Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-9915/19-37

Ulica grada Vukovara 84

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužitelja OS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]-tužiteljice HS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Timonu Sakomanu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetniku iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 20. veljače 2026. godine u nazočnosti punomoćnika I-II tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika Lorene Bakić, odvjetnika, dana 17. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 1., članka 2. i članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208797005/07 od 10. travnja 2007. godine sklopljenog između I-tužitelja OS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti I-tužitelju OS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 11.412,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 1,42 eura od 15. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 14,89 eura od 15. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 27,04 eura od 15. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 9,78 eura od 15. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 56,36 eura od 15. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 56,84 eura od 15. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 41,19 eura od 15. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 44,78 eura od 15. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,83 eura od 18. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 40,40 eura od 15. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 35,26 eura od 15. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 41,81 eura od 15. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 34,53 eura od 15. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 39,24 eura od 15. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 38,49 eura od 15. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 52,21 eura od 18. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 59,34 eura od 15. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 57,57 eura od 15. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 65,67 eura od 15. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 80,51 eura od 15. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 83,69 eura od 15. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 101,14 eura od 15. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 100,55 eura od 15. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 136,72 eura od 15. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 115,65 eura od 15. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 120,52 eura od 15. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 143,40 eura od 15. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 137,30 eura od 15. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 142,49 eura od 15. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 157,52 eura od 16. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 194,12 eura od 18. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 185,17 eura od 12. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 210,36 eura od 12. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 210,69 eura od 12. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 198,12 eura od 10. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 205,61 eura od 13. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 211,37 eura od 13. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 206,52 eura od 13. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 208,48 eura od 13. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 196,49 eura od 14. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 199,32 eura od 13. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 211,98 eura od 14. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 192,74 eura od 13. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 192,82 eura od 14. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 191,43 eura od 14. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 192,20 eura od 13. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 196,50 eura od 14. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 202,54 eura od 14. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 203,55 eura od 14. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 211,89 eura od 13. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 202,91 eura od 13. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 185,64 eura od 13. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 191,18 eura od 14. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 188,22 eura od 13. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 183,12 eura od 11. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 182,89 eura od 13. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 187,10 eura od 14. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 191,20 eura od 09. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 191,74 eura od 11. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 193,23 eura od 12. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 198,42 eura od 11. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 199,71 eura od 11. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 200,33 eura od 12. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 200,72 eura od 14. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 200,72 eura od 13. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 200,72 eura od 13. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 200,72 eura od 13. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 200,72 eura od 12. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 200,72 eura od 10. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 200,72 eura od 14. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 200,72 eura od 12. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 15. lipnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti I-tužitelju OS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 8.085,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 88,69 eura od 17. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 89,85 eura od 15. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 88,97 eura od 15. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 88,78 eura od 15. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 88,75 eura od 15. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 92,15 eura od 15. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 94,22 eura od 15. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 91,28 eura od 15. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 99,21 eura od 15. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 99,30 eura od 15. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 96,63 eura od 15. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 97,24 eura od 15. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 97,59 eura od 18. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 96,49 eura od 15. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 130,76 eura od 15. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 132,28 eura od 15. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 130,59 eura od 15. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 131,68 eura od 15. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 131,51 eura od 15. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 134,70 eura od 18. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 136,36 eura od 15. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 135,95 eura od 15. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 137,84 eura od 15. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 141,30 eura od 15. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 142,04 eura od 15. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 146,10 eura od 15. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 145,97 eura od 15. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 154,39 eura od 15. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 149,48 eura od 15. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 150,62 eura od 15. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 155,95 eura od 15. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 154,53 eura od 15. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 155,74 eura od 15. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 159,24 eura od 16. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 167,76 eura od 18. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 165,68 eura od 12. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 144,31 eura od 12. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 152,10 eura od 12. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 152,17 eura od 12. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 149,61 eura od 10. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 151,14 eura od 13. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 152,30 eura od 13. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 151,32 eura od 13. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 151,72 eura od 13. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 149,29 eura od 14. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 149,86 eura od 13. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 84,05 eura od 14. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 81,90 eura od 13. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 81,90 eura od 14. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 81,75 eura od 14. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 81,84 eura od 13. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 82,32 eura od 14. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 82,99 eura od 14. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 83,11 eura od 14. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 84,04 eura od 13. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 84,04 eura od 13. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 18,13 eura od 13. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 18,29 eura od 14. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 18,20 eura od 13. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 18,06 eura od 11. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 18,06 eura od 13. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 18,17 eura od 14. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 18,29 eura od 09. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 18,30 eura od 11. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 18,34 eura od 12. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 18,48 eura od 11. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 18,52 eura od 11. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 18,54 eura od 12. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 18,55 eura od 14. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 18,55 eura od 13. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 18,55 eura od 13. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 18,55 eura od 13. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 18,55 eura od 12. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 18,55 eura od 10. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 18,55 eura od 14. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 18,55 eura od 12. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 17. svibnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi I-tužitelju OS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 6.475,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. ožujka 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe članka 1., članka 2. i članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208797005/07 od 10. travnja 2007. godine u odnosu na II-tužiteljicu kao neosnovan.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 11.412,13 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u odnosu na II-tužiteljicu kao neosnovan.

VII. Odbija se tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 8.085,67 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u odnosu na II-tužiteljicu kao neosnovan.

VIII. Odbija se zahtjev II-tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka

kao neosnovan.

IX. Odbija se zahtjev I-tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko

dosuđenog iznosa kao neosnovan.

X. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 22. siječnja 2026. godine.

Obrazloženje

1.Punomoćnik I-II tužitelja u tužbi navodi da je I-tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 10. travnja 2006. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208797005/07 temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio I-tužitelju kredit u iznosu od 176.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na rok otplate 30 godina i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s važećim Odlukama o kamatnim stopama tuženika. Nastavno punomoćnik I-II tužitelja je istaknuo da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da je među ostalim bankama i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, što je potvrdio i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače navedena pravna utvrđenja iz predmetnih presuda su sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača obvezujuća i u predmetnom postupku za naslovni sud. Isto tako punomoćnik I-II tužitelja je istaknuo da su dana 08. siječnja 2016. godine I-tužitelj, kao korisnik kredita, II-tužiteljica kao sudužnik i založni dužnik te tuženik sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita, ali se time I-II tužitelj nisu odrekli potraživanja po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Slijedom navedenog punomoćnik I-II tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 1., članka 2. i članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208797005/07 od 10. travnja 2007. godine sklopljenog između I-tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te naložiti tuženiku platiti I-II tužitelju na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 11.412,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, a na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 8.085,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine, kao i činjenice i razloge kojima su I-II tužitelj obrazložili tužbu u ovom sporu, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 08. siječnja 2016. godine predmetni kredit sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju konvertiran iz kredita u CHF u kredit u eur te su sve uplate po ovom kreditu i to s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope i tečaja tijekom otplate uzete u obzir prilikom konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog eurskog kredita u skladu s odredbom članka 19 c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime sklopljeni pravni posao povodom prihvata konverzije od strane I-tužitelja, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, dok je naprotiv I-tužitelj imao mogućnost izbora, mogao je konverziju izabrati prihvatiti ili ne, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru I-tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije i to na način propisan zakonom. Nastavno punomoćnik tuženika je osporavajući svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora, a na I- tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, naglasio da je I-tužitelj provedenom konverzijom stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro te je isključivo po svojem slobodnom izboru izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u euro, čime je između I-tužitelja i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac i imao u vidu kada je I-tužitelju ponudio mogućnost konverzije, koju mu dakle banka niti nije mogla uskratiti. Dakle ukoliko je I-tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je pravno bila moguća samo pod uvjetima striktno propisanim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa se predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, a što ujedno znači da I-tužitelj nakon provedene konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenog bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kada se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, o čemu je sudska praksa zauzela pravni stav u nizu odluka. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio da je inače valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, pa je isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog Ugovora o kreditu. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da je Vrhovni sud RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava izrazio pravni stav da Sporazum sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što znači da taj Sporazum, bez obzira da li je sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH, a što je utvrdio i Ustavni sud RH u odluci poslovni broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine navodeći da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju usklađen s Ustavom RH. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije II-tužiteljice, jer ista niti nije sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu te navodeći da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev povišen, čime je tužba preinačena, čemu se protivi, predložio tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208797005/07 od 10. travnja 2007. godine (list 9-13 spisa), u presliku otplatnog plana (list 14-21 spisa), u presliku prometa po kreditu (list 22-27; stranica 261-274 spisa), u presliku solemniziranog Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur od 08. siječnja 2016. godine (list 28-33 spisa), u presliku obavijesti o izračunu efekata konverzije (list 34 spisa), u presliku podataka po kreditnoj partiji broj 7103586909 (list 35; stranica 268 spisa), u presliku dopisa tuženika (list 48 spisa), u presliku izračuna konverzije na dan 30.09.2015. (list 50-54 spisa), u presliku informativnog sažetka izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (list 56 spisa), u presliku pregleda otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (list 58 spisa), u presliku prijedloga izmjene ugovora o kreditu (list 60 spisa), u presliku izvještaja o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita (list 62-64 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 77-86, 95-101 i 144-182 spisa), u iskaz I-tužitelja (stranica 184 spisa), u iskaz II-tužiteljice (stranica 184-185 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 191-211 spisa), u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 235-236 spisa) te u dopunski nalaz i mišljenje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 244-264 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u odnosu na I-tužitelja, dok je naprotiv neosnovan u odnosu na II-tužiteljicu.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna legitimacija I-tužitelja, pasivna legitimacija, činjenica da su I-tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor, dana 10. travnja 2007. godine sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje I-tužitelju stambeni kredit u iznosu od 176.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, na rok otplate 30 godina i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50%, koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem „Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, kao i činjenica da se I-tužitelj, korisnik kredita, obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja za CHF. Isto tako nesporna je činjenica da su I-tužitelj, korisnik kredita, II-tužiteljica, sudužnik i založni dužnik te tuženik, kreditor dana 08. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li I-II tužitelj s obzirom na provedenu konverziju imaju pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu zahtijevati isplatu po toj osnovi preplaćenih iznosa, a sporan je i prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije II-tužiteljice, s obzirom da ista niti nije sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu od 10. travnja 2007. godine. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo I-tužitelja, zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik I-II tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 22. siječnja 2026. godine povisio tužbeni zahtjev, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika protivio preinaci. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno dopunskom nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, jer osim što I-tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno dopunskom nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi I-tužitelj, koji je predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. U odnosu na prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije II-tužiteljice, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da iz preslike solemniziranog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208797005/07 od 10. travnja 2007. godine (list 9-13 spisa) proizlazi da su isti sklopili I-tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dok naprotiv II-tužiteljica nije sudjelovala u sklapanju tog Ugovora o namjenskom kreditu, dakle niti kao sudužnik, a niti kao založni dužnik, već je naprotiv samo sudjelovala u sklapanju Dodatka Ugovoru o kreditu od 08. siječnja 2016. godine i to kao sudužnik i ujedno založni dužnik, što je razvidno iz preslike solemniziranog Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur od 08. siječnja 2016. godine (list 28-33 spisa), sud je utvrdio da je prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije II-tužiteljice osnovan, jer se ovaj spor vodi radi utvrđenja ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, kao i radi isplate po toj osnovi preplaćenih iznosa i to do dana provedene konverzije.

8. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li I-tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur od 08. siječnja 2016. godine (list 28-33 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle I-tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu od 08. siječnja 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I- 3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

9. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjene kamatne stope, a niti tečajni rizik zbog čega I-tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima I-tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene kamatne stope i tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

10. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, kao i odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao I-tužitelj.

11. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

12. Iskazu I-tužitelja (stranica 184 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je otišao u banku sa bivšom suprugom, II-tužiteljicom, radi dizanja stambenog kredita, u banci su mu ponudili kredit u valuti CHF, jer za traženi iznos kredita nije bio kreditno sposoban u valuti euro, znao je „načelno“ što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali ga nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv i dio iskaza I-tužitelja da je ugovor o kreditu ponuđen uz promjenjivu kamatnu stopu, a nisu mu objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je uvjerljiv dio iskaza I-tužitelja da je sredstvima ovog kredita kupio stan u kojem je stanovao sa svojom bivšom suprugom, II-tužiteljicom i dvoje djece, a u tom stanu i danas stanuje II-tužiteljica s djecom, taj stan nikada nije iznajmljivao, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i tijekom otplate bio je zaposlen u firmi Nada, kao zaposlenik, tada nije imao svoj obrt, niti je bio vlasnik trgovačkog društva, s time da je 2017. godine, odnosno 2018. godine osnovao svoje trgovačko društvo koje je registrirano za montažu i proizvodnju namještaja. Konačno sudu je uvjerljiv i dio iskaza I-tužitelja da je sklopio Dodatak ugovora o kreditu, koji je ujedno sklopila i II-tužiteljica, iako vezano uz tu konverziju u banci nisu ništa objašnjavali, ali je na to pristao jer se „nadao da će ipak time biti bolje“. Jednako tako iskazu II-tužiteljice (stranica 184-185 spisa) koja je u bitnom ponovila navode I-tužitelja vezano uz sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, u čijem sklapanju niti nije sudjelovala, kao i vezano uz sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija, istaknula da su tu konverziju doživjeli „kao spas“ sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. S obzirom da je I-tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, sud je utvrdio da je I-tužitelj potrošač, jer je tim kreditom kupio stan u kojem je stanovao sa svojom obitelji, sada bivšom suprugom, II-tužiteljicom i dvoje djece, koji i danas stanuju u tom stanu, pri čemu činjenica da je I-tužitelj tek 2017. godine, odnosno 2018. godine osnovao svoje trgovačko društvo, koje je registrirano za montažu i proizvodnju namještaja, dok je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 10. travnja 2007. godine, nikako ne rezultira time da I-tužitelj zbog toga ne bi bio potrošač, tim više što je namjena i svrha ovog kredita bila rješavanje stambenog pitanja I-tužitelja i njegove obitelji.

13. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, što znači da je rok za restitucijski zahtjev I-tužitelja po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počeo teći 13. lipnja 2014. godine, dok je u odnosu na restitucijski zahtjev po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako prigovor zastare potraživanja je neosnovan i u odnosu na preinačenu tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe.

14. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 191-211 spisa) proizlazi da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 01. siječnja 2014. godine na simulirani početni otplatni plan) za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 11.040,57 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 61.011,79 kuna, a što iznosi 8.097,70 eura, dok ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 01. siječnja 2014. godine na simulirani početni otplatni plan) za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 86.517,41 kuna, odnosno 11.482,80 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove promjena kamatne stope do dana 30. rujna 2015. godine iznose 4.332,96 eura, a ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do dana 30. rujna 2015. godine iznose 3.647,73 eura. Nadalje sudski vještak je utvrdio da ukupno razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 60.253,09 kuna, odnosno iznosi 7.996,96 eura, s time da je Dodatkom Ugovoru o kreditu utvrđen više plaćeni iznos I-tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. godine i iznosi 5.467,41 eura, odnosno 41.727,70 kuna.

15. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke Darka Prpića na način da punomoćnik I-II tužitelja nije imao nikakvih prigovora, za razliku od punomoćnika tuženika, koji je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da je sudski vještak neosnovano iznos preplate priznat I-tužitelju konverzijom nezakonito odbio od zakonskih zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose, a ujedno pri izračunu osim što nije koristio početno ugovornu kamatnu stopu, već je ujedno koristio tečaj CHF od prvog u mjesecu odnosno nastanka obveze po anuitetima umjesto tečaja CHF na datum stvarnog podmirenja anuiteta.

16. Sudski vještak financijske struke Darko Prpić se usmeno očitovao na iznesene prigovore na ročištu 21. listopada 2025. godine (stranica 235-236 spisa) navodeći da je postupio po zadatku vještačenja te je od 01. siječnja 2014. godine primjenjivao kamatnu stopu od 3,23% jer je tu kamatnu stopu također primjenjivao tuženik, a ta kamatna stopa je i propisana zakonom, s time da je ujedno pri izračunu primjenjivao tečaj CHF kada je banka zadužila svaki pojedini anuitet, a ne kada je pojedini anuitet plaćen.

17. Nastavno iz dopunskog nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke Darka Prpića (stranica 244-264 spisa), u kojem je primijenjen tečaj CHF kada je svaki pojedini anuitet stvarno plaćen, proizlazi da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 01. siječnja 2014. godine na simulirani početni otplatni plan) za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 11.040,57 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 60.921,06 kuna, a što iznosi 8.085,67 eura, dok ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 01. siječnja 2014. godine na simulirani početni otplatni plan) za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 85.985,01 kuna, odnosno 11.412,13 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove promjena kamatne stope do dana 30. rujna 2015. godine iznose 4.330,13 eura, a ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do dana 30. rujna 2015. godine iznose 3.588,83 eura. Konačno sudski vještak je utvrdio da ukupno razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 60.253,09 kuna, odnosno iznosi 7.996,96 eura, s time da je Dodatkom Ugovoru o kreditu utvrđen više plaćeni iznos I-tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. godine i iznosi 5.467,41 eura, odnosno 41.727,70 kuna.

18. Sud je prihvatio dopunski nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na taj matematički izračun niti stranke nisu imale prigovora. Nastavno u odnosu na navode punomoćnika tuženika da je sudski vještak primjenjivao kamatnu stopu od 3,23%, iako je početno ugovorena kamatna stopa od 4,50% treba naglasiti da je odredbom članka 11 b Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13, 78/15, 128/22 i 156/23 – u daljnjem tekstu ZPK-a) propisana maksimalna kamatna stopa na stambene kredite u valuti euro i u valuti CHF koja ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope na stanja takvih kredita odobrenih u RH određene za svaku valutu uvećane za 1/3, što za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF iznosi 3,23%, koja se primjenjuje od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje. Dakle s obzirom na navedenu zakonsku odredbu sud je utvrdio da je sudski vještak opravdano od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje pri izračunu preplate po osnovi promjenjive kamatne stope umjesto početno ugovorene kamatne stope od 4,50% primjenjivao maksimalno dopuštenu zakonsku kamatnu stopu od 3,23%, s time da niti nije sporno da je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15, dok je pravno pitanje da li će se i od kojih iznosa oduzimati preplata priznata konverzijom.

19. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu od 08. siječnja 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i I- tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke u dopunskom nalazu i mišljenju utvrdio preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, zatim zatezne kamate obračunate na te preplaćene iznose do 30. rujna 2015. godine, kao i razliku glavnice, s time da treba uzeti u obzir da je provedenom konverzijom priznata preplata u iznosu od 5.467,41 eura. Inače stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti eventualno od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga I- tužitelj, potrošač nije u cijelosti obeštećen, umanjena preostala glavnica sada eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja. Međutim u ovom parničnom postupku I-tužitelj zastupan po punomoćniku niti nije zahtijevao isplatu po osnovi razlike glavnice.

20. U odnosu na visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 11.412,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 8.085,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke u dopunskom nalazu i mišljenju utvrdio da ukupan iznos preplate po osnovi valutne klauzule iznosi 11.412,13 eura, dok ukupan iznos preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 8.085,67 eura, sud je utvrdio da I-tužitelj može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi valutne klauzule utuženi iznosi 11.412,13 eura, a na ime preplate po osnovi kamatne stope utuženi iznos od 8.085,67 eura i to sve sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate. Ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo I-tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, pa dakle I-tužitelj sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.

21. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je u odnosu na I-tužitelja usvojio kao osnovan kako deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe članka 1., članka 2. i članka 7. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208797005/07 od 10. travnja 2007. godine sklopljenog između I-tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, tako i kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 11.412,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 8.085,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, dok je naprotiv u odnosu na II-tužiteljicu odbio kao neosnovan deklaratorni tužbeni zahtjev, kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom V., točkom VI. i točkom VII. izreke presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud I-tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 6.475,00 eura sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 12. lipnja 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 28. veljače 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 22. svibnja 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 17. srpnja 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 30. listopada 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 05. ožujka 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 25. kolovoza 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 3.), troška zastupanja na ročištu 21. listopada 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 22. siječnja 2026. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 20. veljače 2026. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 1.175,00 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio I-tužitelju i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 17. ožujka 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude

23. Naprotiv zahtjev I-tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 28. listopada 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik I-tužitelja u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, a što rezultira time da I-tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, već je dužan sam snositi trošak sastava tog podneska. Isto tako i zahtjev I-tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 28. ožujka 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik I-tužitelja dostavio dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje, što je bilo nepotrebno, s obzirom da sud informaciju o tome dobiva putem računovodstava suda, pa je I-tužitelj dužan sam snositi trošak sastava i tog podneska. Nadalje zahtjev I-tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 25. kolovoza 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 500,00 eura, jer je tim podneskom punomoćnik I-tužitelja postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, ali tim podneskom nije postavljen konačni tužbeni zahtjev, pa I-tužitelj može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska i to po Tbr. 8. točci 3., što je I-tužitelju i dosuđeno. Konačno i zahtjev I-tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu, sudske pristojbe na presudu, kao i „pristojbe na rješenje o plaćanju pristojbe na presudu“ te „pristojbe na rješenje o plaćanju pristojbe na tužbu“ sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer osim što I-tužitelj nije platio sudsku pristojbu na tužbu, za što je u međuvremenu nastupila zastara, a niti je obvezan platiti sudsku pristojbu na presudu, već se ujedno na „rješenje o plaćanju pristojbe na presudu“, kao i na „rješenje o plaćanju pristojbe na tužbu“ niti ne plaćaju nikakve „pristojbe“, nego se ovisno o samom načinu plaćanja sudskih pristojbi može raditi o možebitnim naknadama za izvršene naloge za plaćanje, što se međutim nikako ne može smatrati „pristojbom“, s time da niti taj trošak, dakle trošak eventualnih naknada I-tužitelj nije imao, s obzirom da nije platio sudsku pristojbu na tužbu, a niti je obvezan platiti sudsku pristojbu na presudu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IX. izreke presude.

24. Isto tako zahtjev II-tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je II-tužiteljica zastupana po punomoćniku u cijelosti izgubila u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VIII. izreke presude.

25. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer osim što je I-tužitelj u cijelosti uspio u postupku, već ujedno tuženik zastupan po punomoćniku niti nije imao nikakav poseban trošak u odnosu na II-tužiteljicu, čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom X. izreke presude.

26. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 17. svibnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 17. ožujka 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.I-II tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 17. ožujka 2026. godine

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte