Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-310/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, sutkinje Lane Putrić izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Laliću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, broj P-818/2025-8 od 8. siječnja 2026., dana 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, broj P-818/2025-8 od 8. siječnja 2026.

- u dijelu pod stavkom I. izreke kojim se utvrđuje ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu od 29. lipnja 2007., broj ugovora: 2402006-1031262160/51404627- 5103604712, sklopljenim između stranaka, koji glasi: „Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke” te čl. 8. st. 2. glasi: „...za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu se vršiti promjene ugovorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.”

- u dijelu pod stavkom II. izreke.

II. Prihvaća se žalba tuženika kao djelomično osnovana te se preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci, broj P-818/2025-8 od 8. siječnja 2026. u dijelu pod stavkom I. izreke kojim je utvrđen ništetnim članak 8. stavak 1. istog ugovora i sudi: Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnom odredbe čl. 8. st. 1. Ugovora o kreditu od 29. lipnja 2007., broj ugovora: 2402006-1031262160/51404627- 5103604712, sklopljenog između stranaka, koja glasi: „Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 7,990% godišnje.”

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje odluka o troškovima postupka sadržana pod stavkom III. izreke presude Općinskog suda u Rijeci, broj P-818/2025-8 od 8. siječnja 2026. za iznos od 2.087,42 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 8. siječnja 2026. do isplate.

II. Uvažava se žalba tuženika kao djelomično osnovana te se preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana pod stavkom III. izreke presude Općinskog suda u Rijeci, broj P-818/2025-8 od 8. siječnja 2026. za iznos od 79,63 EUR i rješava:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 79,63 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 8. siječnja 2026. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu od 29. lipnja 2007., broj ugovora: 2402006-1031262160/51404627-5103604712, sklopljenog između stranaka, koja glasi: „Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke”, odredba čl. 8. st. 1. Ugovora koji glasi koji glasi: „Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 7,990% godišnje.” te odredba čl. 8. st. 2. Ugovora koja glasi: „...za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu se vršiti promjene ugovorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“(stavak I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.443,86 EUR, i to sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci (stavak II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.167.05 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, a tekućim od presuđenja do isplate (stavak III. izreke).

2. Prvostupanjsku presudu pravovremeno izjavljenom žalbom, pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud preinači predmetnu presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu tuženika nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 29. lipnja 2007. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 33.280,00 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 2. istog ugovora (l.s.5), a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 144 mjeseci. U čl. 8. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 7,990 % godišnje koja je promjenjiva odnosno ugovoreno je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu sa važećim odlukama banke. U čl. 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 144 mjesečna anuiteta u iznosu kunske protuvrijednosti 360,06 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro-računa banke. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju tuženika za CHF koji je na dan isplate kredita iznosio 1 CHF= 4,407494 HRK. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope.

6. U žalbenoj fazi postupka sporno je ima li se tužitelj pravo pozivati na presude iz postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa, radi li se o nepoštenim ugovornim odredbama s obzirom da je tužitelj bio upoznat da se radi o ugovaranju s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, te je li u odnosu na utuženi iznos nastupila zastara, te od kad teku zatezne kamate na utuženi iznos .

7.1. Prvostupanjski sud ističe da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje tuženik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pri čemu prije zaključenja takvog ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, a što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope. Na taj je način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP iz 2007. ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje: ZZP/07) i to odredbama čl. 96. i 97. istog. Tom presudom odbijene su revizije u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.

7.2. Što se tiče valutne klauzule u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) Trgovački sud u Zagrebu je presudom pod brojem P -1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.,a u odnosu na koju su odbijene revizije presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog, utvrdio da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te u istima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, dakle u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, i to tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredite kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

8. Prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 502. a i 502 c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP) zaključuje da tužitelj ostvaruje pravo na zaštitu svog potrošačkog interesa pa u tom dijelu prigovor tuženika ocjenjuje neosnovanim.

9. Kako je radi utvrđenja visine pretplaćenih iznosa prvostupanjski sud proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da je ukupan zbroj plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjene kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu, uzimajući u obzir početnu ugovorenu kamatnu stopu, iznosi 646,66 EUR, dok preplata na ime tečaja u CHF iznosi 3.065,62 EUR, pa je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), uz primjenu čl. 1115. ZOO, sud prvog stupnja dosuđuje te iznose tužitelju, s obrazloženjem da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, s zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja.

10. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud ističe da je odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno u konkretnom slučaju a za dio tražbine koji se odnosi na pretplatu na ime tečaja u CHF, koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a za dio tražbine koji se odnosi na pretplatu na ime promjenjive kamatne stope od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., te kako se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, to zaključuje da je tužba od 10. lipnja 2019. podnesena unutar zastarnog roka.

11. U žalbi tuženik opširnim žalbenim navodima u bitnom tvrdi da se prvostupanjski sud ne može pozivati na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te da je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorn ih odredbi sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja. S tim u vezi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i ocijenio iskaze svjedokinje LĐ i tužitelja. Ustraje na prigovoru zastare, a žalbenim navodima osporava i tijek dosuđenih zateznih kamata. Zaključno traži trošak žalbenog postupka.

12.1. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

12.2. Nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Nije ostvarena niti relativno bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP jer je obrazloženje presude o odlučnim činjenicama u skladu s provedenim dokazima te je prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu odredbe čl. 8. ZPP dao jasno i dostatno obrazloženje zbog čega tužbeni zahtjev smatra osnovanim .

12.3. U odnosu na žalbeni razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 502.c ZPP, tuženiku se ukazuje da postoji ustaljena sudska praksa oko učinka odluke u kolektivnom sporu koja obvezuje sud i u ovom parničnom postupku, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, na temelju čl. 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

12.4. S druge strane, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa stranaka, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženik mogao tvrditi, te mu je sud morao omogućiti dokazivanje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nije utvrdio konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, iz iskaza svjedokinje LĐ proizlazi da se djelatnica banke konkretnog ugovora i osobe tužitelja ne sjeća, te je u osnovi govorila o općenitom pristupu u ophođenju sa klijentima banke prilikom zaključenja ugovora o kreditu, zbog čega nije iznijela jesu li, i ako jesu, tužitelju bile dane potpune i jasne obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom.

12.5. U odnosu na tvrdnje tuženika o pogledu ocjene iskaza tužitelja na okolnost danih obavijesti od strane tuženika u pogledu naravi, rizika i posljedica osporenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu, valja reći da se tužitelj već samim podnošenjem tužbe i činjeničnim navodima jasno opredijelio te u svom iskazu ponovio da mu tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije pružio dovoljno potrebnih informacija i obavijesti o rizicima vezanom za zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF i rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu, koji je skočio za više od 50% od početno ugovorenog, niti ga je prije zaključenja ugovora informirao o načinu promjene kamatne stope, dakle o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

12.6. Međutim, prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pravni doseg ranije citiranih presuda proizašlih iz spora radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača primijenio i na ugovornu odredbu iz čl. 8. st. 1. Ugovora o kreditu od 29. lipnja 2007., broj ugovora: 2402006-1031262160/51404627- 5103604712, sklopljenog između stranaka, koja glasi: „Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 7,990% godišnje. Dakle, prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl. 8. st. 1. Ugovora o kreditu koji se odnosi na utvrđenu početnu kamatu, a ne na ugovaranje načina promjene kamatne stope u skladu s odlukom tuženika, što je ugovoreno čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu, presude donesene u kolektivnom sporu nemaju obvezujući učinak pa je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio zahtjev u tom dijelu pozivajući se na presudu iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača.

13. Slijedom navedenog, nije doveden u sumnju zaključak suda da tužitelj kao potrošač ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platio bez pravne osnove (članak 1111. ZOO), kako je to i zaključio prvostupanjski sud te pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi tijeka kamata i primjenu odredbe 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, reafirmirana i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojoj s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

14.1. Nadalje, u pogledu istaknutog prigovora zastare od strane tuženika, kojeg tuženik ponavlja i u žalbi, valja reći kako niti navodima žalbe isti nije uspio dovesti u sumnju utvrđenja koja je u tom pravcu iznio sud prvog stupnja i koja ovdje stoga prihvaća i ovaj sud. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz čl. 323. st. 1. ZOO, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO, a koji u konkretnom slučaju teče od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe.

14.2. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

14.3. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

14.4. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe tražbina tužitelja nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presuda donesenih povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe 10. lipnja 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO za zastaru novčane tražbine tužitelja, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

15. Cijeneći naprijed navedeno, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč 3. ZPP odlučiti kao pod stavkom I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.

16. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP, međutim u vezi zahtjeva tužitelja za naknadu preliminarnog vještačenja treba reći da ovaj sud prihvaća žalbene navode tuženika da u situaciji kad je tužitelju priznat trošak provedenog sudskog vještačenja radi izračuna visine potraživanja, tužitelju ne pripada i trošak tzv. preliminarnog izračuna visine tužbenog zahtjeva koji je načinjen po zahtjevu tužitelja prije pokretanja parničnog postupka, jer se ne radi o trošku koji je nužan za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1111/2024 od 23. listopada 2024.). Stoga je ovaj sud djelomično odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio odluku o troškovima postupka za iznos od 2.087,42 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 8. siječnja 2026. do isplate, a djelomično uvažio žalbu tuženika i preinačio odluku o troškovima postupka na način da je odbio zahtjev tužitelja za iznos od 79,63 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 8. siječnja 2026. do isplate, te na temelju čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP odlučio kao pod stavkom I. i II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

17. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer je sa žalbom uspio samo u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, te je pozivom na čl. 154. st. 5. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP odlučeno kao pod stavkom III. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

U Varaždinu 18. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer