Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-27/2024-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužiteljice FV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Krešimiru Golubiću odvj. iz Čakovca, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB 87939104217, zast. po pun. iz OD Žurić i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 24. veljače 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno uz pun. Krešimira Golubića odvj. iz Čakovca, te zamj. pun. tuženika Franka Žanetića odvj. vježbenika u uredu Žanetić iz Zagreba, dana 17. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 10.076,55 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od
749,95 € od 19.11.2008. do isplate
9,09 € od 19.12.2008. do isplate
35,21 € od 19.01.2009. do isplate
45,62 € od 19.02.2009. do isplate
27,83 € od 19.03.2009. do isplate
27,10 € od 20.04.2009. do isplate
29,54 € od 19.05.2009. do isplate
22,97 € od 19.06.2009. do isplate
23,77 € od 20.07.2009. do isplate
23,24 € od 19.08.2009. do isplate
22,98 € od 19.09.2009. do isplate
18,85 € od 19.10.2009. do isplate
26,02 € od 19.11.2009. do isplate
28,80 € od 19.12.2009. do isplate
34,97 € od 19.01.2010. do isplate
37,43 € od 19.02.2010. do isplate
41,94 € od 19.03.2010. do isplate
46,20 € od 19.04.2010. do isplate
56,41 € od 19.05.2010. do isplate
63,57 € od 19.06.2010. do isplate
72,65 € od 19.07.2010. do isplate
79,80 € od 19.08.2010. do isplate
80,96 € od 20.09.2010. do isplate
6,07 € od 12.10.2010. do isplate
69,19 € od 19.10.2010. do isplate
17,50 € od 12.11.2010. do isplate
67,28 € od 19.11.2010. do isplate
19,54 € od 10.12.2010. do isplate
0,00 € od 13.12.2010. do isplate
119,95 € od 20.12.2010. do isplate
94,48 € od 19.01.2011. do isplate
16,92 € od 09.02.2011. do isplate
100,64 € od 19.02.2011. do isplate
15,09 € od 14.03.2011. do isplate
121,15 € od 19.03.2011. do isplate
98,85 € od 19.04.2011. do isplate
9,48 € od 12.05.2011. do isplate
95,73 € od 19.05.2011. do isplate
28,73 € od 13.06.2011. do isplate
122,32 € od 20.06.2011. do isplate
32,03 € od 12.07.2011. do isplate
133,24 € od 19.07.2011. do isplate
46,09 € od 11.08.2011. do isplate
140,64 € od 19.08.2011. do isplate
42,92 € od 12.09.2011. do isplate
118,30 € od 19.09.2011. do isplate
36,30 € od 12.10.2011. do isplate
106,77 € od 19.10.2011. do isplate
32,95 € od 11.11.2011. do isplate
111,25 € od 19.11.2011. do isplate
34,53 € od 14.12.2011. do isplate
112,17 € od 19.12.2011. do isplate
0,00 € od 23.12.2011. do isplate
35,01 € od 12.01.2012. do isplate
120,38 € od 19.01.2012. do isplate
37,78 € od 14.02.2012. do isplate
130,63 € od 20.02.2012. do isplate
35,96 € od 14.03.2012. do isplate
116,50 € od 19.03.2012. do isplate
41,99 € od 12.04.2012. do isplate
122,64 € od 19.04.2012. do isplate
39,15 € od 11.05.2012. do isplate
126,50 € od 19.05.2012. do isplate
8,52 € od 14.06.2012. do isplate
126,52 € od 19.06.2012. do isplate
0,00 € od 26.06.2012. do isplate
50,10 € od 13.07.2012. do isplate
122,03 € od 19.07.2012. do isplate
0,00 € od 25.07.2012. do isplate
37,81 € od 13.08.2012. do isplate
24,66 € od 17.08.2012. do isplate
124,09 € od 20.08.2012. do isplate
12,84 € od 12.09.2012. do isplate
110,01 € od 19.09.2012. do isplate
50,98 € od 12.10.2012. do isplate
12,55 € od 17.10.2012. do isplate
121,29 € od 19.10.2012. do isplate
32,45 € od 13.11.2012. do isplate
7,61 € od 16.11.2012. do isplate
123,50 € od 19.11.2012. do isplate
41,03 € od 11.12.2012. do isplate
121,51 € od 19.12.2012. do isplate
40,60 € od 11.01.2013. do isplate
