Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-60/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Krunoslav Markovinović, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-262/2025-18 od 21. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Zagrebačke banke d.d. kao neosnovan i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-262/2025-18 od 21. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti tužiteljici CI iznos od 11.258,87 EUR-a i to s osnova ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope 4.763,15 EUR-a te na ime ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli 6.495,72 EUR-a sve sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak I. izreke), kao i da joj isplati iznos od 796,72 EUR- a (stavak II. izreke) te joj nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.961,94 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 21. studenog 2025. do isplate (stavak III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Žalba tužene nije osnovana.

4. Predmet spora jest zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope te ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli ugovorenih Ugovorom o namjenskom kreditu broj 413/05 sklopljenim 29. rujna 2005. između tužene kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita radi kupnje stana, te isplata iznosa na ime razlike obračunate glavnice.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena, jer obrazloženje sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se ista može ispitati.

5.1. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena , jer da je sud prvoga stupnja utvrdio da je Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, iako je u kolektivnim sporovima utvrđena ništetnost pojedinih odredaba, jer je o navedenom odlučivao kao o prethodnom pitanju, a ne kao o glavnoj stvari.

5.2. Također, time što sud prvoga stupnja nije posebnim rješenjem odlučio o preinaci tužbenog zahtjeva (podnesak od 20. svibnja 2025.) nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 191. st. 1. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer isto nije bilo od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

5.3. Osim toga, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502. c ZPP na koju se tužena poziva u žalbi, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

6. Među strankama nije sporno da su 29. rujna 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 413/05 i to tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 101.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na rok od 240 mjeseci radi kupnje stana, sa zateznim kamatama u visini od 4,50% godišnje, koja je promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama tužene, u mjesečnim anuitetima u iznosu od 634,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

6.1. Također, među strankama je nesporno da su 25. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR-ima.

7. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je trebao kao o prethodnom pitanju odlučiti o ništetnosti odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

8. Odlučujući o prethodnom pitanju sud prvoga stupnja pravilno polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja, i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018 u kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica šv icarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika.

9. Temeljem navedenih odluka, sud prvoga stupnja utvrđuje da je zbog ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetan cijeli Ugovor o kreditu , a posljedično tome i Dodatak Ugovora o kreditu pa bi u tome slučaju svaka ugovorna strana trebala drugoj vratiti sve što je primila temeljem ništetnog ugovora . No, kako je tužiteljica tužbom zatražila manje, odnosno isplatu samo po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi valutne klauzule, odlučuje kao u izreci pobijane presude.

10. Sud prvoga stupnja pravilno je odlučio o tužbenom zahtjevu tužiteljice, međutim ne iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude.

11. Naime, sud prvoga stupnja odlučujući o prethodnom pitanju zanemaruje da je odredbom čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007, dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bilo propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe dok je odredbom čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO) propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen time da će u smislu st. 2. istog članka ugovor ostati na snazi čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

12. Iz sadržaja spisa proizlazi da tužiteljica ne osporava pobude za sklapanje Ugovora, ne osporava namjenu kredita i ne osporava da je ugovorila plaćanje kamata i valutnu klauzulu, a osporavanje promjenjivosti kamatne stope i promjene tečaja CHF, po stajalištu ovoga drugostupanjskog suda ne dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora nego njegovih pojedinih dijelova, a posljedično tome nije ništetan niti Dodatak Ugovoru.

13. Činjeničnim i pravnim utvrđenjima iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, sud prvoga stupnja vezan je u ovoj parnici, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, jer se tužiteljica na njih pozvala, stoga nije osnovan žalbeni navod da je sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi čl. 502. c. ZPP na koju je ukazala tužena.

14. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

16. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

17. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

18. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

19. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke.

20. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 29. rujna 2005., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

21. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

22. Sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, valja istaći da tužiteljica konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da je zaključila Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećena glede štetnih posljedica koje su za nju nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, tužiteljica ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je u predmetnoj parnici ovlaštena pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

23. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjes tan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

24. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. U Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

25. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno je da se sporazumom o konverziji nije riješilo pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba, te se dodatno ukazuje da u vrijeme provođenja konverzije odredbe o valutnoj klauzuli nisu niti bile utvrđene ništetnima.

26. Imajući u vidu navedeno, prema čl. 104. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatila tuženoj 4.763,15 EUR-a a po osnovi valutne klauzule iznos od 6.495,72 EUR-a, te da je iznos na ime razlike obračunate glavnice 796,72 EUR-a prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je obvezao tuženu isplatiti tužiteljici te iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 214. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva .

27. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tužena utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se ista ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

28. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 388. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

29. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019. dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

30. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP).

31. U odnosu na žalbene navode tužene da je sud prvoga stupnja pogrešno postupio kada je tužiteljici dosudio trošak za poduzete radnje u visini od 2,00 EUR-a, valja istaći da je odredbom Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 137/2023, dalje u tekstu: Tarifa) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pa je stoga prvostupanjski sud odlučujući o trošku pravilno primijenio vrijednost boda propisanu Tarifom NN 137/23 koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude u kojoj sukladno Tbr. 54 vrijednost boda iznosi 2,00 EUR-a.

32. Nadalje, sud prvoga stupnja pravilno je tužiteljici za sastav podneska od 20. svibnja 2025. sukladno Tbr.8/1 priznao trošak u visini od 200,00 EUR-a, jer se radi o obrazloženom podnesku kojim se tužiteljica očitovala na nalaz vještaka.

33. Također, sud prvoga stupnja pravilno je tužiteljici dosudio trošak sastava podneska od 26. listopada 2020. u visini od 50,00 EUR-a sukladno Tbr.8/4 Tarife, jer je njime obavijestila sud da neće pristupiti ročištu te podneska od 14. siječnja 2022. u visini od 50,00 EUR-a kojim je predlagala prekid postupka u ovome predmetu.

34. Nadalje, sud prvoga stupnja pravilno je tužiteljici priznao trošak pristupa na pripremna ročišta 21. listopada 2019. i 23. listopada 2020. u visini od 200,00 EUR-a za svako jer se na njima raspravljalo o glavnoj stvari kao i za ročišta održana 20. studenog 2024. i 7. listopada 2025., obzirom da iz zapisnika s održanih ročišta proizlazi da tužiteljica ostaje kod tužbe, a tužena ostaje kod odgovora na tužbu, pa se smatra da se radi o ročištima na kojima se raspravlja o glavnoj stvari pa punomoćnik ima pravo na trošak za to ročište primjenom Tbr. 9/1 Tarife (tako i Rev 1121/2022).

35. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene temeljem odredbe čl. odredbi čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Velikoj Gorici 17. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić