REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-957/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Radovan Raduka, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKE ŠUME d.o.o. Zagreb, Ljudevita Farkaša Vukotinovića 2, Zagreb, OIB: 69693144506, protiv tuženice OU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nasljednice iza pokojnog VU, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnika obrta za prijevoz i rad građevinskim strojevima, Lovreć, radi naknade štete u iznosu 4.573,39 eura, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P-2552/2010 od 3. veljače 2016., 17. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P -2552/2010 od 3. veljače 2016. u točkama II. i III. izreke i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene žalbe, odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Vladimira Delonge iz Sinja, poslovni broj Ovrv-90/10 od 13. rujna 2010. (točka I. izreke). Odlukom iz točke II. izreke presude, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.573,39 eura sa zakonskim zateznim kamatama. Odlukom iz točke III. izreke presude, tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1,597,19 eura.

2. Predmet postupka je zahtjev za isplatu iznosa od 4.573,39 eura koji se odnosi na naknadu štete koja je tužitelju nastala sječom mlade borove kulture. Tužitelj tvrdi da je tuženik izvodio radove postavljanja vodovodnih cijevi na čestici zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu Republike Hrvatske, a kojom temeljem Zakona o šumama gospodare Hrvatske šume d.o.o., Uprava šuma, Podružnica Split, Šumarija Imotski. Prvostupanjski sud je nakon izvedenog dokaza vještačenjem po vještacima građevinske struke te dokaza saslušanjem svjedoka i stranaka utvrdio da tužitelj nije dokazao da je tuženik počinio štetu.

3. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj : 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

4. Protiv te presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom dopuštenih razloga - bitne povrede odredba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje budući da je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj postupao protupravno. Naime, tuženik nije ishodio odluku o služnosti sukladno odredbi čl. 57. Zakona o šumama niti je sklopio Ugovor o služnosti s nadležnim organom kako je to propisano Zakona o šumama. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe Zakona o šumama koje nisu bile na snazi u vrijeme kada je šteta počinjena. Naime, prvostupanjski sud se pozvao na odredbu čl. 51. Zakona o šumama koja je donesena 2014. godine i kojom je propisano da šume i šumska zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske na kojima je za infrastrukturni zahvat u prostoru (komunalna infrastruktura, javne ceste, energetski objekti, vodne građevine) izdana lokacijska dozvola kojom se određena građevna čestica ili smještaj građevine na građevinskoj čestici, izdvajaju se iz šumsko gospodarskog područja Republike Hrvatske danom pravomoćnosti lokacijske dozvole. Međutim, šteta se dogodila 2009. godine, slijedom čega se ta zakonska odredba ne primjenjuje. Tužitelj je predložio da ovaj sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da ocijeni osnovanim tužbeni zahtjev, podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tuženik je u odgovoru na tužiteljevu žalbu naveo da je prvostupanjski sud pravilno primjenjujući odredbe materijalnog prava donio pravilnu i na zakonu utemeljenu odluku. Zahtijevao je naknadu troška u iznosu od 165,90 eura.

6. Tužiteljeva žalba je osnovana.

7. Nakon što je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. ZPP -a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da ona nije pravilna i zakonita.

8. Prije svega valja istaknuti da je tužitelj postupak pokrenuo prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – računa, koji je tužitelj neosnovano izdao budući da se ne može izdati račun za štetu. Postojanje štete, kao i njenu visinu, sud tek treba utvrditi u sudskoj odluci. Račun je knjigovodstvena isprava koja se izdaje za isporučena dobra ili obavljene usluge u svrhu ispunjenja ugovorne obveze, a ne za štetu. Zato je tužitelj trebao podnijeti tužbu, a ne prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave. Nakon što je tuženik prigovorio izdavanju računa za štetu, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je zahtijevao isplatu iznosa od 4.573,39 sukladno nalazu vještaka koji je u toj visini procijenio štetu. Prvostupanjski sud je zato u točki I. ukinuo platni nalog i presudio o kondemnatornom zahtjevu.

9. Iz isprava u spisu proizlaze sljedeće činjenice:

- na području na kojem gospodari tužitelj 2008. godine su izvođeni građevinski radovi vodoopskrbnih objekata – postavljanje vodovodnih cijeni

- investitor radova je bilo društvo Vodovod Imotske krajine d.o.o., izvođač radova građevinski obrt [obrt], vlasnika IU dok je podizvođač radova bio tuženik

- tužitelj tvrdi da mu je šteta nastala iskopom zemlje na dijelu na kojem su bili posađeni mladice borova

- iz lugarskog izvješća od 27. siječnja 2009. proizlazi da je na dijelu iskopavanja počinjena šteta na mladoj borovoj kulturi

- tuženik tvrdi da je iskopavanje vršio prema projektnoj dokumentaciji koju mu je dostavio glavni izvođač radova te da tijekom izvođenja radova nije bilo prigovora od strane tužitelja niti je nadzorni inženjer imao kakve prigovore na izvedene radove .

10. Među strankama je dakle sporno je li tužitelju nastala šteta, u kojem opsegu te ukoliko se utvrdi da je nastala, postoji li tuženikova odgovornost za njen nastanak.

11. Prema odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 i 41/08; dalje: ZOO, koji je bio na snazi kada je tuženik izvodio radove na šumskom području u vlasništvu Republike Hrvatske, a kojim gospodari tužitelj), propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

12. Nadalje, prema odredbi čl. 620. ZOO-a ugovorom o građenju izvođač se obvezuje prema određenom projektu izgraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu, odnosno na postojećoj građevini izvesti kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje isplatiti mu za to određenu cijenu.

13. Prema odredbi čl. 1108. ZOO-a naručitelj i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećoj osobi za štetu koja joj nastane u vezi s izvođenjem tih radova. Prema ocjeni ovog suda, pod trećom osobom podrazumijevaju se osobe koje nisu ni naručitelji ni izvođač radova. Ako više osoba izvodi radove, bilo u svojstvu izvođača ili podizvođača, svi se oni smatraju izvođačima radova u smislu odredbe čl. 1108. ZOO-a, jer navedena zakonska odredba regulira izvanugovornu odgovornost više osoba za istu štetu i širi je pojam od izvođača i naručitelja radova prema ugovoru o građenju reguliranog odredbom čl. 620. ZOO-a.

14. Slijedom navedenog, prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan, budući da je tužitelj mogao birati hoće li tužiti izvođača ili podizvođača ili obojicu solidarno.

15. Nadalje, s obzirom na to da su radovi izvođeni 2008. godine, na konkretan slučaj se primjenjuje Zakon o šumama („Narodne novine“ broj: 140/05, 82/06 i 129/08; dalje: ZŠ) a ne njegove izmjene iz 2014. godine, kako je pogrešno primijenio prvostupanjski sud. Naime, izdvajanje čestica iz šumskog gospodarskog područja nakon pravomoćne lokacijske dozvole je propisano tek izmjenama iz 2014. godine, dok se u konkretnom slučaju radi o izdavanju lokacijske dozvole 2008. godine. Čestica zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na kojoj su se izvodili radovi u vlasništvu je Republike Hrvatske, a kojom temeljem Zakona o šumama (čl. 17.) gospodare Hrvatske šume d.o.o., Uprava šuma, Podružnica Split, Šumarija Imotski.

16. Vještačenjem sastavljenim nakon očevida 2013. godine (5 godina nakon izvođenja radova) je utvrđeno da se preko predmetnog dijela čestice prostire radni koridor koji je koristio tuženik za izvođenje radova na polaganju cjevovoda te da su na navedenoj trasi zatečeni ostaci posječenih borova koji su sasušeni i pretežno se nalaze u dijelu uz pokos s ostacima zemlje i kamenja. Prema procjeni sačinjenoj usporedbom sa šumom koja se nalazi uz južnu stranu vodovoda, utvrđeno je da su na devastiranom dijelu zemljišta mogla biti posađena 164 stabla bora, što prema procjeni vještaka iznosi 1.670,08 eura. Nadalje, vještačenjem je utvrđeno da je na predmetnom dijelu čestice vidljiva nasuta gomila kamenog materijala dijelom pomiješana sa zemljom i to u površini od 6x7m, te prosječnoj visini od 0,8 m. Vrijednost neophodnih radova koji su potrebni da bi se otklonio višak iskopanog materijala s dijela predmetnog zemljišta koji je ostao nakon zatrpavanja kanala položenog cjevovoda iznosi 2.903,31 eura. Tužitelj je na temelju tog nalaza zahtijevao isplatu iznosa od 4.573,39 eura.

17. Iz navedenog proizlazi da je vještačenjem utvrđeno da je tužitelju nastala šteta – posječena borovina i iskop zemljanog materijala i kamenja koji nije odvezen nego je i pet godina nakon izvođenja radova ostavljen na istom mjestu. Ostaje odgovoriti na pitanje je li tuženik odgovoran za nastalu štetu. On, kako je navedeno, za štetu odgovora solidarno kao izvođač radova s naručiteljem.

18. Iz iskaza svjedoka OUP (list 150. – 151. spisa), glavnog inženjera gradilišta, proizlazi da su prilikom iskopavanja kanala za postavljanje cijevi pilali onu šumu koja je bila na projektiranoj trasi te u skladu sa suglasnostima koje su sastavni dio projekta. Nadalje, iz iskaza svjedoka MU, tužiteljevog zaposlenika koji je sastavio lugarski izvještaj proizlazi da je uništavanje borove kulture bilo neminovno da bi se iskopali kanali i postavile cijevi. Iz iskaza svjedoka IU, izvođača radova (koji je sklopio ugovor s tuženikom kao podizvođačem radova) proizlazi da su radovi imali urednu projektnu dokumentaciju te su se svi radovi, uz nadzor glavnog inženjera OUP, odvijali u skladu s projektnom dokumentacijom te da odstupanja nije smjelo biti. Naveo je da tijekom izvođenja radova nisu dobili obavijest ni službeno ni usmeno niti su ikakva upozorenja i nepravilnosti uneseni u građevinski dnevnik. Ističe kako su vodovi i trasa zadani od strane investitora Hrvatskih voda d.o.o.

19. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 11. lipnja 2015. tužitelj je predložio da se izvede dokaz uvidom u isprave – tehničku dokumentaciju koja je vezana uz projekt postavljanja cijevi. Prema ocjeni ovog suda, a s obzirom na utvrđene činjenice da su kanali iskopani i borovi srušeni, odnosno da je rušenje borova bilo neminovno da bi se uopće trasa odradila, nužno je utvrditi iz građevinske dozvole i druge tehničke dokumentacije koja je pratila projekt, je li prilikom izdavanja dozvola bio uključen (odnosno barem upoznat) i tužitelj, a s obzirom na to da su radovi izvođeni na njegovom zemljištu. Ukoliko se utvrdi da je tužitelj bio upoznat s izvođenjem radova, odnosno ukoliko se utvrdi da su radovi izvedeni po projektnoj dokumentaciji, tužiteljev zahtjev za naknadu štete nije osnovan.

20. S obzirom na činjenicu da prvostupanjski sud nije izveo sve predložene dokaze, ovaj sud ukida pobijanu odluku i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje (čl. 370. ZPP-a). U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će uzeti u obzir dokazne prijedloge stranaka i utvrditi odlučne činjenice, o čemu će u novoj odluci dati jasne i razumljive razloge te pravilnom primjenom materijalnog prava donijeti novu, zakonitu i valjano obrazloženu presudu.

21. Na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a odlučeno je da će se o troškovima žalbe odlučiti u konačnoj odluci.

Zagreb, 17. ožujka 2026.

Sudac

Radovan Raduka