REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Ž 5

Poslovni broj: Us I-717/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Zvonimir Hodak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu VRANJICAN, HODAK & PARTNERI d.o.o., Zagreb, Ulica kralja Zvonimira 49, protiv tuženika Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, Zagreb, Jurjevska 34, OIB: 35550098638, radi izdavanja Uvjerenja obavljenoj sigurnosnoj provjeri za pristup klasificiranim podacima, 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I-200-04/24-04/103, URBROJ: 50439-03/43-25-08 od 3. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora u iznosu od 3.750,00 EUR (tri tisuće sedamsto pedeset eura).

III. Zamjeniku opunomoćenika tužitelja Tomislavu Skerlevu, odvjetniku u Zagrebu, priznaje se pravo na naknadu troška delegacije predmeta u iznosu od 16,00 EUR (šesnaest eura), te se nalaže Republici Hrvatskoj da iz sredstava Državnog proračuna zamjeniku opunomoćenika tužitelja isplati navedeni iznos, u roku od 60 dana dostave pravomoćne odluke o trošku delegacije, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-200-04/24-04/103, URBROJ: 50439- 03/43-25-08 od 3. ožujka 2025. (str. 78-80 spisa) odbijen je zahtjev NATO Agencije za nabavu i potporu (NSPA) broj AG/2024/S-HRV/DP1007AF/mib za izdavanje Uvjerenja o obavljenoj sigurnosnoj provjeri za pristup klasificiranim podacima za tužitelja iz razloga postojanja sigurnosnih zapreka na temelju odredbe čl. 19. st. 1. Zakona o tajnosti podataka (Narodne novine broj 79/07., 86/12.; dalje: ZTP).

2. Tužitelj je tužbu podnio Upravnom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu, a predmet je na temelju rješenja Ureda predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj 31 Su-369/2025-6 od 9. svibnja 2025. ustupljen ovom sudu na daljnje rješavanje kao manje opterećenom sudu (čl. 11. Zakona o sudovima, Narodne novine broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24.).

3. Tužitelj u tužbi i tijekom spora osporava zakonitost odluke tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba upravnog postupka. Obrazlaže da je za potrebe zapošljavanja u NATO Agenciji za nabavu i potporu (NSPA) od tuženika zatraženo provođenje sigurnosne provjere u svrhu izdavanja certifikata za pristup klasificiranim podacima. U postupku je od nadležne sigurnosno-obavještajne agencije zatražena provedba sigurnosne provjere II. stupnja te je na temelju dostavljenog izvješća doneseno osporavano rješenje zbog utvrđenih sigurnosnih zapreka. Smatra takvu ocjenu nezakonitom jer se temelji na činjenici dvojnog državljanstva tužitelja te nemogućnosti sigurnosne provjere dijela njegova životnog razdoblja duljeg od šest mjeseci, a takve okolnosti ne predstavljaju sigurnosnu zapreku. Smatra da tuženik pogrešno poistovjećuje pojmove „osnova za sumnju“ i „sigurnosna zapreka“ te da iz relevantnih propisa takva istovjetnost ne proizlazi. Tuženik da nije obrazložio razlog uslijed kojeg bi njegovo dvojno državljanstvo predstavljalo osnovu za sumnju u njegovu povjerljivost ili pouzdanost, pozivajući se pritom na praksu upravnih sudova i Ustavnog suda Republike Hrvatske o nužnosti jasnog i potpunog obrazlaganja upravnih akata. U odnosu na razlog odbijanja zahtjeva koji se svodi na nemogućnost nadležne sigurnosno-obavještajne agencije provjeriti životno razdoblje provjeravane osobe duže od 6 mjeseci, drži da takva nemogućnost nije zakonom propisana sigurnosna zapreka te da nadležna tijela nisu provela cjelovit postupak sigurnosne provjere. Navodi da je imao prijavljeno prebivalište u [adresa] od 2003. do 2009. te da je tijekom pojedinih razdoblja boravio u inozemstvu zbog profesionalnog angažmana u raznim međunarodnim organizacijama, kao i da je ranije u nekim od tih stranih organizacija uspješno prolazio njihove sigurnosne provjere. Ističe da nadležna sigurnosno- obavještajna agencija nije poduzela sve propisane radnje provjere, niti je tuženik zatražio dodatna očitovanja ili dokumentaciju od tužitelja, kao ni podatke od nadležnih tijela Bosne i Hercegovine, čiji je također državljanin. Smatra da je time povrijeđeno načelo utvrđivanja materijalne istine te da je postupak provjere proveden nepotpuno. Nadalje prigovara da mu tijekom upravnog postupka nije bio omogućen uvid u izvješće sigurnosno-obavještajne agencije na kojem se osporavano rješenje temelji, čime mu je, prema njegovu mišljenju, onemogućeno učinkovito osporavanje zakonitosti odluke. Donošenjem osporavanog rješenja da mu je nanesena znatna materijalna i reputacijska šteta jer odbijanje izdavanja sigurnosnog certifikata predstavlja zapreku zapošljavanju u području sigurnosti. Predlaže da sud poništi osporavano rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan te ističe da je postupak proveden sukladno mjerodavnim zakonskim odredbama. Na temelju Izvješća nadležne Sigurnosno-obavještajne agencije (dalje: SOA) o rezultatima sigurnosne provjere II. stupnja za tužitelja od 30. prosinca 2024., u kojem je utvrđeno postojanje činjenica koje predstavljaju osnovu za sumnju u povjerljivost ili pouzdanost tužitelja za postupanje s klasificiranim podacima, a koje su propisane relevantnim odredbama Pravilnika o standardima sigurnosne provjere, tuženik je ocijenio da postoje sigurnosne zapreke te je sukladno zakonu odbio zahtjev za izdavanje certifikata. Ističe da je postupak sigurnosne provjere u isključivoj nadležnosti SOA-e te da tuženik u postupku izdavanja certifikata ocjenjuje činjenice utvrđene u izvješću te na temelju njih donosi odluku o postojanju sigurnosnih zapreka. U konkretnom slučaju utvrđene su dvije okolnosti koje prema Pravilniku o standardima sigurnosne provjere od 1. ožujka 2011. i 30. prosinca 2013. predstavljaju osnovu za sumnju u povjerljivost ili pouzdanost osobe, odnosno dvojno državljanstvo u kontekstu procjene potencijalnog sigurnosnog rizika te nemogućnost provjere dijela životnog razdoblja provjeravane osobe duljeg od šest mjeseci. Tuženik smatra da su te okolnosti zakonita osnova za utvrđenje sigurnosne zapreke u smislu odredbe Zakona o tajnosti podataka, a metode prikupljanja podatke koje koristi SOA nisu sadržane u samom izvješću niti mogu biti predmetom ovog spora. U odnosu na navode tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, navodi da „činjenice koje predstavljaju osnovu za sumnju u povjerljivost ili pouzdanost osobe“ prema zakonu upravo predstavljaju jednu od sigurnosnih zapreka za pristup klasificiranim podacima. Smatra da se tužitelj pogrešno poziva na sudsku praksu koja se odnosi na drugačiju vrstu sigurnosnih provjera i različite sigurnosne zapreke. Ističe da ranije provedene sigurnosne provjere u drugim državama ili međunarodnim organizacijama nisu relevantne za ovaj postupak jer svaka država provodi sigurnosne provjere prema vlastitim propisima i metodama. Tuženik nadalje ističe da osporavano rješenje sadrži razloge donošenja, ali da detaljni podaci iz izvješća SOA-e nisu mogli biti navedeni u obrazloženju zbog njihove klasifikacije. Navodi da je tijekom postupka zatražena djelomična deklasifikacija dijela podataka upravo kako bi se tužitelju omogućilo upoznavanje s osnovnim razlozima odluke. Smatra da time nisu povrijeđena procesna prava tužitelja jer sadržaj izvješća ima oznaku tajnosti te se dostavlja isključivo nadležnim tijelima, a sud u upravnom sporu ima mogućnost izvršiti uvid u cjelovitu dokumentaciju. U odnosu na navode o povredi prava na rad, ukazuje da izdavanje certifikata ne predstavlja subjektivno pravo osobe za koju je certifikat zatražen, već se radi o posebnom postupku procjene sigurnosne pouzdanosti. Neizdavanje certifikata ne sprječava tužitelja u zapošljavanju općenito, već samo onemogućuje pristup klasificiranim podacima na radnim mjestima na kojima je takav certifikat nužan. Pozivajući se i na sudsku praksu upravnih sudova, ističe da je za negativnu odluku dovoljno utvrđenje jedne sigurnosne zapreke, neovisno o postojanju eventualne protupravne radnje ili namjere provjeravane osobe. Slijedom svega navedenog, smatra da je osporavano rješenje doneseno na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava te predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