109,31 € od 19.01.2013. do isplate
0,00 € od 24.01.2013. do isplate
36,74 € od 12.02.2013. do isplate
118,29 € od 19.02.2013. do isplate
36,30 € od 12.03.2013. do isplate
130,91 € od 19.03.2013. do isplate
13,93 € od 28.03.2013. do isplate
14,14 € od 11.04.2013. do isplate
163,89 € od 19.04.2013. do isplate
0,87 € od 13.05.2013. do isplate
148,95 € od 20.05.2013. do isplate
142,73 € od 19.06.2013. do isplate
3,32 € od 10.07.2013. do isplate
139,93 € od 19.07.2013. do isplate
7,20 € od 12.08.2013. do isplate
136,73 € od 19.08.2013. do isplate
8,11 € od 27.08.2013. do isplate
3,90 € od 13.09.2013. do isplate
151,28 € od 19.09.2013. do isplate
3,20 € od 11.10.2013. do isplate
148,66 € od 19.10.2013. do isplate
7,53 € od 13.11.2013. do isplate
145,02 € od 19.11.2013. do isplate
12,70 € od 13.12.2013. do isplate
144,27 € od 19.12.2013. do isplate
19,01 € od 13.01.2014. do isplate
124,78 € od 20.01.2014. do isplate
129,83 € od 19.02.2014. do isplate
132,17 € od 19.03.2014. do isplate
128,84 € od 19.04.2014. do isplate
126,07 € od 19.05.2014. do isplate
126,41 € od 20.06.2014. do isplate
130,62 € od 19.07.2014. do isplate
132,36 € od 19.08.2014. do isplate
133,69 € od 19.09.2014. do isplate
136,19 € od 20.10.2014. do isplate
139,02 € od 19.11.2014. do isplate
138,04 € od 19.12.2014. do isplate
124,66 € od 19.01.2015. do isplate
124,66 € od 19.02.2015. do isplate
124,66 € od 19.03.2015. do isplate
124,68 € od 20.04.2015. do isplate
124,65 € od 19.05.2015. do isplate
124,66 € od 19.06.2015. do isplate
124,68 € od 20.07.2015. do isplate
124,65 € od 19.08.2015. do isplate
124,66 € od 19.09.2015. do isplate
po stopi kako slijedi
po stopi od 14% godišnje u razdoblju od 19. studenog 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.045,00 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 17. ožujka 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 5,15 % godišnje, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
r i j e š i o j e
Odbija se prigovor tuženika da je ovaj sud mjesno nenadležan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 09. lipnja 2023. podnio tužbu zbog stjecanja tuženika bez osnove temeljem ništetnosti odredaba ugovora koji su stranke sklopile a koje se odnose na valutu ugovoru te radi ništetnosti odredbe o ugovorenoj naknadi za odobrenje kredita.
2. Nesporno je među strankama:
- tužitelj kao potrošač i tuženik kao banka (ranije je tvrtka glasila VOLKSBANK d.d.) su 12. rujna 2008. sklopili potrošački ugovor, i to ugovor o kreditu broj 312912 kojim je banka odobrila i stavila tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu 120.000,00 CHF, po kupovnom tečaju banke na dan isplate, s redovnom kamatom po stopi od 5,50 % godišnje promijenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama tuženika, s rokom otplate od 30 godina
- prema ugovoru tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima koji se sastoje od dijela glavnice i kamate; anuiteti dospijevaju na naplatu u mjesečnim intervalima, prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti
- anuitet je iznosio 681,35 CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju banke, a rok otplate je 360 mjeseci
- namjena kredita bila je izgradnja kuće u [adresa]
- prema čl. 5. ugovora tužitelj je na iznos odobrenog kredita morao platiti naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 1,25 % kredita, jednokratno, i naknadu za izvršenu konverziju od 0,5% od iznosa stanja glavnice
- provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju.
3. Dalje tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi (pri čemu će se sud ograničiti samo na njegove navode vezane za konačno postavljeni tužbeni zahtjev a koji se odnosi na osnove iz toč. 1.):
- odredba o vraćanju kredita u CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju banke, odredba da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama banke te odredba o naknadi za odobrenje kredita i konverziju, su ništetne i nepoštene
- presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje VTS) broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., presuđeno je da se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točci 8. izreke koja glasi: Utvrđuje se da je tužena Sberbank d.d. u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima
- presudom broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope
- nije sporno da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo
- nemogućnost utjecaja potrošača na sadržaj unaprijed sastavljenih ugovornih odredaba prouzročena je upravo time što ih je banka sastavila unaprijed
- riječ je o unaprijed formuliranim standardnim ugovornim odredbama koje su dio njegovog unaprijed formuliranog standardnog ugovora a na sadržaj unaprijed sastavljenih odredbi zato što su sastavljene unaprijed potrošači nisu utjecali, što znači da se pojedinačno pregovaranje u kojem je pojedini potrošač mogao utjecati na sadržaj tih odredaba, moglo događati samo nakon što je pojedinom potrošaču ponuđen ugovor o kreditu koji sadrži predmetne odredbe
- tužitelj je pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, a ne o spornim ugovornim odredbama
- on nije mogao promijeniti samo ugovorne odredbe koje su predmet ovog spora, nego, ukoliko ne prihvaća te odredbe, samo odustati od sklapanja predloženog ugovora
- U primjeni odredbe članka 84. ZZP/03 odnosno 96. i 99. ZZP/07 i tumačenja tih odredaba u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu
- tuženik je prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati potrošače pa i tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim pa samim tim i ništetnim
- prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) te sukladno tome i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima pa i tužitelju u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti
- Banka nije u predugovornoj fazi tužitelju predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, u duhu prava EU, na temelju kojih bi prosječni potrošač pa i tužitelj, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima
- u ugovorima čiji su sastavni dio ugovorne odredbe odnosno dijelovi ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nisu sadržane odgovarajuće informacije o ugovorenoj valutnoj klauzuli u švicarskim francima, banka te informacije potrošačima pa ni tužitelju, koji su vjerovali njenim reklamama, nije pružila ni prije sklapanja ugovora, čime su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača pa i tužitelja
- prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj pa ni tužitelj u predmetno vrijeme nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču pa ni tužitelju odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive
- ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa i tužitelja već zbog činjenice da potrošači pa ni tužitelj nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama
- u smislu morala postoji opća dužnost svih sudionika u obveznom odnosu učiniti sve da se u punom smislu postigne informirana suglasnost o svim bitnim elementima namjeravanog pravnog posla uključujući i to da se potrošači upozore na sve postojeće tečajne rizike koje potrošači prihvaćanjem spornih ugovornih odredbi preuzimaju, za čije postojanje kao osobe bez stručnih znanja ne znaju, a banke znaju. Budući da je inače nemoguće unaprijed predvidjeti rješenja za sve životne situacije koje se mogu u praksi dogoditi, postoje pravna načela kojima se popunjavaju uočene pravne praznine, pa čak i ispravljaju nepravedna rješenja. U tom smislu u članku 12. ZOO/01 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja
- činjenica da banke nisu imale zakonsku obvezu dati potrošačima neke propisane informacije prije sklapanja potrošačkih ugovora o kreditu, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe, trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja, voditi računa i o interesima druge strane, potrošača. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u predugovornoj fazi daju određene informacije ne znači da ne trebaju potrošače obavijestiti o rizicima koji idu uz koju valutu i razlikama između valuta
- da je zakon detaljno u tom smislu regulirao obvezu banaka, ne bi u ovom slučaju bilo niti potrebe zakonima o zaštiti potrošača posebno propisati da se primjenjuje načelo savjesnosti i poštenja
- nije ni moguće propisati sve konkretne obveze za sve varijante pojedinih vrsta ugovora. Zbog toga se kolektivni interesi potrošača i štite na način da je ZZP-om izričito propisano da je ništetna svaka odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu među strankama na štetu potrošača. Stoga, bez obzira što u vrijeme kad je ugovor bio sklopljen nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banka je sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače i tužitelja trebala informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj
- objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima
- kako je banka znala za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da tužitelj potrošač to ne zna i da mu je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestila tužitelja potrošača, na način da svaki potrošač pa i tužitelj koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće
- u opisanim okolnostima banka nije u odnosu na tužitelja i njegove interese kao potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Korištenjem predmetnih odredaba banka je povrijedila interese i prava tužitelja potrošača
- tuženik je nesavjesni stjecatelj s obzirom da se radi o ništetnim – nepoštenim ugovornim odredbama, koje je u ugovor unijela banka i na temelju takvih odredbi naplaćivala od tužitelja iznose koji joj nisu pripadali.
4. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik navodi:
- prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Čakovcu zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu
- potraživanje tužitelja je u zastari
- provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju
- utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe
- tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene
- sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a
- sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač
- tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama
- ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP)
- među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora
- potrošači su izgubili pravni interes jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom, odnosno uredno provedena konverzija isključuje pravni interes potrošača za podnošenje tužbe
- ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, pa uzevši u obzir datum sklapanja Ugovora o kreditu određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu
- ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala
- s obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao
- u konkretnom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju
- kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača
- stoga, u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici
- tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama
- tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:
- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo
- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,
- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja)
- niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju.
5. Sud nalazi da je prije nego se upusti u određivanje i utvrđivanje spornih činjenica u ovom predmetu, potrebno da prvenstveno odluči o svojoj mjesnoj nadležnosti, budući da je tuženik istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti.
6. Odredbom članka 59. Zakona o parničnom postupku, „Službeni list SFRJ“ br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., „Narodne novine“ br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: ZPP) propisano je da za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica. Uvidom u predmetni Ugovor sud je utvrdio da je isti zaključen u poslovnici tuženika u Čakovcu (uvod Ugovora), prema tome radi se svakako o poslovnoj jedinici tuženika izvan njegovog sjedišta, budući da tuženik ima sjedište u [adresa]. U konkretnom slučaju iz same činjenice da je predmetni Ugovor zaključen u Čakovcu nedvojbeno proizlazi da je u vrijeme odobrenja kredita iz navedenog Ugovora tuženik svoju poslovnu djelatnost kreditiranja građana obavljao i izvan svog registriranog sjedišta, a povodom te djelatnosti poslovne jedinice tuženika u Čakovcu nastao je i ovaj spor između parničnih stranaka. Odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno prigovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Identične odredbe sadržavao je i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi do 28. svibnja 2022., a sadrži ih i čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22., 59/23.) koji je trenutno na snazi, a navedeni zakoni su usklađeni s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03, odnosno članka 55. st. 1. ZZP/14, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020., Posl. br. Su IV – 308/2020, vezano uz pitanje smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (članak 49. Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19), usvojen je zaključak da prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Sud smatra da odredba predmetnog Ugovora kojom je ugovorena nadležnost suda prema sjedištu tuženika, uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi tužiteljica, koja ima prebivalište na području [adresa], radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Zagrebu bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, što zasigurno djeluje odvraćajuće na tužiteljicu u smislu prava na pristup sudu. Dakle, radi se o nepoštenoj, a time i ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu, a slijedom čega stranke nisu ugovorile valjanu prorogacijsku klauzulu. S obzirom na navedeno, sud utvrđuje da je ugovorna odredba čl. 10. Ugovora, prema kojoj je u slučaju spora, nadležan sud u mjestu sjedišta Banke, ništetna odredba, te je ovaj sud mjesno nadležan za odlučivanje o predmetu spora.
7. Sporno je među strankama, jesu li pojedine odredbe Ugovora, na koje se poziva tužitelj, nepoštene, a time i ništetne i to vezano za konkretnog potrošača, ovdje tužiteljicu FV, a prema određenjima te nepoštenosti i ništetnosti koje navodi tužitelj, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, je li sklapanjem Aneksa tužitelj izgubio pravni interes potraživati preplatu od tuženika, te naposljetku je sporna i sama visina tužiteljeve tražbine.
8. U dokaznom je postupku sud proveo uvid u isprave u spisu (list 1-174), saslušao je tužiteljicu, te proveo dokaz vještačenjem po financijsko-knjigovodstvenom vještaku Slađani Srnec. Odgovorna osoba tuženika nije saslušana jer se na ročište, iako uredno pozvana, nije odazvala. Sud nije saslušao stalnu sudsku vještakinju, s obzirom su stranke iskazale da nema potrebe da se vještakinja na ročištu neposredno sasluša. Nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
9. Vezano za prigovor zastare koji tuženik ističe valja reći da se ovaj postupak jedino ispravno može kvalificirati kao stjecanje bez osnove, sukladno čl. 1111. ZOO-a. Pri tome valja reći da je tim člankom propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Time se implicitno potvrđuje da stjecanje bez osnove predstavlja štetu za osiromašenog, odnosno potrošača. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak) od iznosa koji tužitelj potražuje zbog ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
10. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Naime, odredbom čl. 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
11. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu vezanom za ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli u odnosu na osmotuženika, ovdje banku s kojom je tužitelj sklopio Ugovor. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012. god., a ponovno je počela teći 15. lipnja 2018. god., te bi se navršila 15. lipnja 2023. Stoga u odnosu na potraživanje po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara u vrijeme podnošenja tužbe (09. lipnja 2023.) nije nastupila.
12. Također nije nastupila zastara niti u odnosu na potraživanje po osnovi zahtjeva na restituciju zbog ništetnosti odredbe o naknadi za odobrenje kredita, budući da vezano za taj dio zahtjeva zastara niti nije počela teći jer je utvrđenje ništetnom navedene odredbe upravo predmet ovog postupka.
13. Što se tiče pravnog značaja Aneksa, valja reći da iz same odluke Vrhovnog suda Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., proizlazi da se u svakom slučaju ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa korisnika kredita na podnošenje kondemnatornih tužbi kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15; dalje u tekstu: ZID ZPK/15) (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Pri tome s obzirom da je takvo tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske dano prilikom objašnjenja ovlaštenja korisnika kredita da traže ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, sud utvrđuje da iz odluke Gos 1/2019 Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne proizlazi da korisnici kredita imaju pravni interes za vođenje ovakvih postupaka samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, i to bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv ovaj sud utvrđuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u toj svojoj odluci potvrdio pravo korisnika kredita na podnošenje kondemnatornih tužbi kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, misleći pri tome na osnovne ugovore o kreditu. Budući da institut ništetnosti svakako proizlazi iz općeg obveznog uređenja i neovisan je o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, nedvojben je pravni interes tužitelja odnosno korisnika kredita za vođenje ovog postupka. Osim toga stav je ovog suda da Aneks djeluje pro futuro i da je intencija same konverzije bila trajno rješenje problema nastalog znatnom promjenom tečaja CHF u odnosu na kunu, u situaciji kad je u svim ugovorima o kreditu vezanim uz CHF rizik promjene tečaja u cijelosti bio prebačen na potrošače, a nije cilj i svrha ZID ZPK/15 bilo uklanjanje ništetnih odredaba ugovora o kreditima u CHF, niti obeštećenje potrošača zbog primjene ništetnih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope. Provođenje konverzije je odredbom čl. 19.b uređeno na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, ali pro futuro, dok nije ni pravno ni logički moguće da se to učini retroaktivno. Retroaktivnost se ovdje spominje samo u smislu toga da je izračun vršen od početka ugovornog odnosa kao za kredite u EUR valuti, a sve kako bi se dobila glavnica koja ulazi u konverziju, međutim nije time odnos stranaka postao odnos iz euro kredita od samog početka. Da je tome tako proizlazi i iz riječi da se radi o jednokratnoj i izvanrednoj mjeri, koje je upotrijebio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Gos 1/19, što znači da svi redovni pravni instituti i dalje ostaju u primjeni i navedena činjenica konverzije ne utječe na ocjenu ugovornog odnosa stranaka do konverzije kao ugovornog odnosa iz CHF kredita. Dakle, tekst ZID ZPK/15, nije kao cilj i svrhu zakona proklamirao potpuno uravnoteženje prava i obveza stranaka, niti potpuno obeštećenje korisnika kredita zbog ništetnih odredaba ugovora. Nema nikakve sumnje kako okolnost što je potrošač pristao na uvjete iz Aneksa Ugovora u skladu s odredbom čl. 1. ZID ZPK/15 (19.c.), sama po sebi ne znači da se potrošač odrekao prava na puno obeštećenje. Kad je u pitanju restitucija u korist potrošača kao posljedica ništetnosti već je više puta od strane Suda EU rečeno da ona mora u cijelosti ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. U tom je odnosu izuzetno važna i potreba za djelotvornom sudskom zaštitom u kolektivnim i pojedinačnim sporovima bez koje će sve spomenute odredbe i pravila o zaštiti potrošača biti bez stvarnog učinka. Potpuna i pravedna restitucija je neupitni cilj i logična svrha svake druge ili bilo koje ništetnosti iz obveznopravnih odredbi domaćeg zakonodavstva, ali i iz prava EU. Tužitelj je konverzijom izbjegao po njega štetne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, ali isti učinak je konverzija imala i za tuženika, s time da tužitelj konverzijom nije obeštećen u odnosu na potraživanja koja je imao po osnovi preplaćenih redovnih kamata prije konverzije i po osnovni preplaćenog tečaja prije konverzije. Ovdje nije riječ o tome je li ukupna uplata po svim osnovama (glavnica i kamate) uvrštena u obračun, nego je li kod obračuna i otplatnog plana vođeno računa o potraživanju tužitelja za iznos kojeg je tuženik stekao po osnovi ništetnih odredaba. Ukoliko bi bilo riječi samo o tome je li ukupna uplata po svim osnovama (glavnica i kamate) uvrštena u obračun, tada se može reći da je konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, a što potvrđuje i sama vještakinja u svom nalazu i mišljenju.
14. Nadalje valja reći da konverzija nije restitucija, odnosno tužitelj nije namiren preplatom u konverziji, budući da postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).
15. Što se tiče navoda tuženika da je intencija zakonodavca koja proistječe iz donošenja prijedloga ZID ZPK/15 bila da se smanji broj sudskih predmeta valja reći da prijedlog zakona može služiti sudu kao pomoćno sredstvo kako bi se utvrdila svrha donošenja određenog zakona. Međutim, prijedlog zakona nije zakon, pa stoga ako je u prijedlogu zakona naveden cilj koji nije oživotvoren kroz odredbe samog zakona, sud je dužan primijeniti zakon, a ne njegov prijedlog.
16. Potrebno je naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ili pak tvrditi da se potrošač prešutno odrekao ništetnosti sklapanjem Aneksa. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno, niti pak to prešutno proizlazi iz tog zakona, kao što bi proizlazilo iz tvrdnje tuženika da je Sporazum o konverziji nova pravna osnova koja od samo početka zamjenjuje inicijalni Ugovor.
17. Što se tiče ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli CHF u konkretnom predmetu, valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi, uz pretpostavku da se u svakom restitucijskom postupku utvrdi činjenično stanje vezano za konkretnog potrošača o njegovoj obaviještenosti o pravnim i ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora radi donošenja informirane odluke. Naime čl. 502.c ZPP-a propisuje da se u pojedinačnim parnicama fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje doneseno u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, ali u individualnom postupku sud je dužan razmotriti specifične okolnosti pojedinačnog slučaja i omogućiti dokazivanje činjenica koje nisu bile predmet kolektivnog postupka, osobito kada se radi o dokazivanju informiranosti potrošača o ugovornim odredbama (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 50/24). U ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.
18. Tužiteljica je u svom iskazu navodi da je 2008. uzela kredit za izgradnju kuće u [adresa] u vrijednosti od 555.000 kuna sa rokom otplate 30 godina u CHF valuti. Čula je da Voksbank nudi povoljne uvjete i službenica u banci joj je ponudila kredit u EUR i kredit u CHF valuti ali je CHF kredit bio puno povoljniji. Službenica joj nije govorila ni o kakvim rizicima vezanim uz CHF valutu. Nije mogla pregovarati niti o jednoj odredbi ugovora o kreditu. Početna rata joj je iznosila 3000 kuna da bi narasla na 4500 kuna, a kako je dobila obavijest o konverziji otišla je u banku i potpisala dodatak ugovoru jer je Vlada RH govorila da će to zamrznuti tečaj i kamatnu stopu. Ne sjeća se kolika joj je rata bila nakon konverzije, a nije mogla pregovarati niti o odredbama dodatka ugovora. Kada je potpisivala dodatak ugovora banka joj nije rekla da bi tim potpisom izgubila bilo kakva prava koja ima kao potrošač iz osnovnog ugovora niti to da su ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pročitala je ugovor i smatrala da ga razumije ali nije znala da će joj rata ići 50% gore. Da je to znala ne bi uzela takav ugovor. Službenica u banci joj je sugerirala da uzme kredit u CHF, nije joj predočila da bi CHF valuta bila rizičnija u odnosu na EUR valutu. U vrijeme sklapanja dodatka ugovoru banka joj nije predočila da zbog ništetnosti valute nije dužna plaćati ratu prema iznosu tečaja na dan dospijeća rate niti to da joj je glavnica ukoliko bi išla po početnom tečaju manja od one koja je utvrđena za platiti nakon što je provedena konverzija u euro. Bojala se da će rata porasti ukoliko ne potpiše konverziju.
19. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14, 110/15, 14/19 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi će se i dovršiti po odredbama tog Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu ZZP). Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. ZZP-a koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.
20. Analizirajući iskaz tužiteljice, sud isti ocjenjuje vjerodostojnim jer je iskren, logičan, životno uvjerljiv i sukladan dokumentaciji iz spisa. Sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica kao prosječni potrošač nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.
21. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.
22. Prema članku 49. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Prema odredbi čl. 52. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
23. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.
24. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
25. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja to ne proizlazi, dok tuženik druge dokazne prijedloge na navedene okolnosti niti nije predlagao. Navedeno se posebno odnosi na upozorenje koje tuženik morao dati tužitelju glede slijedećih činjenica: opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo je potpuno izvjestan, te povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navedeno je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je došlo do situacije da tužitelj nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze, niti je bio sukreator ugovora koji je dvostranoobvezujući pravni posao. Pri tome je bitno istaknuti da je teret dokaza da se radi o poštenim ugovornim odredbama, odnosno da se o istima pojedinačno pregovaralo, na trgovcu, odnosno na banci, sukladno čl. 49. st. 4. ZZP-a.
26. Bitno je istaknuti da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) nije mogao pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, te je morao plaćati povišene mjesečne rate kredita, a koje su se povisile u značajnom postotku, čak preko 50 % više nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, čime je cjelokupni rizik povećanja prebačen na korisnika kredita (potrošača, ovdje tužitelja). Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena. Slijedom navedenog, utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi Ugovora koji Ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, te je stoga u skladu sa čl. 323. ZOO-a, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetne odredbe. Rezultat navedene ništetnosti je stjecanje bez osnove, te se sukladno čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
27. Uvidom u vještački nalaz vještakinje Slađane Srnec, sud je utvrdio da je isti vezano za sporne bitne činjenice dan stručno i objektivno u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenju, te je stoga isti sud i prihvatio. Tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno izračunu vještakinje iz vještačkog nalaza. Vještakinja je utvrdila preplatu po tečaju CHF u iznosu od 9.326,60 eura (kada je tečaj bio veći od početnog), dok nije utvrdila negativne tečajne razlike (kada je tečaj bio manji od početnog), te je utvrdila da je tužiteljici obračunata jednokratna naknada za obradu kredita u iznosu od 749,95 eura. Stranke nisu imale primjedaba na vještački nalaz što se tiče matematičkog izračuna.
28. Što se tiče odredbe o naknadi za odobrenje kredita valja navesti:
- radi se o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj tužiteljica nije mogla pregovarati
- predmetnom odredbom nije određena svrha naknade, koje troškove ona obuhvaća, niti ista ima podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu s obzirom da je određena u postotnom iznosu od iznosa kredita
- stoga se radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila čak 1,25 % od iznosa kredita što iznosi 749,95 eura
- radi se i o odredbi koja se temeljem čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 s izmjenama i dopunama) smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima, pa je shodno tome odredba točke 3. Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništava, s obzirom da uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužiteljici kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade
- kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine 5/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO), te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a, u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove tuženik ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, a niti se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo
- ističe se kako je tuženik kao banka jača ugovorna strana koja je prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplatila tužiteljici iznos od čak 1,25 % od iznosa kredita, pa naznačena odredba sadržana u točki 3. Ugovora, doista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice i slijedom gore naznačenih odredaba ZZP-a ukazuje se nepoštenom i ništetnom
- budući je sporni iznos od 749,95 eura EUR na ime obrade zahtjeva i odobravanje kredita tuženik stekao bez valjane pravne osnove, to je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, temeljem čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO dužan naznačeni iznos vratiti tužiteljici i to zajedno sa zateznom kamatom, a sukladno odredbama čl. 1115. ZOO-a.
29. Zbog svega sud je odlučio kao u izreci presude pod toč. I.
30. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 151. st. 1. ZPP-a, prema kojem je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
31. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023.; dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa), prema kojoj sukladno vrijednosti predmeta spora odvjetniku pripada nagrada od 100 bodova sukladno Tbr. 7.1. Tarife, a prema Tbr. 54. Tarife vrijednost jednog boda je 2 eura. Sud je tužitelju priznao trošak: za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (Tbr.8/1), sastav podneska od 10.10.2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8), zastupanje na ročištu 25.3.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9/1), sastav podneska od 31.7.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8/1), sastav podneska od 3.2.2026. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8/1), zastupanje na ročištu 24.2.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9/1), zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 420,00 eura, PDV 25% u iznosu od 325,00 eura, što sveukupno iznosi 2.045,00 eura. O trošku je odlučeno kao pod toč. II. izreke presude.
U Čakovcu 17. ožujka 2026.
Sutkinja
Ivana Starčević
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.
O tome obavijest:
1. tužitelj po pun.
2. tuženik po pun.
