Republika Hrvatska
Županijski sud u Vukovaru
Vukovar, Županijska 33
Broj: Gž-104/2025-3.
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Irene Lenić predsjednice vijeća, Ivice Raguža člana vijeća i suca izvjestitelja te Krešimira Biljana člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici iz Splita, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćniku Marku Kallay, odvjetniku iz odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1303/2021 od 30. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.
r i j e š i o j e
I. Uvažava se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao osnovana te se ukida presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1303/2021 od 30. prosinca 2024. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak time da će se nova glavna rasprava održati pred drugim sucem pojedincem.
II. O troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:
"I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF isplatiti tužitelju ukupan iznos od 3.397,84 EUR i to sa kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od po:
- 1,83 EUR koja teče od 31.08.2007.
- 1,06 EUR koja teče od 30.11.2007.
- 0,26 EUR koja teče od 31.12.2007.
- 3,06 EUR koja teče od 31.01.2008.
- 4,61 EUR koja teče od 29.02.2008.
- 7,25 EUR koja teče od 31.03.2008.
- 3,28 EUR koja teče od 30.04.2008.
- 1,72 EUR koja teče od 31.05.2008.
- 3,67 EUR koja teče od 30.06.2008.
- 0,81 EUR koja teče od 31.07.2008.
- 0,95 EUR koja teče od 31.08.2008.
- 2,65 EUR koja teče od 30.09.2008.
- 15,51 EUR koja teče od 31.10.2008.
- 6,89 EUR koja teče od 30.11.2008.
- 17,85 EUR koja teče od 31.12.2008.
- 19,53 EUR koja teče od 31.01.2009.
- 20,29 EUR koja teče od 28.02.2009.
- 18,67 EUR koja teče od 31.03.2009.
- 19,08 EUR koja teče od 30.04.2009.
- 15,79 EUR koja teče od 31.05.2009.
- 13,37 EUR koja teče od 30.06.2009.
- 14,01 EUR koja teče od 31.07.2009.
- 15,29 EUR koja teče od 31.08.2009.
- 15,18 EUR koja teče od 30.09.2009.
- 13,89 EUR koja teče od 31.10.2009.
- 16,31 EUR koja teče od 30.11.2009.
- 18,25 EUR koja teče od 31.12.2009.
- 20,18 EUR koja teče od 31.01.2010.
- 20,38 EUR koja teče od 28.02.2010.
- 24,13 EUR koja teče od 31.03.2010.
- 23,42 EUR koja teče od 30.04.2010.
- 24,80 EUR koja teče od 31.05.2010.
- 36,80 EUR koja teče od 30.06.2010.
- 34,33 EUR koja teče od 31.07.2010.
- 41,88 EUR koja teče od 31.08.2010.
- 39,27 EUR koja teče od 30.09.2010.
- 35,07 EUR koja teče od 31.10.2010.
- 43,92 EUR koja teče od 30.11.2010.
- 55,18 EUR koja teče od 31.12.2010.
- 47,21 EUR koja teče od 31.01.2011.
- 50,00 EUR koja teče od 28.02.2011.
- 46,45 EUR koja teče od 31.03.2011.
- 47,09 EUR koja teče od 30.04.2011.
- 62,17 EUR koja teče od 31.05.2011.
- 63,64 EUR koja teče od 30.06.2011.
- 76,25 EUR koja teče od 31.07.2011.
- 69,77 EUR koja teče od 31.08.2011.
- 62,68 EUR koja teče od 30.09.2011.
- 61,49 EUR koja teče od 31.10.2011.
- 60,95 EUR koja teče od 30.11.2011.
- 64,31 EUR koja teče od 31.12.2011.
- 67,23 EUR koja teče od 31.01.2012.
- 67,62 EUR koja teče od 29.02.2012.
- 65,60 EUR koja teče od 31.03.2012.
- 66,97 EUR koja teče od 30.04.2012.
- 67,90 EUR koja teče od 31.05.2012.
- 66,33 EUR koja teče od 30.06.2012.
- 66,74 EUR koja teče od 31.07.2012.
- 65,56 EUR koja teče od 31.08.2012.
- 63,01 EUR koja teče od 30.09.2012.
- 65,73 EUR koja teče od 31.10.2012.
- 67,04 EUR koja teče od 30.11.2012
- 66,12 EUR koja teče od 31.12.2012.
- 60,16 EUR koja teče od 31.01.2013.
- 65,35 EUR koja teče od 28.02.2013.
- 65,73 EUR koja teče od 31.03.2013.
- 64,02 EUR koja teče od 30.04.2013.
- 58,72 EUR koja teče od 31.05.2013.
- 58,58 EUR koja teče od 30.06.2013.
- 59,88 EUR koja teče od 31.07.2013.
- 61,97 EUR koja teče od 31.08.2013.
- 64,87 EUR koja teče od 30.09.2013.
- 64,81 EUR koja teče od 31.10.2013.
- 64,43 EUR koja teče od 30.11.2013.
- 65,63 EUR koja teče od 31.12.2013.
- 66,38 EUR koja teče od 31.01.2014.
- 67,96 EUR koja teče od 28.02.2014.
- 67,44 EUR koja teče od 31.03.2014.
- 65,70 EUR koja teče od 30.04.2014.
- 65,14 EUR koja teče od 31.05.2014.
- 65,39 EUR koja teče od 30.06.2014.
- 67,37 EUR koja teče od 31.07.2014. do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.
II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.025,00 eura sa kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude dana 30. prosinca 2024 do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena".
2. Pravodobno podnesenom žalbom tuženik pobija presudu iz svih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. – dalje u tekstu: ZPP) te predlaže drugostupanjskom sudu da prihvati žalbu i preinači prvostupanjsku presudu te odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu svih troškova postupka, podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Na žalbu tuženika tužitelj nije dostavio odgovor.
4. Žalba tuženika je osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio te žalbene navode tuženika, utvrđeno je kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a obzirom presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika zbog valutne klauzule.
7. Tijekom postupka prvostupanjski sud u bitnome utvrđuje:
- da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu za kupnju automobila;
- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit;
- da nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika;
- da ukupno potraživanje tužitelja prema tuženiku iznosi 3.397,84 eura.
7.1. Nakon provedenog postupka prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja.
8. U postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF je pravomoćno utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d., zajedno s ostalim tuženim bankama postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je u svojim ugovorima o kreditima koristila ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
8.1. Nesporno je da se tužitelj u tužbi i tijekom postupka poziva na pravomoćne presude sudova u postupku kolektivne zaštite slijedom čega ima mjesta primjeni odredbi članka 502.c. ZPP-a.
9. Osnovani su žalbeni navodi tuženika da je nejasno na koji način je prvostupanjski sud utvrdio da je nepoštena odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti. Naime, iz prvostupanjske presude ne proizlazi na koji način je i kako prvostupanjski sud utvrdio da je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti nepoštena obzirom navedeno ne proizlazi iz dokaza koji su izvedeni tijekom postupka. Također i iz iskaza tužitelja nije razvidno je li sporna odredba o mjesnoj nadležnosti bila predmet pregovora između stranaka ili ne. Stoga su u navedenom dijelu osnovani žalbeni razlozi tuženika da prvostupanjski sud nije utvrdio jesu li stranke o spornoj odredbi pregovarale te je li i na koji način navedena odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti izazvala neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.
9.1. Prema odredbi članka 70. stavka 1. ZPP-a, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan i ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda. Stavkom 2. istog članka propisano je ako je zakonom određeno da su za suđenje u određenom sporu nadležna dva ili više sudova, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi jedan od tih sudova, dok je stavkom 3. istog članka propisano da taj sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.
9.2. Načelno ocjenjujući, sporazumom o mjesnoj nadležnosti iz potrošačkog ugovora nužno se ne isključuje niti se po njemu samom nužno otežava potrošaču pravo na ostvarivanje prava iz takvog ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, posebno ne u okolnostima kakve su u konkretnom slučaju, odnosno kada je ugovorena nadležnost u skladu s odredbom članka 46. stavka 1. ZPP određena po općoj mjesnoj nadležnosti za tuženika.
9.3. Ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ne može se, sama po sebi, smatrati nepoštenom odredbom ugovora prema odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
9.4. Na sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske i predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova od 5. studenog 2020. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti".
9.5. U smislu prihvaćenog pravnog shvaćanja sud je trebao ispitati okolnosti je li se o navedenoj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, uzrokuje li ista znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivalište tužitelja i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska tužitelja na sud, opće imovno stanje potrošača. Navedeno se moglo utvrditi jedino u provedenom kontradiktornom postupku, a što prvostupanjski sud nije učinio obzirom na navedene okolnosti nije saslušao tužitelja.
9.6. Naime, iz isprava koje prileže spisu ne može se zaključiti da je Sporazum o mjesno nadležnom sudu iz članka 12. Ugovora o kreditu koje su sklopile stranke postignut bez pojedinačnog pregovaranja, odnosno nema dokaza o tome da je riječ o ugovornoj odredbi koja je unaprijed sastavljena od strane trgovca. Pri tom se ne može smatrati da sud raspolaže činjeničnim i pravnim elementima za takvu ocjenu samo zato što zna za određene modele ugovora kojima se trgovac koristi, a bez da je ranije saslušao stranku na navedene okolnosti i izveo zaključak je li se o spornoj odredbi pregovaralo ili ne.
10. Prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.387,84 eura zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli pri čemu apsolutno ne obrazlaže koja se to odredba ugovora odnosi na valutnu klauzulu, zbog čega bi sporna odredba ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule bila ništetna, je li se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili se o istoj nije pregovaralo te je li suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a kako to osnovano u žalbi navodi tuženik. Ovdje se posebno napominje da se po pitanju ništetnosti odredbe u odnosu na valutnu klauzulu trebalo raspravljati kao prethodno pitanje, a potom nakon utvrđenja je li navedena odredba ništetna ili ne odlučiti o zahtjevu za isplatu. Dakle, prvostupanjski sud je trebao prethodno utvrditi sve okolnosti vezane za pitanje ništetnosti odredbe valutne klauzule sadržane u ugovoru o kreditu koji je zaključen između stranaka.
11. Također prvostupanjski sud nije omogućio tuženiku da dokaže svoje tvrdnje da se o spornim odredbama ugovora o kreditu pregovaralo te da iste nisu uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na pripremnom ročištu održanom 10. listopada 2023. tuženik je ostao kod saslušanja svjedoka ŽF, a koji dokaz je prvostupanjski sud točkom 2. navedenog rješenja prihvatio i odlučio izvesti. No tijekom postupka prvostupanjski sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka ŽF niti je u obrazloženju svoje presude naveo razloge zbog kojih navedeni dokaz nije proveo. Naime, tuženiku sukladno odredbi članka 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. – nastavno: ZZP) pripada pravo dokazivati da je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštene, pri čemu primjena zakona ovisi o trenutku zaključenja ugovora o kreditu. Upravo na ovu okolnost tuženik je iznosio navedene činjenice te je u svrhu dokazivanja istih predložio izvođenje odgovarajućeg dokaza. Tim više jer je prvostupanjski sud prihvatio navedeni prijedlog tuženika.
12. Pri tome je za ukazati sudu prvog stupnja na pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4372/21. od 30. lipnja 2022. prema kojoj ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima stranke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi te da je potrošač na isto pristao.
13. Osnovano tuženik u žalbi navodi kako prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o činjenici je li tuženik kao stjecatelj pošten ili nepošten, a koja je činjenica odlučna za tijek zateznih kamata. Naime, u navedenom dijelu prvostupanjska presuda ne sadrži nikakvo obrazloženje ili zaključke zbog čega kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa te je li tuženik pošten ili nepošten stjecatelj.
14. Osnovano tuženik u žalbi navodi da je temeljem Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23.) tužitelj u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođen plaćanja sudske pristojbe te stoga navedene sudske pristojbe istom nisu niti mogle biti priznate u troškove postupka ukoliko je obveza za plaćanje istih nastala nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama.
15. Osnovano tuženik u žalbi navodi kako prvostupanjski sud nije analizirao postojanje tzv. negativnih razlika. Naime, prvostupanjski sud niti u jednom dijelu obrazloženja svoje odluke ne analizira nalaz vještaka, ne analizira postoje li ili ne postoje negativne razlike te ukoliko postoje negativne razlike koliko one iznose. Također prvostupanjski sud nije niti obrazložio na koji način je utvrdio ukupnu visinu potraživanja tužitelja.
16. I u pogledu prigovora zastare istaknutog od strane tuženika prvostupanjska presuda ne sadrži obrazloženje i analizu te prvostupanjski sud samo navodi da je prigovor zastare neosnovan.
17. Nadalje, prvostupanjski sud niti u jednom dijelu presude ne analizira pitanje ima li tužitelj status potrošača ili ne obzirom na činjenicu da je tuženik osporio postojanje statusa potrošača tužitelju.
18. Neosnovano je pozivanje prvostupanjskog suda i na odredbe Direktive Vijeća 93/13 od 5. travnja 1993. Naime, navedena Direktiva u ovom slučaju nije mjerodavan izbor prava iz razloga jer ratione temporis konkretan ugovor zaključen između stranaka nije u dosegu navedene Direktive obzirom je isti sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.
18.1. Naime, u prvom stavku članka 2. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (sl.l. 2013.) propisano je da su odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije EU prije pristupanja obvezujuće za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj tek od dana njezina pristupanje Europskoj uniji, dakle, od 1. srpnja 2013. (vidjeti presudu Suda EU u predmetu C-567/20).
19. Dakle, za odlučivanje o materijalnopravnim pitanjima u ovom predmetu mjerodavno je isključivo pravo Republike Hrvatske, a to znači, nakon pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu prvenstveno odredbe članka 324. stavak 1. i 2. ZOO, te odredbe Zakona o zaštiti potrošača.
20. Prvostupanjska presuda zapravo sadržava samo preslikavanje navoda tužitelja, tuženika i vještaka te prvostupanjski sud utvrđuje da je obzirom na izloženo činjenično stanje donesena presuda kao u izreci time da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, prvostupanjski sud nije obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitima i na čemu osniva tu svoju odluku, u obrazloženju presude navedeni su samo izvedeni dokazi, a izostao je zaključak i ocjena tih dokaza, ne postoje razlozi o tome kojim je dokazima sud poklonio vjeru, a kojima nije te iz kojih je razloga tako postupio. Stoga je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.
21. Slijedom izloženog, temeljem odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a prvostupanjska presuda je ukinuta i odlučeno je kao u izreci rješenja.
22. Obzirom je ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je odluka i o troškovima postupka.
23. Sukladno odredbi članka 371. ZPP-a nova glavna rasprava održat će se pred drugim sucem pojedincem.
24. U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje je upozoren ovom ukidbenom odlukom, odlučit će o prijedlogu tuženika za saslušanjem svjedoka ŽF, dodatno će saslušati tužitelja na okolnosti pregovaranja između tužitelja i tuženika vezano za pojedine odredbe ugovora u odnosu na ugovaranje mjesne nadležnosti, analizirat će sporne odredbe ugovora o kreditu vezane za valutnu klauzulu te će utvrditi je li se o istima pojedinačno pregovaralo, je li iste suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, je li tuženik nesavjestan i nepošteni stjecatelj ili nije, detaljno će analizirati nalaz i mišljenje vještaka i tužitelja te će se očitovati i na tzv. negativne razlike. Također prvostupanjski sud će obrazložiti je li potraživanje tužitelja u zastari ili ne, utvrdit će ima li tužitelj status potrošača ili nema status potrošača, je li tužitelj platio pristojbu na tužbu i presudu ili nije platio, rješenjem će odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti istaknutog od strane tuženika te će potom donijeti novu odluku koja će biti detaljno obrazložena.
25. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je temeljem članka 166. stavak 3. ZPP-a.
26. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.
Vukovar, 17. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Irena Lenić
