Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-195/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun u pravnoj stvari tužitelja ĆN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Crnković i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 9. listopada 2025. broj P-7251/2024-5, dana 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 9. listopada 2025. broj P-7251/2024-5.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 603,41 EUR sa zateznom kamatom od 18. rujna 2007. do isplate, te je pod toč. II. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 526,54 EUR sa zateznom kamatom od 9. listopada 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pobija tuženica radi bitnih povreda iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na isplatu iznosa od 603,41 EUR sa zateznom kamatom od 18. rujna 2007. koji je plaćen tuženici s osnova troška obrade kredita (tzv. ulazne naknade) koja je ugovorena u čl. 5. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 066-297/2007 od 5. rujna 2007., te nesporne činjenice da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kredita 17. rujna 2007. u iznosu od 603,41 EUR, te spornih činjenica koje se odnose na pitanje da li je navedena odredba Ugovora o kreditu nepoštena (ništetna) i da li je nastupila zastara za restitucijski zahtjev s osnova onog što je plaćeno tuženici po tom osnovu, ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je u Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 066- 297/2007 koji je sklopljen 5. rujna 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika, ČN kao sudužnice i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) ugovoreno u čl. 5. da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao za dovršetak obiteljske kuće u kojoj živi s obitelji i da ista nikada nije služila za obavljanje profesionalne djelatnosti, da su djelatnici tuženice pripremili ugovor koji mu je dan na potpis, da mu je isplaćeni kredit umanjen za iznos tzv. ulazne naknade, da mu nije obrazložena sporna ugovorna odredba niti je tražio pojašnjenje, pri čemu mu je ta vrsta kredita od djelatnika tuženice ponuđena kao najpovoljnija

- da sud prihvaća vjerodostojnim iskaz tužitelja u kojem navodi da se radilo o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi na čiji sadržaj nije mogao utjecati , te da je sporna odredba bila sastavni dio tipskog ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati

- da nije osnovan prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je ništetnost utvrđena tek u ovom postupku to zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) nije protekao,

te primjenjujući čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.), prvostupanjski sud zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo jer to tuženica nije dokazala i da ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, utvrdivši isto kao prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, pa je posljedično navedenom i primjenom čl. 323. ZOO ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 603,41 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja primjenom čl. 1115. ZOO utvrdivši da je tuženica nepoštena stjecateljica jer je spornu odredbu unijela u Ugovor o kreditu.

6. U žalbi tuženica navodi da u ovom predmetu nije bilo potrebno provoditi test poštenosti jer čl. 85. ZZP/03 propisuje obvezu transparentnosti koja u ovom slučaju nije upitna, dok čl. 84. ZZP/03 isključuje provođenje testa poštenosti kada su ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a odredba o jednokratnoj naknadi od 1,25% iznosa kredita ispunjava uvjete ugovorne i tržišne transparentnosti. Ista zajedno s ugovorenom kamatom čini cijenu predmetnog kredita koja ne može biti predmetom raspravljanja u kontekstu poštenosti. Navedena ugovorna odredba je napisana na način da omogućuje tužitelju sagledati sve ugovorene učinke pa tako i činjenicu da će od visine isplaćenog kredita biti ustegnuta naknada za obradu kredita. Tužitelj je na ročištu 1. listopada 2025. izjavio da je njemu bila jasna odredba o troškovima kredita i da se 1,25% od iznosa kredita može lako izračunati. S tim u vezi upućuje na sudske odluke u kojima je zauzeto stajalište da je sporna odredba transparentna ugovorna odredba. Nadalje, vezano za primjenu čl. 81. ZZP/03 tuženica navodi da sud nije obrazložio na temelju čega je zaključio da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, odnosno da se pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere jedan od više različitih proizvoda koje nudi tuženica, a potrošačko pravo štiti prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom, a ne štiti pasivnog potrošača koji ne poduzima nikakve radnje prije ulaska u ugovorni odnos, pa smatra da sud u ovom postupku nije proveo savjesnu i brižljivu ocjenu svih dokaza niti ustavnu obvezu pa je povrijedio čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 3. Zakona o sudovima. Sud ne obrazlaže u čemu nalazi da je tuženica postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja niti je obrazloženo u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je time počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Sporna ugovorna odredba ne treba sadržavati strukturu troškova o čemu je Sud Europske unije izrazio pravno shvaćanje u predmetu C-565/2021 i C-621/17. Smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo u ocjeni prigovora zastare i dosudi zatezne kamate pogrešno smatrajući da je nepoštena stjecateljica novčanog iznosa koji joj je plaćen s osnova tzv. ulazne naknade a da nije jasno na temelju čega to zaključuje.

7. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP s obzirom da novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR, a prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP.

8. Ispitujući presudu po službenoj dužnosti te u okviru žalbenih navoda tuženice ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. u vezi čl. 457. ZPP, a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajno upućuje tuženica navodeći - da je nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da su ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, da nisu navedeni razlozi na temelju kojih je sud utvrdio da između stranaka nisu vođeni pregovori, kao niti razlozi na temelju kojih je ocijenio prigovor zastare i nesavjesnost tuženice u vezi dosude zatezne kamate , s obzirom da obrazloženje presude sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, pa i o činjenicama na koje ukazuje tuženica smatrajući da su iste izostale u obrazloženju presude, a koje su jasno i okolnosno navedene i nisu u proturječju sa sadržajem provedenih dokaza. Isto tako prvostupanjski sud je analizirao i ocijenio sve provedene dokaze kako to nalaže čl. 8. ZPP, te je određeno naveo koje je činjenice utvrđivao i kojim dokaznim sredstvima, pa presuda nema nedostataka na koje ukazuje tuženica niti radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost.

9. Utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu ne može biti predmetom pobijanja u žalbenom postupku u sporu male vrijednosti. Iako je prvostupanjski sud na utvrđene činjenice pogrešno primijenio materijalno pravo iz ZZP/03 jer je u vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP/07) s obzirom na identičnu zakonsku regulativu to je i pravilnom primjenom mjerodavnog prava o zahtjevu tužitelja valjalo odlučiti identično.

10. Kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tuženica pripremila Ugovor o kreditu i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, s time da tuženica u prilog tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo nije predlagala personalne dokaze, a upravo je teret dokazivanja te činjenice na tuženici (čl. 96. st. 4. ZZP/07), a da je imala mogućnost predložiti dokaze na tu okolnost i istu nije iskoristila, dok iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je Ugovor o kreditu pripremila tuženica i da na sadržaj sporne ugovorne odredbe nije mogao utjecati niti mu je pojašnjeno na što se ugovorena naknada odnosi, pa osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 96. st. 2. ZZP/07 jer je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu prema uvjetima i odredbama koje je tuženica unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu, koji je sadržavao i odredbe o plaćanju naknade za obradu zahtjeva (tzv. ulaznu naknadu), tijekom postupka je ta činjenica potvrđena iskazom samog tužitelja koji jasno navodi da predmetna odredba nije bila predmetom pregovaranja, niti mu je pojašnjena, pa stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda - da se o spornoj odredbi nije pregovaralo nije dovedena u sumnju žalbenim tvrdnjama kojima tuženica smatra suprotno prebacujući i teret dokazivanja činjenice vođenja pregovora na tužitelja.

11. Sud Europske unije je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučio:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

12. U vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

13. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade za obradu (na koje usluge i troškove se naknada odnosi) iz čl. 5. Ugovora o kreditu što upućuje na zaključak da tužitelj nije mogao niti imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja te naknade, pa kako se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj upoznat sa svrhom plaćanja troškova obrade zahtjeva i da bez iste nije bilo moguće sklopiti Ugovor o kreditu, to valja zaključiti da tuženica o interesima tužitelja kao potrošača nije vodila računa, a kod ocjene postupanja tuženice i je li ono u protivnosti s načelom savjesnosti i poštenja (zahtjevu dobre vjere) potrebno je ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio odredbu o podmirivanju troškova obrade zahtjeva i nakon pojedinačnih pregovora. Kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj nije imao mogućnosti pregovarati o navedenoj ugovornoj odredbi i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer je platio troškove za koje nije postojala razumna svrha kao i da se postupanje tuženice u tim okolnostima ne može smatrati savjesnim i poštenim to je pravilno istu ocijenio ništetnom (čl. 102. st. 1. ZZP/07).

14. Tuženica je tvrdila u postupku, a što ponavlja i u žalbi, da se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočljivijoj odredbi radi čega njezinu ništetnost radi nepoštenja nije dopušteno utvrđivati. Međutim, kao što je već ukazano, zahtjev transparentnosti osim što podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, podrazumijeva i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze, a čemu na temelju svih navedenih razloga u ovom obrazloženju nije udovoljeno u konkretnom slučaju u odnosu na čl. 5. Ugovora o kreditu.

14.1. Nisu točni žalbeni navodi kojima tuženica ističe da je tužitelj na ročištu 1. listopada 2025. izjavio da je njemu "jasna odredba o troškovima kredita" jer to ne proizlazi iz izjave tužitelja koju je dao na ročištu 29. rujna 2025. (a ne 1. listopada 2025.). Naime, tužitelj je istakao da mu ništa nije objašnjeno vezano za predmetnu naknadu za obradu kredita i da mu tada nije bilo niti jasno da to treba platiti, dok je na pitanje punomoćnika tuženice istakao "da bi on mogao matematički izračunati postotak od određenog iznosa", što samo potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju sporna odredba nije bila razumljiva jer u biti ostaje nejasno koji troškovi tuženice su njome pokriveni uzimajući u obzir da je tužitelj bio u obvezi podmiriti i ostale troškove navedene u čl. 5. Ugovora o kreditu (javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe i ostale troškove vezane uz zaključenje ugovora).

15. Posljedično navedenom pravilno je sud ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev (čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO) u nespornom iznosu od 603,41 EUR koji je plaćen po osnovi ništetne odredbe za obradu kredita sa zateznom kamatom na koju tužitelj ima pravo primjenom čl. 1115. ZOO s obzirom da se tuženica koja je stekla novčani iznos temeljem ništetne odredbe i koju je unijela u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepoštenom stjecateljicom te je u obvezi platiti zatezne kamate od dana kada ga je stekla, pa je stoga prvostupanjski sud i u tom dijelu iznio jasne i dostatne razloge na temelju kojih se tuženica smatra nepoštenom stjecateljicom.

16. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare prihvativši pravno shvaćanje koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020. broj: Su-IV-47/2020-2 - da zastara za restitucijski zahtjev teče od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena/ustanovljena ništetnost, cijeneći da je u ovom postupku ustanovljena ništetnost sporne odredbe kao prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, pa stoga zastara teče od pravomoćnosti ove odluke.

17. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP po tvrdio presudu pod toč. I. izreke.

18. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

19. Tuženica u žalbi sadržajno ne iznosi žalbene razloge kojima pobija odluku o troškovima postupka, već istu osporava u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, pa kako ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP) to je odbio žalbu i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu i pod toč. II. izreke.

20. Zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka tuženice odbijen je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 18. ožujka 2026.

Sutkinja

Sanja Bađun