Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-408/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nataše Peršić Brleković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Monji Matić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Maša Gluhinić i Monji Matić, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4212/2025-11 od 22. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4212/2025-11 od 22. prosinca 2025. u točkama I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] solemniziranog kod javnog bilježnika Duška Sudara, pod brojem OV-3144/07, u dijelu koji glasi: " Korisnik kredita obvezuje se banci platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke", čl. 5.1. "Administrativna naknada: 1% (slovima: jedan posto) jednokratno na iznos odobrenog kredita kao i čl. 5.2. Naknada za izvršenu konverziju: 0,5% (slovima: nula cijelih pet posto) od iznosa stanja glavnice na dan konverzije."

1.1. Točkom II. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 738,72 eura sa zateznom kamatom počev od 28. ožujka 2007. do isplate po stopi i za razdoblje kako je to navedeno u toj točki izreke, u roku od 15 dana.

1.2.Točkom III. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 789,81 eura sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je točkom IV. izreke zahtjev tužitelja u preostalom dijelu odbijen.

2. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu u vezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, za izvršenu konverziju i zahtjev za povrat iznosa plaćenog po osnovi naknade za obradu kredita - ulaznu naknadu koju je tužitelj platio tuženiku.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda.

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbene zahtjeve tužiteljice su jasni, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. Neprijeporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, te tuženik, kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu 22. veljače 2007. kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 163.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama, da iz čl. 5. Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke ugovorile naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je tužitelj dužan platiti u iznosu od 1,00 % administrativnu naknadu od iznosa kredita, te da je tuženik po toj osnovi 27. ožujka 2007. naplatio tužitelju iznos od 738,72 eura / 5.565,92 kn.

9. U fazi žalbenog postupka sporna je osnovanost tužbenih zahtjeva, odnosno je li odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, ima li tužitelj pravo na povrat (restituciju) plaćenog iznosa naknade za obradu kredita sa zateznom kamatom u tijeku od 28. ožujka 2007. te zastara tražbine.

10. Sud prvog stupnja iz iskaza tužitelja u bitnom utvrđuje da je predmetni kredit podigao za kupnju stana. Nitko mu nije pojašnjavao niti sa njim razgovarao vezano uz pojedine odredbe ugovora, pa tako niti navedene odredbe. Predmetni ugovor o kreditu je sastavio tuženik i pripremio kao obrazac, nakon čega je bio pozvan na potpisivanje ugovora pri čemu mu nisu obrazložene pojedine odredbe ugovora kao niti sporne odredbe o trošku obrade kredita niti naknade za izvršenu konverziju.

11. Na temelju tih utvrđenja te uvidom u predmetni ugovor o kreditu, pritom cijeneći odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - dalje: ZZP) sud utvrđuje osnovanim zahtjev tužitelja. Pri tome cijeni da je na tuženiku bio teret dokaza da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i o visini te naknade, pa je cijeneći iskaz tužitelja utvrdio kako tuženik ovu okolnost nije dokazao i zaključio kako tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem o navedenim ugovornim odredbama nije pregovarao. Isto se odnosi i na naknadu za konverziju jer se o toj odredbi isto nije pregovaralo te da tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim i te odredbe bez obzira što nije istu platio.

12. Daljnji zaključak prvostupanjskog suda je, a budući da se radilo o tipskom ugovoru, da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, da je slijedom toga tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Dalje je u bitnom zaključio da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene ugovorne odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava budući da ugovor o kreditu bez spornih ugovornih odredbi nije bilo moguće sklopiti, zbog čega je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Zbog tih razloga tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu prihvatio je kao osnovan. Slijedom toga primjenom odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41//08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO) zaključio je da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, da tužitelj ima pravo na isplatu (vraćanje) naknade za obradu kredita te je stoga zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 738,72 eura, koji je tuženik učinio neprijepornim prihvatio kao osnovan s zateznom kamatom od 28. ožujka 2007. do isplate.

14. Pritom je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare cijeneći da se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja te se pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojoj su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena, a to je u konkretnom slučaju donošenje pobijane presude slijedom čega je zaključio da restitucijski zahtjev tužitelja nije u zastari.

15. O naknadi parničnog troška odlučio je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

16. Sva navedena činjenična utvrđenja kao pravilna prihvaća i ovaj sud, jer ista proizlaze iz pravilne ocjene izvedenih dokaza, a koja činjenična utvrđenja žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u dvojbu.

17. Neosnovani su i žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je prema shvaćanju ovog suda, prvostupanjski sud, iz navedenih razloga koje kao pravilne prihvaća i ovaj sud, pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o zahtjevima tužitelja, a žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani.

17.1. Neosnovano su žalbeni navodi tuženika da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenjem deklaratornog tužbenog zahtjeva. Naime, sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba te se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi kako to utvrđuje prvostupanjski sud što upućuje na to da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe u odnosu na deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o ništetnosti naknade za konverziju, jer time rješava postojeću pravnu nesigurnost i neizvjesnost vezanu uz spornu valjanost navedene ugovorne odredbe.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, odnosno čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, zaključio da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita, naknadi za konverziju i visini te naknade, da tuženik ove okolnosti nije dokazao, već suprotno da iz sporne ugovorne odredbe te ostalim odredbama proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru, te o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % iznosa kredita, odnosno naknadu za izvršenu konverziju 0,5 % od iznosa stanja glavnice na dan konverzije te da se stoga radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a to znači da su ove ugovorne odredbe ništetne u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Stoga su sve suprotne tvrdnje tuženika neosnovane.

19. Jednako tako, pravilno je utvrđeno da među strankama nije bilo pregovora budući je Ugovor sastavljen na standardiziranom obrascu (što je vidljivo iz same isprave i utvrđeno iz iskaza tužitelja). Obveza je trgovaca da sukladno načelu savjesnosti i poštenja pruži potpunu informaciju o usluzi koju pruža i naknadi koju naplaćuje, a ne obrnuto kako se to u žalbi tvrdi. Konačno da bi se potrošač mogao dodatno informirati morao bi imati bitne informacije koje mu je dužan pružiti trgovac jer u suprotnom potrošač nema znanje o tome ima li potrebu nešto pitati ili razjašnjavati. Ovakvo je postupanje prema rezultatima dokaznog postupka izostalo jer je tužitelj u poslovnici tuženika potpisao ugovor, platio ulaznu naknadu bez da je od strane djelatnika tuženika dobio bilo kakve obavijesti i pojašnjenja vezana uz spornu ugovorenu odredbu. Stoga je u svemu prihvatljivo utvrđenje suda da je tužitelju ova ugovorna odredba nametnuta suprotno načelu svjesnosti i poštenja što je bilo uzrokom znatne neravnoteže u ugovornom odnosu stranaka. Tuženik je taj koji je trebao dokazati da je pružio sve potrebne obavijesti u čemu nije uspio, stoga je njegova žalbena tvrdnja o mogućnosti tužitelja da utječe na sadržaj ugovora bez osnove, kao i ona da je ugovor unatoč tipskom obrascu bio prilagođen potrebama konkretnog slučaja.

20. Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

21. Prema presudi Europskog suda za ljudska prava od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, pa su suprotne tvrdnje tuženika neosnovane.

22. S obzirom da u konkretnom slučaju tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi sa spornim odredbama Ugovora o kreditu to se radi o ništetnim ugovornim odredbama, pa postoji obveza tuženika na vraćanje iznosa uplaćenog prilikom obrade kredita 27. ožujka 2007., odnosno sada iznosa od 738,72 eura koji je tuženik u obvezi vratiti tužitelju prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, s time da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj, te da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženiku uplatio naknadu za obradu kredita, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

23. U odnosu na žalbene navode u kojima se ističe da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, što prema shvaćanju ovog suda nije sporno, valja odgovoriti da sama činjenica da je trošak obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori zapravo u prilog tome, da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

24. Odlučujući o prigovoru zastare prvostupanjski sud je taj prigovor pravilno ocijenio kao neosnovan pri čemu se pravilno u odnosu na početak tijeka zastare pozvao na shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

25. Slijedom navedenog te suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u toč. I., II. i III. izreke.

26. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154 st. 1. ZPP-a te odgovarajućih odredbi Odvjetničke tarife.

27. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

29. Presuda suda prvog stupnja u točki IV. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak