Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-20/2026-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Daniele Pivčević, kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Zrinke Tironi, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica pod 1. ŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pod 2. MK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Filipa Simića i Lare Tončić, odvjetnicima u Puli, protiv tuženika Centra za rehabilitaciju Pula, Pula, Santoriova 11, OIB: 97096220014, zastupanog po punomoćnici Diani Angelini, odvjetnici u Puli, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-320/2020- 52 od 3. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 18. ožujka 2026.,

p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-320/2020-52 od 3. studenog 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I., II, IV. i V. izreke, kao i prvostupanjsko rješenje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom djelomično su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužiteljica pod 1. i 2., a kako je to pobliže navedeno u izreci presude, dok je pobijanim rješenjem suda prvog stupnja dopuštena preinaka tužbe, te je odlučeno o troškovima postupka.

2. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u dosuđujujućem dijelu, kao i rješenje suda prvog stupnja zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) s prijedlogom da se isti preinače shodno žalbenim navodima odnosno ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljica ŠK i MK za isplatu razlike plaće, koja razlika je posljedica toga što tuženik tužiteljicama u utuženom razdoblju nije isplaćivao plaću za radno mjesto (višeg) asistenta u organiziranom stanovanju, iako su faktički obavljale poslove tog radnog mjesta, kao i posljedica pogrešno obračunate osnovice za obračun plaće.

6. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je između tužiteljice ŠK kao radnice i tuženika kao poslodavca 24. listopada 2012. sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova servirke, počevši od 1. studenog 2012.;

- da je ova tužiteljica 2016. po uputi poslodavca upisala program osposobljavanja za pomoćnicu osobama s intelektualnim teškoćama u organiziranom stanovanju te je 23. svibnja 2016. stekla Uvjerenje o osposobljavanju za obavljanje navedenih poslova;

- da je 25. srpnja 2018. između tužiteljice ŠK i tuženika sklopljen Aneks ugovora o radu kojim je koeficijent složenosti poslova tužiteljice povećan na 0,750;

- da je 23. siječnja 2020. između tužiteljice ŠK i tuženika sklopljen Aneks ugovora o radu kojim je izmijenjen članak 1. Ugovora o radu te je određeno da će tužiteljica obavljati poslove asistenta u organiziranom stanovanju;

- da je tuženik kao poslodavac tužiteljici u razdoblju od siječnja 2016. do siječnja 2017. obračunavao plaću po osnovici od 5.108,84 kuna, odnosno u siječnju 2017. po osnovici od 5.211,02 kuna;

- da je između tužiteljice MK kao radnice i tuženika kao poslodavca 23. listopada 2012. sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova pomoćne kuharice, počevši od 1. studenog 2012.;

- da je tužiteljica 2016. po uputi poslodavca upisala program osposobljavanja za pomoćnicu osobama s intelektualnim teškoćama u organiziranom stanovanju te je 23. svibnja 2016. stekla Uvjerenje o osposobljavanju za obavljanje navedenih poslova;

- da je 25. srpnja 2018. između tužiteljice MK i tuženika sklopljen Aneks ugovora o radu kojim je koeficijent složenosti poslova tužiteljice povećan na 0,750;

- da je 23. siječnja 2020. između tužiteljice MK i tuženika sklopljen Aneks ugovora o radu kojim je izmijenjen članak 1. Ugovora o radu te je određeno da će tužiteljica obavljati poslove višeg asistenta;

- da su obje tužiteljice, odmah po završetku programa osposobljavanja za pomoćnice osobama s intelektualnim teškoćama u organiziranom stanovanju i stjecanju Uvjerenja o osposobljavanju za obavljanje navedenih poslova, dakle već u lipnju 2016., počele raditi na poslovima u organiziranom stanovanju, i to po nalogu poslodavca, iako su formalno i dalje bile zaposlene kod tuženika na radnom mjestu servirke (ŠK) i pomoćne kuharice (MK), dok su Aneks ugovora o radu za radno mjesto asistenta u organiziranom stanovanju (ŠK) i višeg asistenta (MK) tužiteljice s tuženikom zaključile tek 23. siječnja 2020.;

- da je drugotužiteljica po završetku programa osposobavljanja obavljala poslove višeg asistenta;

- da je razlika između višeg i običnog asistenta u obimu posla i odgovornosti, a osim toga viši asistenti vodili su financije korisnika, pa tako i drugotužiteljica;

