kamatom na mjesečni iznos rente od 132,72 EUR od 10 -og u mjesecu za tekući mjesec počevši za mjesec lipanj 2010. do 17. listopada 2016., te na iznos mjesečne rente od 160,00 EUR od 10-og u mjesecu za prethodni mjesec za razdoblje od 18. listopada 2016. do 1. lipnja 2020., a od 2. lipnja 2020. pa nadalje u mjesečnom iznosu od 200,00 EUR sa zateznom kamatom od 10-g u mjesecu za prethodni mjesec do isplate.

33. Na temelju članka 373. točke 1. i 3. ZPP ovaj sud je djelomično usvojio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu u točki I. u dijelu kojim je tuženik obvezan platiti tužitelju iznos od 7.326,89 EUR sa zateznom kamatom od 7. lipnja 2020. do isplate te zateznu kamatu na iznos od 2.377,30 EUR od 7. lipnja 2010. do 17. listopada 2016. te u dijelu točke II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku plaćati tužitelju mjesečnu rentu na ime tuđe pomoći u daljnjem iznosu od 148,96 EUR u razdoblju od 7. lipnja 2010. do 1. lipnja 2020. te zateznu kamatu na dosuđeni iznos mjesečne rente od 27,28 EUR u razdoblju od 7. lipnja 2010. do 17. listopada 2016. te u dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćati mjesečnu rentu s osnove tuđe pomoći u daljnjem iznosu od 186,20 EUR od 2. lipnja 2020. pa nadalje sa pripadajućom zateznom kamatom te je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev pri tome ujedno odredivši da je dospijeće rente do 10.- og u mjesecu za prethodni mjesec.

U odnosu na dosuđenu naknadu štete s osnove izgubljene zarade i rente s te osnove

34. Osporavajući odluku o naknadi štete s osnova izgubljene zarade i s te osnove dosuđene mjesečne rente u iznosu od 1.774,94 EUR tuženik prije svega tvrdi da kod tužitelja postoji preostala radna sposobnost u okviru koje može raditi i ostvarivati zaradu, da je izgubljena zarada utvrđena i dosuđena u previsokom iznosu te da je nezakonito suđena zakonska zatezna kamata u točkama III. i IV. izreke.

35. Radi utvrđenja da li kod tužitelja postoji preostala radna sposobnost u okviru koje može raditi i ostvarivati primanja sud je prvog stupnja proveo dokaz vještačenjem po sudskog liječničkoj vještakinji dr. Mariji Zavalić, specijalistici medicine rada te je ocjenom tog dokaza utvrdio da tužitelj nema više radne sposobnosti, odnosno da više nije sposoban raditi i zarađivati.

36. U žalbi, kao i tijekom prvostupanjskog postupka tuženik ističe da je tužitelj samostalno pokretan te da može obavljati pojedine poslove u privatnom životu pa s tim u vezi postavlja pitanja zašto tužitelj nije radio niti jedan od poslova koje može obavljati u privatnom životu na način da te poslove obavlja za druge uz naplatu, odnosno naknadu pri čemu se poziva na izvješća privatnog detektiva iz Agram detektivi i fotografije tužitelja snimljenih 24. i 25. kolovoza 2020. te 21. i 22. kolovoza 2019.

37. U vezi takvih žalbenih navoda valja navesti da na fotografijama snimljenih 24. i 25. kolovoza 2020. tužitelj u prijepodnevnim satima sjedi za stolom u društvu više osoba u caffe baru „Corner“ u mjestu Čegle 58c nakon čega se 24. kolovoza 2020. odvezao svojim automobilom do trgovine auto dijelova Tokić u [adresa], dok se 25. kolovoza 2020. nakon druženja za stolom u caffe baru „Corner" odvezao do autoradionice u [adresa] očito u svrhu nabave nekog potrebnog dijela, a nakon toga je kod kuće gurao ručna kolica i na cirkularu pilio daske, ne duže od metra (po ocjeni onog suda), koje je podigao sa poveće hrpe dasaka, no u tom izvještaju nije navedeno koliko vremena je tužitelj obavljao te poslove. Dana 21. kolovoza 2019. tužitelj je zatečen da hoda oko kuće s majkom i majstorom, a 22. kolovoza 2019. je u prijepodnevnim satima zatečen na terasi caffe bara „Corner“ u mjestu Čaglje 58c za stalom u društvu više osoba s kojima je razgovarao i konzumirao piće nakon čega se u 10,54 sati biciklom odvezao kući.

38. Sudska vještakinja iz područja medicine rada dr. Marija Zavalić u svojoj dopuni nalaza i mišljenja, ponovno je analizirala medicinsku dokumentaciju tužitelja pa tako i onu noviju iz 2020. te nalaze i mišljenja sudskih medicinskih vještaka dr. Željka Rašića i dr. MĆ, izvršila je ponovni pregled i razgovor sa tužiteljem, te je ostala kod svojeg ranijeg nalaza i mišljenja od 30. ožujka 2016. i 26. ožujka 2018. prema kojem uslijed zadobivenih ozljeda desnog zgloba kuka i desne noge te oštećenja peronealnog živca postoji ograničena pokretljivost u desnom kuku, ograničena pokretljivost u desnom koljenu, oslabljena snaga cijele desne noge uslijed čega je tužitelju otežano stajanje, postoji nemogućnost hodanja dužeg od pola sata bez pauze, otežano je penjanja uz stepenice i silazak sa stepenica uz potrebu pauze nakon prijeđenih desetak stepenica, postoji nemogućnosti rada na ljestvama, klečanjem i čučanjem, te iako može obavljati pojedine poslove u privatnom životu, njegov stupanj pokretljivosti je nedostatan za obavljanje poslova obrtnika koji obavlja keramičarske, parketarske i ličilačke poslove koje je tužitelj obavljao u svojem obrtu, a niti bilo koje druge poslove NKV radnika zbog fizičkih zahtjeva tih poslova.

39. Tuženik u žalbi kao i u prvostupanjskom postupku opetovano ističe da je vještakinja dr. Astrid Bokulić koju je osobno angažirao, u svom vještačenju zaključila da tužitelj može raditi puno radno vrijeme i to bez potrebe za bilo kakvom kvalifikacijom na nizu poslova pa tako i na radnim mjestima kao što su rad na kopirnom aparatu, rad na sortiranju pošiljaka, pisama i dokumentacije, rad portira, rad telefoniste, rad uz računalo i dr., a da taj dokaz prvostupanjski sud u potpunosti ignorira te ne iznosi zbog čega njezin nalaz nije doveo u sumnju nalaz vještakinje dr. Zavalić.

40. U vezi takvih žalbenih navoda prije svega se ukazuje i da je dr. Astrid Bokulić, specijalistica medine rada u svom nalazu od 20. ožujka 2017. dostavljenom po tuženiku, između ostalog, navela da je tužitelj nesposoban za rad koji zahtjeva dugo hodanje, dugo sjedenje, dugo stajanje, hodanje po neravnom terenu, učestalo penjanje i silaženje po stepenicama i ljestvama, čučanje, klečanje, guranje kolica, rad na samohodnim strojevima na mehanizirani pogon, dizalicama na mehanizirani pogon, tesarske radove, rad na visini i profesionalnog vozača, zatim da nije sposoban za poslove mesara za koje je školovan te da ne može raditi poslove koje je radio neposredno pred nesreću – poslove parketara, keramičara, oblaganja podova i zidova, održavanje i čišćenje zgrada, oblaganja PVC obloga, fugera u visokogradnji, na zaštiti žbuke, impregnaciji drva u zgradama, ugradnji prozora, vrata, okvira, regala, ali i da postoji preostala radna sposobnost za rad na drugim poslovima bilo s punim ili skraćenim vremenom koje poslove navodi tuženik u žalbi, a za koje poslove nije potrebna profesionalna rehabilitacija.

41. Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud taj dokaz nije ignorirao već je zatražio od sudske vještakinje dr. Marije Zavalić da se očituje na nalaz dr. Astrid Bokulić vezano za poslove za koje je ta liječnica ocijenila da ih tužitelj može obavljati, a što je ista i učinila u svom dopunjenom nalazu. Tako u odnosu na administrativne poslove, za koje, polazeći od poslova administratora prema srednjoškolskom programu za 2015. obuhvaćaju osnovne administrativne, uredske i tajničke poslove u trgovačkim društvima, javnim i državnim organizacijama i društvima, daktilografske poslove, poslove poslovnog dopisivanja i druge poslove navedene na stranici 6. njezinog nalaza od 7. svibnja 2025., vještakinja navodi da se ti poslovi ne mogu obavljati bez edukacije kao ni poslovi uz rad kompjutorom time da obavljanje tih poslova iziskuje i dugotrajno sjedenje, dok poslovi fotokopiranja koji uključuji i donošenje i odnošenja materijala nakon kopiranja do prostorija u kojima se nalaze tražitelji usluga zahtijeva ju dugotrajno stajanje i uredan sustav za kretanje, osobito funkciju donjih udova zbog čega ih tužitelj sa zdravstvenim tegobama koje ima ne može raditi ni u djelomičnom radnom vremenu čak niti uz prilagodbu. U odnosu na poslove telefoniste navodi da osim srednjoškolskog obrazovanja zahtijevaju i poznavanje stranih jezika, primjereno opće i stručno obrazovanje, povećanu snalažljivost, komunikativnost, točnost i odgovornost te da se taj posao obavlja pretežito sjedeći bez mogućnosti slobodnog ritma rada odnosno uzimanja pauza kad zbog artroze kuka tužitelj počinje osjećati bolove. Za poslove sortiranja na pošti i odlaganje u boksove navodi da se rade pretežito u stajaćem i sjedećem položaju pri tome ukazujući na posljedice rada satima u sjedećem položaju poglavito s aspekta posljedica na zglobove kuka i koljena. Jednako tako očitovala se i na poslove portira koji se također obavlja u pretežito sjedećem položaju gdje vodi evidenciju ulazaka i izlazaka ali i druge poslove koje se sastoje od obilaska prostora gradilišta, kontrole prostora i radi sigurnosti osoblja pri čemu se cijelo vrijeme opterećuje kuk sjedenjem, stajanjem i hodanjem čiji ritam ne može samostalno određivati, pri tome naglašavajući da se tužitelj zbog bolova mora odmarati u ležećem položaju i nositi peronalni aparat jer mu zapinje noga pri hodu.

42. Vještakinja sudske medicine dr. Zavalić dala je uvjerljive i životno logične razloge zbog kojih tužitelj uslijed zadobivenih ozljeda i njihovih posljedica ne može obavljati poslove u punom radnom vremenu pa ni u pola radnog vremena za koje dr. Astrid Bokulić ocjenjuje da ih tužitelj može obavljati s preostalom radnom sposobnošću obavljati, a koja, nasuprot mišljenju vještakinje Zavalić nije obrazložila, koje poslove po njezinoj ocjeni čine poslove za koje je dala ocjenu da ih tužitelj može obavljati , odnosno razloge zbog kojih smatra da ti navedeni poslovi ne zahtijevaju duže sjedenje, stajanje i hodanje, guranje kolica i dr. za koje oslove navodi da ih više nije u mogućnosti obavljati.

43. Kako je prvostupanjski sud nepostojanje preostale opće radne sposobnosti tužitelja utvrdio na način određen člankom 8. ZPP, dakle prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, te da ta činjenica nije dovedena u sumnju po tuženiku opetovanim isticanjem izvješća detektiva tvrtke Agram detektiv sa priloženim fotografijama tužitelja, jer niti izvješća, niti fotografije, protivno navodima žalbe, ne ukazuju da tužitelj hoda više od nekoliko minuta, da sjedi više od sat vremena, da vozi osobno vozilo duže od pola sata, da obavlja bilo kakav rad rukama u sjedećem položaju, da obavlja rad klečeći, čučeći ili u sagnutom položaju, na visini, a niti da obavlja ostale poslove koje nabraja dr. Astrid Bokulić i koji su navedenu u točki 40. ovog obrazloženja pa time nije dovedena u pitanje ni ocjena prvostupanjskog suda nalaza i mišljenja sudske vještakinje Zavalić kao objektivnog i stručnog.

44. Kraj takvog utvrđenog činjeničnog stanja činjenica da se tužitelj nije pokušao zaposliti i da se nije prijavljivao na zavod za zapošljavanje u Njemačkoj nije odlučna niti za ocjenu da li tužitelj ima pravo na imovinsku štetu s osnova izgubljene zarade od nastanka štetnog događaja do podnošenja tužbe, a nadalje pa ubuduće u vidu novčane rente na temelju odredbi članka 1095. stavka 1. i 2. ZOO jer to nije uvjet niti pretpostavka za ostvarenje prava na štetu koju trpi u vidu izgubljene zarade poglavito imajući u vidu težinu zaostalih posljedica uslijed zadobivenih tjelesnih ozljeda zbog kojih je utvrđeno da više nema opću radnu sposobnost.

45. Iskustveno je nelogično i gotovo neostvarivo da bi se tužitelj radi obavljanja nekih poslova koje obavlja za sebe, pri čemu se očito misli na poslove u kojima je tužitelj zatečen od strane detektiva (sjedi u caffe baru, vozi bicikl od mjesta caffe bara do kuće

- udaljenost manja od 3 km prema google maps, vozi automobil do dućana koji je udaljen od kuće manje od 20 minuta vožnje, gura ručna kolica u okviru dvorišta s jednog mjesta na drugo, pili daske na cirkularu izvjesno, nezabilježeno vremensko trajanje i hoda oko kuće) mogao uopće zaposliti i zarađivati za život, a kako to tvrdi tuženik u žalbi.

46. Visinu izgubljene zarade od 1.774,94 EUR prvostupanjski sud utvrdio je provedenim dokazom vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke Tomi Dlake dipl.oecc. koji je pak taj nalaz temeljio na podacima o prosječnoj mjesečnoj zaradi tužitelja ostvarenoj u vlastitom registriranom obrtu u 2006. i 2007. prije nastanka prometne nezgode 9. lipnja 2007. time da je prethodno na temelju pisanih isprava – rješenja Njemačkog mirovinskog osiguranja Bayer Süd od 29. ožujka 2010. utvrdio da tužitelj koji je obavljao obrt definiranim kao neznatna djelatnost, nije bio u obvezi plaćati doprinose za mirovinsko osiguranje, odnosno da nije obveznik plaćanja mirovinskog osiguranja zbog čega nije ni ostvario mirovinu te da ne prima nikakva davanja s osnova tog osiguranja, a kako to proizlazi iz potvrde Njemačkog mirovinskog osiguranja Bayer Süd od 8. kolovoza 2025., a isto tako da ne prima nikakvu naknadu za nezaposlene kako je to navedeno u potvrdi Savezne burze rada, Burze rada München od 19. ožujka 2019. Na temelju potvrde tužiteljevog zdravstvenog osiguranja AOK Bayern od 15. ožujka 2019. prvostupanjski sud utvrdio je i da tužitelj nije primao naknadu za bolovanje, a iz iskaza tužitelja da kao obrtnik nije ni mogao ostvariti naknadu na Saveznoj burzi rada. Ocijenivši nalaz i mišljenje tog sudskog vještaka sukladnim pravilima struke temeljenom na naprijed navedenim relevantnim ispravama nadležnih njemačkih tijela pa tako i na rješenjima Ureda porezne uprave u Münchenu iz kojih proizlazi visina ostvarenog ukupnog dohodka od obrta i da tužitelj nije bio obveznik plaćanja poreza na ostvarenu zaradu uz utvrđenje da je isti u cijelosti odgovorio na zadatak vještačenja te da je nalaz i mišljenje taj sudski vještak i usmeno detaljno razložio, prvostupanjski je sud ocijenio nepotrebnim provoditi novo vještačenje za okolnost izguljene zarade kako je to predložio tuženik.

47. Budući je tužitelj potraživao izgubljenu zaradu od 7. lipnja 2007. do 31. svibnja 2010. upravo u mjesečnom iznosu od 1.774,94 EUR što za 36 mjeseci iznosi ukupno 63.897,84 EUR, to je prvostupanjski usvojio taj tužbeni zahtjev dosuđujući tužitelju za naprijed navedeno razdoblje izgubljenu zaradu na temelju članka 1095. ZOO u tom iznosu te na temelju članka 1086. ZOO na svaki mjesečni iznos izgubljene zarade od 1.774,94 EUR obvezuje tuženika isplatiti zateznu kamatu od kraja idućeg mjeseca za tekući mjesec po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO., a od 7. lipnja 2010. pa ubuduće obvezuje tuženika plaćati tužitelju mjesečnu rentu u tom iznosu sa zateznom kamatom na dosjele mjesečne iznose rente od 10-og u mjesecu do isplate.

48. Osporavajući visinu dosuđene izgubljene zarade tuženik tvrdi da je ista temeljena na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju , počinjenim apsolutno bitnim povredama parničnog postupka iz članak 354. stavka 2. točke 6. i 11. ZPP i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Nastavno navodi da je prvostupanjski sud odbio izvesti sve po njemu predložene dokaze te da je temeljio odluku o visini izgubljene zarade na dokumentaciji dostavljenoj po tužitelju iako je osporavao vjerodostojnost i istinitost iste te isticao da je dostavljena dokumentacija ne odnosi na cijeli utuženi period . Navodi i da je prvostupanjski sud tu odluku temeljio na nalazu i mišljenju vještaka kojem je prigovarao i predlagao pribaviti predložene podatke i izvesti dokaz bilo dopunskim financijskim vještačenjem bilo novim financijskim vještačenjem što prvostupanjski sud nije učinio. Pri tome ističe da je tužitelj dostavio podatke o ostvarenoj zaradi samo za 2006. i 2007., a ne i za 2005. iako je obrt obavljao i toj godini insinuirajući da su ti dostavljeni podaci povoljniji za tužitelja. Stoga da je ostvarena i bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer prvostupanjski sud nije iznio razloge na istaknute prigovore tuženika te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer da su dostavljeni podaci i za 2005. to bi moglo dovesti do drugačijeg rezultata. Nisu pribavljeni ni podaci o zaradi koji bi ukazivali da je tužitelj radio i nakon 9. lipnja 2007. pa je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi članka 220. ZPP. Ukazuje da je prigovarao da tužitelj potražuje bruto izgubljenu zaradu što ne može tražiti nego samo neto izgubljenu zaradu pri tome ukazujući na rješenja o porezu na dohodak tvrdeći da iz tih rješenja proizlazi neto zarada nakon oporezivanja u iznosu od 9.931,00 EUR za 2006., a za 2007. 6.082.00 EUR, odnosno prosječno 941,94 EUR mjesečno u kojem smislu je i prigovarao nalazu i mišljenju vještaka koji prigovori nisu pravilno raspravljeni. Nastavno ističe da je iz dokaza vidljivo da tužitelj nema pravo na mirovinu jer nije uplaćivao odgovarajuće doprinose pa tvrdi da taj propust tužitelja ne može ići na njegov teret već da je bilo potrebno utvrditi koliku bi mirovinu tužitelj ostvario da je plaćao doprinose i za istu umanjiti izgubljenu zaradu. Nabraja dokaze koje je predložio da ih sud pribavi u svrhu utvrđenja izgubljene zarade te da mu je neprovođenjem istih onemogućeno raspravljanje i provođenje kontradiktornog postupka.

49. Iznesenim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju po prvostupanjskom sudu utvrđenu visinu izgubljene zarade tužitelja te visinu te zarade ovaj sud prihvaća kao pravilno utvrđenom budući je ista posljedica ocjene provedenih dokaza na način na koji je to sud obvezan člankom 8. ZPP te pravilnoj primjeni članka 220. ZPP.

50. Prije svega način na koji tuženik ocjenjuje rješenja o porezu na dohodak Ureda porezne uprave München za 2006. i 2007. u protivnosti su sa sadržajem samih tih rješenja i nalazu i mišljenju vještaka sudskog vještaka Tome Dlake koji je značaj tih rješenja pravilno prosudio sukladno njihovim sadržajima.

51. Tužitelj je u ponovljenom postupku dostavio potvrdu Savezne burze rada, Burze rada München od 12. ožujka 2019. u izvorniku i ovjerenom prijevodu iz koje je razvidno da ne prima nikakvu naknadu kao nezaposlena osoba, te potvrdu DRV Bayern Süd kao nositelja njegovog socijalnog mirovinskog osiguranja od 8. kolovoza 2025. kojom se potvrđuje da tužitelju nije isplaćena bilo kakva mirovina.

52. Imajući u vidu sve naprijed utvrđene činjenice po ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud pravilno ocijenio kao nepotrebnim pribavljati dokaz „o prosječnoj plaći na poslovima koje tužitelj može obavljati u okviru preostale radne sposobnosti“ kad je utvrđen opći gubitak njegove radne sposobnosti, zatim tražiti dostavu mjerodavnog prava o propisima koji reguliraju obvezu plaćanja mirovinskog osiguranja u Republici Njemačkoj za nositelje obrta i propise o mjerodavnom pravu i propisima koji reguliraju visinu obveznih poreza i doprinosa koji moraju plaćati nositelji obrta jer ta činjenica nije ni odlučna za ocjenu visine izgubljene zarade dok je obveza plaćanja poreza razvidna iz dostavljenih poreznih rješenja za 2006. i 2007., a od po tuženiku nekih predloženih dokaza prvostupanjski sud je već raspolagao pa tako i o podatku o tome da li je tužitelj ostvario pravo na mirovinu ili naknadu za nezaposlene ili naknada za bolovanje, dok je dokaze o tome da li je tužitelj koristio prava i postupke za ostvarenje prava na profesionalnu rehabilitaciju te da li se tužitelj redovno prijavljuje na Zavod za zapošljavanje, u utvrđenim okolnostima da tužitelj nije prijavljen na Burzu rada i da je utvrđen gubitak radne sposobnosti za bilo koje poslove , i po ocjeni ovog suda nepotrebno pribavljati. Izgubljena zarada tužitelja utvrđena je na bazi prosječno ostvarene mjesečne zarade kroz 17 mjeseci prije štetnog događaja (9. lipnja 2007 .) što je po ocjeni ovog suda dovoljno relevantno razdoblje za ocjenu visine izgubljene zarade pa stoga ni podatak o zaradi u 2005. u kojoj je tužitelj registrirao obrtničku djelatnost nije odlučan za utvrđenje te sporne činjenice.

53. Kao što je već prethodno rečeno, na prvostupanjskom sudu je da odluči koje će od predloženih dokaza provesti radi utvrđenja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP), a isto tako i da odlučne činjenice za predmet spora utvrdi na temelju ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza u njihovoj ukupnosti kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka time da je dužan stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima, pa stoga postupajući po tim ovlasti uz ocjenu ovog suda da je sud prvog stupnja opravdao stečeno uvjerenje s izvjesnošću koja otklanja svaku razumnu sumnju u istinitost stečenog uvjerenja, prvostupanjski sud nije povrijedio ni jedno procesno pravo na štetu tuženika pa tako nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP, a niti je je povrijedio načelo kontradiktornosti na štetu tuženika.

54. Ovaj sud ne nalazi ostvarenom ni bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 338. stavka 4. ZPP jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o svim bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika, kao i sve ostalo što je citiranom zakonskom odredbom propisano da obrazloženje presude mora sadržavati.

55. Time što tuženik nije zadovoljan činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda smatrajući da je možda istinito što on misli da bi moglo biti istinito ne može se podvesti pod žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a niti posljedično pod pogrešnu primjenu materijalnog prava.

56. Međutim osnovano tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud obvezavši tuženika da tužitelju na dosuđenu izgubljenu zaradu u iznosu od 63.897,84 EUR plati i zateznu kamatu na svaki mjesečni iznos izgubljene zarade od zadnjeg dana u mjesecu za prethodni mjesec počev od izgubljene zarade lipanj 2007. pa do 31. svibnja 2010. na temelju članka 1086. i članka 29. stavka 1. ZOO, pogrešno primijenio materijalno pravo budući je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 12. stavak 4. ZOOP kao lex specialis u odnosu na ZOO kao općem propisu obveznog prava o kojoj primjeni se ovaj sud već izjasnio u prethodnom dijelu ovog obrazloženja. Primjenom te zakonske odredbe tuženik je zateznu kamatu na izgubljenu zaradu za razdoblje od 9. lipnja 2007. do 31. svibnja 2010. u obvezi platiti od dana podnošenja odštetnog zahtjeva odnosno tužbe koja je podnesena 7. lipnja 2010., a ne od nastanke štete kako to dosuđuje prvostupanjski sud, a što konkretno znači da je u obvezi zateznu kamatu na izgubljenu zaradu u iznosu od 62.122,90 EUR platiti od 7. lipnja 2010., a na iznos od 1.774,94 EUR od 31. lipnja 2020. od kojeg dana je na taj iznos izgubljena zarada za mjesec svibanj 2010. i zahtijevana.

57. Prigovor zastare koji se odnosi na zahtijevanu stopu zatezne kamate na mjesečnu izgubljenu zaradu i mjeseče iznose rente s tog osnova, koju je tužitelj u tužbi zahtijevao po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju ovaj sud ocjenjuje neosnovanim budući je promjena kamatne stope posljedica s jedne strane zakonskih promjena u pogledu stope zatezne kamate u odnosu na devize, a potom i stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 57/22 i 88/22) zbog čega se radi o nepravoj preinaci tužbe u kojem slučaju se zastara prekida već podnošenjem tužbe u kojoj je i zahtijevana zatezna kamata, a što je u skladu i s, po ovom sudu prihvaćenim, pravim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim na sjednici od 27. svibnja 2024., dok bi protivno, po tuženiku isticano pravno shvaćanje o nastupu zastare, predstavljalo povredu prava tužitelja na pristup sudu kao aspektu prava na pravično suđenje koje zahtijeva izbjegavanje pretjeranog formalizma koji bi utjecao na poštenost postupka.

58. Zbog činjenica da je u izreci navedena obveza tuženika plaćati rentu s osnove tuđe pomoći i njege kao i rentu s osnove izgubljene zarade do iscrpljenja limita osiguranja od 3.500.000,00 kn odnosno 464.529,83 EUR, izreku prvostupanjske presude ne čini neodređenom kako to tvrdi tuženik u žalbi niti to čini prvostupanjsku presudu nezakonitom. Međutim u pravu je tuženik kada navodi da izreka presude u odnosu na dospijeće mjesečnih iznosa rente s osnova izgubljene zarade nije dovoljno određena budući je nejasno za koji mjesec renta dospijeva 10-og u mjesecu što je ovaj sud primjenom članka 373. ZPP djelomičnim preinačenjem izreke u točki II. i IV. pobijane presude u tom dijelu ispravio na način da rente s osnove tuđe pomoći i izgubljene zarade dospijevaju do 10-og u mjesecu za protekli mjesec te i zatezna kamata na dospjele iznose rente od 10-og u mjesecu za protekli mjesec.

59. Imajući u vidu sve naprijed izneseno ovaj sud je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP djelomično odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu točke III. izreke kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 63.897,84 EUR sa zateznom kamatom na iznos od 62.122,90 EUR od 7. lipnja 2010. do isplate i na iznos od 1.774,94 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate te u dijelu točke IV. kojim je naloženo tuženiku plaćati tužitelju mjesečnu rentu u iznosu 1.774,94 EUR počevši od 7. lipnja 2010. pa ubuduće do iscrpljenja svote osiguranja po polici osiguranja od automobilske odgovornosti broj 08051313594 u iznosu od 464.529,83 EUR sa zateznom kamatom od svakog 10-og u mjesecu, dospjele obroke odjednom sa zateznom kamatom na dosjele, a neplaćene iznose rente od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate sve po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO preinačivši tu točku određenjem da se nalaže tuženiku zateznu kamatu na dospjele mjesečne iznose rente plaćati do 10-og u mjesecu za protekli mjesec. Na temelju članka 373. točke 3. ZPP ovaj sud je djelomično preinačio točku III. izreke u dijelu kojim je tužitelju dosuđena zatezna kamata na mjesečne iznose rente od 1.774,94 EUR dospjele u razdoblju od 31. srpnja 2007. do 6. lipnja 2010. te je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev.

U odnosu na troškove

60. Odluku o obvezi tuženika da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 140.700,12 EUR, a koji iznos se sastoji o troškova za priznate parnične radnje pobrojane u točki 136. do 140. pobijane presude, prvostupanjski sud temelji na članku 154. stavku 5. u vezi članka 155. ZPP.

61. Tuženik osporava odluku o parničnom trošku prije svega posljedično osporavanju odluke o glavnoj stvari, a nastavno tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25 – dalje u tekstu: Tarifa) kada je primjenom članka 8. točke 1. te Tarife tužitelju dosudio trošak za čak 17 podnesaka na koji način je tuž itelju nezakonito dosuđen trošak u iznosu od 40.952,00 EUR, odnosno s PDV-om 51.190,00 EUR. Ukazuje i na ostvarenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer zbroj pojedinačno priznatih troškova za zastupanje bez PDV-a iznosi 101.592,00 EUR dok je tužitelju prvostupanjski sud priznao 107.852,00 EUR bez PDV-a. Iznosi razloge zbog kojih smatra da određivanje troškova prema Tarifi koja je na snazi u vrijeme odlučivanja o troškovima na temelju vrijednosti boda od 2,00 EUR kako je to određeno u Tbr. 52. točki 3. Tarife smatra nezakonitim i u protivnosti sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava pozivajući se na presudu u predmetu Čolić protiv Hrvatske u kojem kao i u predmetu O i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske je povrijeđeno pravo na uživanje vlasništva zbog prekomjernih troškova parničnih troškova i do ograničenja prava na pristup sudu . Tvrdi da mu je osporenom presudom stoga povrijeđeno pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. Ustava RH i člankom 1. Protokola.

62. Ocjenjujući žalbene navode od odlučnog značaja sukladno članku 375. stavku 1. ZPP prije svega valja navesti da neosnovano tuženik u žalbi osporava vrijednost boda primijenjenog prilikom odmjeravanja naknade troškova za zastupanje u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj: 138/23 i 107/25 - dalje u tekstu: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka i za radnje koje su poduzete prije izmijene vrijednosti boda.

62.1. Odredbom Tbr. 52. stavkom 3. Tarife određeno je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

62.2. Odredbom Tbr. 54. Tarife propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio članak 155. stavak 2. ZPP i Tbr. 52. stavak 3. Tarife kada je tužitelju dosudio naknadu troškova postupka prema toj vrijednosti boda.

62.3. Ovo pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u većem broju njihovih odluka (Rev 562/2024-2 od 7. svibnja 2024. i Rev 1331/2024-2 od 17. travnja 2025.) i tamo navedenoj sudskoj praksi tog Suda.

62.4. Neosnovano tuženik tvrdi da je Tarifa pogrešno primijenjena stoga što je riječ o propisu koji u skladu s člankom 90. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske ne može imati povratno djelovanje. Drugostupanjski sud primjećuje da je i sam tuženik u zahtjevu za naknadu troškova postupka zahtijevao naknadu troškova prema vrijednosti boda iz Tarife i za radnje koje je njegov punomoćnik u osobi odvjetnika poduzeo prije stupnja na snagu Tarife.

62.5. Tarifni broj 52. stavak 3. Tarife bio je predmetom ispitivanja njegove zakonitosti povodom zahtjeva za ocjenu zakonitosti kojeg je između ostalih podnio i sam tuženik pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-55/2024-21 od 18. srpnja 2025. odbijen zahtjev za ocjenu zakonitosti, a mjerodavni razlozi te odluke glase:

„23. Prema ocjeni Suda, navedena odredba je prijelazne naravi, što znači da sama po sebi ne može imati povratno djelovanje koje zabranjuje članak 90. stavak 4. Ustava. Odredba je usmjerena sudu odnosno drugom tijelu koje odlučuje o troškovima zastupanja, dakle prije donošenja te odluke ni jedna stranka nije stekla neko pravo niti joj je naređena bilo kakva obveza, u kojem kontekstu bi se uopće moglo govoriti o povratnom djelovanju.

24. U ocjeni zakonitosti sporne odredbe treba sagledati Tbr. 52. u cijelosti. Tako je propisano da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade (stavak 1.) te da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade (stavak 2.). Dakle, odnos odvjetnika i stranke koju zastupa je reguliran stavkom 1. i 2. te drugim odredbama Tarife.

25. Sporni stavak 3. Tar. br. 52. Tarife/23 se odnosi na odluku suda (odnosno drugog tijela) kojom se odlučuje o troškovima postupka. Ta odluka može biti u korist ili na štetu stranke koja je pokrenula postupak i prilikom pokretanja postupka imala mogućnos t kalkulirati s (očekivanim) troškovima postupka. Suprotna strana u postupak ulazi u pravilu protiv svoje volje i na poziv suda (odnosno nadležnog tijela) pa prema tome odluku o upuštanju u postupak u pravilu ne zasniva na kalkulaciji troškova postupka. Osim toga, ni jedna stranka u trenutku upuštanja u postupak odnosno u tijeku postupka ne može sa sigurnošću predvidjeti ishod postupka niti znati koje će troškove sud odnosno drugo tijelo priznati kao opravdane. Prema tome, predvidljivost troškova postupka prilikom pokretanja postupka, odnosno u tijeku postupka (koji će eventualno biti dosuđeni na kraju postupka) ne može se smatrati legitimnim očekivanjem (pa da bi se eventualno moglo govoriti o kvazi-retroaktivnom djelovanju sporne odredbe).“

62.6. Pri tome se ukazuje se tuženiku da je u skladu s člankom 10. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24) pravomoćna presuda suda kojom se odlučuje o zakonitosti općeg akta obvezna za sve.

62.7. Imajući u vidu procesnu poziciju tuženika u predmetnom sporu promašeno je pozivanje tuženika sa sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (Čolić protiv Hrvatske br. Zahtjeva 28963/10 i dr.) jer se predvidivi troškovi u ovakvom složenom predmetu za naknadu štete ne mogu smatrati legitimnim očekivanjima prilikom podnošenja tužbe tužene strane čija procesna pozicija nije temeljena na njezinoj volji i na legitimnim očekivanjima s aspekta članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, poglavito imajući u vidu odredbu članka 155. ZPP stavka 1. ZPP prema kojoj će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, a stavkom 2. te odredbe ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi.

63. Osnovano tuženik ukazuje da je protivno Tbr. 8. točki 1. Tarife kojim je određeno da odvjetniku pripada nagrada za četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku kao za tužbu po Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8. Tarife, a da je tužitelju priznat trošak za 17 obrazloženih podnesaka o čemu će ovaj sud odlučujući od troškovima postupka primjenom članka 166. stavka 2. ZPP voditi računa, a isto tako voditi će računa o navodima žalbe u kojima tuženi tvrdi da je tužitelj već pravomoćno odbijen za trošak postupka u iznosu od 112.871,87 kuna ranijom prvostupanjskom presudom posl.broj: 1/2019 91 od 14. veljače 2020.

64. Prvostupanjski je sud, ocijenivši da tužitelj nije uspio u sporu u razmjerno neznatnom dijelu primjenom članka 155. ZPP priznao troškove zastupanja za parnične radnje i u iznosima navedenim u točki 136. obrazloženja pobijane presude u ukupnom iznosu od 134.815,00 EUR, zatim troškove s osnove plaćenih predujmova za medicinska vještačenja, prometno tehničko vještačenje i troškova svjedoka u ukupnom iznosu od 1.806,88 EUR (točka 137. obrazloženja), troškova plaćenih prijevoda s njemačkog na hrvatski u ukupnom iznosu od 2.735,56 EUR (točka 138. obrazloženja) troškove potvrde liječnika obiteljske medicine od 15,46 EUR (točka 139.) i sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od 1.327,22 EUR (točka 140.) te mu te priznate troškove dosuđuje u ukupnom iznosu od 140.700,12 EUR sa zateznom kamatom od dana donošenja presude 4. studenog 2025. do isplate primjenom članka 151. stavka 3. ZPP i po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO. Nepotrebnim za vođenje parnice prvostupanjski je ocijenio zahtijevane troškove za parnične radnje i u iznosima navedenim u točki 143. obrazloženja u ukupnom iznosu od 25.248,75 EUR za stoga za taj iznos odbija tužitelja sa zahtjevom za naknadu troškova.

65. Budući da je tužitelj uspio u ovoj parnici u omjeru od 96%, a što predstavlja ukupni uspjeh kako s kvalitativnog tako i kvantitativnog aspekta poglavito imajući u vidu da je tuženik pojedine iznose naknade štete plaćao tužitelju tijekom prvostupanjskog postupka te je i obvezan na plaćanje zatezne kamate na te plaćene iznose od dana zakašnjenja do isplate, kao i da se djelomični uspjeh tuženika odnosi na tijek dosuđene zatezne kamate kao sporednog potraživanja koje se sukladno članku 35. ZPP ne uzimaju u obzir kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, to je valjalo primijeniti odredbu čl. 154. st. 5. ZPP kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, i dosuditi tužitelju sve troškove koje je ovaj sud ocijenio potrebnim za vođenje parnice sukladno članku 155. ZPP.

66. Pri utvrđivanju troškova na koje tužitelj ima pravo ovaj sud rukovodio se prije svega odredbom članka 155. ZPP te je u odnosu na troškove zastupanja primijenio Tarifu, u odnosu na sudske pristojbe Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13, 110/15., 118/18. i 51/23.; dalje u tekstu: ZSP) vodeći računa plaćenim stvarnim izdacima potrebnih za vođenje parnice, polazeći pri tome od vrijednosti predmeta spora i zahtjeva za naknadu troškova tužitelja.

67. Potrebnim za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP ocijenjeni su zahtijevani troškovi tužitelja za sastav tužbe od 7. lipnja 2010. prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife u iznosu od 3.038,00 EUR uz pripadajući PDV prema Tbr. 42. Tarife (ukupno: 3.797,50 EUR), trošak zastupanja po punomoćniku na ročištima 18. studenog 2010., 23. ožujka 2013. i 7. studenog 2013. primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife u iznosima od po 3.038,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 3.797,50 EUR) za svako ročište, trošak zastupanja odvjetnika na ročištima 19. srpnja 2021. i 26. svibnja 2022. primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife u iznosima od po 3.060,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 3.825,00 EUR) za svako ročište i trošak zastupanja odvjetnika na ročištima 28. siječnja 2016., 28. lipnja 2017., 26. ožujka 2018., 6. lipnja 2018., 22. siječnja 2019., 13. svibnja 2019., 24. listopada 2019., 13. siječnja 2020., 14. ožujka 2025., 17. srpnja 2025. i 23. rujna 2025. primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife u iznosima od po 3.130,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 3.912,50 EUR) za svako ročište, trošak pristupa na ročište 15. studenog 2011., 28. studenog 2013, 26. ožujka 2015., 15. rujna 2016. i 28. kolovoza 2025 . primjenom Tbr. 9. toč. 5. Tarife u iznosu od po 100 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 125,00 EUR). Također, prema ocjeni ovoga suda tužitelju za trošak pristupa na ročište 4. veljače 2025. pripada trošak prema Tbr. 9. toč. 4. Tarife u iznosu od 100,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 125,00 EUR) jer je isto odgođeno prije nego su se stranke upustile u raspravljanje.

67.1. Tužitelju nadalje pripada pravo na trošak sastava podneska od 5. travnja 2011. i 23. prosinca 2013. primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife u iznosu od po 3.038,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 3.797,50 EUR), trošak sastava obrazloženog podneska od 5. svibnja 2018. i 20. svibnja 2025. primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife u iznosu od po 3.130,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 3.912,50 EUR) za svaki podnesak te trošak sastava podneska od 1. lipnja 2016. primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife u iznosu od 200,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 250,00 EUR).

67.2. Imajući u vidu da je Tbr. 8. Tarife u točki 1. određeno da odvjetniku pripada nagrada za četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku kao za tužbu po Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8. , a točkom 3. te odredbe da za sastavljanje obrazloženih podnesaka izvan Tbr. 8. toč. 1. odvjetniku pripada 50 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 100 bodova, to tužitelju za sastav obrazloženih podnesaka od 17. studenog 2010. kojim se očitovao na odgovor na tužbu, podneska od 22. svibnja 2013., 1. lipnja 2016., 18. listopada 2016., 19. rujna 2017., 27. kolovoza 2019., 19. listopada 2015., 22. srpnja 2021., 13. lipnja 2022., 15. ožujka 2023., 18. travnja 2023., 21. ožujka 2024., 7. listopada 2024., 17. veljače 2025. i 21. kolovoza 2025., pripada nagrada primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife u iznosu od po 200,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 250,00 EUR) za svaki podnesak, a ne primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife kako je to tužitelj zahtijevao za većinu od navedenih podnesaka i na što osnovano upire tuženik u žalbi (tako i VSRH Rev-933/2022 od 17. ožujka 2025.). Nadalje, tužitelju za trošak sastava podneska od 12. svibnja 2023. i 25. travnja 2012. pripada nagrada prema Tbr. 8. toč. 4. Tarife u iznosu od po 50,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 62,50 EUR) za svaki podnesak, jer se radi o ostalim podnescima na koje odvjetnik ima pravo 25% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 25 bodova, pa stoga tužitelj nema pravo na zatraženi iznos na te podneske od 200,00 EUR uz pripadajući PDV.

67.3. Prema ocjeni ovoga suda tužitelj nema pravo na trošak sastava podneska od 26. ožujka 2018. budući je isti predao neposredno na ročištu, pa navedeni podnesak nije potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

67.4. U odnosu na žalbene navode da je tužitelj već pravomoćno odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od 112.871,87 kuna (14.980,67 EUR) ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tužitelju nije priznao troškove postupka za koje je tužitelj već pravomoćno odbijen osim troška za sastav podneska od 25. ožujka 2015., pa je tužitelja sa zahtjevom za na naknadu troškova tog podneska valjalo odbiti.

67.5. Ovdje valja posebno istaknuti da je ovaj sud obračunao trošak prema zadnjoj naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 207.915,73 EUR, time da je pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog pravo vodio računa da se u smislu odredbe članka 164. stavka 1. ZPP o naknadi troškova odlučuje na određeni zahtjev stranke, odnosno u okviru zahtjeva za naknadu troškova tužitelja.

67.6. Iz naprijed navedenih razloga tužitelj ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka po osnovi poduzetih parničnih radnji u postupku u ukupnom iznosu od 86.172,50 EUR.

67.7.Pored navedenih troškova, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj ima pravo na ukupni trošak provedenih vještačenja i pristupa svjedoka u iznosu od 1.806,88 EUR, naknadu troškova plaćenih prijevoda s njemačkog na hrvatski jezik u iznosu od 2.735,56 EUR, trošak naknade izrade potvrde liječnika obiteljske medicine od 22.11.2010. u iznosu od 15,46 EUR i ukupni trošak na ime sudskih pristojbi u iznosu od 1.342,58 EUR. Kada se zbroji trošak parničnog postupka po osnovi poduzetih i priznatih parničnih radnji u postupku i ostali gore izneseni troškovi proizlazi da tužitelj ima pravo na trošak postupka u ukupnom iznosu od 92.057,62 EUR.

68. Stoga je valjalo djelomično odbiti i djelomično uvažiti žalbu tužitelja i primjenom čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP djelomično potvrditi toč. V. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 92.057,62 EUR te istu preinačiti u preostalom dijelu i odbiti tužitelja sa daljnjim zahtjevom za naknadu troškova za iznos od 48.642,50 EUR sa zahtijevanom zateznom kamatom.

69. Budući da je tužitelj sa žalbom uspio djelomično u odnosu na odluku o glavnoj stvari izraženo u postotku 9,10 %, a da se djelomični uspjeh u odnosu na trošak postupka odnosi na sporedno potraživanje koje se u smislu članka 35. ZPP ne uzimaju u obzir kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, te da je vrijednost spora u žalbenom postupku 207.915,73 EUR budući tuženik pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, a koju vrijednost predmeta spora je naznačio tužitelj pravilnom primjenom članka 35., 36. i 37. ZPP, to tuženiku u tom postotku pripada trošak žalbenog postupka koji se odnosi na sastav žalbe u iznosu od 4.890,63 EUR sukladno Tbr.10. točke 1. Tarife i Tbr. 46. Tarife te pristojbe na žalbu u iznosu od 663,61 EUR (ukupno 5.554,24 EUR, pa je iz navedenih razloga odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 2. ZPP ovaj sud obvezao tužitelja da tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 505,44 EUR.

70. Kako tuženik troškove žalbenog postupka zahtjeva u iznosu od 11.601,11 EUR pogrešno temeljeći vrijednost predmeta spora u žalbenom postupku u iznosu limita osiguranja u iznosu od 465.529,83 EUR, to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe iznad dosuđenog iznosa od 505,44 EUR valjalo odbiti, odnosno valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 11.095,67 EUR.

71. O zahtjevu tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu odlučeno je primjenom članka 155. ZPP kao nepotrebnom za ishod žalbenog postupka.

U Varaždinu 18. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer