REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6113/2024-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Violeti Veselić kao sucu pojedincu, po prijedlogu višeg sudskog savjetnika-specijaliste Lidije Đogaš Batovanja, u pravnoj stvari tužiteljice RH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane dana 2. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Dopušta se preinaka povišenjem tužbenog zahtjeva kako ga je tužiteljica postavila podneskom od dana 26. svibnja 2025.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 195,72 eura zajedno sa zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 2,33 eura od dana 31. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 2,33 eura od dana 30. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 2,33 eura od dana 31. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 2,33 eura od dana 30. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 2,32 eura od dana 31. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 2,30 eura od dana 31. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 2,28 eura od dana 30. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 2,31 eura od dana 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 2,29 eura od dana 30. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 2,35 eura od dana 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 2,37 eura od dana 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2,38 eura od dana 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 2,40 eura od dana 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 2,39 eura od dana 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,61 eura od dana 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,58 eura od dana 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,62 eura od dana 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,61 eura od dana 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 6,58 eura od dana 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 6,52 eura od dana 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 6,60 eura od dana 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 6,59 eura od dana 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 6,60 eura od dana 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 6,56 eura od dana 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 6,55 eura od dana 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 6,54 eura od dana 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 6,56 eura od dana 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 6,49 eura od dana 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 6,54 eura od dana 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 64,46 eura od dana 27. kolovoza 2010. do isplate,

i to po stopi koja se od 1. travnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 210,44 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 23. studenog 2001. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, potom od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 111,80 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 8. rujna 2003. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, potom od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 146,31 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 4. svibnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, potom od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 58,25 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 14. srpnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, potom od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VII Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 418,07 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 9. lipnja 2009. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VIII Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 318,53 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 27. listopada 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IX Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 471,56 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 10. listopada 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

X Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.862,04 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. ožujka 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

XI Odbija se tuženik u cijelosti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je kao korisnik kredita sa tuženikom kao Kreditorom sklopili dana 21. studenog 2001. Ugovor o kreditu broj 016-50-926600, dana 3. rujna 2003. Ugovor o kreditu broj 068-50-1999881, dana 2. svibnja 2005. Ugovor o kreditu broj 038-50-2807676, dana 11. srpnja 2005. Ugovor o kreditu broj 038-50-2940848, dana 8. lipnja 2009. Ugovor o kreditu broj 038-50-5303741, dana 25. kolovoza 2010. Ugovor o kreditu broj 038-50-5534476 te dana 21. rujna 2011. Ugovor o kreditu broj 038-50-5877209. Navodi kako je u čl. 2. Ugovora broj 038-50- 2807676 ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. U čl. 3 navedenih ugovora, ugovorena je jednokratna naknada za obradu zahtjeva u određenom postotku od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, temeljem čega su naplaćene tzv. ulazne naknade i to dana 23. studenog 2001. (3,00% iznosa kredita 016-50-926600) u iznosu od 1.585,58 kn/210,44 eura, dana 8. rujna 2003. (3,75% iznosa kredita 068-50-1999881) u iznosu od 843,43 kn/111,80 eura, dana 4. svibnja 2005. (1,00% iznosa kredita 038-50- 2807676) u iznosu od 1.102,43 kn/146,31 eura, dana 14. srpnja 2005. (2,00% iznosa kredita 038-50-2940848) u iznosu od 438,92 kn/58,25 eura, dana 9. lipnja 2009. (4,50% iznosa kredita 038-50-5303741) u iznosu od 3.150,00 kn/418,07 eura, dana 27. kolovoza 2010. (2,00% iznosa kredita 038-50-5534476) u iznosu od 2.400,00 kn/318,53 eura, dana 10. listopada 2011. (0.75% iznosa kredita 038-50-5877209) u iznosu od 3.552,99 kn/471,56 eura. Nadalje, navodi kako je u čl. 9. ugovora broj 038- 50-5303741 ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu sukladno odluci tuženika o visini naknada, temeljem čega je 27. kolovoza 2010. naplaćena tzv. „izlazna“ naknada u iznosu od 872,27 kn/115,77 eura. Kamatna stopa za vrijeme trajanja ugovornog odnosa iz ugovora 038-50-2807676 je više puta mijenjana na štetu tužiteljice, zbog čega je došlo do povećanja iznosa kredita, s time da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, bez jasnih parametara po kojima bi tužiteljica mogla biti obaviještena i imati saznanja o konkretnim stopama koje će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogla kao potrošač utjecati ili pregovarati sa tuženikom. Tužiteljica smatra da su nepoštene i ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke dakle nepredvidivo i bez jasnih kriterija, jer su ugovorene zajedno prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, a na temelju sklopljenog ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke tužiteljica nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i kako utječu na ukupan trošak kredita, a koje odredbe su uzrokovale, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelj ice, budući da je učinkom tih odredaba kreditna obveza za tužiteljicu narasla uslijed nezakonitih i samovoljnih povećanja kamata za najmanje 100,00 eura. Tužiteljica smatra da su nepoštene i ništetne i odredbe ugovora i Općih akata tuženika o navedenim ulaznim i izlaznim naknadama - jer su ugovorene zajedno prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, a na temelju sklopljenog ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke tužiteljica nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice i kako utječu na ukupan trošak kredita, niti na što se odnose naknade, a koje odredbe su uzrokovale, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra da su navedene odredbe ugovora nepoštene i ništetne u smislu čl. 81 i 87. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 296. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica navodi kako ništetnost navedenih ugovornih odredaba ima potvrdu i u presudama iz kolektivnog spora koje se odnose i na tuženika, presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj u sporu Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o samostalnoj promjeni kamatne stope bez jasnih kriterija, Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je potvrđena ništetnost ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope, kao i u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., te Ustavnog suda RH U-III-3231/22 od 13. srpnja 2023. Iz navedenog proizlazi da je tuženik na štetu tužiteljice bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist u utuženom iznosu, a koja se ogleda u neosnovano naplaćenim kamatama i naknadama. Tužiteljica se obratila tuženiku dopisom od 29. kolovoza 2024. sa zahtjevom za dostavom kreditne dokumentacije i podacima o uplati naknada. Slijedom svega navedenog, predlaže sudu da na temelju provedenih predloženih dokaza donese presudu kojom će naložiti tužitelju isplatiti ukupni iznos od 1.834,96 eura i to na ime povećanja mjesečnih anuiteta zbog promjenjive kamatne stope u iznosu od 100,00 eura za zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. ožujka 2008. do isplate i na ime jednokratnih naknada za obradu zahtjeva u određenom postotku od iznosa kredita i to u iznosu od 210,44 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. studenog 2001. do isplate, u iznosu od 111,80 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 8. rujna 2003. do isplate, u iznosu od 146,31 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 4. svibnja 2005., u iznosu od 58,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 14. srpnja 2005. do isplate, u iznosu od 418,07 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 9. lipnja 2009. do isplate, u iznosu od 318,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 27. listopada 2010. do isplate, te u iznosu od 471,56 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 10. listopada 2011. do isplate, sve uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare, a obzirom na dospijeće tražbine tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži isplatu iznosa od 100,00 eura, s naznakom dospijeća 1. ožujka 2008., obzirom smatra da je tužba podnesena izvan propisanog zastarnog roka od pet godina. Tuženik ističe da je osporavana odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora o kreditu tužiteljici bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, a osim toga promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti i kao takva nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima. Kamatne stope od sredine 2007. godine nadalje počele su rasti na sve vrste kredita, Razlozi rasta kamatnih stopa su objektivne tržišne okolnosti, a o čemu postoje javno objavljeni podaci HNB-a. U trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama (donesen 13. listopada 2008. sa kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30. lipnja 2009. sa kasnijim izmjenama), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Smatra kako je takvo postupanje bilo u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Odredba o regulaciji promjenjive kamatne stope (čl. 11.a) stupila je na snagu tek dana 19. listopada 2012., s time da je nakon prvog stupanja na snagu naknadno mijenjana izmjenom od 2. prosinca 2013., pa se nikako ne može primijeniti na ovaj slučaj. Od stupanja na snagu te odredbe tuženik postupa sukladno istoj. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 1. siječnja 2011. Tuženik se prilikom promjene kamatnih stopa na kunske kredite vodio objektivnim tržišnim okolnostima na domaćem tržištu novca. Zbog regulative HNB -a i činjenice da je većina dugoročnih depozita u stranoj valuti, jedini tuženikov dugoročni izvor financiranja kunskih kredita jest tuženikov vlastiti kapital. Osnovno i početno mjerilo prinosa na kapital u svijetu, pa tako i u RH, jest prinos na dugoročnu državnu obveznicu. Tuženik navodi kako je sklapajući ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom, tužiteljica unaprijed dala suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebala očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj ica prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozorena i nije joj mogao ostati nepoznat. Nadalje, obzirom da se tužitelj poziva i na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž - 7129/13 od 13.6.2014. godine, tuženik ističe kako tužitelj pogrešno tumači pravni režim zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj, posebno u odnosu na zaštitu pojedinačnih interesa potrošača koja se zahtjeva temeljem prethodno pružene zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ugovor o kreditu tužiteljice je kredit bez valutne klauzule tj. kunski kredit čime se ista ne može pozivati na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 kojom je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena nepoštenom. Ta presuda VTSRH, kao i odluka VSRH, vrijedi samo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, te je time neosnovan navod tužiteljice da bi odredba o pravu na promjenu kamatne stope bila ništetna u ovom slučaju. O naknadi za korištenje kredita tuženik navodi kako je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužiteljica je prema mišljenju tuženika iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisom ugovora izjavila da je s istima upoznata i pristala na njihovu primjenu. te smatra kako je predmetna naknada valjano ugovorena te je tužbeni zahtjev i u tom dijelu u potpunosti neosnovan. O naknadi za prijevremenu otplatu kredita tuženik ističe da je plaćanje sporne naknade propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisom Ugovora izjavila da je s istima upoznata te je pristala na njihovu primjenu. Naknada koju je tužitelj platio propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Slijedom navedenog, tuženik smatra kako je tužiteljici zakonito naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužiteljica je navedene naknade platila i na iste nije imala prigovora, a ugovori su u cijelosti ispunjeni. Isto tako, i kada bi sporne odredbe i bile ništetne, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja . Tuženik prigovora visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare te prigovara tijeku zateznih kamata od dana plaćanja naknada. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećano za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate. Nadalje, tuženik na ročištu održanom dana 14. ožujka 2025. povlači prigovor visine utuženog potraživanja u odnosu na točku 2-8 tužbenog zahtjeva na ime ulazne naknade.

3. Nadalje, tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od dana 26. svibnja 2025. potražuje isplatu ukupnog iznosa od 1.930,68 eura (prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražen ukupni iznos od 1.834,96 eura) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a kako to stoji u toč. II. izreke, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate. Tuženik se navedenoj preinaci protivio.

4. Odredbom članka 190. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) u svezi s odredbom članka 191. stavka 1. istog zakona, određeno da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

5. Odredbom članka 191. stavak 2. ZPP-a predviđena je iznimka takvog pravila prema kojoj bi se tužbeni zahtjev mogao preinačiti ukoliko bi tužitelj zahtijevao iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu zbog okolnosti nastalih nakon podnošenja tužbe, slijedom čega bi preinaka iznimno bila dopuštena ukoliko bi se nakon zaključenja prethodnog postupka ustanovilo postojanje činjenica koje opravdavaju takvu preinaku, a za koje stranke nisu mogle znati ranije bez svoje krivnje, primjerice da je vještak u nalazu i mišljenju ustanovio znatnije odstupanje od činjenica koje se nisu mogle utvrditi temeljem priležeće dokumentacije u spisu. I u takvoj situaciji preinaka ne bi automatizmom bila dopuštena već bi valjalo provesti test razmjernosti, odnosno korisnosti pravne norme o nedopuštanju objektivne preinake tužbe u javnom interesu, kako ne bi došlo do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10).

6. Kako je u konkretnom slučaju u odnosu na naknadno utvrđenu visinu utuženog potraživanja, a što je utvrđeno provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, došlo do takvog odstupanja, time su utvrđene nove činjenice gdje tužiteljica preinaku nije mogla učiniti prije zaključenja prethodnog postupka, pa sud smatra kako je riječ o dopuštenoj iznimci koja bi bila opravdana po provedenom testu razmjernosti, slijedom čega je preinaka tužbenog zahtjeva dopuštena kako je to odlučeno u toč. I. izreke, a budući je evidentno kako stranka za predmetno potraživanje odnosno obujam istog nije mogla znati ranije bez svoje krivnje, odnosno vidljivo je kako je bilo potrebno provesti dokaz navedenim vještačenjem po ovlaštenom sudskom vještaku, uz napomenu kako sud niti stranke nemaju stručna znanja da bi se navedeno utvrdilo bez gore navedenog vještačenja.

7. Također, sud ocjenjuje pojedine procesne situacije u parnici u cilju donošenja pravilne i zakonite odluke, pazeći na nužnost pravovremenog pružanja pravne zaštite uz što manji utrošak vremena i dužan je spriječiti one dispozicije koje su same po sebi u suprotnosti sa postojećim pravnim poretkom no i one koje su same po sebi dopuštene, ali imaju za cilj da proizvedu nedopuštene pravne posljedice, odnosno kojima stranke zloupotrebljavaju svoja procesna ovlaštenja, te je temeljem odredbe članka 190. stavaka 1. i 2. ZPP-a sud dopustio preinaku obzirom je to svrhovito za konačno rješenje odnosa među strankama, čime je odlučeno kao pod toč. I. izreke.

8. U tijeku postupka sud je pregledao svu priloženu dokumentaciju i to e-mail korespondenciju, odštetni zahtjev, otplatni plan, potvrdu od 10. rujna 2024., Ugovor o kreditu broj 038-50-5303741 od 8. lipnja 2009., broj 068-50-1999881 od 3. rujna 2003., broj 038-50-2940848 od 11. srpnja 2005., broj 038-50-2807676 od 2. svibnja 2005., broj 016-50-926600 od 21. studenog 2001., broj 038-50-5877209 od 21. rujna 2011., naknade u poslovima kreditiranja građana, prijepis knjigovodstvene kartice, potvrdu od 22. listopada 2024., Ugovor o kreditu broj 628-50-4739834 od dana 4. ožujka 2008., naknade u poslovima kreditiranja građana, potom je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke te dokaz financijsko-knjigovodstvenom vještačenju po vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.

9. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze sukladno čl. 8. ZPP-a, u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim kao u točki II.-IX. izreke.

10. Među strankama nije sporno da su stranke, i to tužitelj ica kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, sklopile dana 21. studenog 2001. Ugovor o kreditu broj 016- 50-926600 na iznos od 7.158,00 eura, dana 3. rujna 2003. Ugovor o kreditu broj 068- 50-1999881 na iznos od 3.000,00 eura, dana 2. svibnja 2005. Ugovor o kreditu broj 038-50-2807676 na iznos od 15.000,00 eura, dana 11. srpnja 2005. Ugovor o kreditu broj 038-50-2940848 na iznos od 3.000,00 eura, dana 8. lipnja 2009. Ugovor o kreditu broj 038-50-5303741 na iznos od 70.000,00 kn, dana 25. kolovoza 2010. Ugovor o kreditu broj 038-50-5534476 na iznos od 120.000,00 kn te dana 21. rujna 2011. Ugovor o kreditu broj 038-50-5877209. na iznos od 63.168,00 eura, u kojem Ugovoru je ugovorena promjenjiva kamata u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, kojim je između ostaloga ugovorena i naknada za obradu kredita i administraciju kredita, te se navedeno neće posebno obrazlagati. Nadalje nesporno je kako je Ugovor o kreditu solemniziran.

11. Sporno je među strankama jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile jasne, lako razumljive i uočljive, odnosno jesu li nepoštene, je li posljedica nepoštenosti odredaba njihova ništetnost te je sporno je li u tom slučaju tužiteljici pripada utuženi iznos na ime preplaćene razlike anuiteta koja je nastala kao rezultat jednostranog povećanja početne kamatne stope, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takvih odredbi Ugovora, potom je sporno je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja ugovarajući predmetnu ulaznu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te je prijeporno je li tuženik tužitelju obrazložio kako i na koji način će biti ugovorena visina ulazne i izlazne naknade. Sporna je i zastara predmetnog potraživanja te visina potraživanja vezano za promjenjivu kamatnu stopu.

12. Ovdje najprije valja istaknuti da su utvrđenja iz parnice Potrošač primjenjiva i na kredite u eurima, a da je tome tako jasno proizlazi iz obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda RH u presudi Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., gdje je na 44. stranici obrazloženja te presude jasno navedeno:" Što se tiče tvrdnje da tužitelj u tužbi kojom je pokrenut ovaj postupak ne zastupa kolektivni interes potrošača, nego samo pojedinačne interese onih potrošača koji su sklopili ugovore o potrošačkom kreditiranju koji sadrže ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača, a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Nepošteno ponašanje trgovca – ovdje korištenje nepoštenih ugovornih odredaba u standardnim ugovorima usmjereno je prema svim potrošačima, dakle i prema onima koji takav ugovor nisu sklopili, ali bi ga mogli sklopiti. U tome se i razlikuje pravni interes za zaštitu kolektivnog interesa i za zaštitu pojedinačnog interesa. Konačno, predmet zaštite su dijelovi ugovornih odredaba potrošačkih ugovora o predmetu i cijeni: kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak i kojima je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke. Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom, i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima."

13. Time je sasvim nedvojbeno da je jednostrana promjena kamatne stope bez objektivnih parametara o kojima bi stranke pregovarale ništetna u svim Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a ne samo u Ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

14. Tužiteljica u svom iskazu vezano za kredite koji je digla u banci tuženika ističe da je klijent tuženika već godinama te da kod istog ima otvoren i tekući račun, slijedom čega je kod tuženika zatražila isplatu sredstava potrebnih za njene osobne svrhe i to ponajprije za adaptaciju stana u kojem živi, kupnju vozila i za dentalne usluge. Pri dogovoru za predmetni kredit tuženik je odobrio zatraženi iznos koji je i isplaćen te je upoznata sa činjenicom da će biti dužna podmiriti razne naknade za otplatu predmetnog kredita no napominje kako navedeno nije dovodila u pitanje obzirom joj je kredit trebao. Pretpostavlja da joj krediti ne bi bili odobreni da nije prihvatila sve navedene uvjete. Također napominje da je predmetni kredit pregledala prije potpisivanja no nije ulazila u detalje. Osim toga napominje kako su predmetni krediti u cijelosti otplaćeni. Osobni bankar nije joj objašnjavao parametre temeljem kojih se određuju ulazne i izlazne naknade, niti parametre vezane za promjenjivu kamatnu stopu niti je bila u mogućnosti mijenjati odredbe ugovora.

15. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao stranke obzirom je ista iskazivala životno, logično i u suglasju sa priloženom dokumentacijom u spisu, a i sa provedenim vještačenjem. Iz navedenog iskaza jasno proizlazi kako je tužitelj ica navedeni kredit zatražila radi adaptacije stana u kojem živi, kupnje automobila i za zdravstvene potrebe, dakle sve za osobne potrebe, da su navedeni Ugovori bili unaprijed pripremljeni, da joj nisu pojašnjavane pojedinačne odredbe, da je tužiteljica bila upoznata sa iznosom koji joj se stavlja na raspolaganje, sa duljinom otplate kredita, sa kamatnom stopom kao i da je potrebno podmirenje nekih naknada i da su navedeni krediti otplaćeni u cijelosti.

16. Uvidom u sve gore navedene kredite i to koji su stranke sklopile dana 21. studenog 2001. Ugovor o kreditu broj 016-50-926600 na iznos od 7.158,00 eura, dana 3. rujna 2003. Ugovor o kreditu broj 068-50-1999881 na iznos od 3.000,00 eura, dana 2. svibnja 2005. Ugovor o kreditu broj 038-50-2807676 na iznos od 15.000,00 eura, dana 11. srpnja 2005. Ugovor o kreditu broj 038-50-2940848 na iznos od 3.000,00 eura, dana 8. lipnja 2009. Ugovor o kreditu broj 038-50-5303741 na iznos od 70.000,00 kn, dana 25. kolovoza 2010. Ugovor o kreditu broj 038-50- 5534476 na iznos od 120.000,00 kn te dana 21. rujna 2011. Ugovor o kreditu broj 038-50-5877209. na iznos od 63.168,00 eura, sud je utvrdio da je između stranaka ugovoreno konkretno u čl. 2. da korisnik kredita plaća banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja Ugovora od 25. kolovoza 2010. iznosila 8,95% te je pod čl. 2. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora i u skladu s propisima te u čl. 3. naknada za obradu kredita u visini od 2%., Ugovora od 8. lipnja 2009. promjenjiva kamatna stopa u čl. 2. 11,95 %, a u čl. 3. naknada za obradu kredita 4,50 %, Ugovora od 3. rujna 2003. u čl. 2. promjenjiva kamatna stopa od 9,00 %, a naknada za obradu kredita u čl. 3. u visini od 3,75 %, Ugovora od 11. srpnja 2005. promjenjiva kamatna stopa u čl. 2. 8,95%, a naknada za obradu kredita u čl. 3. u visini od 2,00%, Ugovora od 2. svibnja 2005. promjenjiva kamatna stopa u čl. 2. iznosila 8,75%,a u čl. 3. naknada za obradu kredita u visini od 1,00%, Ugovora od 21. studenog 2001. promjenjiva kamatna stopa u čl. 2. u visini od 9,90%, a naknada za obradu kredita u visini od 3% te u Ugovoru od 21. rujna 2011. promjenjiva kamatna stopa u čl. 2. u visini od 4,75%, a prema čl. 3. naknada za obradu kredita u visini od 0,75%. Na navedene kredite primjenjivali su se i Opći uvjeti banke s građanima.

17. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štiti. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

18. Tužiteljica se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Zaključak o razlozima ništetnosti jednostrano promjenjivih kamata nalazi se na 62 stranici navedene presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.:"U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, neuvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja…."

19. Slijedom navedenog, predmetnim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužiteljice kao potrošača, odnosno korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita. Nadalje je za navesti da je nedvojbeno da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; odredbom stavka 9. propisano da sve što nije regulirano ovim Ugovorom da se tada primjenjuju opći uvjeti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana, dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

20. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

21. Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili slično, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

22. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

23. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelj ice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

24. Niti ZZP, a ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

25. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

26. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

27. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

28. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“.

29. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva

- načela savjesnosti i poštenja.

30. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

31. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelj ici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

32. Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je slijedom toga sud utvrdio da je ništetan dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Raiffeisenbank Austria d.d.

33. Nastavno valja reći da su odredbe o promjenjivim stopa ugovornih kamata protivne kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača čl. 96. i 97. (Narodne Novine broj 77/07 i 125/07, dalje: ZZP), koji je bio na snazi kako u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora te za vrijeme njegovog izvršavanja s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. ZZP-a).

34. U smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, koja izričito propisuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, sud ukazuje kako je iz Ugovora o kreditu u čl. 5. i čl. 6. jasno razvidno da je namjena kredita kupnja stana, kupnja automobila te za ostale potrebe – nenamjenski krediti, a kako je to i sama tužiteljica iskazala radi rješavanja zdravstvenih potreba – dentalne usluge.

35. Teret dokaza je na tuženiku dokazati da tužiteljica nije bila u konkretnom ugovornom odnosu Ugovora o kreditu potrošač već da je bi la trgovac. O ovome je zauzeo i stav VSRH u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. u kojoj je navedeno: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru."

36. Radi utvrđivanja visine tražbine tužiteljice u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, obzirom je tuženik učinio nespornom visinu na ime naknada banke za obradu kredita od točke III.-IX. tužbenog zahtjeva, sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.

37. Vještak u svom nalazu i mišljenju od 22. svibnja 2025. navodi kako je tužiteljica dana 2. svibnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj: 038 -50-2807676 s kreditorom Raiffeisenbank Austria d.d., radi davanja na raspolaganje tužiteljici iznosa kredita u visini od 15.000,00 eura uz rok otplate 84 mjeseci - 7 godina, gdje je ugovorena kamatna stopa (Inicijalni otplatni plan) 8,75%, anuitet prilikom ugovaranja u valuti 239,44 eura te iznos anuiteta na dan isplate kredita 1.759,77 kn. Ugovoreni tečaj za otplatu srednji tečaj RBA na dan dospijeća. Tužiteljica je dana 27. kolovoza 2010. prijevremeno otplatila kredit. Vještak napominje da je ugovoreno plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za EUR na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora o kreditu), dok se na otplatnom planu navodi da je otplata po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Uvidom u Prijepis knjigovodstvene kartice po kreditu razvidno je da je kreditor anuitete obračunavao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za EUR na dan dospijeća, stoga je i vještak u svom obračunu koristio ugovoreni tečaj na dan dospijeća. Na temelju spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, Otplatni plan te Prijepis knjigovodstvene kartice po kreditu, ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi: - 8,75% godišnje do 29. veljače 2008., - 9,25% godišnje do 30. travnja 2009., - 10,45% godišnje do prijevremene otplate kredita. Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužiteljice se mijenjao od inicijalnih 239,44 eura do 246,24 eura. Svaka promjena kamatne stope se odražava na promjenu ukupnog anuiteta. S obzirom na to da se anuitet sastoji od glavnice i kamate te se posljedično na promjenu kamatne stope mijenja iznos kamate u anuitetu, iznos glavnice u anuitetu i ukupni iznos anuitet. Prilikom promjene kamatne stope na više mijenja se cjelokupni anuitet na način da se uvećava iznos kamate za otplatu te umanjuje iznos glavnice (usporava se otplata glavnice) te se posljedično cijeli iznos anuiteta mijenja te je veći u odnosu na ukupni iznos prije promjene kamatne stope. S obzirom na navedeno te da posljedično na promjenu kamatne stope dolazi do promjene ukupnog anuiteta prilikom izračuna razlike koja nastaje zbog promjene kamatne stope vještak uzima pozitivnu razliku u visini anuiteta koji je tužitelj stvarno plaćao u odnosu na anuitet koji je trebao platiti temeljem početno ugovorene kamatne stope. Zbog promjene kamatne stope u razdoblju otplate do prijevremene otplate kredita tužitelj je više platio iznos od 195,72 eura. Vještak napominje kako kamatna stopa nije padala, odnosno nije bila niža od početno ugovorene kamatne stope pa shodno navedenom nema negativnih razlika. Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak navodi kako pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate do prijevremene otplate kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa, razlika u iznosima koje je tužiteljica platila primjenom promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi plaća la da je kamatna stopa cijelo vrijeme bila 8,75% iznosi 195,72 eura.

38. Sud je u cijelosti prihvatio izrađeni nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković obzirom je isti sastavljen stručno i objektivno, u skladu sa priležećom dokumentacijom u spisu, temeljem svih relevantnih podataka, tablica kamatnih stopa, izračuna, te sukladno pravilima znanosti i struke. Za istaknuti je kako niti stranke na navedeni nalaz i mišljenje nisu isticale prigovore i primjedbe, a navodi tuženika kojim se očitovao na predmetni nalaz i mišljenje jasno ukazuju kako isti ne prigovara matematičkom izračunu istog.

39. Odredbom čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj: 79/07 i 125/07 – dalje ZZP/07) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe po predmetu Ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Sud je utvrdio da te ugovorne odredbe tužiteljici nisu bile jasne, lako razumljive, niti uočljive. Stoga je odredba o kreditu kojim se kamatna stopa mijenja, prema volji same banke i nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07.

40. Zbog toga je dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj 038-50-2807676 od dana 2. svibnja 2005. nepoštena, a time ništetna u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07 pa ne proizvodi nikakve pravne učinke radi čega je odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude, slijedom čega tužiteljica ima pravo na isplatu novčane razlike između obveze za isplatu kamate i stvarno plaćene kamate primjenom navedene ništetne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate.

41. U odnosu na potraživanje tužiteljice na ime ulaznih i izlaznih naknada kao naknada banke za obradu kredita, sud ukazuje kako je iskazom tužiteljice sud sa sigurnošću utvrdio da su predmetni Ugovori o kreditu bili sa svim svojim odredbama unaprijed sastavljeni od strane tuženika kao da i u trenutku sklapanja Ugovora tužiteljica sa tuženikom nije pojedinačno pregovarala ni o kakvoj naknadi za obradu kredita, niti joj je objašnjeno koliko bi ona iznosila, a niti je bila upoznata sa detaljima vezanim za navedene naknade već je samo bila upoznata da se vezano za predmetni kredit plaćaju izvjesne naknade na što je pristala jer je smatrala da joj se inače neće odobriti navedeni krediti koji su joj bili nužni za pribavu novčanih sredstava za rješavanje stambenog pitanja, kupnju osobnog automobila i za zdravstvene potrebe – dentalne usluge.

42. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

43. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uvidom u sve navedene Ugovore na koje se tužiteljica poziva u ovom predmetu iz točke 1., 10. i 16. obrazloženja, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbu u čl. 3. da se naknada za obradu kredita plaća jednokratno te visinu navedene naknade, no u nekim od Ugovora stoji i napomena da se korisnik kredita, ovdje tužiteljica, obvezuje banci, ovdje tuženiku, platiti i druge naknade i troškove sukladno Odluci o visini naknada banke te da se visina tih naknada i troškova može mijenjati za vrijeme trajanja ugovora ovisno o promjenama tržišnih uvjeta na domaćem i/ili stranom tržištu, te zbog drugih razloga koje tuženik nije naveo. Nadalje, sud ukazuje kako se takva napomena ne nalazi u Ugovoru sklopljenom 3. rujna 2003., 11. srpnja 2005., 2. svibnja 2005. i 21. studenog 2001. U ugovorima međutim nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračun visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti o naknadi za obradu kredita ili za prijevremenu otplatu kredita niti za sve ostale naknade i troškove koje tuženik spominje u navedenom članku koje navodi kao moguće i izvjesne troškove za vrijeme otplate kredita, a niti o naknadi koja je propisana u čl. 3. jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita koja je iznosila za Ugovor od 25. kolovoza 2010. 2%. od visine kredita, za Ugovor od 8. lipnja 2009. 3,75 % od visine kredita, za Ugovor od 11. srpnja 2005. 2,00% od visine kredita, za Ugovor od 2. svibnja 2005. 1,00% od visine kredita, za Ugovor od 21. studenog 2001. 3% od visine kredita te za Ugovor od 21. rujna 2011. 0,75% od visine kredita.

44. Tuženik niti ne poriče činjenicu da s tužiteljicom o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovarao već drži da je tužiteljica, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni Ugovor ili bilo koju njegovu odredbu imala mogućnost zatražiti zaposlenike tuženika za pojašnjenje tih odredbi, te ističe da su tužiteljici sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja Ugovora, te je u trenutku sklapanja Ugovora bila u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju.

45. Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu kojim je određena ulazna naknada za obradu zahtjeva i odredba kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita bila teško razumljiva jer u trenutku sklapanja svih gore navedenih Ugovora iz točke 1., 10., 16. i 44. obrazloženja tužiteljica nije bila upoznata sa parametrima koje utječu na visinu te naknade, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju ulazne i izlazne naknade, a da o tome sa tužiteljicom nije pregovarao, pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna. U odnosu na odredbu čl. 1021. ZOO-a u st. 2. je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome prije obavijestiti banku, te je u tom slučaju dužan banci kao davatelju kredita nadoknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, međutim u st. 3. čl. 1021. ZOO-a jasno je propisano da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada ga je trebao vratiti.

46. Nadalje, odredbom čl. 295. ZOO-a je propisano je da su Opći uvjeti Ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj Ugovora koje je jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja Ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom Ugovoru), bilo da se na njih Ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom Ugovoru. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog čl. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, Ugovor je ništetan.

47. Iz navedenog proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a.

48. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužen ik je kao jača strana ugovornog odnosa postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO -a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

49. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

50. Nadalje, valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je u čl. 64. st. 1. propisivao da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, dok je u st. 2. bilo propisano da u slučaju iz st. 1. tog članka, potrošač ima pravo na razmjerno sniženje ukupnog troška zajma koji se sastoji u razlici iznosa kamata od trenutka plaćanja do trenutka u kojem je prema Ugovoru trebalo izvršiti plaćanje.

51. Također bila je na snazi i odredba čl. 1025. ZOO-a koja je u st. 1. propisivala da korisnik kredita može raskinuti Ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit, po st. 2. korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku, dok po st. 3. u oba slučaja korisnik kredita je dužan naknaditi štetu, a koju je davatelj kredita pretrpio.

52. U ovoj pravnoj stvari, a obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, nije odlučno pitanje da li je u smislu čl. 1024. st. 3. ZOO-a tuženik zbog prijevremenog vraćanja kredita pretrpio stvarnu štetu koju je onda i naplatio tužiteljici u visini utuženog iznosa, nego je ključno pitanje da li je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, ulazna i izlazna naknada za prijevremenu otplatu kredita koju je potrebno platiti u visini utvrđenoj aktima banke važećoj na dan prvog korištenja kredita ili prijevremene otplate, ništetan s posljedicom koja je propisana za ništetnost, a to je da je tuženik dužan tužiteljici vratiti iznos koji je platila s osnova navedene naknade.

53. Nadalje, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se o toj naknadi nije pojedinačno pregovaralo.

54. Odredbom čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 2003. se jednako kao i u ZZP/03 definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu se uz taj čl. 3. nalazi i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni popis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja Ugovora, a tužiteljica ovdje nije imala stvarne mogućnosti s obzirom da joj nije bilo objašnjeno na koji točno način će se utvrditi visina ulazne i izlazne naknade, a tuženik je tužiteljici u konkretnom slučaju naplatio navedene naknade.

55. U situaciji kada se o utuženim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visine tih naknada, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se predmetne odredbe Ugovora o kreditu o navedenim naknadama imaju smatrati nepoštenim, te slijedom toga i ništetnim.

56. U odnosu na visinu utuženog potraživanja na ime navedenih naknada, tuženik je visinu učinio nespornom, slijedom čega sud nije provodio dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem na navedenu okolnost.

57. U odnosu na istaknuti prigovor zastare sud ukazuje kako slijedi. Tužiteljica ovom tužbom ukazuje na ništetnost sporne odredbe Ugovora o kreditu kako u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu na sporne naknade banke za obradu i prijevremenu otplatu kredita, a kao posljedica te ništetnosti je nastao njen zahtjev za isplatu preplaćenih mjesečnih kamata, pa se u pogledu zastare taj rok računa od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost Ugovora (pravno shvaćanje Sjednice građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.), broj Su- IV-47/2020, a kako je o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti dijela Ugovora o kreditu odlučeno ovom presudom, evidentno je da nije protekao rok od 5 godina za isplatu preplaćenih kamata kao posljedice ništetnosti dijela Ugovora, a koji bi se računao u pogledu potraživanja tužiteljice u odnosu na njezin zahtjev koji se prosuđuje prema pravilima o stjecanju bez osnove i za koji vrijedi rok zastare od 5 godina. Nadalje, predmetna tužba je podnesena 15. listopada 2024. pa stoga nije nastupila zastara tražbine, niti u odnosu na prvotno postavljeni, a niti u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev, a tužiteljica je saznala točnu visinu svoje tražbine tek u trenutku kada je vještak tijekom ovog postupka izradio nalaz i mišljenje kada je zahtjev tužiteljice brojčano određen u tom trenutku tako da je tužiteljica upravo postupala u skladu sa već postavljenim svojim tužbenim zahtjevom tražeći preplatu zbog jednostrano promjenjive kamatne stope i odredbi o naknadama banke ovdje tuženika .

58. Nadalje, u odnosu na zakonske zatezne kamate sud ukazuje kako sukladno čl. 1111. ZOO-a sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano mu naplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos. Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. kako tužitelj ica traži na iznos 195,72 eura od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa kao u točki II. izreke, potom na iznos od 210,44 eura od 23. studenog 2001., na iznos od 111,80 eura od 8. rujna 2003., na iznos od 146,31 eura od 4. svibnja 2005., na iznos od 58,25 eura od 14. srpnja 2005., na iznos od 418,07 eura od 9. lipnja 2009., na iznos od 318,53 eura od 27. listopada 2010. i na iznos od 471,56 eura od 10. listopada 2011. pa sve do isplate.

59. Kako je sud u cijelosti utvrdio financijskim vještačenjem osnovanost i visinu tražbine tužiteljice dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje na ime promjenjive kamatne stope, dok je visinu utuženog potraživanja tužiteljice u odnosu na naknade banke za obradu i prijevremenu otplatu kredita tuženik učinio nespornom, sud je tužiteljici dosudio ukupni iznos od 1.930,68 eura odnosno na ime preplate kredita zbog primjene jednostrano promjenjive kamatne stope dosudio iznos glavnice od 195,72 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, potom na ime naknade za obradu kredita iznos od 210,44 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. studenog 2001., iznos od 111,80 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. rujna 2003., iznos od 146,31 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. svibnja 2005., iznos od 58,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. srpnja 2005., iznos od 418,07 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. lipnja 2009., iznos od 318,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. listopada 2010. i iznos od 471,56 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. listopada 2011. pa sve do isplate koji tijek je sud utvrdio uvidom u priloženu dokumentaciju u spisu i koju visinu tuženik nije niti sporio, na način kako je to navedeno u toč. II.-IX. izreke presude, a temeljem čl. 1111. ZOO-a.

60. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi Odluke o kamatama prema odredbi čl. 277. st. 1. ZOO-a, po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), prema čl. 29. st. 2. ZOO -a i po Odluci o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a uvećano za 5 postotnih poena, te prema odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22), čl. 29. st. 2. ZOO-a, odredbi čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 156/22.) i čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/23).

61. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 148/09, 142/12, 108/14, 126/22, 138/23; dalje Tarifa) i priloženom troškovniku, a sve sukladno vrijednosti predmeta spora od 1.930,68 eura.

62. Tužiteljici je priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.862,04 eura i to trošak sastava odštetnog zahtjeva, tužbe i podnesaka od dana 23.12.2024. prema Tbr. 7.1. i Tbr. 8.1. Tarife kao i trošak zastupanja po odvjetniku na ročištima dana 14.3.2025., 9.6.2025. i 2.2.2026. prema Tbr. 9.1. Tarife za svaku radnju u iznosu od po 200,00 eura, te za sastav podneska od 13.12.2024. prema Tbr. 8.4. u iznosu od 50,00 eura, sve sa PDV-om, traženi trošak predujma za financijsko- knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 200,00 eura kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura i presudu u iznosu od 66,36 eura sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 118/18, 9/21, 51/23; dalje ZSP), čime je odlučeno kao u točki X. izreke presude.

63. Zatezna kamata na trošak određena je sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

64. Obzirom tuženik nije uspio u sporu to isti nema pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, čime je odlučeno kao u točki XI. izreke presude.

Zagreb, 17. ožujka 2026. godine

Sudac:

Violeta Veselić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a ako je presuda dostavljena stranci, rok se računa od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku uz nalog za plaćanje sudske pristojbe

2. tuženiku po punomoćniku

3. spis

U Zagrebu, dana 17. ožujka 2026. godine

Viši sudski savjetnik-specijalist: Lidija Đogaš Batovanja