Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-102/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Mihele Grahovac kao predsjednice vijeća, te Koraljke Bumči i Željke Skomeršić kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optužene CI, zbog kaznenog djela nametljivog ponašanja iz članka 140. stavak 1. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23, 36/24, 72/25 i 136/25 – u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi optuženice, podnesene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, broj: K-823/2024 od 6. studenog 2025., na javnoj sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026., u prisutnosti braniteljice optuženice Tatjane Starčević, odvjetnice iz Rijeke,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optužene CI kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Rijeci, broj: K-823/2024 od 6. studenog 2025., optužena CI proglašena je krivom da je počinila kazneno djelo protiv osobne slobode – nametljivim ponašanjem, opisano i kažnjivo po članku 140. stavak1. KZ/11, pa je temeljem odredbe članka 140.stavak 1. KZ/11 osuđena na kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci. Na temelju članka 56. stavak 1., 2. i 3. KZ/11 optuženici je izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je optuženica osuđena, neće izvršiti ukoliko u roku provjeravanja u trajanju 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 54. KZ/11 optuženoj CI je u izrečenu kaznu zatvora za slučaj opoziva uvjetne osude uračunato vrijeme oduzimanja slobode prema Rješenju Općinskog suda u Rijeci od 9. ožujka 2020., poslovni broj Kv-62/19, K-35/19, od 9. ožujka 2020. do puštanja na slobodu temeljem Rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Kv-273/20, K- 35/19-31 od 8. svibnja 2020.

1.1. Temeljem članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavak 1. i 2. točka 6. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 , 88/22, 36/24 i 72/25 u daljnjem tekstu: ZKP), optuženica je dužna naknaditi trošak kaznenog postupka, te ovom sudu na ime paušala isplatiti iznos 200,00 (dvjesto) eura sve u roku 15 dana, od dana pravomoćnosti presude, te troškove punomoćnika oštećenice u visini koja će se odrediti posebnim rješenjem.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela optuženica po braniteljici Tatjani Starčević, odvjetnici iz Rijeke zbog bitne povrede odredaba kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni i imovinskopravnom zahtjevu s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu. Ujedno je braniteljica optuženice zatražila da ju se pozove na sjednicu vijeća, a čemu je i udovoljeno.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Prije sjednice vijeća u smislu članka 474. stavka 1. ZKP-a predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

5. Na javnu sjednicu vijeća pristupila je braniteljica optuženice Tatjana Starčević, odvjetnica iz Rijeke, dok nije pristupio uredno pozvani državni odvjetnik i optuženica, te je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti.

6. Žalba optuženice nije osnovana.

7. Nije u pravu optuženica kada ističe bitnu povredu zakona o kaznenom postupku iz članka 468. stavak 2. (sada 468. stavak 1. točka 12.) ZKP-a, koju vidi u činjenici da je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog za pribavom i pregledavanjem snimaka „video nadzora“ u vlasništvu oštećenice i njezine obitelji postavljene na pročelju kuće u kojoj stanuju optuženica i oštećenica sa svojom obitelji, a koje se nalaze u posjedu oštećenice.

7.1. Prvenstveno treba naglasiti da se ne radi o jedinom dokaznom prijedlogu optuženice, već je prvostupanjski sud, upravo po prijedlogu stranaka (raspravno rješenje od 30. travnja 2025.), neposredno ispitao svjedoke ŽI i NI, a ranije (prije no što je ukinuta prvostupanjska presuda) i svjedoke koji su predloženi od strane optuženice (raspravno rješenje od **.**.2024.), BI i ĐI. Osim toga, za nužnim je istaknuti i da jednom kada započne rasprava, sukladno odredbi članka 393. ZKP-a predsjednik vijeća odlučuje o prijedlozima stranaka pa tako i hoće li se izvesti pojedini dokaz ili ne, odnosno postoji li razlog za njegovo izvođenje i ta se procesna rješenja raspravnog vijeća (u ovom slučaju suca pojedinca) objavljuju i unose u zapisnik. Pri svojoj odluci sud se rukovodi, između ostalog i je li se izvođenjem određenih dokaza mogu utvrditi relevantne činjenice koje su od značaja za utvrđenje je li neko kazneno djelo ostvareno ili ne. Dakle, sud je ovlašten donijeti procesnu odluku o tome koje će dokaze izvesti i zašto i takvom odlukom suda kojom se odbijaju izvesti predloženi dokazi obrane, samom po sebi, posebice kada su izvedeni drugi dokazi po prijedlogu optuženice, ne dolazi do povrede prava obrane. Pri tome je nužnim i za istaknuti, ne samo da iz iskaza saslušane svjedokinje-oštećene TI proizlazi da ista ne zna je li u inkriminiranom periodu postojao video nadzor kao i kada su stavili video nadzor, već i činjenicu da ukoliko su navedene kamere doista i postojale u inkriminiranom periodu od ukupno gotovo četiri godine, postoji niz okolnosti koje su od utjecaja na utvrđivanje zakonitosti samih snimki (jesu li i optuženica i oštećeica znale za postavljene video kamere kao i jesu li navedene kamere snimale zajednički prostor ili privatni prostor bilo optuženice, bilo oštećenice ili njezine obitelji). Dakle, kako je sud raspravnim rješenjem od 5. studenog 2025. odbio navedeni dokazni prijedlog obrane i tu je svoju odluku u bitnom naveo na raspravnom zapisniku, a potom ponovio pod točkom 3. (tri) pisanog obrazloženja svoje presude, nije ostvarena povreda zakona na koju se poziva optuženica.

8. Nije u pravu optuženica niti kada ističe povredu zakona o kaznenom postupku iz članka 468. stavak 1. točka 11., navodeći da u obrazloženju prvostupanjske presude nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Suprotno tom žalbenom navodu, prvostupanjski sud je sa dostatnom preciznošću pod točkama 22. i 23. pisanog obrazloženja svoje presude naveo iz kojih okolnosti proizlazi da su ostvarena objektivna obilježja inkriminiranog kaznenog djela. Naime, prihvaćajući svjedočki iskaz oštećene TI, prvostupanjski sud prihvaća i detaljne navode same oštećenice kojima ista u cijelosti potvrđuje taksativno u optužnici navedena postupanja optuženice. Takva taksativno navedena postupanja optuženice, svaki u svom dijelu potvrđuju i od strane prvostupanjskog suda prihvaćeni kao istiniti svjedočki iskazi ŽI i NI, a okolnosno, uz suglasnost stranaka i pročitani svjedočki iskaz KI. Nadalje, u pogledu subjektivnog elementa tog istog kaznenog djela, suprotno navodima u žalbi, prvostupanjski sud pod točkom 24. pisanog obrazloženja ukazuje i na ubrojivost optuženice kao i vrstu namjere kojom je postupala optuženica tijekom inkriminiranog perioda, dok je sama duljina inkriminiranog perioda utvrđena iz suglasnih iskaza TI, ŽI i NI. Uvažavajući takvo, iako ne detaljno, ali dostatno obrazloženje prvostupanjskog suda koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, utvrđeno je i da su se u ponašanju optuženice ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela za koje se tereti. Naime, kako nije sporno da je optuženica prilikom izlaska oštećenica (TI i NI) iz kuće, između ostalog, ”trčala prema njima i iste pratila, govoreći im da su sotone i vragovi…“ ostvarena je prva radnja terećenog kaznenog djela. Druga radnja tog istog kaznenog djela u vidu „uhođenja“, razvidna je iz utvrđenog ponašanja oštećenice koje je također opisano u izreci same presude, a prema kojem je optuženica, dok su oštećenici boravili na balkonu svoga stana, „mela prema njima, prašila prema njima govoreći im da će ih istjerati…“ odnosno, „prilikom njihova izlaska iz kuće trčala prema njima“. Naime, takvo utvrđeno ponašanje optuženice ukazuje da je optuženica pratila ne samo kretanje oštećenika (svojih susjeda) već je pratila i njihove navike i ponašanja. Posljednja radnja u vidu „zastrašivanja“, vidljiva je iz načina obraćanja optuženice, a o kojem načinu su također svjedočili TI, ŽI i NI, suglasno navodeći da je optuženica prilikom njihova prolaska; vikala prolaznicima da su: „…sotone i vragovi…“, „krampom razbila krov“, ali i u dijelu suglasnih navoda svjedoka: TI i NI u kojem navode: „…da je bacala kamenje prema TI“. Takvo je ponašanje kod TI, ŽI i NI izazvalo strah i tjeskobu o čemu su također suglasno iskazivali. Naime, ponašanje optuženice koje nesporno kod svake prosječne osobe izaziva tjeskobu i strah, nesporno predstavlja radnju kaznenoga djela nametljivog ponašanja iz članka 140. stavak 1. KZ/11 kao što to i utvrđuje prvostupanjski sud.

9. Uslijed takvog utvrđenja, nisu ostvarene povrede zakona o kaznenom postupku na koje se poziva optuženica, a činjenično stanje je valjano i cjelovito utvrđeno, pa je te žalbene navode bilo potrebno otkloniti kao neosnovane.

10. Prvostupanjski sud je ispravno ocijenio i okolnosti koje su od utjecaja na vrstu i visinu kazne koja je izrečena optuženici, ocjenjujući ju u cijelosti primjerenom i svrhovitom. Pri tome je ispravno olakotnim cijenjena neosuđivanost optuženice, dok su iako nisu utvrđene otegotne okolnosti posebno cijenjene pobude zbog kojih je kazneno djelo počinjeno. Imajući na umu upravo pobudu činjenja konkretnog kaznenog djela, koja je vođena izravnom namjerom postupanja na strani optuženice i to kroz utvrđeni inkriminirani period i ovaj sud kao drugostupanjski je mišljenja da će navedena kazna u svojoj cjelini ostvariti svrhu kažnjavanja, kako sa osnove generalne tako i sa osnove specijalne prevencije koju zakon predviđa. U odnosu na sam trošak kaznenog postupka koji je određen u visini od 200 (dvjesto) eura, ispravno je cijenjena duljina kaznenog postupka koja ne može biti pripisana krivnji optuženice, odnosno radnje koje su u samom kaznenom postupku poduzete, ali i materijalnim prilikama same optuženice.

11. Budući da nisu utvrđene bitne povrede na koje drugostupanjski sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP-a, valjalo je žalbu na temelju članka 482. ZKP-a u cijelosti odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu te riješiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 17. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Gordana Mihela Grahovac