REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11 (p.p. 432)

10000 Zagreb

Poslovni broj: P-1321/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Nadi Nekić Plevko u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB 25132169807, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Melita Babić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., iz Zagreba Horvatova ulica 80A, protiv tuženika kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri, iz Zagreba, Radnička c. 54, radi: utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 4. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika s danom objave 17. ožujka 2026

p r e s u d i o  j e

1.) Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi :

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. pod nazivom „Troškovi” Ugovora o kreditu broj: 116-059/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. ožujka 2007. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE - ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % ( jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, na ime plaćene naknade za obradu troškova kredita isplati iznos od 1.838,38 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 31. ožujka 2007. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. pod nazivom „ Prijevremena otplata kredita” Ugovora o kreditu broj: 116-059/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. ožujka 2007. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „ U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Bank d.d.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, isplati iznos od 132,72 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 19. siječnja 2012. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se od 19. siječnja 2012. godine do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana. "

2.) Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.345,88 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 20. svibnja 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetn im odredbe članka 5. i 8. Ugovora o kreditu broj: 116-059/2007. od 22. ožujka 2007. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i CE iz [adresa], tada na adresi [adresa], kao korisnika kredita, koja nosi naziv u t. 5 „Troškovi“,: i sadrži klauzulu „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita te u t. 8. " Prijevremena otplata kredita " : i sadrži klauzulu " U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredit, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za us lugu Hypo-Alpe-Adria - Bank d.d. ".

2. U tužbi se u bitnome navodi kako su CE, kao korisnik kredita i tuženikov pravni prednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj:

116-059/2007. dana 22. ožujka 2007. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine , kojim je odobren stambeni kredit; za kupnju stana ; u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 243.700,00 chf . Člankom 5. ugovora pod nazivom „Troškovi“ određeno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredit dok je čl. 8. " Prijevremena otplata kredita "Ugovora navedeno da slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredit, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za uslugu Hypo-Alpe-Adria -Bank d.d.. S tim u vezi, korisniku kredita je dana 30. ožujka 2007. godine naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.838,38 EUR / 13.851,30 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur = 7,53450 kn), dok je istom dana 18. siječnja 2012. godine naplaćena i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 132,72 eur / 1.000,00 kn

3. Tužitelj navodi da je navedeni Ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio i unaprijed pripremio tuženikov pravni prednik, a o navedenim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo i te odredbe nisu jasne i razumljive. U u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenim odredbama ugovora o naknadi za jednokratne troškove obrade kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita jednako kao i o općim uvjetima na koje se iste pozivaju, pravni prednik tuženika ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja niti su mu iste odredbe predočene uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla istih, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika. Štoviše, korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedenih odredbi, niti su mu iste bile objašnjene od strane pravnog prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj korisnika kredita kao potrošača nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Uz to, plaćanje naknade za jednokratne troškove obrade kredita u visini od 1,25 % od iznosa kredita kao i troškova vezanih za prijevremenu otplatu kredita uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditnog iznosa i navedene druge naknade , korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita za 1,25 % . Također, odredbom Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita određeno je da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku pravnog prednika tuženika, bez navođenja bilo kakvih parametara koji će određivati visinu navedene naknade, što čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, a korisnika kredita dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na pravnog prednika tuženika. Dakle, korisnik kredita ni na koji način nije mogao utjecati na visinu navedene naknade budući da o istoj pravni prednik tuženika sam odlučuje, a također isti nema niti pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je pravni prednik tuženika već jednostrano donio odluku. S tim u vezi, a sve kako je navedena činidba neodređena i neodrediva, tužitelj ističe da se odredba članka 270. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) kojom je propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ista je i ništetna.

4. Osim toga, korisnik kredita je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, nadalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti već u svrhu kupovine stana, kako to i proizlazi iz točke 2. Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, korisnik kredita nije imao potrebnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita bila jasna i lako razumljiva, za razliku od pravnog prednika tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Korisnik kredita je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na pravnog prednika tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedenih odredbi Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tuženika , a pravni prednik tuženika je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

5. Tužitelj nastavno ukazuje da se prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između korisnika kredita i pravnog prednika tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, nepoštene su ugovorne odredbe te su iste, sukladno čl. 87. st. 1. Z ZP/03 , ništetne. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, korisnik kredita je Ugovor o kreditu sklopio na način da je pravni prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, korisnika kredita doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog.

6. Tužitelj navodi da prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kredita kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada za jednokratne troškove obrade iznosi upravo odnosno 1.838,38 eur a naknada za prijevremeni povrat kredita iznosi 132,72 eur a nejasno je i zašto visina naknade za obradu kredita izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Pritom pravni prednik tuženika u Ugovoru o kreditu samo je paušalno naveo da se naknada naplaćuje „jednokratne troškove obrade”, ne spominjući što točno te radnje obuhvaćaju, a što korisniku kredita kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato. Uz navedeno tužitelj je ukazao i na recentnu sudsku praksu, pa tako i da je presudom Županijskog suda u Splitu, posl.br.: Gž-617/2022-3 od dana 25. svibnja 2022. godine, presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.: Gž-2154/2022-2 od dana 12. srpnja 2022. godine, presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.: Gž - 2047/2022-2 od dana 08. studenog 2022. godine, utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te je tuženicima naloženo isplatiti iznos naplaćen na ime naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Ujedno, presudom Županijskog suda u Rijeci, posl.br.: Gž-54/2021-3 od dana 19. rujna 2022. godine utvrđena je ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u predmetima pod posl. brojem Rev 112/2018-2 i Rev 43/2022-2 donio presude kojima prihvaća prvostupanjske odluke kojima su utvrđene ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je propisana naknada za prijevremenu otplatu kredita te je tuženicima naloženo isplatiti iznose naplaćene na ime istih, kao i naknaditi tužiteljima parnične troškove, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

7. Tužitelj zaključno navodi da je Sud Europske unije je svojim presudama C- 84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastal i, koji su netransparentni, i konačno, koji su neproporcionalni.Slijedom svega navedenog tužitelj smatra a obzirom da se o navedenim odredbama Ugovora o kreditu, a sadržanim u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane pravnog prednika tuženika, kao i o općim aktima istog na koje se iste pozivaju, nije moglo pojedinačno pregovarati, znači da su iste odredbe ništetne. Smatra nespornim Usto, očito je i nesporno da je odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita koju je korisnik kredita platio 30. ožujka 2007. godine u iznosu od 1.838,38 eur kao i odredba prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a koja je naplaćena dana 18. siječnja 2012. godine u iznosu od 132,72 eur i utvrđena odlukom o naknadama koje važe na određeni dan time da je visina iste promjenjiva sukladno odluci banke, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87. st.1. ZZP/03, sve u smislu odredbe čl. 81.st.1. ZZP/03, riječ o nepoštenim ugovornim odredbama. Nastavno, odredbom čl. 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplaćivanja predmetnih naknada u ukupnom iznosu od 1.971,10 eur . U dokaz navedenog tužitelj je predložio saslušanje korisnika kredita, dostavio je njegov pisani iskaz / izjavu od 16. veljače .2024. g. ovjerene 23. veljače 2024. g., dostavio je potvrdu tuženika o uplati naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita od dana 07. travnja 2025.g. s pregledom prometa i specifikacijom isplate kredita, financijsko - knjigovodstveno vještačenje.

8. Tužitelj u tužbi nastavno navodi da su korisnik kredita kao Ustupitelj i tužitelj kao Primatelj sklopili su Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine, kojim ugovorom je utvrđeno kako je korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu dok je člankom 2. istog Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine izričito ugovoreno kako korisnik kredita kao Ustupitelj sklapanjem ugovora tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima prenosi na tužitelja kao Primatelja, dok tužitelj kao Primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu te je time tužitelj novi vjerovnik u odnosu na tuženika. Tužitelj navodi i da je o prijenosu opisanih tražbina i prava s korisnika kredita u korist tužitelja, obavijestio tuženika pisanim putem u dokaz čega je i dostavljen Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023.g. , obavijest o preuzimanju tražbine od dana 10 lipnja 2023.god.

9. U opsežnom odgovoru na tužbu od 1. srpnja 2025. tuženik je istaknuo prigovor zastare navodeći kako je Ugovor o kreditu otplaćen je u rujnu 2013. godine, a sklopljen u ožujku 2007. g., da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 243.700,00 Chf u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traži isplatu u iznosu od 1.971,10 eur te da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) da je riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. ZOO . Tuženik je osporio je osnovu tužbenog zahtjeva i status potrošača tužitelju. Nadalje je u bitnome naveo kako je činidba na koju se korisnik kredita obvezao u potpunosti određena, da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu i da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu, da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, da se pojedinačno pregovaralo prilikom sklapanja ugovora, da su klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja i banka je postupila sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Tuženik je naveo da je Ugovor o kreditu solemniziran, da je tuženik jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom, da je naknada za obradu kredita standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom, te da tužitelj nije iznio niti jednu tvrdnju u prilog tome da bi sporne ugovorne odredbe bile suprotne načelu savjesnosti i poštenja. S tim u vezi tuženik je ukazao i na sudsku praksu Suda europske unije ( presuda C-621/17 ) prema kojoj je zauzet stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu.

10. tuženik nastavno navodi da je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom a da ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 7. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Tuženik navodi da je u ovom slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti.

11. I u odnosu na t. 8 Ugovora o kreditu tuženik navodi da je ta ugovorna odredba transparentno ugovorena, na lako uočljiv i razumljiv način u članku te da su kreditni referent i javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor, jasno su dali tužitelju do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada kod čega mu je objašnjeno i u kojem iznosu. Tuženik navodi da je čl. 1022., stavkom 2. ZOO-a 05 propisano : Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita a troškovi za prijevremenu otplatu kredita jesu uvjeti davanja kredita a isto je sadržano u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju u kojem je navedeno da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Prema stavu tuženika nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, te ako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove prijevremene otplate kredita.

12. Tuženik ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014) prema kojem za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. Tuženik navodi i da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba; jasna jer je navedeno da u slučaju prijevremene otplate kredita banka mora obavijestiti najmanje 30 dana unaprijed te da je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Banke koja je odredba lako uočljiva jer je navedena u članku 8. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu čime je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača te je pitanje raskida uređeno sukladno članku 81. istog zakona – a koje uvjete je tuženik ispunio. Dakle po stavu tuženika navedena je odredba jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. 52. Navedena naknada odnosno činidba je odrediva u smislu članka 50. Zakona o obveznim odnosima jer članak 8. Ugovora jasno navodi izvor temeljem kojeg će se sporna naknada obračunati i ne može se smatrati neodredivom. Zaključno tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te traži i trošak postupka.

13. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to:

Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine od 10. lipnja 2023. zaključenim između CE kao korisnika kredita i ustupitelja te tužitelja kao primatelja ovjeren po javnom bilježniku Jasna Zorić iz Zagreba, br. ovjere Ov-4033/2023 od 13.06.2023 ( list 36-41); Odgovor tuženika od 07. travnja 2025. ( list 42) ; Isplatni nalog – obračun po odobrenom kreditu Addiko banke za korisnika kredita CE ( list 43) s dopisom punomoćnika tužitelja za dostavom potvrda o uplatama ulaznih i izlaznih naknada za navedenog korisnika kredita ( list 45-47); Obavijest tužitelja tuženiku o ustupu tražbine od 10 .lipnja 2023. ( list 48); Izjava svjedoka, korisnika kredita ovjerena kod javnog bilježnika Lade Draškić 23. veljače 2024. broj ovjere Ov-1281/2024 ( list 49-52); Ugovor o kreditu br. 116-059/2007 od 22. ožujka 2007 ( list 53-59) te obavijest tužitelja tuženiku o preuzimanju tražbine ( list 60).

14. Sud nije proveden dokaz financijsko knjigovodstvenog vještačenja kao ni saslušanja zakonskog zastupnika tuženika budući je taj prijedlog tužitelj povukao na ročištu dana 15. listopada 2025. dok dokaz vještačenjem nije proveden budući sud smatra činjenično stanje dostatno utvrđeno te bi provođenje tog dokaza samo doprinijelo duljini trajanja postupka kao i troškovima istog.

15. U svom iskazu danom na ročištu dana 4. veljače 2026. svjedok CE (korisnik kredita ) je naveo da ostaje u cijelosti kao u svojoj ovjerenoj izjavi od 16. veljače 2024., da je Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana za potrebe svoje obitelji, da je imao sudužnika ( suprugu ), da je ugovor sklopljen u ožujku 2007. na rok od 15 godina no da ga je otplatio ranije i to 2012. Na upit suda tko je sastavio navedeni ugovor svjedok je naveo da je cijeli ugovor sastavila banka i da se radilo o svojevrsnom tipiziranom ugovoru koji mu je bio ponuđen, na upit suda da li je mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora ili pregovarati vezano za sadržaj odredbi ugovora o kreditu svjedok je naveo da ni o jednom dijelu navedenog ugovora nije mogao pregovarati kao ni njegov sudužnik i da se zapravo radilo o kreditu na način" uzmi ili ostavi" na upit suda zašto se odlučilo podići kredit kod banke ( prednika ) tuženika svjedok je naveo da je račun njegovog ureda bio otvoren kod navedene banke te da je iz tog razloga realizirao kredit radi kupnje stanja kao fizička osoba, a na upit suca da li je u tom stanu obavljao kakvu gospodarsku djelatnost , svjedok je naveo da ne te da je stan primarno kupljen za potrebe stanovanja njegove obitelji. Na upit suda da li je prije potpisivanja i ovjere ugovora pročitao ugovor te da li su ga pročitali sudužnici, svjedok je naveo da ga je koliko je mogao u jedinici vremena prije samog potpisivanja pročitao a na upit da li je on ili sudužnik od službenika banke zatražio tumačenje odredbi ugovora o kreditu posebno vezano za valutu i promjenjivost kamatne stope svjedok je naveo kako se može sjetiti da je na svaki njegov upit vezano uz odredbe ugovora od službenika banke dobio odgovor okvirno da je to takav ugovor i da ga samo kao takvog banka može ponuditi. Na upit suda da li je bio upoznat s Općim uvjetima kreditora te da li su mu od strane službenika ili bilo koga od tuženika bili prezentirani, dostavljeni ili usmeno prezentirani svjedok je naveo navodi da se sa sigurnošću istog ne može sjetiti no koliko pamti da mu nikakva druga dokumentacija vezana uz navedeni ugovor nije prezentiran, dok je na upit suda da li mu je što od strane službenika banke ili bilo koga od strane banke bilo što posebno objašnjeno vezano uz troškove naknade obrade zahtjeva i obrade kredita svjedok navodi da nije no koliko se sjeća da je platio iznos obrade kredita za koji mu je umanjen onda isplaćeni dio kredita a koji je iznosio koliko se sjeća 1,25% od ukupnog iznosa kredita. Na upit suda da li mu je od službenika banke ili bilo koga od strane banke bilo što kazano u odnosu na kamatnu stopu i valutnu klauzulu naveo je da nije a na upit suda da si su mu od strane službenika banke ili bilo koga drugog od strane banke prezentirani druge mogućnosti zaključivanja kredita vezano uz kamatu i valutu svjedok je naveo da mu nije ponuđena nikakva drug valuta već upravo da mu je ukazano da je takav kredit u francima u trenutku zaključivanja ugovora najpovoljniji za njega kao korisnika kredita. Na upit suda da li mu je što od strane službenika banke prezentirano vezano o mogućnostima prijevremenog vraćanja kredita navodi da mu je samo rečeno da je to pitanje regulirano internim propisima banke a da je on po tim uvjetima kredit i ranije otplatio, naime kredit je uzet na rok od 15 godina, da je rate redovno otplaćivao i da je kredit ranije otplatio.

16. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim,

17. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj: 116-059 /2007 od 22. ožujka 2007. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i CE iz [adresa] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „Troškovi“, u dijelu koji glasi: „ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“ vezano za isplatu iznosa od 1.838,38 eur EUR po osnovi plaćene naknade troška obrade kredita s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te čl. 8. istog Ugovora kojim je određeno " U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za uslugu Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. " vezano za isplatu iznosa od 132,72 eur .

18. Među strankama i tijekom postupka kao nesporna utvrđena je činjenica da je tuženik pravni sljednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d, nije sporna činjenica da su tuženikov pravni prednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kao kreditor i CE kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj: 116-059/2007 dana 22. ožujka 2007. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine za iznos od 243.700,00 chf a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o kreditu . Nije sporna niti činjenica da su korisnik kredita CE kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj sklopili Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine od 10. lipnja 2023. kojim je korisnik kredita prenio na tužitelja svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima, o kojem prijenosu je tuženik pismeno obaviješten, a te činjenice proizlaze i iz Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. i obavijesti o preuzimanju tražbine od 10. lipnja 2023. . Nije, dakle, sporna tužiteljeva aktivna legitimacija kao ni činjenice da su da je korisniku kredita (CE ) dana 30. ožujka 2007. godine naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.838,38 EUR / 13.851,30 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), dok je istom dana 18. siječnja 2012. godine naplaćena i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 132,72 EUR / 1.000,00 kn.

19. Uvidom u Ugovor o kreditu sud utvrđuje da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije bio ni obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost te da se radi o potrošaču u skladu s odredbom članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Člankom 2. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita stambeni kredit u svrhu kupovine stana , a što je naveo i svjedok CE u svom iskazu. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi taj stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe. Naprotiv, iz ovjerenog iskaza svjedoka CE koji tuženik nije osporio, prema čemu kredit je realiziran isključivo za vlastite potrebe korisnika kredita kao i članova njegove obitelji odnosno u privatnu svrhu. Prema tome, sud je utvrdio da se radi o korištenju nekretnine za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe.

20. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženikov pravni prednik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 243243.700,00 chf . Člankom 5. Ugovora o kreditu, koji nosi naziv „Troškovi“, je između ostalog određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita dok je čl. 8 . Ugovora " Prijevremena otplata kredita" određeno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za uslugu Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. " .

21. Ugovorom o ustupu korisnik kredita je prenio na tužitelja svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima, što nije niti sporno. Tražbina iz Ugovora o ustupu je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

22. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno članku 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. ZOO kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik CE .

23. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima." . Prema utvrđenju suda, u ovom slučaju se ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

24. Uvidom u ovjereni iskaz svjedoka TE koji tuženik nije osporio, je utvrđeno kako mu tijekom sklapanja Ugovora o kreditu ništa nije bilo objašnjeno od strane banke kao kreditora odnosno od strane zaposlenika službenika banke koji su sudjelovali u sklapanju Ugovora o kreditu, te kako nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama navedenog ugovora već je dobio formulirani, tipizirani ugovor na potpis. Nadalje je utvrđeno kako mu nitko od strane banke i zaposlenika banke nije objasnio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita i ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti mu je dana mogućnost pregovaranja o tim ugovornim odredbama, odnosno kako nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o nikakvoj naknadi za obradu kredita niti mu je bilo objašnjeno koliko bi ona iznosila, niti je pregovarao i bio upoznat s naknadom za prijevremenu otplatu kredita, niti je znao koliko bi ta naknada iznosila. Osim toga je utvrđeno kako je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu mislio da je riječ o kreditu kao i o svakom drugom kreditu, da ga banka nije upozorila da bi se trebao posebno informirati o tome što predstavljaju pojedini uvjeti kredita, promjenjiva kamatna stopa, ulazna naknada, izlazna naknada kao i povezanost sa stranom valutom, da prilikom traženja kredita sa službenikom banke nije mogao pregovarati o pojedinim uvjetima kreditiranja, te da u slučaju da je imao saznanja i dovoljno informacija o uvjetima kredita i značenju promjenjive kamatne stope i povezanosti sa stranom valutom, dakle, u slučaju da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu bio u cijelosti informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti od strane banke, ne bi pristao na sklapanje Ugovora o kreditu.

25. Kako je navedeno, tuženik nije osporio ovjereni iskaz svjedoka CE koji je u svom iskazu naveo činjenice navedene u t. 15. obrazloženja ove presude niti je pristupio na ročište održano dana 4. veljače 2026. na kojem je svjedok dao iskaz . Iz ovjerenog iskaza navedenog svjedoka niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženikov pravni prednik. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi čime je povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporn ih naknada već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 1,25% iznosa kredita ( za troškove; čl. 5 ) a da je ovlašten izračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za uslugu banke u slučaju cijele ili djelomične otplate kredita, no iz navedenog ne proizlazi da su tim naknadama pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

26. Ugovor o kreditu jest takav ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO). Odredba čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO propisuje mogućnost prijevremene otplate kredita na način da određuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te je u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Prema odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO, u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti

27. Prije svega treba navesti da iz sadržaja ugovora o kreditu ne proizlazi na što bi se konkretno odnosila sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita, odnosno koje bi troškove one obuhvaćale jer to u ugovoru nije navedeno. Kad se ima u vidu sadržaj odredbe čl. 1024. ZOO, kod prijevremene otplate kredita može se raditi ili o naknadi štete koja banci nastaje zbog prijevremene otplate kredita ili o naknadi neostvarene kamate kao izmakle dobiti. Prema toj zakonskoj odredbi, tuženik bi, dakle, imao pravo na naknadu stvarne štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita, s time da se ona, prema izričitoj zakonskoj normi, ne smije odnositi na neostvarenu dobit po osnovi kamata. Tuženik u odgovoru na tužbu obrazlaže način na koji se zadužuje radi pribavljanja sredstava koja plasira kroz kredite i troškove koji mu nastaju u slučaju prijevremenog vraćanja kredita, međutim to čini paušalno i neodređeno. Tuženik nije jasno i određeno obrazložio visinu nastale mu štete prijevremenom otplatom predmetnih kredita upravo u naplaćenim iznosima. Stoga je zaključak suda da se sporne odredbe nikako ne mogu odnositi na unaprijed ugovoreni iznos naknade štete.

28. Tuženik bi, prema stavu ovog suda, imao pravo naplatiti naknadu troškova koji su izravno povezani sa prijevremenom otplatom kredita kao što su administrativne radnje u vezi prijevremenog zatvaranja kredita, ali ne i posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, s time da bi u tom slučaju ti troškovi koji su stvarno nastali u vezi prijevremene otplate morali biti jasno navedeni u ugovoru. Čak kada bi sporne odredbe i predstavljale takve odredbe kojima je ugovorena naknada troškova za prijevremenu otplatu kredita, a ne posebna naknada za prijevremenu otplatu kredita, ista bi u pogledu visine morala biti određena ili barem odrediva (čl. 269. i čl. 272. ZOO). S tim u vezi ovaj sud ukazuje na pravno shvaćanje izneseno u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske. U odluci poslovni broj Rev-112/18 kojoj je prihvaćeno shvaćanje prvostupanjskog suda u tom predmetu o ništetnosti istovjetnih odredbi ugovora o kreditu kojim su uređene naknade za prijevremeno vraćanje kredita. Iako je korisnik kredita u navedenom postupku potrošač, to ne mijenja primjenjivost pravnog shvaćanja i na ovaj postupak s obzirom na istovjetno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-24/21 u kojem su korisnici kredita pravne osobe, kao i ovom slučaju. Navedena odluka poslovni broj Rev-112/18 bila je predmet ispitivanja Ustavnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni 7 P-704/2025-12 broj U-III-3231/22 povodom podnesenih tužbi Privredne banke Zagreb d.d. i Addiko bank d.d. u pet ustavnosudskih postupka u podnesenim tužbama protiv odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nekih županijskih sudova i u cijelosti je potvrdila pravilnost shvaćanja o ništetnosti odluke banaka o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Iako se radi o potrošačkim kreditima koji su uređeni drugim propisima s obzirom na ovdje tuženika i to Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), Vrhovni sud Republike Hrvatske je sasvim jasno u odluci poslovni broj Rev-24/21 ocijenio primjenjivost pravnog shvaćanja iz odluke poslovni broj Rev-112/18 i na druge korisnike kredita, a ne samo na potrošače. Obje navedene odluke sasvim su određeno prihvatile shvaćanje da je odluka o naknadi sukladno Odluci banke suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi o vraćanju kredita prije roka i nepoštena slijedom čega je banka naplatila na nezakonit način naknadu za prijevremenu otplatu kredita. . Ono što prihvaća Vrhovni sud Republike Hrvatske u takvim situacijama je pravo tuženika kao banke na naknadu štete, a što je u skladu s odredbom članka 1024. stavka 3. ZOO -a koja propisuje da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio

29. Posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi iz čl. 5. i 8 . navedenog Ugovora o kreditu odnosno iznos od 1.838,38 eur s naslova obrade kredita sa zatraženom kamatom te iznos od 132,72 eur s naslova naknade za prijevremenu otplatu kredita sa zatraženom kamatom od 30. ožujka 2007., odnosno od 18. siječnja 2012.

30. Nastavno, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornim ugovornim odredbama nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka nije vodila računa o interesima potrošača. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita i naknade za prijevremene otplate kredita , već i ocjenom bi li neprihvaćanjem t ih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

31. Prema odredbi članka 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. . Ugovorna odredba o naknadi za obradu troškova kredita je kao i odredba o prijevremenom vraćanju kredita je unaprijed formulirana od strane tuženikovog pravnog prednika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na nj ihov sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti Ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženikov pravni prednik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadi za obradu troškova kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženikov pravni prednik kao što je u svom iskazu i naveo . Tuženikov pravni prednik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 81. stavka 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava. Budući da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da se o ugovorenim odredbama koje su predmet tužbenog zahtjeva, kao niti o ostalim ugovornim odredbama, nije pojedinačno pregovaralo, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke, sud je, uzevši u obzir navedeno, utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u skladu s odredbama članka 81., članka 83. i članka 87. stavka 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost predmetne ugovorne odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi članka 324. stavka 1. ZOO-a.

32. Nastavno prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, u skladu s odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, tuženikova obveza po osnovi ništetnih odredbi čl. 5. i 8. navedenog Ugovora o kreditu vratiti tužitelju iznos od 1.838,38 eur i 132,72 eur sa kamatom koji su iznosi nesporno plaćeni .

33. Nadalje sud smatra da tu ženikov prigovor zastare nije osnovan . Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi članka 225. ZOO -a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije niti počela teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

34. Na iznos od 1.838,38 eur i 132,72 eur tužitelj ima pravo i na zatezne kamate u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a. Tuženik kao trgovac je morao znati i da su odredbe o naknadi za obradu troškova kredita kao ona o prijevremenom vraćanju kredita ništetne jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se te naknade sastoje, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga, zatezne kamate teku od prvog sljedećeg dana nakon obavljenog plaćanja, kao što je to tužitelj zatražio u tužbenom zahtjevu. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama i 1.) izreke presude .

35. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovoj parnici zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a te na kamatu na zatraženi trošak prema čl. 29 ZOO. Stoga su, u skladu s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP - a, tužitelju koji je zastupan u ovom predmetu po punomoćn iku koji je odvjetnik, kao potrebni priznati troškovi sastavljanja tužbe od 15. svibnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25; dalje: OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 15. srpnja 2025. kojim se očituje na odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištu 15 . listopada 2025. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 9. točka 1. OT), zastupanja na ročištu dana 4. veljače 2026. u iznosu od 200,00 eur ( Tbr. 9. točka 1. OT), pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. točka 3. OT), troška pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 36. točka 3. OT), što ukupno iznosi 950,00 eur sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 237,50 eur (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 1.187,00 eur. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 158,88 eur sve u skladu s Uredbom o tarifi sudskih pristojbi. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 1.345,88 eur slijedom čega je odlučeno kao u t. 2. ) izreke presude.

U Zagrebu 17. ožujka 2026.

Sudac

Nada Nekić Plevko

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude i rješenja. Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP- a osim povrede iz točke 3. istog članka. Žalba protiv ove Presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a. ZPP-a)

.