REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] N 5

Poslovni broj: Us I-2119/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja NC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Andreja Kljaić, odvjetnica u Zagrebu, P. Hatza 9, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Pula, Pula, Trg Republike 1, OIB: 36162371878, radi protjerivanja i prisilnog udaljavanja iz Republike Hrvatske, 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I-216- 02/25-19/399, URBROJ: 511-08-21-25-1 od 26. rujna 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-02/25-19/399, URBROJ: 511-08-21- 25-1 od 26. rujna 2025. određeno je protjerivanje tužitelja, državljanina treće zemlje (Republike Srbije) iz Republike Hrvatske (točka 1.), zabranjen mu je ulazak i boravak u Republici Hrvatskoj odnosno Europskom gospodarskom prostoru (EGP) u trajanju od jedne godine (točka 2.) te je određeno prisilno udaljavanje u državu državljanstva (točka III.), na temelju odredbe čl. 193. st. 1. Zakona o strancima (Narodne novine broj 133/20., 114/22., 151/22., 40/25.; dalje: ZoS) u svezi s odredbom čl. 189. st. 1. t. 6. istoga Zakona.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora osporava zakonitost predmetnog rješenja zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da zakonito boravi i radi u Republici Hrvatskoj osam godina, da se uredno ponaša i da se potpuno integrirao u lokalnu zajednicu. Ne osporava da je tijekom boravka počinio tri prometna prekršaja vožnje pod utjecajem alkohola, ali smatra da navedene okolnosti ne predstavljaju ponovljeno protupravno ponašanje u smislu čl. 189. st. 1. t. 6. ZoS-a. Ističe da su svi navedeni prekršaji počinjeni u razdoblju od godinu i pol te da iz tog vremenskog rasporeda jasno slijedi kako se radi o izdvojenim nepovezanim incidentima. Stoga zaključak tuženika da bi bio opasan za javni poredak, nacionalnu sigurnosti javno zdravlje, prema njegovu mišljenju, nije ispravan. Navodi kako tuženik prilikom donošenja rješenja nije uzeo u obzir kriterije iz čl. 191. ZoS-a. Ističe i kako je u trenutku donošenja osporenog rješenja imao aktivnu ponudu za rad kod društva ISTRA BET GRADNJA d.o.o.. Izrečena mjera da mu onemogućava integrirani boravak i rad u Republici Hrvatskoj te mu ozbiljno otežava reguliranja budućeg boravka i rada te zakonskog statusa u EGP-u, dok će održavanje nezakonitog rješenja na snazi trajno etiketirati tužitelja u sustavima EGP-a kao osobu sklonu ponavljanju prekršaja, što da nije u skladu s njegovim stvarnim ponašanjem i integracijom. Stoga predlaže sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i odrediti odgodni učinak tužbe.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja. Obrazlaže da je uvidom u evidencije Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) utvrđeno da je tužitelj višestruki recidivist u počinjenju prometnih prekršaja, osobito upravljanja vozilom pod utjecajem alkohola, odnosno da je 11. veljače 2024. u Puli zatečen u upravljanju vozilom s koncentracijom alkohola od 1,50 g/kg, za što je izdan obavezni prekršajni nalog, 12. travnja 2025. ponovno zatečen u upravljanju vozilom pod utjecajem alkohola od 1,97 g/kg, za što je izdan prekršajni nalog, te 18. rujna 2025. da je upravljao motociklom kojem je istekla važnost prometne dozvole, uz koncentraciju alkohola od 1,89 g/kg, za što je podignut optužni prijedlog. Ističe da je u rješenju Općinskog suda u Puli, kojim je utvrđeno počinjenje jednog od prekršaja, određeno zadržavanje u trajanju od sedam dana upravo zbog postojanja opravdane bojazni od ponavljanja prekršaja. Navodi da je tužitelj u zapisniku izjavio da želi raditi na poslovima vozača i rukovanja građevinskim strojevima, a upravo u prometu čini prekršaje u kontinuitetu. Prilikom određivanja trajanja zabrane ulaska odlučeno je u skladu s individualnom procjenom u skladu s pravilom razmjernosti, kako to nalaže relevantna zakonska odredba. Ističe i da tužitelj nema uže obiteljske veze u Republici Hrvatskoj, da nije ranjiva osoba i da je dobrog zdravstvenog stanja, zbog čega smatra da je mjera protjerivanja zakonita, svrhovita i razmjerna. Protivi se odgodom učinku tužbe i predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. U sporu je održana rasprava kako bi se strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju nisu pristupile uredno pozvane stranke, stoga je sud temeljem ovlaštenja iz čl. 91. st. 3. ZUS-a raspravu održao u njihovoj odsutnosti.

5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Druge po tužitelju predložene dokaze sud nije izvodio jer ih nije smatrao odlučnim za donošenje odluke budući se činjenice važne za donošenje odluke mogu utvrditi iz isprava u spisu, a sve kako je to obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke, te se ovdje dodatno ukazuje i da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (čl. 49. st. 1. i 4. ZUS-a).

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Na temelju odredbe čl. 189. st. 1. t. 6. ZoS državljanina treće zemlje može se protjerati ako ponavlja činjenje prekršaja.

8. Odredbom čl. 191. st. 1. ZoS propisano je da će se prilikom donošenja rješenja o protjerivanju, osim okolnosti iz čl. 182. ZS-a uzeti u obzir duljina boravka, starosna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalna i kulturalna integracija u Republici Hrvatskoj i veze državljanina treće države s državom podrijetla. Odredbom čl. 182. st. 1. ZoS-a propisano je da će se prilikom primjene mjera za osiguranje povratka uzeti u obzir najbolji interes maloljetnika i potrebe drugih ranjivih osoba pobrojanih u st. 2. istog članka, obiteljski život i zdravstveno stanje državljanina treće zemlje prema kojem se poduzimaju mjere. St. 4. istog članka propisano je da se rješenja u vezi s povratkom, u koja na temelju čl. 196. stavka 1. ZoS-a spada i osporavano rješenje o protjerivanju, donose na temelju individualne procjene u skladu s pravilom razmjernosti.

9. Prema odredbi čl. 192. st. 5. ZoS zabrana ulaska i boravka izrečena rješenjem o protjerivanju u slučaju iz čl. 189. toga Zakona ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od 20 godina. Sukladno odredbi čl. 24. st. 1. t. 5. Pravilnika o postupanju prema državljanima trećih zemalja (Narodne novine broj 136/21., 145/23., 102/25.; dalje: Pravilnik) zabrana ulaska i boravka koja se izriče rješenjem o protjerivanju zbog razloga iz čl. 189. Zakona o strancima odredit će se u trajanju od 3 mjeseca do 2 godine u ostalima slučajevima koji nisu navedeni u točkama 1. do 4. te koja se primjenjuje u konkretnom slučaju.

10. Prema odredbi čl. 193. st. 5. ZoS ako se rješenjem o protjerivanju ne određuje rok za dragovoljni odlazak sukladno čl. 185. st. 1. toga Zakona, rješenjem o protjerivanju odredit će se prisilno udaljenje i država u koju će se državljanina treće zemlje prisilno udaljiti.

11. Odredbom čl. 203. st. 2. ZoS određeno je da će se državljanina treće zemlje prisilno udaljiti iz EGP-a ako: 1. nije napustio EGP odnosno Republiku Hrvatsku u roku koji mu je određen rješenjem, 2. se ne donosi rješenje o povratku sukladno čl. 185. st. 1. Zakona. Stavkom 3. istoga članka određeno je da se na temelju st. 2. toga članka državljanina treće zemlje može prisilno udaljiti u slijedeću treću zemlju: - u državu njegova podrijetla, - u državu iz koje je ušao u Republiku Hrvatsku ili - uz njegov pristanak, u drugu treću zemlju.

12. Iz prethodno citiranih zakonskih odredbi proizlazi da se državljanin treće države može protjerati prema diskrecijskoj ocjeni javnopravnog tijela ako on ponavlja činjenje prekršaja. Pritom je to tijelo potrebu protjerivanja dužno cijeniti u odnosu na zaštitne okolnosti iz čl. 182. i 191. ZoS-a vodeći pritom računa da izrečena mjera protjerivanja bude razmjerna cilju koji se njome želi postići.

13. S obzirom na navedeno, sud smatra da je u postupku donošenja osporavanog rješenja tuženik pravilno utvrdio i ocijenio sve činjenice i okolnosti relevantne za donošenje odluke, kao i sve relevantne okolnosti iz čl. 182. i 191. ZoS- a. Naime, u postupku je kao nesporno utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 11. veljače 2024. do 19. rujna 2025. počinio tri prometna prekršaja iz područja Zakona o sigurnosti prometa na cestama, i to upravljajući vozilom pod utjecajem alkohola, zbog čega je prekršajno kažnjavan, a u jednom slučaju mu je određeno i zadržavanje zbog postojanja bojazni od ponavljanja prekršaja. Takvo ponovljeno i ustrajno činjenje prometnih prekršaja, prema ocjeni ovoga suda, upućuje na obrazac protupravnog ponašanja kojim se ugrožava sigurnost prometa te se može smatrati recidivizmom u prekršajnom smislu jer time tužitelj pokazuje izraženu i upornu sklonost kršenju prometnih propisa. Stoga sud nalazi da navedene okolnosti opravdano ukazuju na postojanje stvarne i konkretne opasnosti za javni poredak, zbog čega navodi tužitelja da je tijekom boravka u Republici Hrvatskoj pokazivao „uredno ponašanje“ i „potpunu integraciju u zajednicu“ nisu u skladu s utvrđenim načinom počinjenja predmetnih prometnih prekršaja pod utjecajem alkohola.

14. Pritom je tuženik pravilno utvrdio kako u odnosu na tako utvrđeno činjenično stanje ne postoje smetnje za protjerivanje tužitelja iz čl. 182. i 191. ZoS-a. Naime, okolnosti na koje se tužitelj poziva, a koje se odnose na njegove poslovne prilike i mogućnost zapošljavanja u Republici Hrvatskoj, prema ocjeni ovog suda same po sebi ne mogu predstavljati zapreku za određivanje mjere protjerivanja. Naime, činjenica da je tužitelj ponovljeno činio prometne prekršaje koji predstavljaju ozbiljno kršenje prometnih propisa ukazuje na nedovoljno poštivanje pravnog poretka države u kojoj boravi, zbog čega sud njegove navode o povezanosti s Republikom Hrvatskom ocjenjuje nedovoljno uvjerljivima u odnosu na utvrđene okolnosti konkretnog slučaja.

15. Imajući u vidu sve izneseno, sud smatra da je zabrana ulaska i boravka na području Republike Hrvatske i EGP u trajanju od jedne godine razmjerna okolnostima konkretnog slučaja te u skladu sa zakonskim okvirom propisanim ZoS-om i Pravilnikom.

16. Sud nadalje ocjenjuje neosnovanim navod tužitelja da se radi o izdvojenim incidentima bez negativnih posljedica za Republiku Hrvatsku. Naime, činjenicu počinjenja navedenih prekršaja tužitelj nije niti osporavao, a iste je tuženik utvrdio uvidom u službene evidencije MUP-a. Odredba čl. 189. st. 1. t. 6. ZoS-a upravo vezuje mogućnost protjerivanja uz okolnost ponovljenog počinjenja prekršaja od strane državljanina treće zemlje, i to radi zaštite javnog poretka i sigurnosti. Slijedom navedenog, državljani trećih zemalja koji ponavljano čine prekršaje moraju računati s mogućnošću da takvo ponašanje može rezultirati i izricanjem mjere protjerivanja.

17. Sud utvrđuje i da je tužitelju u tijeku upravnog postupka dana mogućnost sudjelovanja (zapisnik od 26. rujna 2025.), odnosno da je imao mogućnost iznositi sve činjenice koje mu idu u korist te predložiti izvođenje dokaza radi utvrđenja tih činjenica čime nije povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak. Tužitelj je isto i učinio te navedeni zapisnik uredno potpisao bez ikakvih primjedbi.

18. Slijedom navedenoga, pravilno je i zakonito osporavano rješenje tuženika pa je stoga tužbeni zahtjev radi poništavanja tog rješenja na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odbijen kao neosnovan, odnosno odlučeno je kao u izreci presude.

19. U odnosu na prijedlog za određivanjem odgodnog učinka tužbe, sud je isti ocijenio neosnovanim.

20. Čl. 42. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak (stavak 1.) te da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu (stavak 2.).

21. U konkretnom slučaju sud ocjenjuje da bi određivanje odgodnog učinka bilo protivno javnom interesu budući da je osporeno rješenje doneseno upravo radi zaštite javnog poretka. Odgodom izvršenja mjere dovela bi se u pitanje svrha propisa kojima se uređuju uvjeti ulaska, boravka i rada državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj. Privatni interes tužitelja, koji se očituje u mogućnosti zapošljavanja i reguliranja daljnjeg boravka u Republici Hrvatskoj, ne preteže nad javnim interesom zaštite sigurnosti i pravnog poretka. Osim toga, tužitelj nije predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo da bi mu izvršenjem osporenog rješenja nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti u smislu čl. 42. ZUS-a.

22. Stoga, kako nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti, to je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe kao neosnovan te je, na temelju odredbe čl. 42. st. 4. ZUS-a, riješeno kao u t. I. izreke rješenja.

23. O trošku upravnog spora, sud je odlučio primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je sud odlučio kao u t. II. izreke ovog rješenja.

U Rijeci 17. ožujka 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).