5. U sporu je održana rasprava kako bi se strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dala mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS- a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Izvršen je i uvid u Izvješće o rezultatima sigurnosne provjere II. stupnja za tužitelja KLASA: 005-21/24-01/4087, URBROJ: 539-016011/1022-24-2 od 30. prosinca 2024., o čemu je sastavljena službena bilješka u spisu od 17. veljače 2026. (str. 29 spisa), sukladno čl. 20. ZTP. Druge po tužitelju predložene dokaze sud nije izvodio jer ih nije smatrao odlučnim za donošenje odluke budući se činjenice važne za donošenje odluke mogu utvrditi iz isprava u spisu, a sve kako je to obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke, te se ovdje ukazuje i da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (čl. 49. st. 1. i 4. ZUS-a).

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je postupak pokrenut zahtjevom NATO Agencije za nabavu i potporu (NSPA) broj AG/2024/S- HRV/DP1007AF/mib od 18. rujna 2024. za izdavanje Uvjerenja o obavljenoj sigurnosnoj provjeri za pristup klasificiranim podacima za tužitelja stupnja „TAJNO“. U postupku je sukladno čl. 9. Zakona o sigurnosnim provjerama (Narodne novine broj 85/08., 86/12.; dalje: ZoSP) od nadležne Sigurno-obavještajne agencije (SOA) zatražio provedbu sigurnosne provjere za tužitelja i dostavu Izvješća o rezultatima sigurnosne provjere II. stupnja. Po provedenoj provjeri SOA je dostavila Izvješće o rezultatima sigurnosne provjere II. stupnja za tužitelja KLASA: 005-21/24-01/4087, URBROJ: 539- 016011/1022-24-2 od 30. prosinca 2024., koje sadržava i mišljenje o postojanju sigurnosnih zapreka na temelju čl. 39. ZoSP. Nadalje, iz spisa tuženika proizlazi da je, upravo radi ostvarenja kontradiktornosti i jednakosti oružja, tuženik od SOA-e zatražio djelomičnu deklasifikaciju podataka. Ocjenom navedenog Izvješća o rezultatima sigurnosne provjere II. stupnja, tuženik je utvrdio kod tužitelja postoje činjenice koje predstavljaju osnovu za sumnju u povjerljivosti ili pouzdanost osobe za postupanje s klasificiranim podacima iz čl. 22. st. 1. t. r) i u) Pravilnika o standardima sigurnosne provjere KLASA: 023-01/11-01/03, URBROJ: 50439-04-11-01 od 1. ožujka 2011. (neklasificirano) koji je izmijenjen i dopunjen Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o standardima sigurnosne provjere KLASA: 023-01/11-01/03, URBROJ: 50439-04-13-02 od 30. prosinca 2013. (neklasificirano, dalje: Pravilnik), a koje okolnosti predstavljaju sigurnosnu zapreku za pristup klasificiranim podacima iz čl. 18. st. 6. ZTP-a. Ovdje se ukazuje i kako je tužitelj imao mogućnost uvida u Pravilnik budući isti predstavlja dio spisa upravnog postupka koji prileži sudskom spisu.

9. Prema odredbi čl. 2. t. 7. ZTP-a certifikat je uvjerenje o sigurnosnoj provjeri koje omogućava pristup klasificiranim podacima.

10. Odredbom čl. 3. st. 1. ZoSP sigurnosne zapreke kod provođenja sigurnosne provjere za pristup klasificiranim podacima utvrđene su Zakonom o tajnosti podataka.

11. Prema odredbi čl. 18. st. 1. ZTP-a pristup klasificiranim podacima imaju osobe kojima je to nužno za obavljanje poslova iz njihovog djelokruga te koje imaju izdano Uvjerenje o obavljenoj sigurnosnoj provjeri (u daljnjem tekstu: Certifikat). U st. 6. istoga članka su propisane sigurnosne zapreke (neistinito navođenje podataka u upitniku za sigurnosnu provjeru, činjenice koje su posebnim zakonom propisane kao zapreke za prijam u državnu službu te izrečene stegovne sankcije i druge činjenice koje predstavljaju osnovu za sumnju u povjerljivosti ili pouzdanosti osobe za postupanje s klasificiranim podacima), dok su druge činjenice koje predstavljaju osnovu za sumnju u povjerljivost ili pouzdanost osobe za postupanje s klasificiranim podacima propisane Pravilnikom.

12. Povezano, odredbom čl. 22. st. 1. Pravilnika propisano je da činjenice koje predstavljaju osnovu za sumnju u povjerljivost ili pouzdanost osobe za postupanje s klasificiranim podacima, a koje mogu ukazivati na postojanje sigurnosnih zapreka za izdavanje certifikata za pristup klasificiranim podacima u smislu toga pravilnika, su i: točka r) dvojno državljanstvo, u kontekstu procjene potencijalnog rizika od pristupanja stranih obavještajnih službi ili terorističkih ili kriminalnih organizacija; te točka u) nemogućnost nadležne sigurnosno-obavještajne agencije da sigurnosno provjeri životno razdoblje provjeravane osobe od 6 (šest) mjeseci i više.

13. Dalje, u skladu s odredbom čl. 19. st. 1. ZTP-a ako tijelo iz čl. 18. st. 5. toga Zakona (tuženik), na temelju izvješća o rezultatima sigurnosne provjere ocijeni da postoje sigurnosne zapreke, rješenjem će odbiti izdavanje certifikata.

14. Sud je tijekom spora izvršio uvid u klasificirane podatke, a sukladno kojim podacima proizlazi kako je tuženik osnovano zaključio da na strani tužitelja postoje činjenice koje predstavljaju osnovanu sumnju u povjerljivost ili pouzdanost osobe za postupanje s klasificiranim podatcima, i to točke r) i točke u) Pravilnika, a koje predstavljaju sigurnosne zapreke iz čl. 18. st. 6. ZTP za izdavanje Uvjerenja o obavljenoj sigurnosnoj provjeri.

15. Iz sadržaja Izvješća u bitnome proizlazi činjenica u kontekstu dvojnog državljanstva, no ne sama za sebe kako to navodi tužitelj, već u kontekstu procjene potencijalnog rizika od pristupanja stranih obavještajnih službi ili terorističkih ili kriminalnih organizacija. Nadalje, proizlazi i osnovanost razloga iz citirane točke u) Pravilnika, odnosno nemogućnost nadležne sigurnosno-obavještajne agencije da sigurnosno provjeri životno razdoblje tužitelja više od 6 (šest) mjeseci.

16. U odnosu na tužiteljev prigovor da je tuženik činjenicu njegova dvojnog državljanstva pogrešno tretirao kao sigurnosnu zapreku samu po sebi, sud ocjenjuje da takav navod nije osnovan. Naime, iz sadržaja osporavanog rješenja, kao i podataka na temelju kojih je donesen, proizlazi da je kao relevantna okolnost utvrđena činjenica tužiteljeva dvojnog državljanstva, ali ne kao samostalna zapreka, već u kontekstu procjene potencijalnog rizika od pristupanja stranih obavještajnih službi ili terorističkih ili kriminalnih organizacija, kako je to predviđeno odredbom čl. 22. st. 1. Pravilnika. Stoga se ne može prihvatiti tužiteljeva tvrdnja da je tuženik dvojno državljanstvo promatrao kao sigurnosnu zapreku per se.

17. U odnosu na prigovor da tuženik u upravnom postupku nije izvršio procjenu potencijalnog rizika od pristupanja stranih obavještajnih službi ili terorističkih odnosno kriminalnih organizacija u kontekstu njegova dvojnog državljanstva, sud ocjenjuje da takav prigovor nije osnovan. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je procjena postojanja činjenica koje predstavljaju osnovu za sumnju u povjerljivost ili pouzdanost osobe za postupanje s klasificiranim podacima utvrđena u postupku sigurnosne provjere koju je provela nadležna sigurnosno-obavještajna agencija, o čemu je sastavljeno izvješće dostavljeno tuženiku. Upravo na temelju tog izvješća tuženik je donio ocjenu o postojanju sigurnosne zapreke u smislu čl. 18. st. 6. ZTP, pri čemu je kao relevantna okolnost utvrđena činjenica tužiteljeva dvojnog državljanstva u kontekstu procjene potencijalnog sigurnosnog rizika, sukladno odredbi čl. 22. st. 1. Pravilnika o standardima sigurnosne provjere. Stoga se ne može prihvatiti tužiteljeva tvrdnja da procjena takvog rizika uopće nije provedena.

18. Sud pritom napominje da obrazloženje upravnog akta treba sadržavati razloge koji omogućuju razumijevanje odlučnih činjenica i pravnog okvira na kojem se odluka temelji. U konkretnom slučaju iz osporavanog rješenja razvidno je na koje se relevantne propise tuženik pozvao te koje je okolnosti smatrao odlučnima za donošenje ocjene o postojanju sigurnosne zapreke, čime je tužitelju omogućeno razumjeti razloge donošenja odluke i osporavati je u upravnom sporu. Imajući u vidu prirodu postupaka sigurnosne provjere i činjenicu da se određeni podaci i razlozi nužno vežu uz područje zaštite klasificiranih podataka, razina obrazloženja takvih odluka može biti ograničena u odnosu na uobičajene upravne postupke. Međutim, to samo po sebi ne znači da odluka nije obrazložena, ukoliko iz nje proizlazi normativni okvir i okolnosti na temelju kojih je donesena ocjena o postojanju sigurnosnih zapreka.

19. Sud dalje ocjenjuje da ne postoji „pravo na certifikat“ u smislu subjektivnog prava, a zaštita u slučaju negativne odluke pruža se kako bi se osiguralo da se takva odluka donosi nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja u pravičnom postupku i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Dakle, tužitelj nije smio biti potpuno uskraćen za razloge negativne odluke, no, s druge strane, razlozi nacionalne sigurnosti (kao suprotstavljeni interes) zahtijevaju da tužitelj ne može u cijelosti biti (u izvornom obliku) upoznat s tim razlozima. Nakon što je provedena odgovarajuća deklasifikacija podataka iz Izvješća o provedenim sigurnosnim provjerama, tužitelju je na ročištu omogućen uvid u deklasificirane podatke iz izvješća te mu je omogućeno izjašnjavanje o istom.

20. Dalje, tužitelj ne osporava višegodišnji boravak u inozemstvu radi obavljanja profesionalnih aktivnosti. U odnosu na daljnje navode kojima osporava potpunost provedenog postupka sigurnosne provjere, osobito u dijelu koji se odnosi na provjeru pojedinih razdoblja njegova boravka u inozemstvu te na pribavljanje dodatnih podataka od nadležnih tijela drugih država, sud ocjenjuje da takvi prigovori također nisu osnovani. Naime, postupak prikupljanja podataka i provođenja radnji sigurnosne provjere u nadležnosti je SOA-e koja, sukladno odredbama ZoSP, samostalno i neovisno provodi sigurnosnu provjeru te o njezinim rezultatima sastavlja izvješće. Uloga tuženika u postupku izdavanja certifikata ograničena je na ocjenu postojanja sigurnosnih zapreka na temelju izvješća nadležne agencije, dok način provođenja pojedinih radnji sigurnosne provjere, metode prikupljanja podataka i opseg provedenih provjera nisu predmet ocjene u ovom upravnom sporu. Predmet sudskog nadzora u ovom postupku jest zakonitost osporavanog rješenja tuženika, odnosno je li tuženik na temelju dostavljenog izvješća i utvrđenih činjenica pravilno primijenio mjerodavne propise prilikom donošenja odluke o odbijanju izdavanja certifikata. Stoga navodi tužitelja kojima osporava način na koji je nadležna sigurnosno-obavještajna agencija provodila pojedine radnje sigurnosne provjere ne mogu dovesti u pitanje zakonitost osporavanog rješenja.

21. U odnosu na navod tužitelja da je tuženik pogrešno poistovjetio pojmove „osnova za sumnju“ i „sigurnosna zapreka“, sud ocjenjuje da takav prigovor nije osnovan. Naime, odredbom čl. 18. st. 6. ZTP propisano je da sigurnosne zapreke, između ostaloga, predstavljaju i druge činjenice koje predstavljaju osnovu za sumnju u povjerljivost ili pouzdanost osobe za postupanje s klasificiranim podacima. Dakle, zakonodavac upravo takve činjenice kvalificira kao jednu od kategorija sigurnosnih zapreka, pri čemu su pojedine okolnosti koje mogu predstavljati osnovu za sumnju dodatno razrađene podzakonskim propisom, odnosno Pravilnikom o standardima sigurnosne provjere. Slijedom toga, okolnosti utvrđene u postupku sigurnosne provjere koje predstavljaju osnovu za sumnju u povjerljivost ili pouzdanost osobe čine, u smislu citirane zakonske odredbe, sigurnosnu zapreku za pristup klasificiranim podacima, zbog čega sud ne nalazi osnovanim tužiteljev prigovor da je tuženik navedene pojmove pogrešno izjednačio.

22. Sud ukazuje i da postojanje sigurnosne zapreke ne mora biti posljedica protupravnog ponašanja osobe za koju je certifikat zatražen, niti njezine namjere da predstavlja neki od rizika. Dovoljno je sȃmo postojanje objektivnoga sigurnosnog rizika koji se očituje u jednoj ili više sigurnosnih zapreka iz čl. 18. st. 6. ZTP-a, normiranih radi zaštite javnog interesa (koji je, u kontekstu ovog predmeta, prije svega izražen odredbom čl. 6. ZTP-a, vezano uz čl. 8. toga Zakona).

23. U konkretnom slučaju, u odnosu na tužitelja utvrđene su dvije alternativne sigurnosne zapreke. Postojanje i samo jedne od njih dovoljna je osnova za negativnu odluku.

24. U odnosu na tužiteljev prigovor da mu nije dostavljeno cjelokupno Izvješće o rezultatima sigurnosne provjere, sud ocjenjuje da takav navod ne dovodi u pitanje zakonitost osporavanog rješenja. Naime, predmetno izvješće predstavlja klasificirani podatak, dok je pristup klasificiranim podacima bez certifikata dostupan isključivo ovlaštenim tijelima iz čl. 20. st. 1. ZTP. Pravo stranke na uvid u spis može biti ograničeno radi zaštite nacionalne sigurnosti i drugih zaštićenih interesa, pri čemu je odlučno da su stranci u obrazloženju upravnog akta naznačeni razlozi na temelju kojih je donesena odluka, a sudu je u upravnom sporu osigurana mogućnost uvida u cjelokupnu dokumentaciju. Stoga sama okolnost da tužitelju nije dostavljen cjelovit sadržaj klasificiranog izvješća ne predstavlja povredu pravila postupka niti čini osporavano rješenje nezakonitim.

25. Stoga sud ocjenjuje da je tuženik u okolnostima konkretnog slučaja, zakonom propisano ograničenje prava tužitelja na obrazloženu sudsku odluku, kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje, sukladno odredbi čl. 29. st 1. Ustava Republike Hrvatske, koristio razmjerno legitimnom cilju koji se nastojao ostvariti, a pobijana odluka donesena je u skladu sa zakonskim ovlaštenjima i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana.

26. Ujedno, odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske na koje se tužitelj poziva u tužbi nisu od utjecaja na drugačiju odluku u ovom sporu iz razloga što su se iste temeljile na drugačijem činjeničnom stanju od konkretnog predmeta.

27. Slijedom svega navedenoga, osporavano rješenje doneseno je pravilnom primjenom materijalnog prava te njime tuženik nije povrijedio zakon na štetu tužitelja, stoga se pobijana odluka ocjenjuje zakonitom. Razlozi tužitelja su neosnovani i bez utjecaja na drugačije rješavanje upravne stvari. Stoga je na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

28. O trošku upravnog spora s osnove uspjeha u sporu, sud je odlučio odgovarajućom primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude.

29. U odnosu na dosuđeni trošak svrsishodne delegacije iz t. III. izreke presude, zamjenik opunomoćenika na isti ima pravo pozivom na odredbu čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima kojom je propisano da strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Stavkom 5. istoga članka propisano je da će se trošak isplatiti na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom. Stavkom 6. istoga članka propisano je da će se odluka o troškovima iz toga članka donijeti zajedno s odlukom o troškovima postupka.

30. Slijedom prethodno citirane zakonske norme Zakona o sudovima zamjenik opunomoćenika tužitelja ostvaruje pravo na naknadu u visini troškova javnog prijevoza. Stoga mu je priznata cijena autobusne karte na relaciji Zagreb-Rijeka- Zagreb u iznosu od 16,00 eura, a koji iznos cijena karata je sud utvrdio putem javno objavljenih podataka na internetskoj stranci Autobusnog kolodvora Zagreb prema navedenoj relaciji. Naknada zatraženog troška goriva za korištenje automobila i cestarine nije predviđen čl. 11. Zakona o sudovima, već isključivo naknada troška javnog prijevoza, te je stoga zahtjev za naknadu preostalog zatraženog troška odbijen kao neosnovan. Slijedom, odlučeno je kao u t. III. izreke presude.

U Rijeci 17. ožujka 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).