Poslovni broj: P-1320/2025.

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11 (p.p. 432)

10000 Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Nadi Nekić Plevko u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB 25132169807, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Melita Babić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., iz Zagreba Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., iz [adresa], OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri, iz Zagreba, Radnička c. 54, radi: utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 4. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika s danom objave 17. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

1.) Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi :

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu, broj: 356 - 133/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 02. studenoga 2006. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „TROŠKOVI“, u dijelu koji glasi: „ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, na ime plaćene naknade za trošak obrade kredita isplati iznos od 674,88 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 18. studenog 2006. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 18. studenog 2006. do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 01. siječnja 2008. propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana. "

2.) Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.320,46 eur zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 20. svibnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo naveo da su RZ, i prednik tuženika ( Hypo Alpe-Adria bank d .d. ) dana 2. studenog 2006. sklopili ugovor o kreditu br. Ugovora 356-133/2006. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine te je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 88.800,00 chf u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 24 godine. Tužitelj navodi da je čl. 5. navedenog Ugovora pod nazivom Troškovi da se prije isplate kredita obijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % ( slovima jedancijelih dvadesetpet posto ) . S tim u vezi, korisniku kredita je dana 17. studenog 2006. godine prilikom isplate kredita naplaćena naknada za trošak obrade kredita u iznosu od 674,88 eur / 5.084,91 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur = 7,53450 kn), a sve sukladno odredbi članka 5. pod nazivom „TROŠKOVI” Ugovora o kreditu.

2. Tužitelj navodi da je navedeni Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i pravnog prednika tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, Ugovor o kreditu u članku 5. sadrži odredbu s nazivom „TROŠKOVI”, a prema kojoj odredbi se naplaćuje naknada za troškove obrade kredita u visini od 1,25 % ( jedan cijelih dvadeset pet posto) od iznosa kredita, ista je jednokratna te se naplaćuje prije isplate kredita. Pritom korisnik kredita napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora pravni prednik tuženika ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika. Štoviše, korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane pravnog prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Uz to, plaćanje predmetne naknade iz čl. 5. Ugovora o kreditu u visini od 674,88 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 674,88 eur od iznosa kredita.

3. Osim toga, korisnik kredita je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, nadalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti već za kupovinu stana kao što i nedvojbeno proizlazi iz članka 2. Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za troškove obrade bila jasna i lako razumljiva, za razliku od pravnog prednika tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Korisnik kredita je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na pravnog prednika tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tuženika. Tim isto, pravni prednik tuženika je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

4. Nadalje, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i pravnog prednika tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za trošak obrade kredita je nepoštena ugovorna odredba te je stoga ista, sukladno čl. 87. st. 1. Z ZP/03 , ništetna. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je pravni prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, korisnika kredita doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora.

5. Tužitelj navodi da Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje pravnog prednika tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu troškova kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 674,88 EUR. Pritom pravni prednik tuženika u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, ne spominjući što točno ista obuhvaća, a što korisniku kredita kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato. U dokaz navedenog tužitelj ukazuje na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ali i na recentnu sudsku praksu, pa tako i da je presudom Županijskog suda u Splitu, posl.br.: Gž-617/2022-3 od dana 25. svibnja 2022. godine, presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.: Gž-2154/2022- 2 od dana 12. srpnja 2022. godine, presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.:

Gž-2047/2022-2 od dana 08. studenog 2022. godine, utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te je tuženicima naloženo isplatiti iznos naplaćen na ime naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Zaključno, tužitelj ukazuje da Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno, koji su neproporciona lni.

6. Tužitelj navodi da slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane pravnog prednika tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je i nesporno da je naknada za obradu troškova kredita, koju je korisnik kredita platio 17. studenog 2006. godine u iznosu od 674,88 eur / 5.084,91 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur = 7,53450 kn) prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87. st.1. ZZP/03, sve u smislu odredbe čl. 81.st.1. ZZP/03, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Tužitelj navodi da je odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23. dalje u tekstu: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, pravni prednik tuženika je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu troškova kredita u iznosu od 674,88 EUR. Kao dokaz tužitelj je predložio saslušanje korisnika kredita, dostavio je potvrdu tuženika o uplati naknade za obradu od dana 17. studenog 2006. god., predložio je financijsko - knjigovodstveno vještačenje.

7. Tužitelj u tužbi navodi da je korisnik kredita kao Ustupitelj i tužitelj kao Primatelj sklopili su Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine, kojim ugovorom je utvrđeno kako je korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu dok je člankom 2. istog Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine izričito ugovoreno kako korisnik kredita kao Ustupitelj sklapanjem ugovora svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima prenosi na tužitelja kao Primatelja, dok tužitelj kao Primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu. Tužitelj, kao novi vjerovnik u odnosu na tuženika, ističe kako je o prijenosu opisanih tražbina i prava s korisnika kredita u korist tužitelja, tužitelj obavijestio tuženika pisanim putem a u dokaz čega predlaže saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja, saslušanje korisnika kredita, dostavlja Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja .2023.god. i obavijest o preuzimanju tražbine od dana 10. lipnja 2023.god. te predlaže usvojiti tužbeni zahtjev i potražuje trošak postupka s kamatom .

8. U odgovoru na tužbu od 1. srpnja 2025. i tijekom postupka tuženik osporava da je naplatio naknadu na temelju ugovora o kreditu, kako to tužitelj tvrdi. Osporava osnovanost tužiteljevog zahtjeva. Naime, osporava da bi se radilo o ništetnoj odredbi u potrošačkom ugovoru ukazujući, u bitnome, da je iznos naknade točno i jasno određen, da je osporavana odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe, da je korisnik kredita kao prosječan potrošač bio sposoban izračunati visinu ove naknade, shvatiti financijske obveze koje iz predmetne odredbe za njega proizlaze te procijeniti da li je predmetna odredba za njega prihvatljiva. Tvrdi da je korisnika kredita u cijelosti informirao o obvezi plaćanja predmetne naknade, navodeći da postoji njegova obveze plaćanja u visini propisanoj tuženikovim općim aktima. Ukazuje da su se predmetnom naknadom podmirivali troškovi uzrokovani tuženiku prilikom obrade kredita (troškovi zaposlenika, materijalni troškovi i sl.). Ukazuje da u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, u skladu s mjerodavnim zakonskim odredbama i uputama regulatornog tijela, nije bio dužan korisniku navoditi troškove na koje se predmetna naknada odnosi. Sve i kada bi bila dopuštena ocjena poštenosti, tvrdi da predmetna odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da se radi o zabrani manjeg značenja. Ističe prigovor zastare, osporava zatraženi tijek zateznih kamata jer da nije bio nesavjestan i prigovara suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Zaključno tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev te potražuje trošak postupka s kamatom.

9. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave i to : Ugovor o kreditu broj 356-133/2006 od 02. studenog 2006. sa sporazum o osiguranju novčane tražbine ( list 44-49) ; Ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između RZ kao kupca i PZ kao prodavatelja ovjeren kod javnog bilježnika Željko Kraina u [adresa] 30. listopada 2006 ( list 50-52), s izvatkom iz zemljišnih knjiga ( list 54); Ugovor o ustupu, prijenosu tražbine između RZ kao korisnika kredita i tužitelja zaključen 10. lipnja 2023 ovjeren kod javnog bilježnika Željka Kraine 12. lipnja 2023. (list 39-43); Obavijest korisnika kredita tuženiku o ustupanju tražbine od 10. lipnja 2023. ( list 38); te je održao ročišta 15. listopada 2025. i 04. veljače 2026.

11. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu od 2. studenog 2006. dijelu čl. 5, kojom je ugovoreno plaćanje naknade obradu zahtjeva u visini od 1,25% iznosa kredita te zahtjev za povratom iznosa koji je tuženik primio po osnovi predmetne ništetne ugovorne odredbe, a koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita RZ

12. Nije sporno da je tuženik sa KZ s pravnim prednikom zaključio Ugovor o kreditu od 2. studenog 2006. koji sadrži osporavanu ugovornu odredbu iz čl. 5. Nije sporno da je temeljem ove odredbe dana 17. studenog 2006. korisniku naplaćena, naknada za obradu kredita, u visini od 1,25% iznosa kredita, dakle u iznosu od 674,88 eur

13. Među strankama je sporno da li je predmetna ugovorna odredba ništetna kako to tužitelj tvrdi, odnosno može li se isticati njezina ništetnost. Sporan je prigovor zastare.

14. Ugovorom o kreditu od 2. studenog 20226. tuženik je kao kreditor odobrio RZ kao korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 88.800,00 chf po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ugovoreno je, odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora, da se korisnik obvezuje platiti troškove obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno.

15. Sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03.), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a »trgovac« je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja. Na temelju priloženih isprava i iskaza korisnika kredita, utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor jer ga je korisnik kredita sklopio kao potrošač, radi kupnje stambene nekretnine, dakle u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja, a tuženik kao trgovac, jer je odobravanje kredita nedvojbeno poslovna djelatnost tuženika (banke).

16. Posljedica ništetnosti ugovornih odredba je pravo potrošača korisnika kredita na povrat novčanih iznosa plaćenih tuženiku temeljem ništetnih odredba sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO). Takva tražbina potrošača, po osnovi povrata novčanih iznosa plaćenih trgovcu temeljem ništetnih odredaba potrošačkog ugovora, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOOa). Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Ugovorom o ustupu tražbine od **.**.2023. RZ ustupio je tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

17. Ustupljena tražbina je novčana tražbina, a novčane tražbine potrošača, po ocjeni ovog suda, nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom. Neodlučno je što tužitelj nema svojstvo potrošača jer se promjenom vjerovnika kao posljedicom ustupa tražbine ne utječe na identitet tražbine stoga što primatelj tražbine prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO -a). Valja istaknuti i da je, iako u predmetnom ugovoru o ustupu novčani iznos tražbine koja je predmet ustupa nije određen, ustupljena tražbina odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina temeljem određenog Ugovora o kreditu po osnovi prava na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba o valuti, kamati i plaćenim naknadama.

18. U odnosu na među strankama sporno pitanje ništetnosti odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita, dakle dijela odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu valja navesti sljedeće. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a u st. 3. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pri čemu je, u skladu sa st. 4., propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača). Prema odredbi čl. 87. st. 1. ovog Zakona, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

19. Radi utvrđenja osnovanosti navoda tužitelja vezanih uz ništetnost predmetne ugovorne odredbe, proveden je dokaz saslušanjem korisnika kredita.

20. U svom iskazu danom na ročištu dana 15. prosinca 2025. pred Općinskim sudom u Pazinu ( Stalna služba Buje ) svjedok RZ je naveo da je 2006. s prednikom tuženika sklopio ugovor o stambenom kreditu radi kupnje nekretnine u [adresa], koja je nekretnina kupljena radi stanovanja njegove obitelji te da nikakvu gospodarsku djelatnost nije obavljao u tom stanu niti ga je iznajmljivao. Kao kreditora izabrao je banku prednika tuženika budući je u toj banci imao otvoren račun za primanje plaće, naveo je da nije sudjelovao u sastavljanju ugovora o kreditu niti mu je bila pružena nikakva mogućnost pregovaranja vezano za kredit kao i za naknadu , da je rečeno da je glavnica vezana za švicarski franak i damu druga valuta nije ponuđena. Naveo je u iskazu da nije tražio pojedino tumačenje odredbi , da su odredbe ugovora pisane istom veličinom slova, da mu je poznata odredba o plaćanju naknade troškova kredita ali da mu nije rečeno koji su to točno troškovi i da je razumio samo da mora platiti tu naknadu u određenom postotku , da se ne sjeća da bi bio upoznat s općim uvjetima kreditiranja , da iznos kredita nije bio plaćen njemu već osobi od koje je nekretnina kupljena kao i navedena naknada troška kredita. Svjedok je u iskazu naveo da taj kredit još uvijek plaća , naveo je da mu od strane službenika banke nisu prezentirane nikakve druge mogućnosti vezane uz taj kredit u odnosu na valutu, kamatnu stopu i naknadu troškova obrade kredita, te da je mogao tražiti kredit u drugoj banci , no da je od prednika tuženika mogao dobiti samo takav kredit a da je druga mogućnost bila da kredit uopće ne realizira. U iskazu je naveo i da je ugovor prije potpisivanja pročitao, da ga javni bilježnik nije upoznao s odredbama ugovora, da mu službenik banke nije ukazao na odredbu ugovora vezano za naknadu obrade kredita niti mu je prije potpisivanja osim u postotnom iznosu predočen iznos naknade u nominalnom iznosu.

21. Iz iskaza korisnika kredita RZ navode kojeg sud u cijelosti prihvaća kao istinite, cijeneći da su logični i životno uvjerljivi, a nisu proturječni niti sami sa sobom niti sa sadržajem spisu priloženih isprava, utvrđeno je da se o predmetnoj ugovornoj odredbi prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te da od djelatnika banke nije dobio nikakva pojašnjenja vezana uz visinu predmetne naknade i usluge banke koje bi se njome podmirivale.

22. Po ocjeni ovog suda, iz činjenice da je obveza plaćanje sporne naknade navedena u samom ugovoru o kreditu, ali da je osim toga obveza plaćanje ove naknade propisana i tuženikovim drugim općim aktima na primjenu kojih, na predmetni ugovor, je korisnik pristao i s kojima je bio upoznat, proizlazi istinitost navoda tužitelja i korisnika kredita da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naime, iz navedenog proizlazi zaključak da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,25% od iznosa kredita. Okolnost da je korisnik kredita možebitno i informiran o obvezi plaćanja naknade u visini koja je prethodno propisana od strane tuženika ne znači da se o ovoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, već je banka tipski predvidjela obvezu plaćanja predmetne naknade, o kojoj je obvezi, kao i visini naknade koju je propisala, obavijestila korisnika kredita. Međutim, navedene okolnosti informiranja klijenta o obvezi plaćanja i visini naknade, sve i kada bi bile ostvarene, nisu dostatne za zaključak da se o predmetnoj odredbi pojedinačno i posebno pregovaralo. Osim toga, korisnik uvjerljivo iskazuje da mu djelatnica banke prilikom sklapanja ugovora na predmetnu odredbu nije posebno ukazivala, a tuženik dokaza iz kojih bi proizlazilo suprotni nije predložio (čl. 219. st. 1. ZPP-a).

23. Opći akti tuženika, kojima je prema navodima iz postupka predviđeno plaćanje sporne naknade, predstavljaju nedvojbeno opće uvjete ugovora u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a, dakle ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora, koje jedna strana (sastavljač) predlaže drugoj. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama općih akata banke koji uređuju materiju kreditiranja, a koje su odredbe sadržane i u pojedinačnim ugovorima o kreditu, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu. Konačno, u predmetnom ugovoru o kreditu, a niti u drugim ispravama koje su stranke s tim u vezi dostavile, nije navedeno od čega se sastoji sporna naknada za odobrenje kredita, odnosno zašto je određena baš u visini 1,25 % od ukupnog iznosa kredita. Iako je nedvojbeno da za tuženika određeni troškovi u poslovanju nastaju, pa i vezano uz obradu i odobrenje kreditnih zahtjeva i da su ti troškovi u vezi s vrstama pojedinih kreditnih proizvoda koje nudi (stambeni, namjenski, gotovinski i sl.), odlučno je da li je tuženik određenom korisniku kreditu dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, iz kojih bi korisnik mogao zaključiti na koji je način njezina visina određena u konkretnom slučaju (a ne samo ovisno o vrsti kreditnog proizvoda), u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome u konkretnom slučaju podmirivale. Takve informacije, a kako proizlazi i iz iskaza korisnika, prednik tuženika korisniku prilikom pregovaranja i zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu nije dao. Prema sadržaju ugovora o kreditu moglo bi se zaključiti da je korisnik dobio informacije o visini naknade koju je tuženik odredio, u postotku od ukupnog iznosa kredita, no ne i na koji je način njezina visina određena, u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome u konkretnom slučaju podmirivale.

24. Dakle, tuženik nije dokazao da je korisniku prilikom pregovaranja i zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, iz kojih bi korisnik mogao zaključiti na koji je način njezina visina određena u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome podmirivale. Tuženik nije stoga u sumnju doveo istinitost navoda iz iskaza korisnika kredita da nikakva pojašnjena vezana uz način određivanja predmetne naknade nije dobio, koji bi se troškovi banke njome namirivali te u kojem je odnosu visina ove naknade prema iznosu iz ugovora o kreditu. Utvrđeno je stoga da informacije s ovom naknadom u vezi, izvan navedenog u predmetnom ugovoru o kreditu, korisnik kredita prilikom zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu nije dobio.

25. S obzirom da tuženik korisniku kredita nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, što ona uključuje i na koji se način određuje njezina visina, u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome podmirivale, zaključak je ovog suda da odredba kojom je ugovoreno plaćanje ove naknade korisniku nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, pojmovi "jasna" i "lako razumljiva" ne mogu se tumačiti na način da bi korisniku bilo jasno koliko predmetna naknada matematički iznosi (1,25% od ukupnog iznosa kredita), već se ovi pojmovi imaju tumačiti na način da se odnose na jasnoću i razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje upravo u iznosu od 1,25% i na što se ova naknada odnosi (za koju uslugu ili troškove odobrenja kredita). Naime, nelogično je, po shvaćanju ovog suda, da visina naknade za odobrenje kredita ovisi o visini iznosa kredita, jer navedeno nije od utjecaja na eventualne troškove tuženika s odobravanjem kredita u vezi. Pri tome, okolnost da tuženik nije bio dužan, prema važećim propisima, u ugovoru o kreditu navesti na što se predmetna naknada odnosi i koje troškove tuženik njome namiruje, ne dokida obvezu koja za tuženika proizlazi iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača, vezano uz potrošačku zaštitu, dati potrošaču jasne, potpune i točne informacije.

26. Konačno, kasnijim je zakonskim izmjenama, iz Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13), izloženo pravno shvaćanje i potvrđeno jer je zakonodavac propisao da naknada za odobrenje kredita mora biti vezan uz stvarni trošak kredita, a ona određena u postotku od ukupnog iznosa kredita, kao u konkretnom slučaju, ne proizlazi da jest.

27. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio pravno shvaćanje sukladno kojem sud ocjenu o tome da li je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, odnosno sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Dakle, uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

28. Prema ocjeni ovog suda, u konkretnom je slučaju razvidno da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Naime, o spornoj se naknadi nije pojedinačno pregovaralo, potrošač očito nije imao mogućnost ne prihvatiti obvezu plaćanja naknade za odobrenje kredita, u samom ugovoru nije navedena visina ove naknade, već način njezina izračuna u postotku od ukupnog iznosa kredita, ne proizlaze razlozi na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od ukupnog iznosa kredita niti je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Korisnik kredita nije stoga mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

29. Slijedom svega navedenog, na temelju opisanih utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja, zaključak je ovog suda da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita nepoštena ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita), slijedom čega je ova odredba ništetna. S obzirom na izložena utvrđenja i pravna shvaćanja, nisu od utjecaja navodi tuženika da je trošak obrade naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu te je kao nepotreban radi utvrđenja odlučnih činjenica sud odbio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje zakonskog zastupnika tuženika kao i provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja

30. S obzirom na to da je posljedica ništetnosti obveza ugovorne strane vratiti ono što je primila na ništetnom temelju, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a, utvrđeno je da tužitelju pripada pravo na isplatu utuženog iznosa. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO -a. Tužitelju zatezne kamate na iznos povrat kojeg tužbom potražuje pripadaju počevši od dana nakon dana izvršenog plaćanja, kako to tužbom potražuje (čl. 2. st. 1. ZPP -a).

31. Imajući u vidu utvrđenje o ništetnosti odredbe o naknadi za odobrenje kredita kao nepoštene ugovorne odredbe, kojom je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik je u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj bez osnove jer je morao znati da postupa suprotno Zakonu u zaštiti potrošača i Zakonu u obveznim odnosima, a posljedica kojeg postupanja je ništetnost predmetne ugovorne.

32. Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 29. ZOO a sud smatra da u konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja pa se, neovisno i o činjenici da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost može isticati (čl. 326. ZOO-a). Nema mjesta primjeni odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO-a jer ne proizlazi da bi korisnik kredita plaćanje izvršio znajući da nije dužan platiti. Sukladno odredbi čl. 87 st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, ništetnost nepoštene ugovorne odredbe u konkretnom slučaju ne povlači ništetnost ugovora, jer ugovor može opstati bez ništetne odredbe.

33. U odnosu na prigovor zastare valja reći sljedeće. Tražbina po osnovi stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe zastarijeva u roku od 5 godina, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, s obzirom da neki drugi rok zastare za tu tražbinu zakonom nije određen. Zastara, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a, počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, ako za pojedine slučajeve nije drugačije propisano. Međutim, u implementaciji pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

34. S obzirom da je tužitelj tek u ovoj parnici istaknuo zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kredita, to je prigovor zastare neosnovan. Konačno, s obzirom na izloženo pravno shvaćanje o početku tijeka zastare, za ukazati je da se radi o iznimci vezanoj uz početak tijeka zastare, utemeljenoj na prethodno izloženom pravnom shvaćanju, a tužiteljeva tražbina nastala je, i dospjela u konkretnom slučaju, danom neosnovanog stjecanja te je početak tijeka zatezne kamate vezan uz utvrđenje (ne)savjesnosti stjecatelja (razlog iz odredbe čl. 1115. ZOO-a). Slijedom navedenog sud je odlučio kao u t. 1. ) izreke presude.

35. Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa mu je tuženik dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a kao i čl. 29 ZOO. Tužitelju koji je u ovom postupku zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik te mu je priznat trošak sastava tužbe od 20. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura temeljem Tbr. 7 /1 Tarife HOKa, trošak pribave potvrde o visini troška obrade kredita u iznosu od 50,00 eur temeljem Tbr. 36 Tarife HOKa, trošak sastava obrazloženog podneska od 15. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 eur temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOKa, trošak zastupanja na ročištu dana 15. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eur temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa, trošak zastupanja na ročištu dana 4. veljače 2026. u iznosu od 200,00 eur temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa te trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur temeljem odredbe 9/3 Tarife HOKa što ukupno iznosi 950,00 eur . Na navedeni je iznos tužitelju priznat i trošak PDV u iznosu od 237,50 eur temeljem Tbr. 46 Tarife HOKa kao i zatraženi trošak pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od 132,96 eur, odnosno tužitelju je priznat ukupan trošak postupka u iznosu od 1.320,46 eur, kako je odlučeno u t. 2. ) izreke presude . Tužitelju nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu 15. prosinca 2025., budući navedeno ročište nije održano.

U Zagrebu 17. ožujka 2026.

Sudac

Nada Nekić Plevko

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude i rješenja. Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPPaa osim povrede iz točke 3. istog članka. Žalba protiv ove Presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a. ZPP-a)

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz nalog pristojbu na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku