REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-370/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Miličević, kao predsjednice vijeća, te Renate Pražetina Kaleb i Irene Kvaternik kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog RD zbog kaznenog djela iz članka 292. stavak 2. u vezi stavka 1. alineje 2. i 4. u svezi članka 61. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 143/12.- dalje: KZ/97), odlučujući povodom žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Zadru podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru broj: K- 563/2022 od 26. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Zadru broj K-563/2022 od 26. studenog 2024., optuženi DD oslobođen je optužbe da bi počinio produljeno kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju, opisano i kažnjivo po članku 292. stavak 2. u vezi stavka 1. alineje 2. i 4. u svezi članka 61. stavak 2. KZ/97, činjenično opisano kao u izreci pobijane presude.
1.1. Na temelju članka 149. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13, 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24. - dalje: ZKP) naloženo je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točki 1. do 5. ZKP-a te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da drugostupanjski sud presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu je podnio optuženi DD po branitelju Milanu Petričiću, odvjetniku iz Zadra, predlažući odbiti žalbu državnog odvjetnika i potvrditi prvostupanjsku presudu.
4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP-a, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
5. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.
6. Pobijajući utvrđeno činjenično stanje žalitelj ističe da se prvostupanjska presuda temelji na pogrešno utvrđenim odlučnim činjenicama iz čega slijedi i pogrešan zaključak suda da optuženik nije mogao samostalno počiniti inkriminirano djelo i da nije imao svijest o protupravnosti svog postupanja.
6.1. Razmatrajući žalbene navode, ovaj drugostupanjski sud je polazio od činjeničnog supstrata kojim se optuženiku u bitnom inkriminira da je kao direktor Športske udruge Košarkaški klub Zadar (dalje: KK Zadar) u periodu od 1. siječnja 2005. do 19. lipnja 2009. odobrio plaćanje računa koje nisu vjerodostojni knjigovodstveni dokumenti i prikazivanje netočnih iznosa porezne osnovice za obračun Poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV) i onda posljedično odobrio obračunavanje umanjenih iznosa PDV-a u poslovnim knjigama. Nastavno je u alinejama koje se odnose na pojedinu godinu unutar inkriminiranog perioda navedeno koje sve račune je optuženik odobrio i zadužnice izdao, a kojim radnjama optuženika zbog neplaćanja dužnog iznosa PDV-a i poreza na dohodak od drugog dohotka oštećen državni proračun Republike Hrvatske u iznosu 5.945.249,68 kuna.
6.2. U argumentaciji žalbenih razloga, žalitelj citira odredbu članka 36. Statuta KK Zadar vezano za obaveze optuženika kao direktora kluba i dovodi u vezu sa obavezama Predsjednika Kluba definiranima člankom 29. Statuta i Upravnog odbora iz članka 35. Statuta iz čega izvodi zaključak da je očito direktor Kluba predviđen kao profesionalac i operativna osoba koja je stalno prisutna u dnevnom odlučivanju dok su Upravni odbor i predsjednik Kluba nadzorna tijela koja se povremeno periodički sastaju i odlučuju o pitanjima veće važnosti, kao što je primjerice visina naknade za igranje koja se može odobriti po sezoni pojedinom igraču, podizanju kredita za isplatu duga ili pak raspolaganju nekretninama Kluba. Međutim iz sadržaja navedenih odredbi Statuta, ne proizlazi zaključak koji nameće žalitelj jer u ingerenciji kako direktora tako i predsjednika Kluba je odgovornost za zakonitost rada Kluba, pri čemu upravni odbor donosi odluke u vezi imovine kluba, njena otuđenja, davanja u zakup i najam, ostvaruje financijski plan i raspolaže planiranim sredstvima, te žalitelj zanemaruje staviti u kontekst Odluku Upravnog odbora o davanju ovlaštenja od 14. 06. 2004. za zastupanje pored direktoru kluba (optuženiku), i predsjedniku kluba, članak 6. Statuta da su ovlaštene osobe za zastupanje Kluba predsjednik i direktor kluba, kao i iskaze svjedoka JD (listovi 328-330 spisa), CD (listovi 331-333 spisa), TD (listovi 334-336 spisa) i MD (list 953 spisa) da su bila obavezna dva potpisa na ispravama kako bi se izvršila isplata, a to nije morao biti potpis optuženika, što je potvrdio i vještak financijske struke kao i Mario Bebić (listovi 806-809 spisa) koji dodaje da je optuženik mogao izdavati zadužnice uz suglasnost Upravnog odbora. Stoga je neosnovan žalbeni navod da je isključivo optuženik odgovoran za radnje koje mu se inkriminiraju. Drugo pitanje je, na koje također upire žalitelj, bi li ta okolnost ekskulpirala optuženika, obzirom na radnje koje je poduzimao, a koja se ima dovesti u vezu sa osporenim dijelovima činjeničnog opisa, što će biti razmatrano nastavno u ovoj odluci.
6.3. Nadalje žalitelj ukazuje da je optuženik u bitnom priznao da je potpisivao spornu financijsku dokumentaciju, uz objašnjenje da je to morao činiti po inerciji da bi mogli poslovati, da je točno da se igrače plaćalo preko agencija i ugovori s njima su sklapani u neto iznosima, da su igrači imali pravo na naknadu troškova stanovanja, da je bio svjestan da je preuzeo financijsku odgovornost, ali su mu iz vodstva kluba reklo da se o tome ne brine jer su o svemu bili upućeni članovi Upravnog odbora, pa tako i MD koji je vodio evidenciju o takvom plaćanju igrača po ugovorima, na temelju čega žalitelj zaključuje da je optuženik bio svjestan nezakonitosti svog postupanja, da se na taj način zaobilazi isplata dužnih poreznih obveza Republici Hrvatskoj u vezi plaća zaposlenih igrača i trenera sa vrlo visokim honorarima, ali je smatrao da će to nadležne financijske službe na području Grada Zadra prešutno tolerirati. Međutim, niti u navedenom žalitelj nije u pravu. Naime, isti izdvaja dijelove obrane optuženika za koje smatra da podupiru optužbu, ali analizom cjelovite obrane optuženika proizlazi da optuženik nije potvrdio da je potpisao dokumentaciju koja je poimence navedena u alinejama a), b), c) i d) izreke presude, jer se isti očitovao općenito o dokumentaciji, da činjenica postojanja svijesti optuženika o načinu plaćanja igrača ne podrazumijeva njegovu svijest o sastavljanju isprava s neistinitim sadržajem što je bio temelj za netočno utvrđivanje porezne osnovice, da nije znao za neke isplate, da nije potpisao sve godišnje prijave PDV-a, što je potvrđeno iskazom svjedoka MD koji navodi da je potpisao prijavu PDV-a za 2006. godinu, i iskazom svjedoka ĐD koji je potvrdio potpisivanje prijave PDV-a za 2008. godinu. Također okolnost da je Ugovore o igranju za pojedine sezone u pravilu potpisivao optuženik kao direktor, nije sama za sebe dovoljna za zaključak da je optuženik postupao na način kako mu se inkriminira, kao niti paušalni navodi žalitelja da postoje napomene na pisanim potvrdama o primitku novca u gotovini igrača, koje činjenice nisu u postupku na nedvojben način utvrđene, pri tome imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja grafološkog vještaka.
6.4. Nadalje, žalitelj citira dio iskaza svjedoka ŠD (predsjednika Kluba od srpnja 2002. do 25. srpnja 2006.) da je Uprava Kluba najveći dio angažmana usmjerila ka skupljanju novčanih sredstava, a da je operativni dio vođenja Kluba bio povjeren zaposlenicima na čelu sa direktorom te je on u prostorije Kluba dolazio jednom mjesečno ili jednom u dva mjeseca te je vodio sjednice Odbora, nije potpisivao ugovore sa igračima, izdavao zadužnice niti je davao naloge za isplatu novca u gotovini, nije odlazio u računovodstvo niti kontaktirao sa Poreznom upravom, svjedoka ND (predsjednika Kluba od 25. srpnja 2006. do 19. lipnja 2009.) da su Klub financirali sponzori, da je njegov zadatak bio da pribavi što više sredstava klubu jer im je novca nedostajalo, da redovito saziva Upravni odbor, podnosi izvješće o financijskom stanju, te nije imao saznanja da bi se igrače isplaćivalo u gotovini, nije sudjelovao u proceduri plaćanja igraća nije izdavao zadužnice niti potpisivao porezne prijave. Poziva se također na dijelove iskaza svjedoka OD, blagajnice da je izrađivala obračune za isplatu košarkašima, za inozemne igrače primala fakture stranih agencija koje bi direktori već potpisali, od banke gdje su imali žiro račun tražila je otkup deviza, i onda bi izvršila doznaku agenciji na račun u inozemstvo, dok je svjedokinja CD, računovođa iskazala da nije vidjela ugovor s igračima jer je to bila poslovna tajna i ugovori su se čuvali kod direktora kluba, a da na nekim fakturama nije bilo vidljivo kakva roba ili usluga se plaća, da je TD, šefica računovodstva je potvrdila da je od tajnice dobivala potpisane račune koje nikad nisu potpisivali predsjednici Kluba, samo direktor i njegovi zamjenici, a da je na kraju godine završni račun potpisao direktor, a da je ĐD, izvršni direktor pojasnio da je agenciji koja je zastupala igrača u pravilu pripadalo 10 % ugovorenog honorara, a fiksni iznos za plaćanje igrača je bio podijeljen na rate od 10 mjeseci, te bi klub otkupio odgovarajući iznos sredstava u devizama koje su doznačene na žiro račun agencije i onda bi određene osobe dizale novac sa računa i prenosile ga u Klub, u kancelariji optuženika gdje su igrači dolazili po isplatu, te je isprave potpisao optuženik, a zatim i on (svjedok), a postupao je po nalozima optuženika i ND. Sadržaji prethodno citiranih iskaza prema navodima žalitelja, dovode do zaključka da je optuženik bio osoba koja je u ime Kluba potpisivala Ugovora o igranju temeljem kojih igrači primaju dohodak na području RH gdje i rade, koji ugovori nisu bili predočeni u Računovodstvu nego su se čuvali u kancelariji direktora, da je svima bilo jasno kako usluge agencija za pronalazak i posredovanje pri angažiranju košarkaša i trenera ne mogu koštati koliko je pisalo na virmanima, da za poreznog obveznika kao pravnu osobu u odnosu na Poreznu upravu može postojati samo jedna ovlaštena i odgovorna osoba koja je dužna kontrolirati zakonitost prikazanih transakcija i izvršenih plaćanja, pa stoga i stavlja svoj potpis pored potpisa djelatnika Knjigovodstva koji vrši financijski obračun po tim stavkama, pa da proizlazi da bez znanja i odobrenja optuženika kao direktora takvo plaćanje i obračuni nisu mogli vršiti, te se isti tereti da je kao garant zakonitosti, unatoč znanju o tome kuda i za što stvarno ide novac, odobrio da se i dalje tako postupa, čime je oštećen državni proračun.
6.5. Nasuprot citiranim žalbenim navodima, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud sve činjenice u postupku pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da optuženik nije počinio kazneno djelo iz članka 292. stavak 2. KZ/97.
6.6. Naime, za razliku od parcijalnog isticanja dijelova iskaza svjedoka u žalbi, prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka, ocjenjujući vjerodostojnost iskaza svjedoka na temelju analize cjelovitih iskaza, izveo jasan i žalbom stvarno neosporen zaključak da nije dokazano da bi optuženik počinio inkriminirano mu kazneno djelo. Naime, za utvrđenje odlučnih činjenica koje su na teret optuženiku je potrebna potpuna izvjesnost, što znači da je isključena svaka druga mogućnost osim njenog pozitivnog utvrđenja, na što se ukazuje u kontekstu žalbenih navoda da „je svima bilo jasno…“ da odgovorna osoba stavlja potpis pored djelatnika Knjigovodstva koji vrši financijski obračun kada takve tvrdnje nemaju podlogu u provedenim dokazima. Očito je od strane žalitelja zanemareno da je provedenim grafološkim vještačenjem (listovi 835-894 spisa) utvrđeno da optuženik dokazi u obzir kao skriptor potpisa na dokumentima oznake fafax-kopija invoice (9 komada), fotokopija invoice (8), original invoice (13) invoice (3 komada), fotokopije naloga za plaćanje (3 komada), naloga za plaćanje u inozemstvo FD (8 komada), jedne fax kopije za U1st Sports Los Angeles, te fotokopije računa (9), dok je MD skriptor potpisa na ukupno 18 isprava, ĐD na ukupno 16 i UD na jednom dokumentu, pri čemu ne samo da nema svih računa i ostale dokumentacije koja je navedena u činjeničnom supstratu kako bi se moglo utvrditi tko je potpisao istu, već je utvrđeno da neke od računa nije potpisao optuženik već MD, odnosno ĐD i UD, da optuženik nije potpisao sve godišnje prijave PDV-a u inkriminiranom razdoblju te da nema dokaza o tome tko je potpisao završne godišnje izvještaje. Pored toga, propušteno je dovesti u vezu utvrđenja o potrebi dva potpisa na dokumentaciji radi isplate a u vezi dijela citiranog iskaza svjedokinje TD koja je navela da joj optuženik nije davao upute za plaćanje, kao i da je bilo obvezno da je virman potpisan od strane dva ovlaštena potpisnika, da je završni račun potpisivao direktor ili netko drugi od ovlaštenih potpisnika, ovisno tko je bio prisutan, a u kontekstu osobe odgovorne za financijska pitanja Kluba.
6.7. Dakle, u kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza ispitanih svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka za rukopise i dokumente i vještaka za ekonomiju i financije te obrane optuženika, kao i žalbenih navoda, te dovođenjem u vezu svih navedenih dokaza kako međusobno tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji su u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja optuženika takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu za konačne zaključke koji su iznijeti u pobijanoj presudi. Kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio posve dostatne i životno i logički utemeljene razloge, ovaj sud nalazi da je pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne za zaključak da nije dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo koje mu je optužnicom ovlaštenog tužitelja stavljeno na teret.
7. Zbog svega navedenog nije osnovana žalba državnog odvjetnika.
8. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP-a, nije našao da bi bila ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a kako razlozima žalbe nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, trebalo je primjenom članka 482. ZKP-a odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 17. ožujka 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Renata Miličević
