REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-2619/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek u pravnoj stvari tužitelja Druga Fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2a, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Grbić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg Žrtava Fašizma 5, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 5. veljače 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 17. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 218- 50-3969686 od dana 15. ožujka 2007., sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, i UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, a koja glasi: „0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 908,38 EUR sa zateznom kamatom od 30. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj članu 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos od 908,38 EUR preko stope zatezne kamate dosuđene u točki II. izreke ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 866,82 EUR sa zateznom kamatom od 17. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka za iznos od 453,40 EUR sa zateznom kamatom od 17. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u bitnom navodeći da je UM kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 15. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 218-50-3969686 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od 300.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 360 mjeseci. Ističe da je člankom 3. Ugovora o kreditu pod nazivom "NAKNADA" predviđena naknada u iznosu od 0,50% koju korisnik kredita plaća od iznosa kredita, a ista je jednokratna te se naplaćuje prilikom korištenja kredita. S tim u vezi tužitelj tvrdi da je korisniku kredita 29. ožujka 2007. prilikom isplate/korištenja kredita naplaćena naknada za obradu u iznosu od 908,38 EUR/6.844,18 kuna te da je ista naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita.

1.2. Tužitelj nadalje u tužbi navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. U odnosu na odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu ističe da korisniku kredita u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve s obzirom da je predmetni ugovor bio unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika. Štoviše, tvrdi da korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Tužitelj navodi da je takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita pa da time plaćanje predmetne naknade iz članka 3. Ugovora o kreditu u iznosu od 908,38 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, koji iznos je umanjen iznos od 908,38 EUR od iznosa kredita.

1.3. Dalje tužitelj tvrdi da je korisnik kredita, u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u stambenu svrhu, što nedvojbeno proizlazi iz odredbe članka 6. Ugovora o kreditu. Stoga smatra da korisnik kredita nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Korisnik kredita je tako prema tvrdnjama tužitelja kao fizička osoba koja je predmetni Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje sporne odredbe. Tvrdi da je sve navedeno dovelo do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika, čime je tuženik izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

1.4. Nadalje, tvrdi da se prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između korisnika kredita i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, tvrdi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena ugovorna odredba te je da je stoga ista, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, ništetna. U tom smislu, upire i na to da je odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. također propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, korisnika kredita doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Smatra da je predmetni Ugovor o kreditu nesporno sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, prema odredbi članka 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 908,38 EUR. Pri tome ističe kako tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, ne spominjući što točno ista obuhvaća, a što korisniku kredita kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato.

1.5. Stoga slijedom navedenog, s obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu, koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, tužitelj ističe da se po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati što prema njegovim tvrdnjama znači da je ista odredba ništetna. Također ističe i da je očito i nesporno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, koju je korisnik kredita platio 29. ožujka 2007. u iznosu od 908,38 EUR/ 6.844,18 kuna prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87. st. 1. ZZP, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Nadalje upire na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) kojom je propisano da je slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tužitelj tvrdi da je tuženik na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 908,38 EUR.

1.6. Tužitelj završno u tužbi navodi da je s korisnikom kredita sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim je ustupitelj (korisnik kredita) ustupio primatelju (tužitelju) svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju predmetnog Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima, o čemu je tuženik obaviješten pisanim putem.

1.7. Stoga tužitelj tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti sporne odredbe članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu te zahtijeva isplatu iznosa od 908,38 EUR sa pripadajućim kamatama s osnove plaćene naknade za obradu kredita temeljem tako ništetne ugovorne odredbe.

2. Tuženik je odgovorom na tužbu istaknuo nedostatak aktivne legitimacije tužitelja te spori tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, osporava kao neosnovane tvrdnje tužitelja da je sporna odredba članka 3. Ugovora o kreditu ništetna te tvrdi da je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva, a da je obveza tužitelja koja iz iste proizlazi određena pri čemu ističe i da je korisniku kredita odobrena povoljnija naknada od redovne tržišne pa da su stoga ugovorne stranke o istoj pojedinačno pregovarale. Tuženik ističe da kad bi sporna odredba i bila ništetna, što osporava, da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja. Tuženik nadalje ističe i prigovor zastare, ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj. Tuženik je tijekom postupka osporio i status korisnika kredita kao potrošača.

3. Tuženik je na pripremnom ročištu prije upuštanja u raspravljanje prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko postavljenom u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva smatrajući da se vrijednost predmeta spora treba računati samo prema visini kondemnatornog zahtjeva. U pogledu prigovora vrijednosti predmeta spora ovaj sud je na pripremnom ročištu u skladu s odredbom članka 40. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) brzo i na prikladan način provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora te je rješenjem odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 908,38 EUR (rješenje na listovima 162. i 163. spisa, zapisnik s ročišta od 22. prosinca 2025.).

4.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: izračun konverzije kredita od 15. siječnja 2016. (list 8. do 11. spisa), Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218-50-3969686 od 3. veljače 2016. (list 12. do 16. spisa), potvrda o plaćenim naknadama od 6. studenog 2024. (list 17. do 18. spisa), dopis tužitelja od 30. listopada 2024. (list 19. spisa), pisana izjava svjedoka UM (list 21. do 23. spisa), Ugovor o ustupu tražbine od 10 . lipnja 2023. (list 24. do 28. spisa), obavijest o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 29. i 31. spisa), Ugovor o kreditu broj 218-50-3969686 od 15. ožujka 2007. (list 32. do 35. spisa), sudska praksa (list 36. do 55. spisa, list 77. do 86. spisa. list 96. do 112. spisa, list 114. do 136., list 140. do 148. spisa), Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim kreditima (list 56. do 61. spisa), Promotivni uvjeti odobravanja RBA flexi stambenih kredita u razdoblju od 01.03.2007. g. do 30.06.2007. g. (list 71. do 76. spisa), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. ( list 113. spisa), Izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenog 2020. (list 137. do 139. spisa) te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka UM (iskaz na listu 169. spisa).

4.2. Tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga da se provede dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja, kao i od prijedloga da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje.

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu broj 218-50-3969686 od 15. ožujka 2007. sklopljenog između UM kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika kao kreditora s druge strane, koja glasi: „0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ te zahtjev za povrat plaćene naknade po osnovi ništetnosti odredbe članka 3. navedenog Ugovora u iznosu od 908,38 EUR s kamatama, a koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita UM.

7. Među strankama nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita UM sklopio predmetni Ugovor o kreditu broj 218-50-3969686 od 15. ožujka 2007., kao i Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218-50-3969686 od 3. veljače 2016., nije sporno da je korisnik kredita s ovdje tužiteljem 10. lipnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), nije sporno da je tuženik obaviješten o cesiji 14. lipnja 2023. te nije sporno da je 29. ožujka 2007. korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 6.844,18 kuna/908,38 EUR pa stoga nije sporna visina točke II. tužbenog zahtjeva.

8. Među strankama su sporne osnova tužbenog zahtjeva, sporna je aktivna legitimacija tužitelja jer tuženik tvrdi da predmetno potraživanje nije moglo biti predmet cesije te s obzirom da tužitelj nije potrošač, sporan je status korisnika kredita kao potrošača, sporno je je li nastupila zastara te je sporno tužiteljevo pravo na zateznu kamatu na utuženi iznos naknade kako je to određeno tužbenim zahtjevom.

9. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj (list 32. do 35. spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita UM i tuženika kao kreditora za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 300.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, sa namjenom stambenog kredita sa flexi otplatom za kupnju, bez počeka.

10. Odredbom članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada u visini od 0,50% od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

11. Tuženik je tijekom postupka učinio nespornim da je 29. ožujka 2007. korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 908,38 EUR, slijedom čega je tuženik učinio nespornom visinu točke II. tužbenog zahtjeva.

12.1. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije tužitelja, valja navesti slijedeće. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

12.2. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga, kako to tuženik tvrdi, a nije riječ niti o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koje je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na ovdje tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (članak 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

12.3. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz članka 2., u vezi s člankom 1. Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

12.4. Slijedom iznijetoga ovaj sud je od tuženika istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio neosnovanim.

13. Tuženik je osporio da bi korisnik kredita u konkretnom slučaju imao status potrošača, međutim, sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je navedena tvrdnja tuženika neosnovana. Naime, iz samog Ugovora o kreditu razvidno je da se radi o kreditu koji je sklopljen s namjenom stambenog kredita sa flexi otplatom za kupnju (čl. 6. Ugovora), a i iz iskaza svjedoka UM (korisnika kredita) također proizlazi da je predmetno Ugovor o kreditu sklopljen s namjenom ishođenja kredita radi kupnje obiteljske kuće u kojoj i danas svjedok stanuje. Iz iskaza svjedoka proizlazi i da je kuća kupljena od sredstava kredita korištena isključivo u svrhu obiteljskog stanovanja te da nikada nije korištena u bilo kakve gospodarske svrhe. Stoga je ovaj sud iz provedenih dokaza, posebice sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza navedenog svjedoka, kojem iskazu je ovaj sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, zaključio kako je korisnik kredita predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, potrošač. Dakle, sredstva dobivena kreditom nisu korištena u svrhe koje su namijenjene zanimanju ili poslovnoj aktivnosti, odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja korisnika kredita.

14. Nadalje, iz iskaza saslušanog svjedoka proizlazi i da je predmetni Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane banke, da se radilo o standardiziranom (tipskom) Ugovoru te da svjedok nije imao mogućnost pregovaranja bilo koje od odredbi tog Ugovora pa tako niti konkretne odredbe članka 3. Ugovora kojim je ugovorena naknada. Iz iskaza proizlazi i da je ugovorena naknada bila fiksni uvjet banke koji je on kao korisnik kredita mogao prihvatiti pri čemu mu nitko nikada od strane banke nije objasnio na koji način se obračunava ta naknada, odnosno na koji način je ista određena u postotku od 0,50% od iznosa kredita niti mu je objašnjeno što ta naknada u sebi sadržava i na koji način se ista obračunava. Svjedoku je naknada naplaćena iz iznosa kredita. Svjedok je iskazivao i da je prije potpisivanja Ugovora isti pročitao u mjeri u kojoj mu je to bilo omogućeno te da je odredba o naknadi bila spomenuta kao uvjet za realizaciju kredita, ali da ga nitko nije informirao o tome što ta naknada u sebi sadržava i na koji način je banka došla do postotka u kojem je određena. Svjedok je iskazivao da je plaćanje naknade bio uvjet ishođenja kredita i da je znao da bez plaćanja iste neće moći realizirati kredit, a da je ugovor sklopio postupavši po uvjetima banke jer je morao ishoditi kredit radi kupnje kuće za stanovanje.

15. Iz navedenog proizlazi da korisnik kredita nije imao objektivnu mogućnost pojedinačnog pregovaranja u vezi ove naknade ni oko njenog ne/prihvaćanja, jednako kao i da mu djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, odnosno što ona sve točno uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Iz navedenog stoga proizlazi da korisniku kredita odredba čanka 3. Ugovo ra o kreditu u dijelu koji se odnosi na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

16.1. Odredbom članka 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP) određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (stavak 4.).

16.2. Odredbom članka 83. ZZP-a određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredbom članka 85. ZZP-a propisano je ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Zahtjev transparentnosti iz citirane odredbe članka 85. ZZP-a podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti smo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP-a treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

16.3. Odredbom članka 87. st. 1. i st. 2. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17.1. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja, korisnikom kredita, pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već i iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed pripremljenoj standardnoj, tipskoj ugovornoj odredbi kojom je ugovorena naknada (u postotku od 0,50 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita). Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

17.2. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP."

17.3. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju predmetnog Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom (standardiziranom) ugovoru i unaprijed pripremljenoj standardnoj tipskoj ugovornoj odredbi, što proizlazi iz sadržaja samog Ugovora te iz iskaza svjedoka, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom Ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna u vidu postotka od iznosa kredita kojeg je korisnik kredita u obvezi plaćanja, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Sama činjenica da je predmetnom odredbom ugovoren eventualni manji postotak naknade od maksimalne ne znači da je tuženik s korisnikom kredita pregovarao spornu odredbu, kako to tuženik tvrdi, pri čemu se ponavlja kako je iz provedenih dokaza utvrđeno da korisnik kredita nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja niti jedne pa tako niti sporne odredbe Ugovora te da je i samo potpisivanje Ugovora o kreditu bilo uvjetovano plaćanjem naknade. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da se o predmetnoj naknadi pojedinačno pregovaralo, nije predložio niti jedan dokaz na okolnost opravdanosti predmetne naknade, kao niti na okolnost da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade i koje stvarne troškove je tuženik imao prilikom obrade kredita. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

18.1. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza svjedoka proizlazi da je nametanje obveze plaćanja naknade bilo uvjet realizacije predmetnog Ugovora o kreditu.

18.2. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim, kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora na koju korisnik kredita nije imao mogućnosti utjecaja niti je imao mogućnost pregovaranja, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i činjenicu da je ugovaranje naknade bio nametnut uvjet realizacije predmetnog Ugovora, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača/korisnika kredita (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-502/2024 od 15. svibnja 2024. i Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.).

19. Slijedom prednjih zaključaka, ocjena je ovog suda kako je odredba članka 3. Ugovora o kreditu kojim se korisnik kredita obvezao platiti naknadu, sukladno odredbi članka 81., u vezi članka 83. i čl. 87. ZZP-a ništetna, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

20. Odredbom čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

21. Nadalje, odredbom članka 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 908,38 EUR, koja visina među strankama nije sporna, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

23.1. Prema ocjeni ovog suda neosnovan je od tuženika istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

23.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

24.1. Prema odredbi članka 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24.2. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu. Kako je nesporno korisniku kredita 29. ožujka 2007. naplaćena naknada u iznosu od 908,38 EUR, osnovano tužitelj zahtijeva zatezne kamate od dana nakon pa do isplate (članak 2. ZPP-a), slijedom čega je tužbeni zahtjev i u tom dijelu ocijenjen osnovanim (točka II. izreke).

25. Stopa zatezne kamate određena je na temelju odredbe članka 29. st. 2. ZOO propisane za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora pa je u skladu s tom stopom i odlučeno kao u točki II. izreke ove presude, dok je zahtjev za isplatom zatezne kamate valjalo odbiti kao neosnovan preko stope propisane za ostale odnose te je slijedom toga odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

26.1. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023 i 107/2025), dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 175. do 176. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (utvrđena na ročištu 22. prosinca 2025. u iznosu od 908,38 EUR) i vrijednost boda od 2,00 EUR.

26.2. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 150,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 37,50 EUR,

- trošak pribavljanja potvrde o visini naknade (Tbr. 36. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 30. siječnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 150,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 37,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 22. prosinca 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 150,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 37,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 5. veljače 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 150,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 37,50 EUR,

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,41 EUR,

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 19,91 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 866,82 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

26.3. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe članka 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom članka 29. st. 2. ZOO-a.

27.1. Tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na neosnovano prekomjerno zatraženi trošak u odnosu na sve zatražene i priznate radnje s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora prema kojoj tužitelju nagrada u punom iznosu pripada u iznosu od 75 bodova. Nadalje, zahtjev za naknadu troška odbijen je u odnosu na prekomjerno zatraženi trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu. Tužitelj je na ime troškova navedenih sudskih pristojbi zahtijevao ukupni iznos od 132,72 EUR. Tužitelj je prilikom podnošenja tužbe platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 34,41 EUR, u kojem iznosu mu je taj trošak i priznat (točka 26.2. obrazloženja). S obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora tužitelj je u obvezi plaćanja sudske pristojbe na presudu u punom iznosu od 39,82 EUR, međutim, odredbom članka 7. st. 3. ZSP-a propisano je da na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba se plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke. Tako je tužitelj u obvezi plaćanja sudske pristojbe za presudu u iznosu od 19,91 EUR, ukoliko ju plati u propisanom roku od tri dana, dok sam snosi krivnju za eventualno nepravovremeno plaćanje iste i slijedom toga plaćanje razlike do punog iznosa pristojbe propisanog Tarifom (razlika u iznosu od 19,91 EUR). Stoga je na ime zatražene sudske pristojbe na presudu tužiteljev zahtjev prihvaćen za iznos od 19,91 EUR. Tužiteljev zahtjev je slijedom iznijetoga odbijen kao neosnovan u odnosu na preostali ukupno zatraženi iznos na ime sudskih pristojbi na tužbi i presudu, odnosno za iznos od 78,40 EUR. Također, tužiteljev zahtjev odbijen je i u odnosu na neosnovano zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer na navedeno ročište nije pristupio pa mu navedeni trošak nije niti nastao.

27.2. Slijedom navedenoga, tužiteljev zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka odbijen je kao neosnovan za ukupni iznos od 453,40 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.

U Zagrebu 17. ožujka 2026.

SUDAC

Iva Karin Šipek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.