- da propust poslodavca da pravovremeno donese novi Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji poslova Centra za rehabilitaciju Pula, ne može ići na štetu tužiteljica, niti one zbog propusta poslodavca trebaju snositi materijalni gubitak u vidu manje isplaćene plaće jer su faktički bile raspoređene na radna mjesta koja su trebala biti obuhvaćena novim pravilnikom;

- da je 7. veljače 2015. stupila na snagu Uredba o izmjeni Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama kojom je bilo predviđeno, kako radno mjesto asistenta u organiziranom stanovanju (s koeficijentom 0,679), tako i radno mjesto višeg asistenta u organiziranom stanovanju (s koeficijentom 0,951), pa je tuženik odmah po donošenju Uredbe o izmjeni bio dužan pristupiti izmjeni Pravilnika o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta;

- da je tuženik novi Pravilnik o unutarnjem ustroju i sistematizaciji poslova Centra za rehabilitaciju Pula, kojim je predvidio radna mjesta asistenta i višeg asistenta, donio tek u 17. prosinca 2019., a stupio je na snagu 22. siječnja 2020.;

-da tužiteljici ŠK na ime razlike plaće zbog povećanja osnovice za razdoblje od lipnja 2016. do siječnja 2017. pripada ukupni iznos od 262,29 eura, a na ime razlike plaće koju bi ostvarila da joj je tuženik obračunavao plaću u visini plaće asistenta u organiziranom stanovanju ukupni iznos od 5.085,18 eura;

- da drugotužiteljici na ime razlike plaće zbog povećanja osnovice za razdoblje od ožujka 2016. do siječnja 2017. pripada ukupni iznos od 351,20 eura, a na ime razlike plaće koju bi ostvarila da joj je tuženik obračunavao plaću u visini plaće višeg asistenta u organiziranom stanovanju ukupni iznos od 19.019,64 eura.

7. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja koja svoj osnov imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbene zahtjeve u pobijanom dijelu.

8. Prema odredbi članka 7. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23, dalje: ZR) osoba koja zapošljava (poslodavac) obvezna je u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca u skladu s naravi i vrstom rada osobno obavljati preuzeti posao.

9. Odredbu članka 7. stavak 1. ZR valja tumačiti na način da je poslodavac radniku dužan isplatiti plaću za konkretno obavljeni faktički rad, pa i onaj koji se ne odnosi na poslove za koje je sklopljen ugovor o radu. Plaća je ekvivalent davanja za faktični rad i stoga njezina visina ovisi o obavljenom faktičnom radu.

10. Kako je u postupku utvrđeno da su tužiteljice doista obavljale poslove za koje bi im pripadala veća plaća, i to po nalogu i suglasnosti tuženika, a utvrđen je i stvarni ekvivalent tog rada izražen kroz vrijednost istog u odnosu na plaću koja je ugovorena, to onda imaju pravo na plaću u visini predviđenoj za te poslove i to tužiteljica pod 1. ŠK za radno mjesto asistenta u organiziranom stanovanju, a tužiteljica pod 2. LK za radno mjesto višeg asistenta u organiziranom stanovanju u visini predviđenoj za te poslove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Revr-704/2014, Revr-925/2017, Rev-2088/2019, Rev-3629/2019 i dr.).

11. Tako utvrđenoj visini razlike plaće tuženik inače, žalbenim navodima posebno i ne prigovara.

12. Nadalje, osnovan je i zahtjev tužiteljica pod 1. i 2. u dijelu kojim potražuju razliku plaće zbog pogrešno obračunate osnovice, koji zahtjev tužiteljice temelje na odredbi članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama sklopljenog dana 26. listopada 2011., te Arbitražnoj odluci od 7. prosinca 2011., jer je ispunjen uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje je tužiteljicama isplaćena plaća u utuženom razdoblju, budući je do poboljšanja stanja, odnosno rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a, došlo za dva tromjesečja uzastopno u odnosu na isto razdoblje prethodne godine (prosječno 2 ili više posto).

13. Nije osnovan prigovor o pravnoj nevaljanosti (ništetnosti) Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. te, sukladno tome, i Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011., koja potvrđuje sadržaj odredbe članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. Iz Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revr-408/12 od 3. travnja 2013. i Odluke Ustavnog suda RH poslovni broj U-III/3535/12 proizlazi da izmjene KU ne moraju biti potpisane od svih izvornih potpisnika KU, kao i da pojedini sindikati ne smiju biti protivno zakonu isključeni iz kolektivnog pregovaranja i sklapanja Kolektivnog ugovora. Tuženik prigovora da su Sporazum o osnovici plaće u javnim službama i Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama potpisani od osam potpisnika, pa da u tom smislu navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. nije potpisao jedan potpisnik (iako ga je parafirao) i to Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, pa da u tom smislu nisu svi potpisnici prihvatili i sudjelovali u izmjenama i dopunama te sklopili izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. Tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske bio protuzakonito isključen iz pregovaranja. Dapače, utvrđeno je da je taj sindikat parafirao izmjene Dodatka Sporazumu, što znači da je ravnopravno s ostalim sindikatima sudjelovao u pregovorima. Tako je Vrhovni sud RH, u svojoj presudi poslovni broj Gž-13/02-2 od 30. prosinca 2002., zauzeo stajalište prema kojem se smatra da je Sindikat pravilno zastupljen u pregovorima i kada zastupnici nekih od zastupljenih sindikata ne sudjeluju u pregovorima jer su to odbili, te da je sindikat u pregovorima pravilno zastupljen i onda kad drugi zastupljeni sindikat kod poslodavca iz bilo kojeg razloga odbije sudjelovati u pregovorima. Osim toga, niti jedan od potpisnika, a osobito Vlada RH, u zakonom predviđenom postupku nije osporavala valjanost Izmjena i dopuna Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama pa je stoga neosnovano isticanje da sklapanju KU-a nisu prethodili zakoniti kolektivni pregovori.

14. Nadalje, člankom 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama („Narodne novine“ broj 39/09, 124/09, dalje: ZOPJS) propisan je način određivanja osnovice plaće u javnim službama, koja osnovica se utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu, osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom.

15. Zahtjev tužiteljica pod 1. i 2. u ovom dijelu temelji se na činjenici zabilježenog rasta bruto društvenog proizvoda od 1,2% u drugom tromjesečju 2015., te od 2,8% u trećem tromjesečju 2015., što daje aritmetičku sredinu od 2,0% prema objavljenim podacima Državnog zavoda za statistiku te na osnovici iz članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. godine kao i na Arbitražnoj odluci od 7. prosinca 2011.

16. Navedenom je odredbom (članak III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011.) izmijenjen članak III. Dodatka sporazumu o osnovici plaće tako da uz naslov "Način povrata osnovice" glasi: "Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kuna bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se iza toga do prve sljedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama."

17. Članak III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. godine sastavni je dio Kolektivnog ugovora sklopljenog sukladno odredbama članka 2. ZOPJS-a temeljem kojeg se osnovica plaća u javnim službama određuje Kolektivnim ugovorom između Vlade RH i Sindikata javnih službi, te odredbe članka 51. stavak 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 115/10, dalje: TKU/10), a kojom je bila utvrđena primjena Dodatka Sporazumu te svih njegovih izmjena i dopuna na područje visine plaće u javnim službama kao i odredbe članka 51. stavak 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12, dalje: TKU/12), kojom je utvrđena primjena dodatka sporazumu te svih njegovih izmjena i dopuna na pitanje visine plaće u javnim službama.

18. Člankom 51. stavak 4. TKU/10 je i bilo propisano da ugovorne stane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. i sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim dokumentima, što je propisano i odredbom članka 51. stavak 4. TKU/12.

19. Iz navedenih razloga, i ovaj sud smatra da Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. na koje se tužiteljice pozivaju u tužbi, predstavljaju pravno valjani kolektivni ugovor, što proizlazi i iz činjenice da su Vlada RH i Sindikati javnih službi dana 28. prosinca 2012. usvojili Vjerodostojno tumačenje izmjena Dodatka Sporazuma radi pojašnjenja primjene članka IV. stavak 5., a u svezi sa člankom VII. stavak 1. Izmjena Dodatka Sporazumu. U tom su smislu uvjeti za povećanje osnovice temeljem odredbe članka III. spomenutih izmjena Dodatka Sporazumu ispunjeni krajem 2015., s početkom primjene od siječnja 2016., a što proizlazi i iz sadržaja odredbi članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011.

20. Utoliko su bili ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe članka VII. stavak 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., koja propisuje da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a trajao u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja navedenih u članku III.-IV. Izmjena i dopuna Sporazuma. Naime, članak VII. stavak 1. Izmjena dodatka Sporazumu propisuje da odgoda nastupa ako bi u nekom u razdoblju opisanih u članku III.-V. bio zabilježen negativan rast BDP-a. Iz odredbe članka III. proizlazi da se ista odnosi na razdoblje od trenutka ispunjenja uvjeta za povećanje osnovice pa nadalje, odnosno ubuduće. Iz podataka o realnom tromjesečnom stanju BDP-a, a koje je objavio Državni zavod za statistiku RH vidljivo je da od IV. kvartala 2014. pa nadalje nije bilo negativnog rasta BDP-a. Dapače, vidljivo je da je BDP stalno rastao. Odredba članka VII. stavak 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. ne odnosi se na povrat osnovice iz članka III., već isključivo na usklađenje osnovice iz članka IV. i V. Izmjena Dodatka Sporazumu. Namjera Vlade RH je bila povrat osnovice na razinu iz 2009. i to na iznos od 5.414,37 kuna. Odgoda uskladbe dvanaest neprekidnih kvartala je konzumirana kroz članka IV. stavak 5. izmjena Dodatka sporazumu i temeljem Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012., jer je odredbom članka IV. stavak 5. Izmjena Dodatka Sporazumu bilo ugovoreno da će Vlada RH biti u obvezi korigirati i isplatiti povećanu osnovicu plaće od 1. travnja 2013. pa nadalje, ako se do 31. prosinca 2012. ne ispune pretpostavke iz članka III. Iz navedenog proizlazi da je tuženik tužiteljici u utuženom razdoblju bio u obvezi obračunavati i isplatiti plaću po osnovici od 5.415,37 kuna.

21. Pritom je za ukazati i na pravno shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1111/2020-2 od 1. prosinca 2020. u kojoj se, među ostalim, navodi: „1. Dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III u javnim službama nije odgođen primjenom odredbe čl. VII st. 1. Izmjena i Dopuna Sporazuma o osnovici plaća u javnim službama od 26. listopada 2011., za tri godine, iako je realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježio negativni rast, od listopada 2011. do rujna 2014., (za 12. tromjesečja). 2. Ispunjenje uvjeta iz čl. III nije preduvjet primjene čl. IV, a ispunjenje uvjeta iz čl. III i IV nije preduvjet primjene čl. V, a čl. VII, na čl. III do V, na sve faze koje se odnose na buduća postupanja u vidu vraćanja osnovice za plaće koja su vrijedila za siječanj 2009., vraćanje pariteta (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi koji su bili u 2008., i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njenoga dosezanja (konvergenciji). Prema tome, odredbom čl. VII. IDDS-a o osnovici plaće u javnim službama, zaključenog 26. listopada 2011., nije odgođena primjena odredbe čl. III o „povratu“ osnovice, jer se odredba čl. VII IDDS-a odnosi na način „usklađivanja pariteta“ (čl. IV i čl. V IDDS).“

22. Stoga je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo prihvaćanjem tužbenog zahtjeva i u ovom dijelu.

23. U odnosu na dopuštene preinake tužbe, za navesti je kako je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, kako je to i ovdje slučaj.

24. Inače, ako je preinaka izvršena iz iste činjenične osnove tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti (članak 191. stavak 2. ZPP-a), a kako to smatra i revizijski sud u odluci broj Rev-429/2024-2 od 12. lipnja 2024.

25. Isto tako, ispravno je prvostupanjski sud prigovor zastare ocijenio neosnovanim shodno odredbi članka 139. ZR-a.

26. Pritom je za ukazati i na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 27. svibnja 2024. da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

27. U konkretnom slučaju preinaka tužbe se temelji na istoj činjeničnoj osnovi i u skladu sa prethodno citiranim pravnim shvaćanjem podnošenjem tužbe u ovom sporu je prekinuta zastara i u odnosu na preinačeni dio tužbe (povećanjem zahtjeva).

28. Žalitelju je i za odgovoriti kako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 8. ZPP-a ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako slijedom toga izvodi drugačije činjenične zaključke. Način na koji žalitelj u žalbi osporava činjenični supstrat na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda, ne može se prihvatiti pravilnim, jer nema nikakva uporišta u sadržaju dokaza provedenih tijekom postupka.

29. U svezi daljnjih žalbenih navoda treba reći da se žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava može temeljiti samo na činjenicama utvrđenim u postupku, a ne na nekom drugom činjeničnom stanju.

30. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pažljivo razmotrio sadržaj zakonskih odredbi, te ocijenio sadržaj i narav svih provedenih dokaza kako personalnih tako i materijalnih, kao i prosudio o kvaliteti iskaza saslušanih svjedoka i njihovom utjecaju na isprave dostavljene po tuženiku.

31. Odluka o trošku zasniva se na pravilno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. i članka 155. ZPP-a.

32. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi u pobijanom dijelu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, kao i rješenje suda prvog stupnja (članka 380. točka 2. ZPP-a).

33. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu 18. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

dr. sc. Daniela Pivčević

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte