Pr-466/2019-106

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Jerki Kovačić Garac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. odvjetnicima u OD Ljubičić–Vrdoljak & Partneri, protiv tuženika MEGGLE HRVATSKA d.o.o., Zeleno polje 34, Osijek, OIB: 48012167049, zastupano po pun. Robertu Karakašu, odvj. u Zagrebu radi mobing, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19. veljače 2026. u nazočnosti pun. tužitelja Željka Vrdoljaka, odvj. u OD Ljubičić-Vrdoljak & Partneri i zamj. pun. tuženika Jelene Šanić, odvj. u Splitu, objavljene dana 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"1.Utvrđuje se da su Predsjednik uprave i drugi djelatnici tuženika uznemirivali tužitelja.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana s osnove pretrpljene neimovinske štete plati iznos od 1.000,00 eura suviše zakonska zatezna kamata propisana odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja teče od 28. kolovoza 2013. godine pa do isplate. Za više zatraženi iznos od 12.272,28 eura kao i za više zatraženu kamatu za razdoblje od 09. kolovoza 2010. do 28. kolovoza 2013. tužbeni zahtjev tužitelja odbija se kao neosnovan".

r j e š i o  j e

I Odbacuje se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Zabranjuje se Predsjedniku uprave i drugim djelatnicima tuženika da uznemiravaju tužitelja pod prijetnjom ovrhe, te se nalaže tuženiku da poduzme mjere radi sprječavanja daljnjeg zlostavljanja tužitelja pod prijetnjom ovrhe."

II Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. U tužbi koja je kod ovog suda zaprimljena 28. kolovoza 2013., u bitnome se navodi da je tužitelj radio kod tuženik na poslovima komercijaliste od 01. veljače 2006. Radeći kod tuženika da je upozoravao na nezakonitost i nepravilnost korištenja informacijskog sustava tuženika u smislu da bi nadređeni krali promet. Upozoravao je i na nepravilnost i nezakonitost u vidu neprijavljivanja i neplaćanja prekovremenih sati, na kraju da je nepravilnosti i nezakonitosti u radu tuženiku prijavio Državnom inspektoratu, pa da je tuženik u prekršajnom postupku proglašen krivim. Baš zbog navedenih postupaka tužitelja da su ga nadređeni počeli sustavno šikanirati, uznemiravati i maltretirati, da su vršili pritisak i na druge zaposlenike sa ciljem šikaniranja tužitelja. U prosincu 2009. kada su svi zaposlenici bili pozvani na Božićni domjenak jedino tužitelj da nije bio pozvan

U razdoblju od kolovoza 2009. do rujna 2010. da su bile napisane četiri lažne prijave povrede radne obveze. Temeljem posljednje povrede 14. listopada 2010. da mu je otkazan ugovor u radu, da je vodio sudski postupak u kojem je pravomoćno uspio.

U jednoj prijavi da mu se na teret stavlja kako nije dostavio popis dostavnih mjesta na kojima je bilo potrebno napraviti dodatne prodajne akcije, na tim prodajnim mjestima da prodajne akcije nisu bile potrebne .

U travnju 2010. da je tuženik donio Odluku kojom mu je ukinuo korištenje službenog automobila 24 sata dnevno. Od tada da službeno vozilo ima na raspolaganju samo osam sati, što da je neprihvatljivo, jer da je tužitelj do tada najmanje 10 sati dnevno provodio na radu.

Nakon navedene Odluke da je uslijedila Prijava povrede radne obveze, uz upozorenje na mogućnost otkaza , jer da tužitelj nije obišao 16 nego 9 prodajnih mjesta. Tužitelj je istakao da tijekom 8 sati rada koristeći službeno vozilo nije mogao obići 16 prodajnih mjesta. Nadalje, kako se nije odazva pozivu za davanje obrane, ali kako on taj poziv nikad nije zaprimio, zbog promjene kućne adrese o čemu je tuženik imao saznanja.

Tužitelj navodi kako je na sastanku tuženika i Sindikata radnika trgovine dana 29. srpnja 2010. upozorio na postupanje nadređenih. Nadalje, ističući kako je pojasnio da su povrede koje su mu stavljene na teret , izravni rezultat Odluke kojom mu je oduzeto korištenje službenog vozila nakon 16 sati.

Nadalje, kako je 02. kolovoza 2010. uputio službeni e-mail Upravi tuženika da ga zaštiti od šikaniranja i zlostavljanja od strane nadređenih. Potom da je dana 15. kolovoza 2010. pisanim putem izvijestio osobu zaduženo za zaštitu dostojanstva radnika Lero, koja nište nije poduzela.

Dana 05. listopada 2010. da jedino on nije pozvan na sastanak svih zaposlenika tuženika.

Na koncu, navedeno sustavno degradiranje, maltretiranje i šikaniranje tužitelja da je dovelo do zdravstvenih problema zbog kojih je tužitelj od 08. kolovoza 2010. bio na bolovanju, od istog dana da mu je bio oduzet službeni mobitel. Štoviše, da ga je tijekom bolovanja dana 09. rujna 2010. direktor prodaje pozvao na kućni broj uz prijetnju da zaključi bolovanje, da je zaključio bolovanja te se dana 13. rujna 2010. vratio na posao. Da su mu u razdoblju od povratke s bolovanja do donošenja odluke o otkazu ugovora o radu dana 14. listopada 2010. bila oduzeta sva sredstva za rad, automobil, računalo, mail, te da nije bio zadužen radnim zadatcima , pa da je bio primoran dolaziti na posao i ništa ne raditi što da ga je degradiralo i dodatno ponizilo. Sve navedeno da je promijenilo sustav funkcioniranja tužitelja jer da je počeo razmišljati o bolesti, da je došlo do dubljeg depresivnog poremećaja i povlačenja od okolina, sve to uz psihijatrijsku terapiju.

Tužitelj da je postao osoba s reduciranim socijalnim funkcioniranjem zbog čega da pati jer da mu je uskraćeno svakodnevno zadovoljstvo, sve zbog tretmana zaposlenika tuženika. Slijedom navedenog predložio je sudu donijeti presudu kojom će se utvrditi kako su Predsjednik uprave i djelatnici tuženika uznemiravali tužitelja, kojom će se presudom zabraniti istima da tužitelja nadalje uznemiravaju. Predložio je naložiti tuženiku isplatu iznosa od 100.000,00 kuna s pripadajućim kamata s osnova pretrpljene neimovinske štete.

1.1. Podneskom od 19. veljače 2026. tužitelj je konačno precizirao toč. II na način da je utuženi iznos od 100.000,00 kuna izrazio u eurima predloživši sudu tuženika obvezati na isplatu iznosa 13.272,28 eura s osnova pretrpljene neimovinske štete., sa kamatama koje na navedeni iznos teku od …………….do isplate.

1.2. Tijekom postupka tužitelj je u bitnome isticao kako nije tužio Predsjednika uprave TD nego tuženika u cjelini, jer da je toč. 1. i 2. zatražio da ga Predsjednik uprave i ostali djelatnici prestanu uznemiravati, da se zabrani uznemiravanje na dalje. Kako prigovori preuranjenosti ili zastare potraživanja nisu osnovani. Tužitelj je isticao kako čl. 5. Zakona o radu propisuje da je poslodavac dužan radniku osigurati uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika sukladno posebnom zakonu i drugim propisima. Nadalje, kako je zabranjena izravna ili neizravan diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete za zapošljavanje, napredovanje, stručno osposobljavanje te prekvalifikacije. Stavkom 5. istog članka da je propisano kako je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih suradnika i osoba s kojima radnik dolazi u doticaj, a takovo postupanje je neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonom. Iz dokaza da proizlazi kako odgovorene osobe nisu zaštitili tužitelja od postupanja suradnika i nadređenih nego su i sami sudjelovali u maltretiranju i šikaniranju tužitelja. Zakonom da je propisano da poslodavac u roku osam dana od dostave pritužbe mora poduzeti mjere radi sprječavanja uznemiravanja ako uznemiravanje postoji. Dakle, kako je tuženik povrijedio i ovu zakonsku odredbu jer da se tužitelj Upravi tuženika obratio dana 02. kolovoza 2010. radi zaštite od šikaniranja, dok se dana 15. kolovoza 2010. obratio osobi koja kod tuženika zadužena za zaštitu dostojanstva radnika, ali da nitko njegove pritužbe nije razmatrao. Na koncu, kako tužbenim zahtjevom traži ne samo zaštitu od povrede dostojanstva nego i naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti. U konkretnom slučaju da se radi o šteti pretrpljenoj na radu i u svezi s radom koju je prema odredbi čl. 109. st. 1. Zakona o radu poslodavca dužan naknaditi radniku po općem pravilima obveznog prava, te prema odredbi čl. 1061. st. 1 Zakona o obveznim odnosima za štetu koju zaposlenik na radu prouzroči trećoj osobi da odgovara poslodavac kod kojeg je radnik radio u trenutku prouzroćenja štete, osim ako dokaže da postoje razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika. Trećom osobom da se treba smatrati drugi radnik kod istog poslodavca (VSRH Rev-312/11).

Glede uzročno posljedične veze između ponašanja koje tužitelj na svom radnom mjestu trpio od strane kolege i nadređenih i narušenju zdravlja kod koje je objektivizirano medicinskom dokumentacijom. Isticao je kako je šikaniranju od strane pretpostavljenih i kolega izložen nakon što je otkrio i prijavio i niz nepravilnosti i nezakonitosti u radu tuženika, zato da je bio stavljen u nepovoljniji položaj od drugih radnika . Da se obratio zbog opravdane sumnje na korupciju i u dobroj vjeri podnosio prijave odgovornih osoba ili nadležnih tijela državne vlasti, Ako radnik učini vjerojatnim da je stavljen u nepovoljniji položaj te da mu je povrijeđeno neko od njegovih prava iz radnog odnosa, teret dokazivanja da je na poslodavcu. Tužitelj je ukazao na Odluku Prekršajnog suda u Splitu br. 17G-6839/10 kojom je tuženik povodom prijave tužitelja oglašen krivim. Na koncu, kako tužitelj ima pravni interes za vođenje postupka obzirom da su predsjednik uprave i drugi djelatnici tuženika uznemiravali tužitelja zbog čega istom pripada pravo na naknadu neimovinske štete.

2. U odgovoru na tužbu od 23. rujna 2013., tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti, ističući kako je tužitelj bio zaposlen kod tuženika, ali da nadređeni kao ni ostali zaposlenici tuženika ni na koji način nisu šikanirali ni uznemiravali ni maltretirali tužitelja. Kako je tužbeni zahtjev neodređen obzirom da se istim traži da sud utvrdi kako su Predsjednik uprave i drugi djelatnici tuženika uznemiravali tužitelja i da se naloži prestanak uznemiravanja. Nadalje, kako nije jasno koji bi to "drugi djelatnici" tuženika bili, stoga da je tužbeni zahtjev neodređen i nepodoban za raspravljanje i odlučivanje. Kako su nejasni navodi tužitelja iz kojih proizlazi da bi pravo tužitelja bilo povrijeđeno od strane tuženika, pa da bi se s time u svezi tužitelju trebalo naknaditi neimovinsku štetu u iznosu od 100.000,00kuna. Štoviše, kako je tužitelj više puta bio opomenut na kršenje obveza iz radnog odnosa i neadekvatan angažman u radu, zato da niti jedna prijava da nije bila lažna, posljednja povreda da je bila tolike težine da je tužitelju otkazan ugovor o radu. Tuženik je isticao kako nitko od zaposlenika tako niti predsjednik uprave nije vršio pritisak na tužitelja, niti mu prijetio odlukom o otkazu.

Odluka da službeno vozilo tužitelju ne bude na raspolaganju 24 sata da je bila poslovna odluka ne šikanozna , da je tuženik smatrao kako tužitelj može obaviti radne zadatke tijekom radnog dana, da tužitelj do tada nije radio 10 sati. Na koncu, da odnos tužitelja prema radu i radnim obvezama nije bilo zadovoljavajući, što da tužitelj u predmetnom postupku želi prikazati kao šikanu od strane tuženika. Iz e-mail poruka koje je dostavio uz tužbu da je vidljivo kako isti nije izvršavao zadatke koje su mu naložili nadređeni te da je ometao poslovanje tuženika što potvrđuje činjenicu da opomene nisu bile temeljene na lažnim prijavama. E-mail komunikacija s tužiteljem da je bila uobičajena komunikacija unutar poduzeća nikako šikaniranje ili maltretiranje tužitelja.

Tuženik kao poslodavac da slobodno može organizirati svoje poslovanje na način kako mu odgovara radi postizanje optimalnih rezultata, na tužitelju da je bilo izvršavanje radnih zadataka na najbolji način, bez miješanja u poslovne odluke tuženika. Tuženik je istakao kako nije vidljivo o kojoj tužiteljevoj bolesti se radi, te na koji način bi tuženik bio odgovoran za eventualno pogoršanje stanja tužitelja, obzirom da medicinska dokumentacija koja je dostavljanje obuhvaća razdoblje nakon otkazivanja ugovora o radu. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan da treba odbiti.

Tijekom postupka tuženik je isticao kako se tužitelj tijekom rada nije žalo na uznemiravanje, šikaniranje, pa da je tužba neosnovana, tim više što je tužitelj parnicu pokrenuo tek dugo nakon prestanka rada kod tuženika, a da se tijekom rada nije požalio Sindikatu ,da se tužitelj žalio isključivo vezano za prekovremene sate. U koliko bi opisani problemi postojali da bi tužitelj sigurno o istome govorio na sastanku dana 29. srpnja 2010. godine. Tužitelj da nije dostavio niti jedan dokaz da bi na njega bio vršen mobing, niti da se liječio. Tuženik da je iskoristio mogućnost kontroliranja bolovanja, također što da ne predstavlja šikaniranje tužitelja.

2.1. Glede konačno preciziranog tužbenog zahtjeva na ročištu održanom 19. veljače 2026, tuženik je iskazao kako se protivi uređenom tužbenom zahtjevu, točka 1. i 2. tužbenog zahtjeva da su neodređene jer da nije jasno navedeno tko bi točno i kojim radnjama uznemiravao tužitelja, te da tužitelj nema pravni interes kojeg bi trebao imati tijekom trajanja postupka budući da više nije zaposlenik tuženika. Tuženik ističe kako je kod tužitelja vještačenjem po vještaku psihijatru utvrđena prolazna duševna bol u blagom intenzitetu bez trajnog poremećaja pa da tužbeni zahtjev tužitelja treba odbiti. Prigovorio je i tijeku zakonskih zateznih kamata.

Nad tužiteljem da nije bio vršen mobing tijekom rada kod tuženika, nije bio diskriminiran u odnosu na druge radnike, stoga da tužbeni zahtjev treba odbiti i tužitelja obvezati na snašanje parničnog troška.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom hodograma vozača za lipanj 2009. godine; uvid u mailove; uvid u citirane prijave; uvid u presudu Prekršajnog suda u Splitu posl. br. 17 G-6839/10; pregledom prijave povrede radne obaveze od 31. kolovoza 2009. godine; pregled tablice realizacije pojedinih komercijalista tuženika; pregledom Odluke tuženika kojom se ukida Odluka o davanju osobnog automobila tužitelju; pregled prijave povrede radnih obaveza napisanu neposredno nakon oduzimanja osobnog automobila; pregledom upozorenja na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu od dana 14. svibnja 2010. godine; pregled Odluke o pravu na dopust uz naknadu plaće; pregledom dopisa tužitelja od strane Hrvatske pošte i povratnice; pregled prijave povrede radne obaveze od 22. srpnja 2010. godine; pregledom prijave povrede radne obaveze od 03. kolovoza 2010. te tužiteljeva obrana; pregledom zapisnika sa sastanka Meggle Hrvatska d.o.o. i Sindikata radnika trgovine Hrvatske održane dana 29. srpnja 2010. godine; pregledom dopisa kojim se tužitelj obraća upravi tuženika; pregledom dopisa kojima se tužitelj obratio gospođi ZD; pregled evidencije radnog mjesta radnika za rujan i listopad 2010. godine; pregledom medicinske dokumentacije i zdravstvenog kartona tužitelja; pregledom Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-312/2011-2; pregledom zapisnika sa petnaeste sjednice Radničkog vijeća i Sindikata Meggle Hrvatska d.o.o. održane dana 13. listopada 2010. godine; pregledom zapisnika o uručenju Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od dana 18. listopada 2010. godine; pregledom ispisa poziva za dan 09. rujna 2010. godine; pregledom Zahtjeva za kontrolu bolovanja ; pregledom putnog naloga od 19. listopada 2010.; pregledom pristupnice; pregledom zamolbe tužitelja Radničkom vijeću od 05. kolovoza 2010.; pregledom odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-1176/16-2; pregledom presude Općinskog suda u Splitu Stalna služba Imotski Pr-294/2015; pregledom Odluke Županijskog suda u Splitu Gž R-156/15; uvid u spis Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Imotskom br. Pr-294/15; pregledom prijava na HZMO-a tužitelja; pregledom Rješenja Općinskog suda u Splitu Kov-324/19; pregledom iskaza predsjednika uprave tuženika u Ministarstvu poljoprivrede RH; izveden je dokaz saslušanjem svjedoka HD, BD; GD, KD; ČD, VD, DD; pregled Ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i tuženika od 01. veljače 2007.; pregledom sistematizacije radnog mjesta komercijaliste kod tuženika; pregledom Potvrde od 15. siječnja 2014.; izveden je dokaz saslušanjem ZZ tuženika TD; izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke; izveden je dokaz vještačenja po vještaku spec. psihijatru Nikoli Sikirici; izveden je dokaz dopunskog vještačenja po vještaku spec. psihijatru Nikoli Sikirici; izveden je dokaz pregledom cjelokupne dokumentacije koja prileži spisu.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

5. Punomoćnici stranaka popisali su parnično trošak.

6. U ovom postupku nije bilo sporno da je tužitelj radio kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 01. veljače 2006. na poslovima komercijaliste.

- nije bilo sporno da je Odlukom tuženika od 14. listopada 2010. otkazan ugovor o radu tužitelju.

7. Kao sporno trebalo je utvrditi je li tužitelj na radu kod tuženika bio uznemiravan od predsjednika uprave ili drugih zaposlenika tuženika, jesu li isti svojim postupanje povrijedili dostojanstvo tužitelja, jesu li vršili mobing nad tužiteljem, s tim u svezi jeli osnovan zahtjev kojim traži isplatu iznosa od 13.272,28 eura s osnova pretrpljene neimovinske štete.

8. Za neimovinsku štetu poslodavac odgovara prema članku 111. st. 1. Zakona o radu (NN 93/14), i prema članku 1045. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08, 125/11).

8.1 Ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom poslodavac je dužan radniku nadoknaditi štetu po općim propisima obveznog prava (čl. 111. st.1. Zakona o radu). Pravo na naknadu štete iz tog članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovi prava iz radnog odnosa.

8.2. Odredbom čl. 1045. st. 1 i 2., članka 1046. i članka 1049. ZOO-a poslodavac za štetu odgovara po načelu krivnje, za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta, adekvatna uzročno-posljedična veza). To nadalje znači da bi poslodavac bio u obvezi nakaditi utuženu štetu radniku, potrebno je, između ostaloga, postojanje određenih protupravnih postupaka poslodavca – tuženika, koji imaju obilježja zlostavljanja (mobing) i to su ti protupravni postupci u uzročnoj vezi s nastankom štete.

9. Hrvatsko zakonodavstvo nema zakon za zaštitu od mobinga, pa se u ovom slučaju, ukoliko se po okolnostima slučaja može utvrditi da se radi o mobingu, primjenjuju odredbe koje reguliraju naknadu neimovinske štete uslijed povrede ugleda časti, a sve sukladno odredbi čl. 19., čl. 1045. i čl. 1100 Zakona o obveznim odnosima, dok je definicija mobinga preuzeta iz djelatnosti vezane za psihičko i duševno zdravlje čovjeka. Mobing je poseban oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina ljudi sustavno psihički ponižava i zlostavlja drugu osobu. Izrugivanje, klevetanje, prijetnje, iznošenje lošeg mišljenja o nečijem radu, brzini ispunjavanja radnih zadataka, intelektualne sposobnosti, smanjenje plaće, preseljenje na lošije radno mjesto ugrožavaju čast, ugled i ljudsko dostojanstvo ugrožene osobe. Pod mobingom bi se trebalo podrazumijevati stvaranje neprijateljskog radnog okruženja, kao način povrede dostojanstva radnika. Dakle, to je neprijateljski čin, stvaranje jednog neprijateljskog radnog okruženja, koje se vrši zbog osobnog animoziteta prema žrtvi mobinga, te drugih osobnih motiva, kao što je zavist, odbojnost i sl. Stoga je mobing specifično ponašanje kojim na radnom mjestu jedna osoba ili više osoba duže vrijeme psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu u namjeri da ugrozi njezin ugled, čast i integritet ličnosti. Emotivni mobing je vrsta mobinga koja je posljedica zavisti, ljubomore i antipatije. Obzirom da se u pojavne oblike mobinga smatraju napadi na socijalne kontakte, u vidu ne razgovaranja, nemogućnost izražavanja, premještaja u prostoriju daleko od dotadašnjih kolega, poslovi koji narušavaju samopouzdanje dodjeljivanja besmislenih radnih zadataka, zadataka ispod znanja i kvalifikacije sa ciljem diskreditiranja osobe permanentno i neopravdano dodjeljivanje novih radnih zadataka.

10. Na okolnost kako bi se utvrdilo jesu li u konkretnom slučaju predsjednik uprave tuženika i zaposlenici tuženika uznemiravali tužitelja sud je izveo dokaz pregledom materijalnih dokaza te su saslušani svjedoci zaposlenici tuženika HD, LD, GD, ED, CD, TD, DD, VD te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.

11. U stranačkom iskazu tužitelj je naveo kako je radio kod tuženika kao komercijalist od 2006. godine do odluke o otkazu u listopadu 2010., tijekom 2009 godine i 2010 godine da mu je nadređen bio voditelj [adresa] CD koji je komercijalistima izdavao dnevne radne zadatke, ovome da je bio nadređen DD, voditelj prodaje u Osijeku. Za Regiju Dalmacija da su bili zaduženi četiri komercijalista, za [adresa] ED i on. Iskazao je da se radio o terenskim poslovima, da radno vrijeme traje 24 sati dnevno, da su svi komercijalisti na raspolaganju imali službeno vozilo na korištenje 24 sata., službeni mobitel i službeno računalo. U 07 sati morao biti na prvom prodajnom mjestu, da je trebao krenuti sat vremena ranije iako je službeno radno vrijeme bilo od 08 sati. Kod tuženika da se evidentiralo osmosatno radno vrijeme.

U travnju 2010. da mu je Odlukom predsjednika uprave TD, kako bi se s njime, oduzeto službeno vozilo nakon 16 sati (kraj radnog vremena), da je on bio jedini komercijalist kome je vozilo bilo oduzeto nakon16 sati. Zato da je mogao obići značajno manje prodajnih mjesta, što da se odrazilo na pad obima poslova. Kako bi spriječio nastanak gubitka za poslovanje prodajnih mjesta, da je samoinicijativno dio svojih poslova prebacio na vozače. Navedeno da je učinio iz razloga jer je tijekom osam sati rada mogao izvršiti samo 70% radnih zadataka u odnosu na poslove koje bi izvršio da je imao službeno vozilo na raspolaganju. Tužitelj je istaknuo da je navedena odluka za njegov rad bila nepovoljna, da je radio pod stresom i pritiskom da će zbog manjih rezultata dobiti otkaz, zbog takve organizacije rada i stalnog pritiska u razdoblju od travnja do kolovoza 2010., u kolovozu 20210. da je otišao na bolovanje, baš iz razloga jer se Predsjednik uprave TD nije očitovao na zahtjev za zaštitu dostojanstva kojega mu je mailom uputio kao ni Radničko vijeće. Sindikalni povjerenik i ovlaštenik za zaštitu dostojanstva mu se nisu očitovali jer su koristili godišnji odmor. Dana 03. rujna 2010. da je zaključio bolovanje zbog prethodnog telefonskog poziva prokuriste koji mu je rekao "došao ti je kraj, biraj hoćeš li izvanredni otkaz ili otkaz uzrokovan skrivljenim ponašanjem", zbog toga da je otišao kod psihijatar koji ga je uputio da se vrati na posao kako bi riješio svoj radno – pravni status.

Prvog dana bolovanja da mu je ukinuta kartica službenog mobitela, novu karticu sa istim brojem da su dali osobi koja ga je mijenjala dok je bio na bolovanju. Po povratku s bolovanja da je zatekao kako je promijenjena lozinka službenog računala, pa da u tom trenutku više nije imao ni službeno vozilo ni službeni mobitel kao ni računalo, prvog dana da mu je CD kazao kako je suspendiran, ništa pismeno s tim u svezi nikada nije dobio. Dakle, po povratku s bolovanja 03. rujna 2010. do 12. listopada kada je bio upućen na korištenje godišnjeg odmora za 2010. godinu, da nije dobio ni jedan radni zadatak, da je bio prisiljen sjediti ispred skladišta u Dugopolju, da se nije mogao vratiti u ured administratora gdje je bilo računalo koje je koristio. Tijekom godišnjeg odmora da mu je dostavljena odluka o otkazu ugovora o radu.

Nadalje, iskazao je kako su uobičajeno svi komercijalisti bili pozvani na Božićne domjenke, na Božićni domjenka 2009. godine da nije bio pozvan zbog izričite zabrane od strane DD. Navedeno iz razloga jer je tijekom ljeta 2009. utvrdio i prijavio malverzaciju SAP programu tuženika, koji da je krivo iskazujući šifru prodajnih mjesta prikazivao lošije rezultate njegovog rada. O unošenju krivih šifri da je izvijestio predsjednika uprave TD na sastanku u Osijeku, kada je prijavio i krivi obračun prekovremenih sati nakon čega je uslijedila prva lažna prijava. Druga lažna prijava da je bila u travnju 2010. nakon što mu je oduzeto korištenje službenog vozila na 24 sata, da je tada prijavljen jer da nije preuzeo sve narudžbe na štetu firmu. O navedenoj prijavi da ga je izvijestio predsjednik Radničkog vijeća na što da se pismeno očitovao predsjedniku uprave tuženika, da je nije mogao preuzeti sve narudžbe. S tim u svezi na zahtjev sindikalne povjerenice da se očitovao DD koji je kazao da je sve učinjeno sukladno Zakonu o radu, uručivši mu treću prijavu povrede radne obveze. Istaknuo je da mu je na sastanku u srpnju 2010. u Osijeku osoba ovlaštena za zaštitu dostojanstva radnika kazala da ne otkriva sve razloge (zbog čega nije preuzeo narudžbu) rekavši da će mu skoro zatrebati iz čega da je zaključio da mu se sprema otkaz.

Vozač iz Slavonije koji je bio na ispomoći, da ga je prijavio, iznoseći lažne optužbe u smislu da nije surađivao sa slagaćima robe (nije posao komercijaliste), komercijalisti da koordiniraju slagaćima. Iz njegove osobne evidencije da je bilo razvidno kako je kontaktirao slagaće, na navedenu treću prijavu da se očitovao.

Dana 22. srpnja 2010. da je bila četvrta prijava u kojom su mu imputirali kako namjerno nije preuzeo narudžbu iz Konzuma, na ovu prijavu da se očitovao neposredno prije donošenja sporne odluke o otkazu (voditelj prodajnog mjesta da ga je izvijestio kako zbog dostatne količine robe neće vršiti novu narudžbu). Navedenoj prijavi da je prethodio sastanak u Cisti kada je predsjednika uprave TD izvijestio da mu se sprema kaznena prijava, pokazavši mu e-mail gospođe R iz koje je bilo razvidno kako je DD zabranio da se tužitelju dostavljaju podaci vezani za poslovanje – SAP kartica. Čuvši navedeno da je TD kazao "da ga mogu polizati po guzici on i T".

Tuženik da ga je prijavio i zbog zloupotrebe bolovanja zbog čega da je otkazan ugovor o radu, ali da je u postupku koji se vodio radi poništenja te odluke vještačenjem u Vrapču utvrđeno da je bolovanje bilo opravdano.

Na koncu, izričito je iskazao kako se smatra diskriminiranim iz razloga jer je odmah po dolasku na rad kod tuženika otkrio malverzaciju između tuženika i Agrokora što nije smio. Zato jer je prijavio nadležnoj inspekciji (vođen Prekršajni postupak), zbog neisplate prekovremenih sati u kojem je postupku pravomoćno uspio. Da je bio diskriminiran nakon što je jedino njemu oduzeto službeno vozilo nakon 16 sati iz razloga jer da tijekom osam sati rada zadanu količinu zadataka nije mogao izvršiti, o čemu da je tuženik imao saznanja, ali da su mu vozilo oduzeli baš sa ciljem kako ne bi mogao realizirati dobivene zadatke. Nadalje, od ljeta 2009. da su mu uskraćivali podatke sa SAP kartice koje su mu bili važni i nužni za njegov promet. U presudi Prekršajnog suda da je bilo potvrđeno kako je baš DD donio odluku da ga se ne smije pozvati na Božićni domjenak. DD da mu je u dva navrata prijetio da će dobiti otkaz, CD da mu je prijetio u travnju 2010. VD da ga je izvijestio da će njegovo radno mjesto preuzeti rođak predsjednika uprave što da se i dogodilo. Na koncu, tužitelj je iskazao da je u razdoblju kada mu je vozilo bilo oduzeto do odluke o otkazu izvršavao radne zadatke u granicama novo postavljenih uvjeta, da se nije ogriješio ni o jednu odredbi pravila postupanja kod tuženika. Zbog svih navedenih postupanja od strane zaposlenika tuženika da se osjećao jadno psihički, te zabrinuto zbog kredita koje je imao, iskazao je da ne zna kako je živ zbog takvog postupanja od strane tuženika do današnjeg dana.

12. ZZ tuženika TD Predsjednik uprave tuženika u spornom razdoblju iskazuje da je tužitelj radio kao komercijalist u Distribucijskom centru u Splitu, da mu je nadređen bio CD, koji je organizaciju rada vodio sukladno sistematizaciji radnih mjesta i aktima tuženika. Kako su svi komercijalisti imali od prilike isti obim poslova tj. pokrivali podjednako ista područja, da su u jednom razdoblju svi na raspolaganje imali službeno vozilo tijekom 24 sata, a potom samo tijekom radnog vremena. Naime, jer da su komercijalisti tijekom radnog vremena mogli obići prodajna mjesta za koje su bili zaduženi. Iskazao je kako je CD kao voditelj Distribucijskog centra u Splitu imao primjedbe na tužiteljev rad, jer da tužitelj nije izvršavao radne zadatke, nije prihvaćao način rada kod tuženika, zato da je dolazilo do nesuglasica između tužitelja i CD. Iskazao je kako je tužitelju za vrijeme bolovanja bio oduzet mobitel iz razloga kako bi kolega koji je mijenjao tužitelja, nesmetano mogao obavljati poslove na područje za koje je bio zadužen tužitelj. Glede božićnih domjenaka, iskazao je da ih je on organizirao u Osijek da je asistentica poziv za domjenak javno objavljivala, da su svi radnici bili dobrodošli iako nisu imali obvezu dolaska na domjenak. U Splitu i u Osijeku da se više puta sastao s tužiteljem, koji da je uvijek govorio da nadređeni u Splitu ne znaju svoj posao, ali da nije prijetio kako će ih prijaviti nadležnih institucijama. Kod tuženika da je bila imenovana osoba zadužena za zaštitu dostojanstva radnika, nije imao saznanja jeli se tužitelj zbog zaštite obraćao istoj. Ukoliko bi mu se tužitelj obratio mail da je postupao na uobičajeni način odnosno da je mail proslijedio kadrovskoj ili pravnoj službi.

13. Svjedok CD voditelj prodaje Distribucijskog centra Split iskazao je da je bio nadređen dvojici komercijalista od kojih je jedan bio tužitelj. Komercijalistima da je bilo omogućeno korištenje službenog vozila 24 sata tj. da su vozilo koristili i za privatne svrhe. Odlukom uprave tuženika da je tužitelju uskraćeno korištenje službenog vozila ns 24 sata (u prethodnom razdoblju previše koristio vozilo za privatne potrebe). Nadalje, kako se tužitelj u više navrata žalio iskazujući neslaganje s organizacijom prodajnih zona o čemu su prethodno odlučivali na sastancima on kao voditelj i svi komercijalisti. Na sastancima da su komercijalisti predlagali i iskazivali primjedbe, da bi na kraju zajednički složili hodogram za pojedine prodajne zone. Istaknuo je kako je tužitelj uvijek negodovao, opstruirajući njegov rad kao voditelja. Na koncu, nakon takvih izgreda da tužitelj na sastanke više nije dolazio, o čemu da je izvijestio Upravu koju su se suglasili da tužitelja više nije ni potrebno pozivati na svakodnevne sastanake. Iskazao je da je imao primjedbi na tužiteljev rad vezano za hodograme, iako je težio postići dogovor za hodograme koji su bili isti za sve komercijaliste, da je komunikacija s tužiteljem bila otežana. Istaknuo je kako su komercijalisti tijekom osmosatnog radnog vremena mogli izvršiti zadatke predviđene hodogramom, te da im nikada nije davao usmene zadatke. Nije imao saznanja jeli se tužitelj ikome obraćao tražeći da se zaštite njegova prava, niti da bi tužitelju bio zabranjen dolazak na Božićni domjenak. Na koncu, iskazao je da je dva mjeseca prije donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu Uprava tuženika donijela Odluku kojom je tužitelja rasporedila na poslove komercijaliste iz ureda, a ne više komercijaliste na terenu, nije imao daljnjih saznanja da bi tužitelj tijekom ta dva mjeseca dolazio na posao dok bi mu on kao voditelj uskratio izvršavanje poslova uredskog komercijaliste.

14. Svjedok DD u promatranom razdoblju voditelj prodaje i marketinga, iskazao je da je tužitelj radio kao komercijalist distribucijskog centra u Splitu da mu je nadređen bio CD. U više navrata da je od CD čuo primjedbe na rad tužitelja kao i tužiteljev angažman vezan za rezultate rada, zato da su tužitelja nadređeni upozoravali. Istaknuo je kako je hodogramima bilo utvrđeno područje za koje je pojedini komercijalist bio zadužen te da se moglo u svakom trenutku provjeriti da su svi komercijalisti bili podjednako opterećeni. Da su na raspolaganju na 24 sata imali službeno vozilo. Međutim, kako je tužitelju bilo oduzeto pravo na korištenje službenog vozila izvan redovnog radnog vremena (od 07 do 15 sati), iz razloga jer je bilo utvrđeno kako je tužitelj nekontrolirano koristio službeno vozila za osobne potrebe. Iskazao je da ni jedno drugom komercijalisti nije bilo oduzeto pravo na korištenje službenog vozila tijekom 24 sata. Izričito je iskazao kako komercijalisti tijekom osmosatnog redovnog radnog vremena mogu obići područje za koje su zaduženi, pa da je mogao i tužitelj. Svjedok nije imao saznanja vezano za oduzimanje službenog mobitela kao ni tužiteljevog računala. Štoviše, kako je tužitelj poslove komercijaliste mogao obavljati putem fiksnog telefona, ne služeći se službenim vozilom ni službenim mobitelom. Nije imao saznanja da bi tužitelju bio zabranjen dolazak na Božićni domjenak 2009. godine, jer da su na domjenak dolazili radnici koji su željeli. Glede, pritužbi i nezadovoljstva radnika iskazao je da su se radnici mogli obratiti Radničkom vijeću, nije imao saznanja jeli kod tuženika ovlaštena osoba zadužena za pitanje zaštite dostojanstva radnika. Iskazao je da je u to vrijeme izvršavao funkcije prokuriste, pa da su se i njemu radnici obraćali s pritužbama i problemima. Izričito je iskazao da nema saznanja da bi CD šikanirao tužitelja ili ga tretirao drugačije u odnosu na druge komercijaliste, niti da bi on kao prokurist pisao prijave protiv tužitelja, niti da bi se sa tužiteljem sastao u Osijeku. Nije imao saznanja da bi tužitelj nadležnim institucijama RH prijavio visoko pozicionirane radnike tuženika. Iskazao je da nikada tužitelju nije kazao da njegov rad ne bi bio potreban, niti da mu je predlagao sporazumni raskid ugovora o radu, te da nikada nije zabranio voditeljici statistike R da relevantne podatke dostavlja tužitelju. Na koncu, kako nikada nije nazvao niti jednog radnika, (tako ni tužitelja) dok su bili na bolovanju. Istaknuo je da ga Radničko vijeće tuženika nije izvijestilo o pritužbama tužitelja na njego status.

15. Svjedok KD iskazao je da je u promatranom razdoblju radio kao komercijalist zajedno s tužiteljem u Poslovnoj jedinici u Splitu. Intencija tuženika da je bila komercijaliste zadužiti za otprilike jednaki broj prodajnih mjesta i od prilike jednako područje. Iskazao je da su na raspolaganju imali službeno vozilo i službeni mobitel. Nije imao saznanja koliko su tijekom radnog dana koristili službeno vozilo. Međutim, kako se poslovi komercijaliste mogu obaviti koristeći službeno vozilo tijekom radnog vremena do 14:30h, kada su komercijalisti robu naručivali koju su sutradan vozači dostavljali na prodajno mjesto. Iskazao je da je s tužiteljem nije imao osobito kvalitetnu komunikaciju, ali da bi mu ponekad tužitelj izgred kazao da se na njega vrši pritisak, iako da se pritisak vršio i na druge komercijaliste, jer im je bilo određeno koliko prodajnih mjesta trebaju obići i koliko robe prodati, o navedenom da su se trebali očitovati CD. Nadalje, kako su komercijalisti uobičajeno sa CD izrađivali hodogram, ali da tužitelj nikada nije želio sudjelovati u izradi hodograma. Vezano za način i rezultate rada da se razgovaralo na sastancima, da su se znali iskazati zategnuti odnosi i povišeni tonovi između tužitelja i CD. Nije imao saznanja da bi netko od strane tuženika tužitelju prijetio dok je ovaj bio na bolovanju, nije imao saznanja da bi netko od strane tuženika tužitelju zabranio dolazak na Božićni domjenak kao ni o tužiteljevom mobitelu. Na koncu, iskazao je da nema saznanja da bi tužitelj bio šikaniran od strane zaposlenika tuženika zbog mogućeg prijavljivanja nepravilnosti u radu tuženika.

16. Svjedokinja GD iskazala je da je u spornom razdoblju radila kod tuženika na radnom mjestu referenta logistike u distributivnom centru u Splitu, tužitelj na radnom mjestu komercijaliste zajedno sa još jednim komercijalistom. Iskazala je da je s tužiteljem kontaktirala više puta dnevno, ali da nema saznanja da bi tužitelj ikada ukazivao na nepravilnosti u radu tuženika, niti da se tužitelj žalio u smislu da se na njega vrši pritisak, mobing , da je šikaniran ili tretiran a drugačiji način od komercijaliste KD. Nije imala saznanja da je itko od strane tuženika imao primjedbi na rad tužitelja, niti o korištenju službenih vozila od strane komercijalista, normiranju rada komercijalista, kao ni o činjenici da je tužitelju oduzet službeni mobitel, niti o činjenici da je netko od zaposlenika tuženika tužitelju prijetio otkazom za vrijeme bolovanja. Na koncu, glede božićnog domjenka 2009. godine, iskazala je da je uobičajeno bilo da radnici idu samo ako žele, nisu bili dužni ići. Nije imala saznanja jeli tužitelj bio pozvan na domjenak.

17. Svjedok VD u bitnome je iskazao kako je u spornom razdoblju radio kao koordinatora logistike i skladišta tuženika, pa da je prema opisu poslova obilazio sve poslovne jedinice tuženika, tužitelj da je radio kao komercijalist. Nije se mogao sjetiti da bi čuo primjedbe na rad tužitelja ,niti da se tužitelj žalio na uvjete rada, loš kolegijalni odnos kolega ili nadređenih. Nije imao saznanja da se tužiteljev rad dodatno kontrolirao potom tužitelj sankcionirao, kao ni o činjenici oduzimanja službenog vozila, službenog mobitela ni računala, niti o radnom vremenu komercijalista.

Na upit tužitelja jeli podnio prijavu protiv istog ,svjedok nije isključio mogućnost da bi napisao e-mail takvog sadržaju, ističući uobičajenu proceduru prijavljivanja uvijek na predviđenim obrascima nadležnoj službi, nikako ne putem e-maila.

Svjedok je isključio mogućnost da bi on osobno uskraćivao tužitelju informacije važne za rad . Glede božićnog domjenka, iskazao je da su radnici na domjenak dolazili uvijek po pozivu preko oglasne ploče tuženika, nije imao saznanja da bi netko tužitelju zabranio dolazak na domjenak.

18. Svjedok HD vozač – komercijalist iskazao je da je tužitelj u spornom razdoblju obavljao poslove komercijaliste, da je on kao vozač dostavljao artikle na prodajne mjesta prema tužiteljevom popisu. Komercijalisti da su za potrebe posla imala na raspolaganje službeno vozilo na 24 sata, kao i mobitel i računalo, da je jedino tužitelju kao komercijalisti bilo oduzeto službeno vozilo tj. dodijeljeno na raspolaganje samo za trajanje radnog vremena, osam sati dnevno . Nadalje, kako su komercijalisti i vozači imali stimulaciju na količinu prodane robe zato da su se trudili prodati što više. Iskazao je kako su u utuženom razdoblju postojali problemi između tužitelja i područnog voditelja CD i DD iz centrale tuženika u Osijeku.

Svjedok je istaknu kako mu je u jednom poslovnom razgovoru CD tijekom lipnja 2009., kazao da ne postavlja suvišna pitanja (vezano za rad tužitelja), jer da tužitelj ionako nije bitan. Tijekom 2010. da mu se kao Sindikalnom povjereniku isto kao i FD obraćao tužitelju vezano za probleme s poslodavcem, da ga šikaniraju zbog čega da je bio organiziran sastanak između tužitelja i predsjednika uprave TD, nakon tog sastanka da su odnosi bili još lošiji.

Svjedok je pojasnio da su i drugi radnici kao i komercijalisti imali primjedbi na poslodavca i neisplaćenim prekovremenim satima, ali da mu se nikada kao povjereniku nisu obraćali, samo tužitelj ,koji je bio hrabriji od ostalih.

Nadalje, iskazao je kako mu je područni voditelj CD zabranio da umjesto tužitelja isporučuje robu na prodajna mjesta, u situacijama kada tužitelj nije stigao, iz razloga jer mu je službeno vozilo bilo na raspolaganju do 15 sati. Obzirom da je bio zadužen za ta prodajna mjesta, i zbog kolegijalnih odnosa s tužiteljem da je to činio sve dok mu CD nije zabranio.

Svjedok je iskazao kako je tužitelj bio šikaniran i iz razloga jer nije nazočio brojnim sastancima u Dugopolju iz čega je isti pretpostavio da tužitelj nije bio pozvan. Nakon povratka tužitelja s bolovanja, da su mu bili oduzeti i službeno vozilo , mobitel i računalo.

Kako mu je vozač koji je bio na ispomoći, u vrijeme dok je tužitelj bio na bolovanje kazao da se odlazi u Osijek, jer da je CD vršio pritisak na njega, vezano za tužiteljev rad. Na koncu, iskazao je da iako je odnos između nadređenih i tužitelja u promatranom razdoblju bio narušen, da je tužitelj bio korektan prema zaposlenicima tuženika, te da su svi problemi radnika tuženika započeli kada je predsjednik uprave postao TD.

19. Svjedok BD vozač iskazao je da je u spornom razdoblju bio zadužen za prodajna mjesta koja je pokrivao tužitelj kao komercijalist, da je drugi komercijalist bio KD kojeg su tretirali drugačije nego tužitelja jer da je bio njihov čovjek. Iskazao da je tužitelj zbog lošeg odnosa i uvjeta rada bio prisiljen otići na bolovanje nakon ljeta 2010 godine. Prethodno da je tužitelju bilo uskraćeno korištenje službenog vozila na 24 sata, da je o tome u više navrata, nadalje kako su se nadređeni na hodniku povišenim tonom obraćali tužitelju, spočitavaše mu da nije odradio dovoljno posla. Nadalje, kako mu se tužitelj žalio da se prema njemu odnose šikanozno što da se loše odražavalo na tužiteljevo zdravstveno stanje. Iskazao je kako je vozač Z pobjegao iz Splita zbog lažnih izjava koje je dao poslodavcu vezanih za rad tužitelja. Na koncu, kako je tužitelj kao dobar radnik visoko kotirao, da je trebao postati voditelj podružnice, do trenutaka kada je ukazao na propuste zbog čega da se odnos poslodavca dijametralno promijenio u odnosu na tužitelja.

20. Kako bi se utvrdila uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete sud je izveo dokaz vještačenja po vještaku spec. psihijatru Nikoli Sikirici.

21. Vještak je temeljem medicinske dokumentacije zaključio kako je tužitelj u vremenu koji je predmet vještačenja od lipnja 2009.godine do rujna 2010.godine bio kod psihijatra u 4 navrata, te je ambulantno pregledan pod dijagnozom anksiozno depresivnog poremećaja reaktivne geneze što da je u mkb klasifikaciji bolesti ,označeno šifrom F41.2.

U nalazima da se opisuju simptomi nesanice, osjećaja odbačenosti od strane radnih kolega, osjećaja nesigurnosti za egzistenciju, uznemirenost, agitiranost, zaokupiranost aktualnim stanjem uz ideje odnosa u radnom okruženju. Tužitelju da je preporučeno uzimanje lijekova iz klase antidepresiva, anksiolitika i hipnotika, kako je očigledno da je kod tužitelja došlo do pogoršanja psihičkog stanja u periodu kolovoza i rujna 2010.godine, obzirom da je isti tada, u kratkom vremenskom periodu u 4 navrata ambulantno pregledan. Slijedom navedenog, vještak zaključuje kako je kod tužitelja u periodu od lipnja 2009. godine do rujna 2010.godine došlo do povrede duševnog integriteta u omjeru od 10% u trajanju od 2 mjeseca, povredi duševnog integriteta blažeg intenziteta.

Glede naznačenog razdoblja u kojem je evidentirano pogoršanje psihičkog stanja tužitelja, da je sudio prema periodu psihijatrijskim nalazima koji opisuju simptome, u odnosu na razdoblje kada ne postoje psihijatrijski nalazi.

Vještak je istakao kako je izvršio uvid u zdravstveni karton tužitelja za razdoblje od 2008.godine, da nije izvršen psihijatrijski pregled iz razloga da jer to nije bilo potrebno, osobito iz razloga što se radilo o događajima od prije 15 i više.

Periodi anksioznosti koji su granicama psihološki razumljivog da su sastavni dio svakodnevnog života. Međutim, u situacijama kada to pređe granice psihološki razumljivog da navedeno dotičnu osobu čini disfunkcionalnom u svakodnevnom životu, pa da se u tom slučaju radi o psihijatrijskom poremećaju.

Vještak je istaknuo kako neke osobe mogu biti više biološki predisponirane za razvoj anksioznih poremećaja ,kako na isto ima utjecaj i okolinski faktori tokom odrastanja, fizičke bolesti i stanja, što sve da može biti dodatan uzroku anksioznosti. Nadalje, u slučaju apstinencijske krize koja može biti uzrokovana naglim prekidom uzimanja psihoaktivne tvari ili nekih psihofarmaka da može doći do generiranja anksioznosti. Vještak navodi kako je psihologijska obrada rađena 2020.godine, koja prileži spisu (str. spisa 347-349.).

Vještak zaključuje kako je emocionalni odgovor svake osobe na stres različit i individualan. Psihološka struktura i individualna osobna vulnerabilnost na stres ne umanjuje važnost i kredibilitet nečije duševne boli.

U nalazu psihologa od 2020. godine da se navodi kako su intelektualne sposobnosti tužitelja iznadprosječne razine uz odgovarajuće kognitivne sposobnosti. Na koncu, očitujući se na prigovore tuženika vještak je istakao kako je mišljena da prema psihijatrijskim nalazima psihijatara koji su klinički pregledali tužitelja i koji su psihijatri kazivanja tužitelja smatrali vjerodostojnima i na kazivanjima zasnovali psihijatrijske nalaze.

Istaknuo je kako je prilikom davanja zaključka u obzir uzeo obiteljske prilike tužitelja o kojima je ovaj iskazivao prilikom vještačenja na Klinici Vrapče, kao i rezultate psihologijskih testiranje.

Istaknuo je kako psihološka strukturu neke osobe ne umanjuje duševnu bol istog kod različitih stresnih događaja već dapače kako psihološki nestabilnije osobe intenzivnije emocionalno reagiraju od osobe čija je psihološka struktura stabilnija.

Psihički simptomi kod tužitelja da su nastali zbog međuljudskih odnosa o čemu je tužitelj iskazivao psihijatrima što proizlazi iz psihijatrijskih nalaza iz kolovoza i rujna 2010. Cijeneći kriterije odnosno kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu naknade štete, uzimajući u obzir okolnost slučaja polazeći od zaključka spec. psihijatra dr. Sikirice koji je utvrdio kako je emocionalni odgovor svake osobe na stres različit i individualan vezan za psihološku strukturu individualne osobne ranjivosti i osjetljivosti (vulnerabilnost).

22. Temeljem citiranih dokaza, osobito polazeći od stručnog i argumentiranog vještva spec. psihijatra Nikole Sikirice sud smatra kako je kod tužitelja u period od lipnja 2009. do rujna 2010. došlo do povrede duševnog integriteta u omjeru od 10% u trajanju od dva mjeseca, radi se o povredi duševnog integriteta blažeg intenziteta. U konkretnom slučaju sud nalazi da bi se radilo o specifičnom ponašanju zaposlenika tuženika i predsjednika Uprave tuženika koji su u promatranom razdoblju (o čemu postoji relevantna medicinska dokumentacija), sustavno psihički zlostavljali i ponižavali tužitelja, ugrožavali njegovo dostojanstvo čast, ugled u radnom okruženju, sve do eliminacije s radnog mjesta.

Naime, ograničavanje prava na korištenje službenog vozila (osnovno sredstvo rada komercijaliste) tužitelju kao jedinom komercijalisti, te neposredno potom istog upozoravati na povredu radne obveze, jer je obišao samo 9 prodajnih mjesta iako je bio zadužen za 16 prodajnih mjesta. Činjenica da su svi komercijalisti zaduženi za približno jednake poslove vrstom, opsegom i područjem za koje su nadležni, potvrđuje da je tužitelj ovakvom mjerom ili sankcijom Uprave tuženika stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge komercijaliste.

Iz iskaza saslušanih radnika HD i BD, proizlazi kako se tužitelj žalio na šikanozan odnos od strane CD, DD i TD. U suglasnim iskazima svjedoci su potvrdili da se odnos nadređenih prema tužitelju, koji je do tada kotirao kao dobar radnik, značajno promijenio od kada je predsjednik Uprave postao TD. Nadalje, kako su se nadređeni drugačije odnosili prema tužitelju, a drugačije prema komercijalisti KD. Loš odnos nadređenih prema tužitelju proizlazi iz i uvjerljivog dijela iskaza svjedoka HD koji je naveo kako mu je voditelj CD izričito zabranio da pomaže tužitelju. Naime, u vrijeme kada tužitelj zbog ograničenja korištenja službenog vozila, nije mogao izvršiti sve povjerene zadatke (svi komercijalisti su izvršavali podjednake poslove), svjedok HD je obilazeći (ista prodajne mjesta za koje je bio zadužen i tužitelj), kolegijalno, želeći pomoći tužitelju, kako se Odluka o ograničenju korištenja vozila ne bi značajno odrazila na rezultate njegovog rada, na tim mjestima izvršao dio tužiteljevih poslova, sve do kada mu CD izričito zabranio, navedeno potvrđuje drugačije postupanje nadređenih, sa ciljem ugrožavanja rezultata rada, ugleda u konačnici egzistencije tužitelja u radnom okruženju. Svjedok HD potvrdio je da mu se kao Sindikalnom povjereniku tužitelj obraćao zbog šikaniranja, zlostavljanja od strane nadređenih, zbog čega da je tužitelju omogućio sastanak sa predsjednikom Uprave TD, ali da je nakon toga odnos prema tužitelju bio još lošiji. Svjedok BD koji je također sa tužiteljem bio u dnevnoj komunikaciji, kao i svjedok HD svakodnevno (i u spornom razdoblju) nazočili u radnom okruženju zajedno s tužiteljem, iskazao je da su nadređeni tužitelja tretirali drugačije i lošije u odnosu na komercijalistu KD. BD je iskazao da su nadređeni tužitelja šikanirali, jer je tužitelj bio hrabriji od ostalih radnika, jer je predsjedniku Uprave i nadređenima ukazivao na propuste izračuna prekovremenih sati i druga prava radnika. Iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da je tužitelj u promatranom razdoblju Odlukom i postupcima tuženika bio u nepovoljnijem statusu u odnosu na komercijalistu KD. Svjedok KD je također potvrdio da mu se tužitelj u više navrata žalio kako nadređeni na njega vrše pritisak.

Navodi da je na tužitelja od strane nadređenih vršen pritisak te da ga se tretiralo drugačije proizlazi, proizlazi iz iskaza svjedoka predsjednika Uprava TD i voditelja prodaje DD koji su potvrdili kako imaju saznanja o nesuglasicama između tužitelja i nadređenog mu CD. Svjedoci su potvrdili postojanje Odluke o ograničavanja korištenja službenog vozila.

Postojanje nesuglasica i problema između tužitelja i voditelja CD potvrđuje i sam CD, iskazujući da se tužitelj u više navrata žalio na neslaganje s organizacijom prodajnih zona, o čemu da su uobičajeno odlučivalo na sastancima komercijalista. Ovo neslaganje voditelj CD je smatrao opstrukcijom od strane tužitelja, zbog čega uz suglasnost Uprave tuženika, tužitelja više nije pozivao na sastanke komercijalista, dakle, ponovno su nadređeni kod poslodavaca drugačije tretirali tužitelja u odnosu na druge rade kolege.

Vještak Sikirica jasno je iskazao da je svoj zaključak temeljio na medicinskoj dokumentaciji koja prileži spisu odnosno na nalazima i uputama liječnika psihijatra koji su u promatranom razdoblju obrađivali i liječili tužitelja. U promatranom razdoblju da su razgovarali s tužiteljem te u nalazima opisali simptome nesanice, osjećaja nesigurnosti za egzistenciju, uznemirenost, osjećaj odbačenost od strane radnih kolega kao i zabrinutost aktualnim stanjem u radnom okruženju. Psihički simptomi opisani u medicinskoj dokumentaciji za sporno razdoblje da potvrđuju tužiteljev emocijalni odgovor na stresnu situaciju u radnom okruženju koja je trajala u razdoblju od godine dana, te da je do značajnog pogoršanja došlo u razdoblju od kolovoza do rujna 2010., kada su psihijatri i psiholozi utvrdili psihičke simptome nastale zbog narušenih međuljudskih odnosa u radnom okruženju.

23. Polazeći od zaključka vještaka kao i od u bitnome suglasnih iskaza tužitelja i radnih kolega HD i BD, sud smatra kako je u konkretnom slučaju da je tužitelj dokazao postojanje protupravne štetne radnje (ograničavanje korištenja službenog vozila kao osnovno sredstvo za rad komercijaliste, ograničavanje samo tužitelja kao jedinog komercijaliste, upozorenja zbog neizvršavanja radnih obveza neposredno nakon oduzimanja službenog vozila, lošije tretiranje tužitelja nego komercijaliste KD, nisu ga pozivali na radne sastanke komercijalista) dokazao je postojanje štete tj. povrede duševnog integriteta u omjeru od 10% u trajanju od dva mjeseca. Iz vještva dr. Sikirice (sačinjeno prema nalazima psihijatara u razdoblju od kolovoza do rujna 2010.) proizlazi da je dokazana veza između događaja koje je tužitelj doživio kao povredu dostojanstva, časti i ugleda, i postupaka od strane predsjednika Uprave i drugi nadređenih kod tuženika.

24. Slijedom navedenog ovaj sud smatra kako su predsjednik Uprave i drugi djelatnici tuženika uznemiravali tužitelja pa istome pripada pravo na naknadu neimovinske štete pa je zato tužbeni zahtjev tužitelja iskazan pod točkom I 1. trebalo usvojiti kao što je navedeno u izreci presude.

25. Cijeneći kriterije odnosno kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu naknade odnosno na težinu povrede, jačinu i trajanje povrede, uzimajući u obzirom okolnost konkretnog slučaju kao i cilj kojem naknada služi po mišljenju ovog suda tužitelju bi s osnova pretrpljene neimovinske štete bilo pravično priznati novčanu naknadu u iznosu od 1.000,00 eura dok je za više zatraženi iznos od 12.272,28 eura tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti.

26. Na dosuđeni iznos neimovinske štete tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate koje teku od dana 28. kolovoza 2013. pa do isplate, dok je za više zatraženu kamatu tužbeni zahtjev trebalo dobiti, obzirom da tužitelju uz dužni iznos naknade štete pripada pravo i na isplatu iznos kamata i to od podnošenja odštetnog zahtjeva u konkretnom slučaju podnošenja predmete tužbe tj. dana 28. kolovoza 2023., zato je odlučeno kao pod točkom I 2. izreke presude.

27. U postupku je nesporno utvrđeno da tužitelj nakon donošenja odluke o otkazu ugovora o radu ne radi kod tuženika, s tim u svezi tužitelj nema pravni interes dio tužbenog zahtjeva kojim traži da se predsjedniku Uprave i drugim djelatnicima tuženika zabrani daljnje uznemiravanje i zlostavljanje tužitelja pa je u smislu odredbe čl. 187. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) pa je zato odlučeno kao pod točkom I izreke Rješenja.

28. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku. U ovom postupku u kojem su bili sporni i osnov i visina, tužitelj je uspio u omjeru od cca 55% dok je tuženik uspio u omjeru od 45%. Kada se prebiju parnični trošak tužitelja i parnični trošak tuženika sud smatra pravičnim da u konkretnom slučaju svaka stranka snosi svoj parnični trošak ako što je odlučeno pod točkom II izreke Rješenja.

U Splitu, 17. ožujka 2026.

S u d a c

Jerka Kovačić Garac

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku.

DNA: -pun. tužitelj

-pun. tuženika

-u spis