Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1054/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat predsjednice vijeća, Adele Turkalj člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Višić, odvjetnik u Splitu, Istarska 3, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2654/2020-62 od 19. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Euroherc osiguranja d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2654/2020-62 od 19. srpnja 2024. u dijelu točke I. izreke, u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.800,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 12. listopada 2020. do isplate, u dijelu točke III . izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.092,03 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2024. do isplate i pod točkom IV . izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo tužiteljici isplatiti iznos od 779,63 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 12. listopada 2020. do isplate i u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.320,49 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2024. i za navedeno sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice BP za isplatom iznosa od 779,63 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 12. listopada 2020. do isplate , kao i zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.320,49 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2024. do isplate.

III. Nalaže se tužiteljici BP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tuženiku Euroherc osiguranju d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, u roku od 15 dana naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 82,17 EUR.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Euroherc osiguranja d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 295,08 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi imovinsku i neimovinsku štetu u iznosu od 3.579,63 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 12. listopada 2020. do isplate (točka I. izreke), odbijen je zahtjev tužiteljice za daljnji iznos od 402,05 EUR s pripadajućom kamatom kao i za tijek kamata na dosuđeni iznos iz točke I. izreke od 15. veljače 2020. do 11. listopada 2020. (točka II. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.412,52 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2024. do isplate (točka III. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka (točka IV. Izreke).

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu navodeći da presudu pobija u cijelosti, s time da iz sadržaja žalbe proizlazi da je pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu, dakle pod točkama I., III. i IV. izreke, pa je u smislu odredbe čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) presuda u tom dijelu ispitivana. Ističe da presudu prvog stupnja pobija zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava . Također ističe da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, zatim povrede čl. 219. i 299. ZPP-a u vezi sa čl. 354. st. 1. ZPP-a te da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada nije utvrdio da na strani tužiteljice postoji doprinos nastanku štetnog događaja od 30 %. Nadalje pobija navedenu presudu u pogledu visine dosuđene naknade neimovinske štete smatrajući kako je sud prvog stupnja istu previsoko odmjerio. Također ističe da je nezakonita i odluka o troškovima postupka. Predlaže uvažiti žalbu i pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim razlozima te preinačiti odluku o troškovima na način da obveže tužiteljicu da mu naknadi prouzročeni parnični trošak , a podredno ukinuti presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR uvećano za pripadajući PDV kao i trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 64,75 EUR.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske i imovinske štete (tuđe pomoći) do koje je došlo štetnim događajem – prometnom nezgodom od 30. siječnja 2020. u kojoj je tužiteljica sudjelovala kao putnica u autobusu osiguranom kod tuženika policom automobilske odgovornosti.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Nadalje, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju upire tužitelj u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude te sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u izvedenim dokazima.

8. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu.

9. Sud prvog stupnja u postupku je utvrdio:

- da se tužiteljica 30. siječnja 2020. vozila kao putnica u autobusu Promet d.o.o. reg. oznake [registarska oznaka],

- da je naprijed navedeni autobus na dan štetnog događaja bio osiguran kod tuženika policom automobilske odgovornosti,

- da je zbog naglog i neočekivanog kočenja vozača autobusa (da bi izbjegao nalet prednjim dijelom autobusa na dječaka koji je pretrčavao) došlo do pada tužiteljice u autobusu i njezinog ozljeđivanja,

- da je o predmetnom štetnom događaju policijsku postaju prometne policije Split izvijestio Operativno komunikacijski centar PU Splitsko dalmatinska,

- da je ekipa za vršenje očevida prometnih nesreća gore navedene PP dobila zadatak da izvrši očevid predmetne prometne nesreće,

- da iz službene bilješke voditelja ekipe za očevide od 31. siječnja 2020. proizlazi da je tužiteljica ustala i krenula središnjim dijelom autobusa u smjeru srednjih vrata kako bi izašla na autobusnoj postaji, a dok je išla od prednjeg prema središnjem dijelu autobusa rukom se držala za rukohvat, a kada je autobus iznenada zakočio tijelom je posrnula unazad i pala na središnji dio autobusa,

- da je tužiteljici vozač autobusa UP ponudio da pozove Hitnu pomoć, a tužiteljica je isto odbila i rekla da je dobro,

- da ni tužiteljica ni vozač autobusa nisu bili u alkoholiziranom stanju,

- da je svjedok KP u svom iskazu navela da je u trenutku nastanka štetnog događaja sjedila i tipkala na mobitel, tako da nije sigurna, ali misli da je tužiteljica, koja je sjedila do nje, već bila ustala kada je vozač zakočio,

- da je svjedok UP u svom iskazu naveo da je nakon kočenja čuo pad mobitela na pod i da je tužiteljica pokupila isti negdje po sredini autobusa te da nitko drugi od putnika nije pao,

- da nije logično da bi svjedok UP prišao tužiteljici i pitao je treba li zvati Hitnu pomoć, ukoliko ista nije pala i ozlijedila se,

- da ničim nisu dokazane tvrdnje tuženika da se tužiteljica nije držala za rukohvat te da je u trenutku kočenja bila fokusirana na mobitel.

10. Cijeneći istaknuti prigovor doprinosa tužiteljice nastanku štetnog događaja (jer se nije držala za rukohvat, te je njezina koncentracija bila na mobitelu koji joj je ispao prilikom kočenja vozača), ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda o nepostojanju doprinosa tužiteljice nastanku štetnog događaja budući da je za navedeno dao jasne i neproturječne razloge utemeljene na utvrđenim odlučnim činjenicama u postupku, što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

10.1. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica na dan štetnog događaja bila putnik u autobusu te da je uzrok njezinog pada i ozljeđivanja naglo i neočekivano kočenje vozača autobusa neposredno prije stajališta na kojem je trebala izaći (cca 20 m od stajališta), s time da iz službene bilješke MUP-a o obavijesnom razgovoru s tužiteljicom, koji je obavljen neposredno nakon ozljeđivanja, proizlazi da se tužiteljica držala za rukohvat, što je logično i uvjerljivo budući da se pripremala izaći na slijedećoj stanaci, te je ustala i krenula prema vratima kako bi izašla iz autobusa i pri tome se držala za rukohvat. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je naglo kočenje pojava koja se ne može predvidjeti pa s obzirom na navedeno niti se može očekivati od putnika da se u takvoj situaciji snažnije drži za rukohvat, a niti je za očekivati da se putnik u autobusu drži za rukohvat tako čvrsto da je u svakom trenutku spreman spriječiti pad.

10.2. Da se tužiteljica držala za rukohvat proizlazi i iz provedenog kombiniranog prometno – sudsko medicinskog vještačenja u kojem se navodi da karakter nastalih ozljeda, promatran u kontekstu dinamike kretanja autobusa, upućuje na zaključak da je tužiteljica uslijed navedenog polijetanja uzrokovanog kočenjem izgubila ravnotežu i pala te se pri tome ozlijedila, a do istog je moglo doći ukoliko je tužiteljica u trenutku kočenja bila stojeća putnica i pri tome se držala jednom rukom za rukohvat ili ukoliko se tada kretala putničkim prostorom. Da je tužiteljica u trenutku kočenja bila sjedeća putnica u budnom stanju, instinktivnim bi odupiranjem (nogama i leđima) spriječila ispadanje iz sjedala pa do njezinog ozljeđivanja ne bi došlo. Nadalje, ni iz jednog dokaza ne proizlazi da je tužiteljica u trenutku kočenja vozača koristila mobitel, a samo ispadanje tužiteljičinog mobitela na pod (kako to proizlazi iz iskaza svjedoka UP – vozača autobusa) ne dokazuje da je tužiteljica bila koncentrirana na mobitel, odnosno da ga je koristila u trenutku nastanka štetnog događaja.

11. Motorno vozilo u pogonu je opasna stvar pa za štetu koju pretrpe treće osobe u vezi s pogonom motornog vozila, sukladno načelnoj odredbi kauzalne odgovornosti iz čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 121/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), odgovara vlasnik tog vozila prema čl. 1069. st. 1. ZOO-a, odnosno njegov osiguravatelj. Eventualno oslobođenje od odgovornosti postojalo bi samo ako su ispunjene pretpostavke iz čl. 1067. st. 3. ZOO-a, a što u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao, odnosno nije dokazao, kao što tvrdi u žalbi, da je tužiteljica djelomično doprinijela nastanku štetnog događaja (u opsegu od 30 %), jer u njezinom ponašanju nisu utvrđene radnje ili propusti kojima bi doprinijela nastanku štetnog događaja.

12. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio kako je tuženik u obvezi naknaditi cjelokupno nastalu štetu, jer nije dokazao da bi tužiteljica na bilo koji način doprinijela nastanku štetnog događaja, do kojeg je došlo isključivo zbog naglog i neočekivanog kočenja vozača autobusa.

13. Dakle, nije osnovan ni žalbeni razlog da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 219. i čl. 299. ZPP- a. Naime, u konkretnom slučaju nije odlučna činjenica je li tužiteljica sjedila u autobusu u trenutku nastanka štetnog događaja, kako to proizlazi iz tužbe, već je odlučno da je zbog radnje vozača - naglog i neočekivanog kočenja došlo do ozljeđivanja tužiteljice kao putnice u autobusu (koji je bio osiguran kod tuženika policom automobilske odgovornosti), a kako to proizlazi iz provedenih dokaza.

14. Međutim, djelomično osnovano tuženik ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava vezano za visinu dosuđene naknade neimovinske štete ističući kako je sud prvog stupnja istu previsoko odmjerio.

14.1. Cijeneći u postupku utvrđene kvalifikatorne okolnosti o kojima ovisi odluka o visini naknade neimovinske štete – zadobivene ozljede (natučenje glave i područja desnog ručnog zgloba te istegnuće mišića uz vratni dio kralježnice) koje su rezultirale umanjenjem životnih aktivnosti od 3 %, pretrpljenog straha, sekundarnog, jakog intenziteta u trajanju od 2 dana, srednjeg u trajanju od 10 dana te blažeg intenziteta u trajanju od 5 tjedana (strah i zabrinutost za ishod liječenja kao i strah u sklopu anksiozne reakcije na štetni događaj), fizičkih bolova jakog intenziteta u trajanju od 1 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 10 dana te slabijeg intenziteta u trajanju od 5 tjedana, po utvrđenju ovoga suda pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, tužiteljici je kao primjeren iznos naknade neimovinske štete trebalo utvrditi iznos od 2.720,37 EUR, a ne iznos od 3.500,00 EUR, koliko joj je dosuđeno.

14.2. Nadalje, kako iz medicinskog vještačenja proizlazi da je tužiteljici tuđa pomoć bila potrebna 56 sati, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 1095. st. 1. ZOO-a kao primjeren iznos naknade imovinske štete utvrdio zatraženi iznos od 79,63 EUR te je slijedom navedenog tužiteljici kao primjeren iznos naknade štete (neimovinske i imovinske) trebalo utvrditi iznos od 2.800,00 EUR, a ne iznos od 3.579,63 EUR, kako je to utvrdio sud prvog stupnja.

15. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke za iznos od 2.800,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 12. listopada 2020. , kao dana podnošenja tužbe sukladno odredbi čl. 1103 ZOO-a, do isplate, a na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke za iznos od 779,63 EUR s pripadajućom zateznom kamatom i zahtjev tužiteljice u tom iznosu odbiti kao neosnovan.

16. Kako je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, trebalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku (čl. 166. st. 2. ZPP-a) jer je promijenjen uspjeh stranaka u ovaj parnici. Stoga je o troškovima postupka valjalo odlučiti temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

17. Tužiteljica je u ovom postupku uspjela 100 % u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a 70,32 % u pogledu visine. S obzirom na kvalitativni i kvantitativni uspjeh tužiteljice u ovom sporu, tužiteljica je uspjela u omjeru od 85,16 %. Nadalje, tuženik je uspio u omjeru od 14,84 %. S obzirom na navedeno, tužiteljici pripada naknada parničnog troška u omjeru od 70,32 %.

18. Sud prvog stupnja je tužiteljici dosudio troškove postupka u iznosu od 3.412,52 EUR sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

19. Tuženik neosnovano pobija priznati trošak sastava podneska od 23. travnja 2021. budući se istim tužiteljica očitovala na nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, a činjenica što nije uspjela s prigovorima iznesenim u tom podnesku nije odlučno. Naime, navedeni je podnesak bio potreban, budući da je vještak zbog iznesenih prigovora u istom pozvan na ročište na kojem očitovao o iznesenim prigovorima i iste je otklonio te je dao odgovore na sporna pitanja.

19.1. Osnovano tuženik navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici priznao trošak sastava 6 obrazloženih podnesaka, umjesto 4 kako je to propisano važećom Tarifom. Stoga je tužiteljici trebalo priznati trošak sastava podneska od 1. ožujka 2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8/4), odnosno s pripadajućim PDV-om, u iznosu od 62,50 EUR. Kako je tužiteljici za sastav tog podneska priznat trošak u iznosu od 250,00 EUR s pripadajućim PDV-om, valjalo je umanjiti priznati trošak za 187,50 EUR.

19.2. Također osnovano tuženik u žalbi ukazuje da nije bio nužan trošak sastava dva podneska i to 27. siječnja 2023. i 12. travnja 2023. kojima se tužiteljica očitovala na jedno vještačenje (kombinirano prometno sudsko medicinsko vještačenje). Naime, tužiteljica se jednim podneskom i to od 12. travnja 2023. mogla očitovati na navedeno vještačenje, stoga trošak sastava podneska od 27. siječnja 2023. nije bio potreban. Kako je tužiteljici za sastav tog podneska priznat trošak u iznosu od 250,00 EUR (uključujući PDV), valjalo je umanjiti priznati trošak za 250,00 EUR.

19.3. Dakle, tužiteljici je umjesto iznosa od 3.412,52 EUR trebalo priznati trošak u iznosu od 2.975,02 EUR.

20. Slijedom navedenog, tužiteljici je priznat trošak u iznosu od 2.092,03 EUR, s obzirom da je u sporu uspjela u omjeru od 70,32 %.

21. Dakle, tuženik je dužan tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.092,03 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2025. do isplate sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 29. ZOO-a.

22. S obzirom da je sud prvog stupnja tužiteljici odmjerio naknadu troškova postupka u iznosu od 3.412,52 EUR, za iznos od 1.320,49 EUR, prvostupanjska presuda pod točkom II. izreke je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a preinačena i zahtjev tužiteljice za naknadom troškova u tom iznosu je odbijen kao neosnovan.

23. Vezano za žalbene navode tuženika u pogledu primjene vrijednosti boda , valja reći da je sud prvog stupnja pravilno primijenio vrijednost boda sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje Tarifa). Naime, odredbom Tbr. 54. Tarife propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, a odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

23.1. Kako je sud prvog stupnja presudu u ovom predmetu donio 19. srpnja 2024., pa tako i odluku o troškovima postupka, sukladno odredbi Tbr. 52. toč. 3. u vezi Tbr .

54. Tarife, tužiteljici pripada naknada troškova postupka prema vrijednosti boda za sve parnične radnje u visini od 2,00 EUR, s time da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo takvo pravno shvaćanje u odlukama poslovni broj Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/72021 od 13. veljače 2024., Rev-574/2024-2 od 16. travnja 2024., Rev 562/2024 od 7. svibnja 2024. i dr.

24. Odluka pod točkom III. i IV. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a. Tuženik je sukladno Tarifi zatražio trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 EUR (Tbr. 10/1), kao i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 64,75 EUR, odnosno ukupno iznos od 377,25 EUR, koji troškovi se umanjuju razmjerno uspjehu tuženika sa žalbom. Žalba tuženika je osnovana u omjeru od 21,78 % (imajući u vidu da je ista neosnovana u pogledu osnove, a djelomično osnovana u pogledu visine štete), te mu s obzirom na navedeno pripada trošak žalbenog postupka u iznosu od 82,17 EUR. Stoga je valjalo naložiti tužiteljici da taj trošak naknadi tuženiku, dok preostali iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 295,08 EUR tuženik neosnovano zahtijeva te je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u tome iznosu odbijen kao neosnovan.

25. U nepobijanom dijelu pod točkom II. izreke prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat