REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1586/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović, Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug, Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 27. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, s danom objave 17. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj: 23/2002 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 6. prosinca 2002., sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE - ADRIABANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv "Troškovi", u dijelu koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,5 % ( jedan cijelih pet posto) jednokratno."

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, Zagreb, OIB: 25132169807 iznos od 663,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. prosinca 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena ; od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 11,46 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. prosinca 2002. do isplate, kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 663,54 EUR preko visine kamatne stope dosuđene pod točkom II. izreke.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.153,53 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 479,43 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2026. do isplate, kao i zahtjev za za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 1.153,53 EUR preko visine kamatne stope dosuđene pod točkom IV. izreke.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 30. lipnja 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći da je prednik tuženika 6. prosinca 2002. sklopio sa LJ iz [adresa] kao korisnikom kredita Ugovora o kreditu, broj: 23/2002 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koje su upisane u zemljišnim knjigama, kojim je pravni prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredit iznos kredita u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 45.000,00 EUR u prema srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 25 godina. U članku 5. Ugovora o kreditu pod nazivom "Troškovi" određeno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5% iznosa kredita. S tim u vezi, korisniku kredita je 13. prosinca 2002. prilikom isplate kredita naplaćena administrativna naknada u iznosu od 675,00 EUR sukladno navedenoj odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu.

1.1. Tužitelj navodi da je Ugovor o kreditu koji je sklopljen između korisnika kredita i prednika tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane prednika tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. U odnosu na odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu ističe da o istoj prednik tuženika ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti je ista predočena korisniku kredita uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve s obzirom da je predmetni ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Tužitelj navodi da je ovakvim postupanjem prednika tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita pa time plaćanje predmetne naknade iz čl. 5. Ugovora o kreditu u iznosu od 675,00 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnik kredita kao potrošača budući da je prednik tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu troškova kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički ugovoreni iznos kredita umanjen za iznos od 675,00 EUR.

1.2. Dalje navodi da je korisnik kredita, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koji sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već se radi o kupnji nekretnine, kako proizlazi iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu. Smatra da je sporna ugovorna odredba, u smislu čl. 81. ZZP, budući da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena i da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP ništetna te je tuženik, na temelju odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) dužan vratiti što je primio po osnovi ništetne odredbe.

1.3. Tužitelj navodi da je s korisnikom kredita sklopio Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine kojim je ustupitelj (korisnik kredita) ustupio primatelju (tužitelju) svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima, o čemu je tuženik obaviješten pisanim putem.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 20. kolovoza 2025. i tijekom postupka prije svega prigovara vrijednosti predmeta spora od 2.002,23 EUR kao suviše visoko naznačenoj te predlaže da sud odredi vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25.

– dalje: ZPP) u iznosu od 675,00 EUR.

2.1. Tuženik navodi da je visina ulazne naknade naplaćena 13. prosinca 2002. u iznosu od 4.999,46 kn odnosno 663,54 EUR pa preko tog iznosa osporava visinu tužbenog zahtjeva.

2.2. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da se tražbina koja je predmet spora po svojom prirodi protivi prenošenju na drugoga. Nadalje ističe prigovor zastare te osporava činjenične navode i tumačenja tužitelja, odnosno osporava osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti. Navodi da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te je prema pozitivnim zakonskim propisima bilo dopušteno ugovaranje nakade za obradu kredita. Osporava da bi ugovor o kreditu bio unaprijed formulirani ugovor te navodi da on odražava volju potpisnika iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, a teret dokaza u smislu nepoštenosti je na tužitelju. Zaključno, tuženik osporava da bi tužitelj imao status potrošača.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid te je pročitao dokumentaciju u spisu. Ujedno je saslušan svjedok LJ (list 245.-246. spisa).

4. Ocjenom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu 23/2002 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 6. prosinca 2002. koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, te zahtjev za isplatu iznosa od 675,00 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

6. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita LJ i prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditor 6. prosinca 2002. sklopili navedfeni Ugovor o kreditu (list 26.-35. spisa) za iznos kredita od 45.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan korištenja kredita sa namjenom adaptacije stana (čl. 2. Ugovora). Nije sporno da je naknada za obradu kredita naplaćena u iznosu od 663,54 EUR (list 249. spisa) dana 13. prosinca 2002.

7. Između stranaka su sporni aktivna legitimacija, status potrošača na strani korisnika kredita te osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti. Sporno je pitanje je li odredba čl. 5. Ugovora o kreditu od 6. prosinca 2002. korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te uzrokuje li navedena odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Nadalje je sporno pitanje zastare utužene tražbine .

8. Uvidom u Ugovor o kreditu od 6. prosinca 2002. utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita HJ i prednika tuženika kao kreditora za iznos kredita od 45.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan korištenja kredita sa namjenom adaptacije stana (čl. 2. Ugovora). U članku 5. ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5% iznosa kredita.

9. Uvidom u isplatni nalog po ugovoru 23/02 (list 17. spisa) utvrđeno je da je korisniku kredita 13. prosinca 2002. isplaćen iznos kredita umanjen za troškove obrade (1,5% = 675,00 EUR) i kamate za grace period (16,089 EUR), odnosno da je korisniku kredita ukupno isplaćeno 44.164,11 EUR (327.105,90 kn).

9.1. Iz navedenog proizlazi da je srednji tečaj za devize HNB-a na da isplate kredita bio 1 EUR = 7,4066 kn, a što odgovara i javno dostupnim podacima HNB-a iz arhive tečajnih lista.

9.2. Iz toga proizlazi da je korisniku kredita ustegnut od iznosa kredita na ime predmetne naknade iz čl. 5. Ugovora o kreditu iznos od 4.999,46 kn, što, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 663,54 EUR.

10. Iz Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 23/2002 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 7. siječnja 2016. (list 12. -16. spisa) proizlazi da su korisnik kredita i prednik tuženika izvršili konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz sadržaja ovog aneksa proizlazi da su stranke ugovora ranije, nakon sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu sklopile aneks kojim su izvršile konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF (koji je iznosio 63.837,79 CHF prema srednjem tečaju kreditora za CHF).

11. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 21. svibnja 2023. (list 8.-9. spisa) i Aneks tom ugovoru od 21. svibnja 2025. (list 8. -9. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita LJ kao ustupitelj, ustupio tužitelju kao primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 23/2002 i njegovog Aneksa br. I s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Tuženik je obaviješten o ustupu potraživanja 2. kolovoza 2023., odnosno primitkom Obavijesti od 10. lipnja 2023. (list 10.-11. spisa).

12. S obzirom da je u skladu s odredbom čl. 80. st. 1. ZOO korisnik kredita na tužitelja prenio svoju tražbinu koja, jer prijenos iste nije zabranjen zakonom niti se radi o tražbini strogo osobne naravi ili tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, a koja tražbina je odrediva jer ugovor o ustupu sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, neupitna je tužiteljeva aktivna legitimacija u ovom sporu. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač . U ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za isplatu iznosa s osnove stečenog bez osnove koju je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

13. Iz sadržaja Ugovora o kreditu od 6. prosinca 2002. proizlazi da je korisnik kredita potrošač budući da je u ugovoru jasno navedeno da je njegova namjena adaptacija stana (čl. 2.), dok je i iz iskaza korisnika kredita, koji je saslušan u svojstvu svjedoka, a čijem je iskazu sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, nedvojbeno da se radilo o stambenom kreditu koji je svjedoku bio potreban radi uređenja stana, odnosno da sredstva dobivena kreditom nisu korištena za bilo kakve poslovne svrhe.

14. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da korisnik kredita ima svojstvo potrošača budući da je korisnik kredita fizička osoba i da su sredstva dobivena kreditom korištena za osobne potrebe koje se tiču stanovanja, odnosno nisu korištena u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja.

15. Svjedok je u svom je iskazu također naveo u odnosu na ulaznu naknadu nije bilo mogućnosti pojedinačnog pregovaranja, već se radilo o sistemu "uzmi ili ostavi". Dodao je da nije bio informiran u pogledu predmetne naknade niti je u pogledu iste dobio pojašnjenje.

16. Iz navedenog proizlazi da korisniku kredita djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj ugovornoj odredbi, odnosno što konkretno ta naknada predstavlja, tj. što ona uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina . Prema tome, sasvim je jasno da korisniku kredita odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva jer korisniku kredita nisu bili jasni i razumljivi parametari na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

17. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

17.1. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

17.2. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

18. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz sporne odredbe Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza svjedoka HJ proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisniku kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade.

19. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

19.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

19.2. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Iz iskaza korisnik kredita proizlazi da nije bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Dakle, korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade, a u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

20. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

20.1. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da visina naknade nije određena u samom ugovoru, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

21. Slijedom prednjih zaključaka, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada ništetna je sukladno čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP.

22. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

22.1. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22.2. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 663,54 EUR, čija visina proizlazi iz isplatnog naloga na listu 17. spisa i koja među stranka niti nije sporna (list 75., 249. spisa). Preko tog iznosa do utuženog iznosa od 675,00 EUR (za iznos od 11,46 EUR) tužbeni je zahtjev odbijen kao neosnovan. Naime, u tom je dijelu tužitelj zahtjev postavio prema podacima iz isplatnog naloga od 13. prosinca 2002. ne vodeći računa o tome da se radilo o plaćanju kunske protuvrijednosti iznosa od 675,00 EUR prema srednjem tečaju HNB-a na taj dan, što je u kunama iznosilo 4.999,46 kn, a ne o plaćanju iznosa od 675,00 EUR. Prema tome, pravilnim preračunavanjem iznosa od 4.999,46 kn prema fiksnom tečaju konverzije, tužitelj osnovano može potraživati samo plaćanje iznosa od 663,54 EUR.

23. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

23.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

24. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24.1. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Kako je korisniku kredita predmetna naknada naplaćena 13. prosinca 2002. (list 17., 75. spisa), tužitelju pravo na zatezne kamate pripada od tog dana, međutim kako on kamate potražuje od prvog idućeg dana, sud je u tom dijelu odlučio u granicama postavljenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP).

24.2. Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" br. 153/04., 35/05.) za potraživanja dospjela do 31. prosinca 2007., odnosno za potraživanja dospjela nakon 1. siječnja 2008. na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO koja se promjenjuje na ostale odnose jer tražbina proizlazi iz izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove, a ne iz trgovačkog ugovora. Stoga je preko dosuđene visine kamatne stope do one koju je tužitelj zatražio (stopa koja se primjenjuje na trgovačke ugovore) tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan

25. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao pod točkama I., II. i III. izreke presude.

25. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP. Naime, tužitelj u sporu nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu radi kojeg nisu nastali posebni troškovi pa je stoga valjalo obvezati tuženika da mu nadoknadi troškove postupka koji su mu nastali i koji su bili potrebni za vođenje spora.

25.1. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 675,00 EUR. Naime, u slučaju kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu i kada se zapravo radi o tzv. deklaratornom preambulu (prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva), vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, dakle, ovdje, prema iznosu 675,00 EUR, a što posredno proizlazi i iz odredbi čl. 35. i čl. 40. st. 1. i 2. ZPP.

25.2. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife) i podneska od 11. rujna 2025. u iznosu od 150,00 EUR prema Tbr. 8. toč.1. Tarife, troškovi pribavljanja potvrde o visini naknade u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 36. toč. 3. Tarife i troškovi zastupanja na ročištima 7. listopada 2025., 24. studenog 2025. i 27. veljače 2025. u iznosima od po 150,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife i za pristup ročištu na kojem se presuda objavljuje u iznosu od 75,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što uvećano za PDV po stopi od 25% i troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 33,24 EUR i za presudu u iznosu od 26,54 EUR, ukupno iznosi 1.153,53 EUR.

25.3. Nisu mu priznati troškovi sastava troškovnika jer se ne radi o izdatku koji je potreban za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP. Naime, tužitelj je troškovnik predao na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava, a za zastupanje na kojem su mu priznati troškovi. Sud je ocijenio neosnovanim i zahtjev za naknadu troškova radnji poduzetih po odvjetniku i troškova sudskih pristojbi preko onog iznosa koji je naveden pod točkom 25.2. do ukupno zatraženog iznosa po navedenim osnovama jer je u tom dijelu zahtjev za naknadu troškova postupka postavljen previsoko s obzirom na mjerodavnu vrijednost predmeta spora.

25.4. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 1. ZOO. Jednako kao i u odnosu na glavno potraživanje, zatezne su kamate dosuđene po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose jer se radi o potraživanju koje je proizašlo iz vođenja sudskog spora, a ne iz trgovačkog ugovora, dok je preko te visine kamatne stope, tužiteljev zahtjev odbijen kao neosnovan.

26. Obzirom na navedeno, riješeno je kao pod točkama IV. i V. izreke.

U Zagrebu 17. ožujka 2026.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.