Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-213/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Zdilar, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5188/2024-10 od 17. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5188/2024-10 od 17. prosinca 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 029-50-4068200, solemniziranog po javnom bilježniku Marijanu Juriću u Zagrebu dana 27. travnja 2007., sklopljenog između tužitelja CJ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., koja odredba je sadržana u č. 3. Ugovora o kreditu koji nosi naziv "NAKNADA", a koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.".

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju CJ iznos od 363,40 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. svibnja 2007. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 562,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. prosinca 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), uz prijedlog sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, na način da tužbeni zahtjev odbije, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništavosti dijela odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 029-50-4068200, kojeg su 27. travnja 2007. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kojom je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita, te posljedično navedenom zahtjev za povrat iznosa plaćenog po toj osnovi.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih se može ispitati njezina pravilnost i zakonitost.

6. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. st.4. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili, te kako ih je ocijenio.

7. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Neosnovani su i žalbeni navodi o preuranjenosti tužbe te pogrešnoj primjeni čl. 326. u vezi s čl. 186.c ZPP. Ništetna ugovorna odredba ne proizvodi pravne učinke od trenutka sklapanja ugovora, a obveza vraćanja stečenog bez osnove nastaje u trenutku kada je činidba izvršena na temelju takve odredbe. Stoga je tužitelj već izvršenjem plaćanja naknade imao pravo zahtijevati povrat stečenog, pa se ne radi o nedospjeloj tražbini niti je tužba preuranjena. Sud je ovlašten u istom postupku utvrditi ništetnost ugovorne odredbe i odlučiti o restitucijskom zahtjevu.

9. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom postupku i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano je utvrdio činjenično stanje.

10. Tako je utvrdio:

- da je između tužitelja, kao potrošača i tuženika, kao banke, 27. travnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita u određenom postotku i to 3,30% od iznosa odobrenog kredita,

- da je riječ o tipskom ugovoru, unaprijed sastavljenom od strane tuženika, o čijem se sadržaju nije pojedinačno pregovaralo,

- da tužitelj nije imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, niti na postotak naknade,

- da iz sadržaja ugovora ne proizlazi na koje se konkretne troškove odnosi predmetna naknada, niti je tuženik tijekom postupka dokazao koje stvarne troškove tom naknadom pokriva,

- da je visina naknade bila određena u postotku od iznosa kredita, neovisno o opsegu i vrsti stvarno izvršenih radnji i troškova,

- da je predmetna ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- da je navedena naknada tužitelju naplaćena 2. svibnja 2007., u iznosu od 363,40 eura,

- da je temeljem takve odredbe tuženik stekao imovinsku korist bez valjane pravne osnove upravo u navedenom iznosu,

- da tužba nije podnesena nakon nastupa zastare potraživanja,

- da su ispunjene pretpostavke za povrat stečenog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom.

11. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je predmetna ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za obradu kredita unaprijed sastavljena i pripremljena od strane tuženika, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, da se o njoj nije pregovaralo, da tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe, da je naplaćena u visini od 363,40 eura, te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je takva odredba nepoštena, a time i ništetna. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje: ZZP).

12. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a prema odredbi st. 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

15. U ovom slučaju utvrđeno je i nije sporno da se radi o standardnom obrascu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik, slijedom čega se primjenjuje predmnjeva iz čl. 81. st. 2. ZZP, da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a pored toga tuženik nije u ovom postupku predložio ikakve dokaze na okolnost da se o spornoj odredbi pregovaralo.

16. Polazeći od navedenih činjenica, a osobito od toga da tuženik nije dokazao koje konkretne stvarne troškove predmetna naknada pokriva, da je naknada određena u postotku od iznosa kredita (od čak 3,30%), neovisno o stvarno pruženim uslugama, te da potrošaču nije na transparentan način objašnjen njezin ekonomski smisao, pravilno je zaključeno da je takav način i postupak ugovaranja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa je takva ugovorna odredba ništava u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP.

17. Na navode žalitelja koji tvrdi da je sporna odredba o plaćanju naknade mogla biti razumljiva za prosječnog potrošača, valja reći da zahtjev transparentnosti (čl. 85. ZZP) ne podrazumijeva samo jezičnu i tekstualnu razumljivost i uočljivost, već traži da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, u ovom slučaju to ovisi o odnosu između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U ovom slučaju tužitelj je iz same odredbe mogao imati saznanje o obvezi plaćanja predmetne naknade i izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita) ali ne i o tome koje usluge njome plaća.

18. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i na temelju pojedinačnog pregovora odnosno, je li tuženik uzeo u obzir i zakonite interese tužitelja i pri tome mogao razumno pretpostaviti da bi on pristao na spornu ugovornu odredbu da je imao mogućnost pregovaranja. Iz utvrđenih okolnosti ovoga slučaja proizlazi da banka o tim zakonitim interesima tužitelja nije vodila računa.

19. Uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, ovisi ne samo o kvantitativnom odnosu iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i o tome da li bi neprihvaćanjem te odredbe tužitelj bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem nekre dodatne obveze ili naknade), a u ovom slučaju iz iskaza tužitelja i svih okolnosti sklapanja ugovora proizlazi da bi neprihvaćanjem sporne odredbe tužitelju izvjesno bilo onemogućeno ostvarenje zakonitog i legitimnog interesa za dobivanje kreditnih sredstava.

20. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, proizlazi da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje o spornoj odredbi niti za njeno eventualno neprihvaćanje, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, stoga je zakonita odluka suda prvoga stupnja kojom je utvrđena njena ništetnost (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-715/2024).

21. Na temelju navedenih utvrđenja primjenom odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 363,40 eura naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate odnosno od dana kada je tuženik postao nepošteni stjecatelj do plaćanja od strane tuženika. Žalbeni navod tuženika da se zatezna kamata ne bi trebala obračunavati od trenutka plaćanja neosnovano plaćenog iznosa, nije prihvatljiv. Naime, temeljem utvrđenih činjenica, tuženik je stekao imovinsku korist bez valjane pravne osnove, odnosno kao nepošteni stjecatelj, jer je predmetna ugovorna odredba bila ništava i protupravna u odnosu na prava potrošača. Stoga je pravilno zaključeno da zatezna kamata teče od trenutka kada je naknada plaćena.

22. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio prigovor tuženika o zastari potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe čl. 328. ZOO ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti u smislu odredbe čl. 323. ZOO obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama čl. 1111. do čl. 1120. ZOO, zastara nastupa prema odredbi čl. 214. st. 2. ZOO protekom zakonom određenog vremena, zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), pa posljedično tome nije osnovan niti žalbeni navod tužene o preuranjenosti tužbe u ovom predmetu.

23. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

24. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima postupka. Tužitelj je u cijelosti uspio u parnici pa mu je tuženik temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice. Tuženik navedenu odluku pobija u dijelu kojim je tužitelju dosuđen trošak pristupa ročišta za objavu presude.

25. Takva odluka suda prvoga stupnja je pravilna. Naime, prema odredbi čl. 335. ZPP proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao što je u konkretnom slučaju pristupio tužitelj, sud temeljem čl. 335. st. 8. ZPP stranci mora uručiti presudu te joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici (pravno shvaćanje da stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak pristupa na to ročište zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1121/2022 od 12. rujna 2023.).

26. Što se tiče troška sastava podneska od 24. siječnja 2025., radi se o obrazloženom podnesku za sastav kojeg je prvostupanjski sud tužitelju osnovano priznao trošak prema Tbr. 8./1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnik („Narodne novine“, broj 138/23 – dalje: Tarifa) u visini od 50 bodova, ocjenjujući da se radi o potrebnom trošku u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

27. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem čl. 368. st. 1. ZPP.

28. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je stoga odlučeno kao u stavku II. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina