Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-657/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Darijanu Hörtu, odvjetniku u Opatiji, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mandarić & Einwalter u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-402/2024-10 od 30. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P- 402/2024-10 od 30. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 9.782,91 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose do isplate sve po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. godine do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. godine do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. godine do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. godine do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. godine do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. godine do 30.06.2018. godišnje po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. godine do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, a od 01.01.2019. godine do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. godine do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. godine do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020. godine do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. godine do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021. godine do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022. godine do 30.06.2022. godine po stopi od 5,49%, od 01.07.2022. godine do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023. godine do 30.06.2023. godine po stopi od 5,50 % godišnje, a od 01.07.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi od 7 %, od 01.01.2024. godine do 30.06.2024. godine po stopi od 7,5%, a od 01.07.2024. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, sve u roku od 15 dana (st. I. izreke). Naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos u visini od 11.851,06 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose do isplate, po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. godine do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. godine do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. godine do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. godine do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. godine do 31.12.2017. godine po stopi od po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. godine do 30.06.2018. godišnje po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. godine do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, a od 01.01.2019. godine do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. godine do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. godine do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020. godine do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. godine do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021. godine do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022. godine do 30.06.2022. godine po stopi od 5,49%, od 01.07.2022. godine do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023. godine do 30.06.2023. godine po stopi od 5,50 % godišnje, a od 01.07.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi od 7 %, od 01.01.2024. godine do 30.06.2024. godine po stopi od 7,5%, a od 01.07.2024. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotn ih poena, sve u roku od 15 dana (st. II. izreke). Naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u visini od 7.217,99 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi od 7,25 % godišnje, odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana (st. III. izreke).

1.1. Rješenjem sadržanim u presudi je riješeno:

''I-Ne postoji potraživanje tuženika u iznosu od 11.208,35 EUR istaknuto radi prebijanja.

II-Ne postoji potraživanje tuženika u iznosu od 66,86 EUR istaknuto radi prebijanja. ''

2. Protiv navedene presude i rješenja u cijelosti žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenoga činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, povrede pravila na pravično suđenje te pogrešne odluke o trošku. Presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer sud nije dao ozbiljne i dostatne razloge za svoju odluku, a čime je počinio apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, posebno jer je izreka presude u kontradikciji s provedenim vještačenjem . Ukazuje se da je vještačenjem utvrđeno da je tuženik proveo konverziju sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. Dosuđivanjem dodatne naknade, iako je utvrđeno da je konverzija provedena u skladu sa zakonom i da je tužitelj stavljen u položaj kao da je podignuo kredit u EUR-ima čini izreku presude proturječnu izvedenim dokazima čime je počinjena apsolutno bitna povreda. Žalbeni razlozi očituju se u nedostacima presude zbog kojih se ista ne može ispitati, pa takva presuda predstavlja i povredu prava na pravično suđenje koje podrazumijeva jamstvo na obrazloženu sudsku odluku. Radi se o parnici pokrenutoj o restitucijskom zahtjevu, a ne o parnici pokrenutoj radi naknade štete. Tužitelj nije tvrdio da je pretrpio ikakvu štetu, a sud je donio presudu pogrešno se pozivajući na utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Radi se o dva postupka, onaj za kolektivnu zaštitu i onaj kojeg individualno pokreće potrošač. Činjenično stanje je pogrešno i nepotpuno utvrđeno prvenstveno jer je sud donio zaključke o odlučnim činjenicama pozivajući se na utvrđenja iz sudskih odluka donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja predstavljaju činjenični navod u tužbi te bez izvođenja odgovarajućih dokaza se ne mogu primijeniti na konkretnu parnicu. Tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Ne postoji znak jednakosti između fizičke osobe i potrošača, pa je sud bio dužan utvrditi je li tužitelj potrošač u konkretnom predmetu. Sud je u potpunosti zanemario tvrdnje tuženika da je već prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju pružio sve relevantne informacije. Tuženik osporava utvrđenja iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka, jer su ista protivna logici i osnovnim postulatima algebre, te ponavlja da je tužitelj više nego adekvatno namiren za navedenu razliku. Neprihvatljiva je činjenica da je vještak u svom nalazu u obzir uzimao samo pozitivne razlike, tj. tzv. preplate, dok je u cijelosti zanemario razdoblja u kojima je bila negativna razlika, odnosno razdoblja u kojima su tečaj i kamatna stopa bili u korist tužitelja. Tužitelj je svojevoljno zatražio konverziju i sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Osnovna svrha donošenja ZID ZPK bila je otkloniti neravnotežu između banaka i potrošača koja je nastala uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno namjera zakonodavca bila je dovesti potrošače u ravnopravan (a ne bolji) položaj s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu denominirane u eurima. Pobijana presuda se temelji na pristranoj i arbitrarnoj odluci koja nije utemeljena na važećim izvorima prava u Republici Hrvatskoj, jer je sud donio arbitrarnu odluku te pogrešno primijenio pravo Europske unije. Ukazuje se da je Vrhovni sud jasno potvrdio da Dodatak Ugovoru ima pravne učinke i valjan je neovisno o eventualnoj ništetnosti odredaba osnovnog ugovora . Tužitelj, kao korisnik konvertiranog kredita, nema pravni interes za podnošenje zahtjeva za daljnjim plaćanjem temeljem navodno ništetnih odredbi prvotnog ugovora u CHF-u koji je naknadno konvertiran u kredit u EUR-ima, pa tužitelj nema pravni interes za utvrđivanje ništetnosti odredaba Ugovora, te je i zahtjev za isplatu u potpunosti neosnovan. Vrhovni sud očito drži da korisnici konvertiranih kredita nemaju pravni interes za utvrđenje ništetnosti, te da nemaju niti pravni interes za podnošenje zahtjeva za daljnjim plaćanjem temeljem navodno ništetnih odredbi prvotnog ugovora u CHF-u. Pogrešna je odluka o istaknutom prigovoru zastare glavnog potraživanja kao i o prigovoru zastare sporednog potraživanja. Umjesto da ocjeni navode tuženika u vezi pitanja tijeka i prekida zastare, sud ne daje u svom obrazloženju dostatne razloge već upućuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. koja nije obavezujuća za naslovni sud. Tuženik u potpunosti osporava dosuđeni trošak tužitelju kao neosnovan, jer smatra da pobijana presuda nije zakonita, te da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, pa se posljedično protivi odluci o troškovima. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu, odbaciti tužbu zbog nedostatka pravnog interesa, odnosno odbiti tužbeni zahtjev, te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku nadoknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak počevši od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, te trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak počevši od dana donošenja drugostupanjskog rješenja do isplate.

3. Žalba nije osnovana.

4. U postupku suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Temeljem čl. 365. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom; a ako se iz žalbe ne vidi u kojem se dijelu presuda pobija, drugostupanjski sud uzet će da se presuda pobija u dijelu u kojemu stranka nije uspjela u sporu. Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

5. Temeljem čl. 338. st. 4. ZPP-a u obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, a što je prvostupanjski sud i učinio.

6. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je prvostupanjski sud i učinio . Nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pri čemu u konkretnom slučaju, nisu utjecali na procesnu poziciju tuženika, pa nije narušeno pravo pristupa sudu i raspravljanja tuženiku. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24 – dalje: ZS),

ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

6.1. Temeljem čl. 250. ZPP sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da vještak u svojem nalazu i mišljenju se zadrži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i učinio. Prvostupanjski sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti jer je dan stručno i nepristrano, a time nije počinjena bitna povreda na koju se u žalbi ukazuje, jer treba razlikovati utvrđenja je li konverzija izvršena po zakonu od toga je li time obeštećena u cijelosti tužiteljica, o čemu će biti riječi u daljnjem tekstu ove presude. Glede daljnjih žalbenih navoda treba reći da je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik prigovarao nalazu i mišljenju tvrdeći da treba uzeti u obzir i tzv. negativne razlike. Sud je vještaku dao zadatak da izračuna pozitivne razlike. Pravilno prvostupanjski sud smatra da tuženik nema pravo na isplatu negativnih razlika iz razloga što plaćanjem manjih iznosa od onih navedenim u otplatnom planu , tuženiku nije nastala nikakva šteta, pa je iz tog razloga uzeo samo pozitivnu razliku i iznos preplaćenog dosudio tužiteljici.

6.2. U ovom predmetu presudom i rješenjem ovog županijskog suda poslovni broj Gž-814/2023-3 od 10. siječnja 2024. odbijena je žalba tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-1714/2019-36 od 30. ožujka 2023. u dijelu pod točkama I. i III. izreke, dok je u preostalom dijelu naznačena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. Potvrđena je prvostupanjska presuda u deklaratornom tužbenom zahtjevu za utvrđenjem ništetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s internim odlukama tuženika i kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF).

7. Prvostupanjski sud, između ostalog, svoju odluku obrazlaže:

- da su stranke 22. prosinca 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 9012190071 za iznos od 111.524,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita te da je tim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana

- da su stranke 11. prosinca 2015. sklopile Aneks (dodatak) navedenom Ugovoru kojim je tuženik temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZIDZPK) s tužiteljem izmijenio odredbe osnovnog ugovora na način da je iznos kredita denominiran u valutu eur, te da je tužitelj tu konverziju prihvatio

- da je pravomoćno utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF

- da je osnovna posljedica ništetnosti ugovora da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora

- da je 30. rujna 2015. donijet Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) temeljem kojeg je pružena mogućnost korisnicima kredita konvertirati svoje kreditne obveze iz valute CHF u valutu EUR

- da je dodatak ugovora potpisao tužitelj

- da je cilj ZID ZPK bio izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti EUR

- da se tužitelj nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje

- da po ocjeni suda konverzija ima samo učinak promjene valute kredita, a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača

- da konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovoru o kreditu nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa

- da se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF

- da se Dodatkom ugovora o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja dodataka odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period

- da činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojom je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi

- da je iz vještačenja po stalnom sudskom vještaku financijske struke utvrđeno da je provedeni postupak konverzije tuženik proveo sukladno odredbama ZID ZPK

- da je iz nalaza vještaka utvrđeno da tužiteljica u postupku konverzije nije obeštećena

- da je provedenom konverzijom tuženik matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u EUR

- da tužiteljica u postupku konverzije nije obeštećena za iznose koje potražuje u ovom postupku

- da u postupku konverzije nije uzeta u obzir preplata koju je tužiteljica učinila na temelju ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

- da je tuženik istaknuo prigovor radi prijeboja koji se odnosi na preplatu utvrđenu o postupku konverzije, te na iznos tzv. negativnih tečajnih razlika

- da tužiteljica traži razliku odnosno preplatu učinjenih uplata u dijelu koji je uplaćen više od onoga što je inicijalno bilo ugovoreno, te potražuje i zateznu kamatu na više plaćene iznose, a koja preplata u postupku konverzije nije uzeta u obzir

- da je tužbeni zahtjev tužiteljice sukladan utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka

- da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetn ih ugovornih odredbi smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove

- da prigovor zastare nije osnovan, jer je tužba podnesena 10. lipnja 2019.

8. Suprotno žalbenim navodima, pravilno se sud prvog stupnja pozvao na pravomoćno utvrđenu ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, u citiranoj presudi poslovni broj Gž-814/2023-3 od 10. siječnja 2024., te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja vještaka.

9. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj ica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.1. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP -a i ZZP-a, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

9.2. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. ZS i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a što je sud prvog stupnja utvrdio u konkretnom predmetu na temelju pravomoćne presude glede tog pitanja. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502. c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi, pa u tom dijelu nisu osnovani žalbeni navodi.

12. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

13. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13.1. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 22. prosinca 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

14. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 29. ožujka 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

15. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženiku presuđeni iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici te iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zbog istih razloga je pravilna i odluka prvostupanjskog suda glede prigovora prijeboja.

16. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

17. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužiteljice nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, te da je njime utvrđen novi iznos glavnice duga, utvrđena redovna kamata, novi otplatni plan i novi mjesečni anuiteti, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio da tužiteljica konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bio da je zaključi la Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećena glede štetnih posljedica koje su za nju nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno zauzima i stav da tužiteljica ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je u predmetnoj parnici ovlaštena pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

18. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

19. Prvostupanjski sud je utvrdio da u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, stoga su takvi žalbeni navodi tužene neosnovani. Utvrđeno je da se sporazumom o konverziji riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba, pri čemu se dodatno ukazuje da u trenutku kada je vršena konverzija još nije bila utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a provedenim vještačenjem je utvrđeno da tužiteljica u postupku konverzije nije obeštećena za iznose koje potražuje u ovom postupku, te da u postupku konverzije nije uzeta u obzir preplata koju je tužiteljica učinila na temelju ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Odlučna činjenica je utvrđena nesporno provedenim vještačenjem, te se dodatno ukazuje da u vrijeme provođenja konverzije odredbe o valutnoj klauzuli nisu niti bile utvrđene ništetnima.

20. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019., dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

22. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Tuženik u žalbi ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a drugostupanjski sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

23. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu i rješenje suda prvog stupnja.

24. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina