Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-185/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari DH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Gjergj Lekaj, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, koga zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa u Zagrebu, radi isplate, u povodu žalbe tužitelja izjavljene protiv rješenja o trošku i žalbe tuženika protiv presude i rješenja o trošku Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 2643/2022-49 od 13. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2643/2022-49 od 13. studenog 2025. u pobijanim dijelovima iz točke I. i II. Izreke.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužitelja protiv rješenja o trošku Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2643/2022-49 od 13. studenog 2025. (točka II. izreke rješenja) te se tužitelju dosuđuje daljnji parnični trošak u iznosu od 66,99 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2643/2022-49 od 13. studenog 2025. u pobijanoj točki II. izreke (trošak postupka).

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 31,25 EUR u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj za zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 93,75 EUR

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

VI. Žalbom nepobijane točka III. presude i točka I. rješenja ostaju neizmijenjene.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I. izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o operativnom leasingu s ugovorenim ostatkom vrijednosti broj 32248 od 15. listopada 2008., sklopljenog između tužitelja DH i tuženika Porsche leasing d.o.o., kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, točkom II. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.599,08 EUR sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini mjesečni iznos naveden u toj točci od njegovog dospijeća pa do isplate, dok je nepobijanom točkom III. presude odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje ništetnima odredbi Ugovora o operativnom leasingu s ugovorenim ostatkom vrijednosti broj 32248 od 15. listopada 2008., sklopljenog između tužitelja DH i tuženika Porsche leasing d.o.o., kojom je ugovorena kamatna stopa te naknada za korištenje leasinga (mjesečni obrok leasinga). Rješenjem istoga suda u nepobijanoj točki I. dopuštena je preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 29. studenoga 2022., a točkom II. izreke rješenja naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.595,54 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od

13. studenoga 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik u točkama I. i II. izreke te pobija i rješenje o trošku (točka II.), dok tužitelj žalbom pobija rješenje o trošku u dijelu kojim mu nije dosuđen trošak vještačenja u iznosu od 66,99 EUR. Oboje navode da podnose žalbe iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) uz prijedlog tuženika da drugostupanjski sud presudu preinači na način da odbije zahtjev tužitelja i naloži mu naknaditi tuženiku trošak, podredno da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, dok tužitelj predlaže rješenje o trošku preinačiti i dosuditi mu daljnji zatraženi trošak, podredno ga ukinuti i vratiti na ponovno suđenje. I tužitelj i tuženik traže trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi na žalbu.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tuženika je neosnovana dok je žalba tužitelja osnovana.

5. Predmet spora u žalbenom stadiju postupka je zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o operativnom leasingu sklopljenog među strankama 15. listopada 2008. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te zahtjev za isplatu više plaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzu li u CHF.

6. Ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja i neosnovanosti prigovora tuženika prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem utvrđenju:

- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o operativnom leasingu broj 32248 dana 15. listopada 2008. na temelju kojega je tuženik tužitelju dao na korištenje objekt leasinga osobno vozilo Škoda Roomster Scout 1.4 16v, a tužitelj mu se za to obvezao plaćat i mjesečni obrok u iznosu 452,61 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja;

- da je tužitelj podmirio sve mjesečne obroke leasniga;

-da iz nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića, na koji stranke nisu stavljale prigovora, proizlazi da je tužitelj više platio iznos od 2.599,08 EUR kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o leasingu;

-da je namjena leasniga bila za kupnju osobnog automobila;

-da je ugovor o leasingu potroščki jer je tužitelj dobivena kreditna sredstva koristio kao fizička osoba za svoje za osobne potrebe;

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom ugovaranja leasniga nije bio u mogućnosti pregovarati o njegovim uvjetima niti su mu pružene informacije što znači valutna klauzula;

- da je ugovor bio unaprijed formuliran od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj;

- da su odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača;

- da je neosnovan prigovor zastare jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 255. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO), pa kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su -IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja prvostupanjske presude, to zastara nije nastupila;

- da su slijedom svega iznesenog pozivom na čl. 81. st. 2., čl. 83. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03) ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, zbog čega je tuženik dužan vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih odredbi, pa polazeći od utvrđenja da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena vještačenjem, prvostupanjski sud prihvaća zahtjev tužitelja te nalaže tuženiku isplatiti mu iznos od 2.599,08 EUR, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a dosudio i zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, zaključivši da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli;

- da se neosnovano tuženik poziva na tzv. negativne razlike po osnovi nižeg tečaja valute CHF jer tuženik nije istakao zahtjev na povrat stečenog bez osnove od strane tužitelja zbog manje plaćenih rata prilikom otplate uslijed tečaja švicarskog franka koji je bio niži od onoga u trenutku sklapanja predmetnog ugovora, pa takav zahtjev nije niti bio predmet ocjene osnovanosti, a sve s obzirom na odredbu čl. 2. ZPP-a kojom je propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (pravno shvaćanje iz presude VSRH broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.)

7. Tuženik u podnesenoj žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio pravnu prirodu ugovora o operativnom leasingu koji nije financijska usluga niti kredit, već usluga dugoročnog najma u kojoj je tuženik snosio kompletan trošak amortizacije vozila kao i rizike s preostalom vrijednosti vozila po isteku ugovora , pa dakle tuženik nije prebacio neproporcionalan rizik na primatelja leasinga, jer je i sam snosio rizike promjenjivosti tečaja, a i još veći rizik – rizik ostatka vrijednosti. Potom tuženik u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da se o odredbama predmetnog Ugovora nije moglo pregovarati, te smatra da iz cijelog provedenog postupka nigdje ne proizlazi da je riječ o tipskom, standardnom, unaprijed pripremljenom ugovoru, već je tužitelj sam procijenio kako je za njega sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF najpovoljnija opcija u odnosu na ostale opcije. Smatra neosnovanim i stav prvostupanjskog suda u pogledu zastare.

8. Tužitelj podnosi žalbu protiv rješenja o trošku u dijelu u kojemu je prvostupanjsku sud tužitelju dosudio trošak vještačenja u iznosu od 364,36 EUR. Naime, tužitelj je, sukladno rješenju suda od 12. veljače 2024. podmirio iznos predujma u visini od 331,80 EUR, o čemu je podneskom od 12. ožujka 2024. dostavio u spis dokaz o izvršenoj uplati te je po provođenju financijskog vještačenja, a sukladno rješenju suda od 28. travnja 2025., izvršio i doplatu daljnjeg iznosa od 99,55 EUR, o čemu je podneskom od 9. svibnja 2025. također dostavio u spis dokaz o izvršenoj uplati, čime je tužitelj dakle podmirio ukupan iznos predujma za vještačenje u visini od 431,35 EUR, koji mu je u rješenju o trošku trebao biti priznat. .

9. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu odluku u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

10. U odnosu na žalbu tuženika:

11. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženik ukazuje u žalbi, a niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

12. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tako i u odnosu na zahtjev za isplatu, i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

13. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo iz ZZP/03 kada je zaključio da su odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz ugovora o operativnom leasingu ništetne, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika. Pritom nije od utjecaja žalbeni navod da prvostupanjski sud na nekoliko mjesta u pobijanoj presudi ugovor o operativnom leasingu naziva ugovorom o kreditu, jer je evidentno da je obrazloženje odnosi upravo na Ugovor o operativnom leasingu broj 32248 dana 15. listopada 2008.

14. Nadalje, ispravno je prvostupanjski sud radi utvrđivanja okolnosti sklapanja ugovora saslušao tužitelja i poklonio vjeru njegovom iskazu, a ispravan je i zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj u predmetnom pravnom odnosu ima status potrošača.

15. S obzirom da visina zahtjeva tijekom postupka nakon provedenog vještačenja nije bila posebno sporna, odnosno da su obje strane nalaz prihvatile bez isticanja prigovora, to prvostupanjski sud osnovano dosuđuje tužitelju iznos od 2.599,08.EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, od dana dospijeća do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a, sve pobliže određeno u točki II izreke.

16. Prigovor zastare utužene tražbine prvostupanjski sud je također osnovano utvrdio neosnovanim, cijeneći da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju bilo donošenjem prvostupanjske presude.

17. Konačno vezano za žalbene navode tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio pravnu prirodu ugovora o operativnom leasingu koji nije financijska usluga niti kredit, već usluga dugoročnog najma u kojoj je tuženik snosio kompletan trošak amortizacije vozila kao i rizike s preostalom vrijednosti vozila po isteku ugovora, pa dakle tuženik nije prebacio neproporcionalan rizik na primatelja leasinga, jer je i sam snosio rizike promjenjivosti tečaja, a i još veći rizik – rizik ostatka vrijednosti, isti se ne mogu prihvatiti.

18. Naime, tijekom postupka utvrđeno je da je prilikom sklapanja Ugovora o operativnom leasingu, zbog činjenice da se nije pojedinačno pregovaralo o valutnoj klauzuli u švicarskom francima, došlo do znatne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača jer tužitelj nije znao niti je bio informiran o riziku koji ta valuta nosi. U svjetlu takvog utvrđenja tuženika ne može ekskulpirati činjenica da je eventualno i on na sebe preuzeo određeni rizik, kao što to tvrdi, jer trošak amortizacije vozila te rizik s preostalom vrijednosti vozila po isteku ugovora spadaju u njegovo redovno poslovanje, odnosno redovne rizike s kojima leasing kuće posluju. Pritom je tuženik institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s najmom vozila, što znači da mu je bio poznat, odnosno svakako mu nije mogao ostati nepoznat rizik povezan s preostalom vrijednosti vozila po isteku ugovora, i taj rizik je preuzeo na sebe kao rizik poslovanja, pa se isti ne može mjeriti i uspoređivati s rizicima potrošača laika vezano za nekontrolirani rast tečaja.

19. Slijedom navedenog je uz primjenu članka čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđene su točke I. i II. izreke prvostupanjske presude.

20. Ispitujući odluku o trošku u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženika, kao i postupka koji je prethodio donošenju istog, utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, ovaj sud ne prihvaća tuženikove žalbene navode da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio pune troškove sastava podnesaka od 29. studenog 2022. i zastupanja na ročištu 14. studenog 2022., na koje parnične radnje jedino konkretno upire tuženik u žalbi. Naime, na ročištu 14. studenog 2022. raspravljalo se o glavnoj stvari, a iako je isto u konačnici odgođeno, ne može se uzeti da je to bilo krivnjom tužitelja, jer je upravo tuženik na tom ročištu po prvi puta istaknuo prigovore na koje se tužitelj morao očitovati, slijedom čega mu pripada nagrada po Tbr. 9. toč. 1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.). Nadalje, podneskom od 29. studenog 2022. tužitelj je postavio zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, kakav zahtjev od ranije nije postojao u spisu, te je po prvi puta postavio zahtjev za isplatom nakon što mu je od strane tuženika dostavljena dokumentacija (do tada je tužba podnesena kao stupnjevita), a prvostupanjski sud je upravo po predmetnom podnesku i dozvolio preinaku rješenjem koje tuženik ne pobija žalbom . Osim toga tim se podneskom tužitelj očitovao na navode tuženika iznesene u odgovoru na tužbu. Zbog navedenog ne može se prihvatiti tvrdnja da se ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP-a, već je naprotiv tužitelju ispravno dosuđen trošak toga podneska po Tbr. 8. toč. 1. Tarife.

21. Slijedom navedenog primjenom odredbe čl. 380. toč. 2 ZPP-a valjalo je potvrditi i prvostupanjsko rješenje o trošku a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu.

22. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka valjalo je odbiti primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

23. U odnosu na žalbu tužitelja:

24. Osnovano tužitelj u žalbi upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu kada mu je prvostupanjski sud dosudio trošak financijskog vještačenja u iznosu 364,36 EUR. Naime, tužitelj je, sukladno rješenju suda od 12. veljače 2024. podmirio iznos predujma u visini od 331,80 EUR, o čemu je podneskom od 12. ožujka 2024. dostavio u spis dokaz o izvršenoj uplati, te je po provođenju financijskog vještačenja, a sukladno rješenju suda od 28. travnja 2025., izvršio i doplatu daljnjeg iznosa za knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 99,55 EUR, a o čemu je podneskom od 9. svibnja 2025. također dostavio u spis dokaz o izvršenoj uplati, čime je tužitelj podmirio ukupan iznos predujma za vještačenje u visini od 431,35 EUR.

25. Kako je financijsko vještačenje bio trošak potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, to je primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo uvažavanjem tužiteljeve žalbe prvostupanjsko rješenje preinačiti i tužitelju dosuditi daljnji trošak od 66,99 EUR sa zatraženom zateznom kamatom od presuđenja sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

26. Obzirom da je tužitelj uspio s podnesenom žalbom valjalo mu je priznati i trošak žalbenog postupka, i to na ime troška sastava žalbe s PDV-om iznos od 31,25 EUR sukladno Tbr. 10. toč. 4. u svezi sa Tbr. 46. Tarife , dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev odbijen kao neosnovan. Pritom tužitelju nije dosuđen zatraženi trošak pristojbe na žalbu jer spisu ne prileži dokaz da je isti platio niti da ga je prvostupanjski sud na plaćanje te pristojbe pozvao.

27. Točka III. presude i točka I rješenja nisu bile predmetom drugostupanjskog postupka.

28. Konačno, u pogledu navoda iz žalbi obiju stranaka da je prvostupanjski sud u točki II. rješenja o trošku naložio tuženiku naknaditi tužitelju ĆH troškove postupka, a tužitelj u ovom postupku je DH, evidentno je da se radi o omašci u pisanju, pa se ukazuje prvostupanjskom sud da je potrebno donijeti posebno rješenje o ispravku presude sukladno čl. 342. ZPP-a.

U Varaždinu 18. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer