REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-3423/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja PlanRadar d.o.o., OIB 91163157614, Zagreb, Ulica Josipa Marohnića 1/1, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mikulić i partneri u Splitu, protiv tuženika ŽIHER d.o.o., Republika Slovenija, Moškanjci 1G, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2180/2024 od 15. srpnja 2025., 17. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2180/2024 od 15. srpnja 2025.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2180/2024 od 15. srpnja 2025. ukinut je platni nalog sadržan u rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pl-2440/2022-5 od 16. listopada 2023. u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.060,00 EUR sa zateznim kamatama od 14. siječnja 2022. do isplate po stopi propisanoj za trgovačke ugovore (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 EUR.
2. Pod istim poslovnim brojem prvostupanjski sud je donio rješenje kojim je ukinuo platni nalog u dijelu za isplatu iznosa od 5,98 EUR sa zateznim kamatama od 14. siječnja 2022. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose i utvrdio da je u tom dijelu tužitelj povukao tužbu.
3. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ovome sudu preinačiti presudu i održati na snazi platni nalog uz naknadu troškova parničnog postupka. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 234,37 EUR.
4. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/07, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, i na pravilnu primjenu materijalnog prava, imajući u vidu odredbu članka 467. stavka 1. ZPP-a.
7. Kako je ovaj spor u smislu odredbe članka 502. stavka 1. ZPP -a spor male vrijednosti, presuda ili rješenje kojima se on završava može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP -a (osim zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U smislu odredbe članka 467. stavka 1. ZPP-a žalba se ne može izjaviti zbog relativno bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa tužiteljevi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu nisu uzeti u razmatranje, kao ni takvi navodi izneseni u okviru dopuštenih žalbenih razloga.
8. Iz podataka u spisu i obrazloženja presude proizlazi da je predmet spora isplata iznosa od 1.060,00 EUR s osnove cijene licence za programsku opremu (Godišnju licencu Pro). Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik je osporio postojanje poslovne suradnje s tužiteljem te iznio činjenične navode da mu tužitelj nije dostavio poziv na plaćanje ni opomenu zbog neplaćanja računa te da nije naručio licencu za programsku opremu jer u ispravama u spisu ne prileži potpis zastupnika po zakonu tuženika ni pečat tuženika, niti narudžba za predmetnu licencu, a da AS koji je potpisao isprave nije ovlašten zastupati tuženika.
9. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetnu tužiteljevu ponudu potpisao zaposlenik tuženika AS koji nije ovlašten zastupati tuženika, dok nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 260. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) da bi takav prihvat ponude od neovlaštene osobe obvezivao tuženika, a niti je došlo do naknadnog odobrenja ugovora u smislu odredbe članka 312. stavka 1. ZOO-a.
10. Tužitelj u žalbi u bitnome navodi da je u konkretnom slučaju potpisnik prihvata ponude zaposlenik tuženika, do kojeg je ponuda očigledno stigla iako je bila naslovljena na zastupnika po zakonu tuženika, da se ponuda odnosi na uslugu koja je usko povezana s predmetom poslovanja tuženika, da je prihvat ponude potpisan elektronskim potpisom i da je poduzimanje radnji na temelju punomoći po zaposlenju u praksi uobičajeno. Smatra da je presuda donesena protivno odredbi članka 260. stavka 2. ZOO-a i članka 43. Zakon o trgovačkim društvima te da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.
11. Donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tužitelj ukazuje u žalbi. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Prvostupanjski sud dao je razloge o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.
12. Analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je ovog suda da njima tužitelj nije uspješno osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. O tome presuda sadrži jasne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
13. Prvostupanjski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, koje ovaj sud nije ovlašten ispitivati u ovome sporu male vrijednosti, pravilno zaključio da je tužiteljevu ponudu potpisao tuženikov zaposlenik AS koji nije ovlašten zastupati tuženika te da takav prihvat ponude od strane neovlaštene osobe ne obvezuje tuženika.
14. Naime, da bi prihvat ponude od neovlaštene osobe obvezivao tuženika moraju biti ispunjene pretpostavke propisane odredbom članka 260. stavka 1. ZOO-a, odnosno da je prihvat ponude dan na poslovnom papiru s kojim se tuženik služi u svom poslovanju, a koji je potpisan na uobičajen način, ako se odnosi na posao kojim se tuženik redovito bavi i njegov redoviti opseg te da tužitelj nije znao ni mogao znati da je prihvat ponude potpisala neovlaštena osoba. U konkretnom slučaju prihvat ponude nije dan na poslovnom papiru kojim se tuženik služi u poslovanju jer se radilo o ponudi na poslovnom papiru tužitelja (str. 52 -.54. spisa), dok se konkretno ne može utvrditi da bi prihvat ponude bio potpisan i na uobičajen način na koji se tuženik u pravnom prometu potpisuje. Uz to, uzimajući u obzir da je na tužiteljevoj ponudi bilo naznačeno da ju tužitelj upućuje na „n/p g. OS“, koji je zastupnik po zakonu tuženika, pravilno je prvostupanjski sud zaključio i da je tužitelj bio upoznat s činjenicom tko je osoba ovlaštena za zastupanje tuženika slijedom čega je znao da prihvat ponude nije potpisala osoba kojoj je on sam poslao ponudu kao ovlaštenoj osobi tuženika.
15. Slijedom toga pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 260. ZOO-a slijedom čega prihvat tužiteljeve ponude od strane neovlaštene osobe tuženika ne obvezuje tuženika.
16. Zakon o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11 - službeni pročišćeni tekst, 111/12, 125/12 i 68/13; dalje: ZTD) kao lex specialis u odnosu na trgovačka društva, propisuje tri osnove za zastupanje društva i to na temelju zakona, kao punomoćnik po zaposlenju i na temelju posebne punomoći. Ovlast za zastupanje punomoćniku po zaposlenju u smislu odredbe članka 43. stavka 1. ZTD-a, na koju ukazuje tužitelj u žalbi, proizlazi iz činjenice da on obavlja određene poslove koji po redovitom tijeku stvari uključuju i sklapanje određenih ugovora, odnosno poduzimanje određenih pravnih radnji, pa je stoga ovlašten da kao punomoćnik društva sklapa ugovore i poduzima pravne radnje, i to upravo u granicama poslova koje obavlja. Opseg njegovih ovlasti ograničava se dakle na poslove koje on po redovitom tijeku stvari obavlja (primjerice, prodavač u prodavaonicama, službenik na poslovima šalterske službe pošte ili banke, konobar, vozač autobusa i slično). Riječ je o poslovima za koje se podrazumijeva da je osoba koja ih u ime trgovačkog društva sklapa na to i ovlaštena.
17. Budući da prema odredbi članka 241. stavka 1. ZTD-a društvo zastupa uprava, da bi se ugovor mogao ocijeniti valjano sklopljenim po punomoćniku po zaposlenju u skladu s odredbom članka 43. ZTD-a, tužitelj, na kojem je teret dokaza za tu odlučnu činjenicu, treba dokazati one odlučne činjenice na koje ukazuje citirana odredba, a to je da je osoba koja je Ugovor potpisala (konkretno prihvatila ponudu) radnik tuženika koji obavlja poslove koji po redovitom tijeku stvari uključuju i sklapanje određenih ugovora. Tužitelj, pri sklapanju ugovora mora voditi računa o ovlaštenju osobe koja potpisuje ugovor na suprotnoj strani. Tužitelj u smislu odredbe članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a nije dokazao da je prijeporni pravni posao sklopljen (potpisan od tuženika po osobi ovlaštenoj za sklapanje ugovora, ni kao punomoćniku po zaposlenju niti po posebnoj punomoći), odnosno nije dokazao da su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora i sklopili ugovor (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 472/2017-5 od 17. studenog 2020.).
18. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio i da tužitelj u smislu odredbe članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a nije ni iznio činjenicu niti dostavio dokaze da bi tuženik naknadno zaprimanjem licence, plaćanjem po ugovoru ili na neki drugi način odobrio taj ugovor u smislu odredbe članka 312. stavka 1. ZOO -a, slijedom čega taj ugovor ne obvezuje tuženika ni kao neovlašteno zastupanog.
19. Budući da tužitelj nije uspio u sporu, pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a odbio njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
20. Kako ne postoje dopušteni žalbeni razlozi zbog kojih se može pobijati presuda u sporovima male vrijednosti, tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena pobijana prvostupanjska presuda.
Zagreb, 17. ožujka 2026.
Sutkinja
doc. dr. sc. Jelena Čuveljak
