REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-98/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Ireni Dikanović-Terzić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 14. studenog 2025., poslovni broj: P-1058/2025-8, 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 14. studenog 2025., poslovni broj: P-1058/2025-8.

II. Odbija se zahtjev tuženice za nadoknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužitelju SS, iz [adresa], iznos u visini od 378,60 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2006. godine do isplate, u smislu odredbe čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju SS, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 381,64 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 14. studenog 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je pravodobno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), navodeći da pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Smatra da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku, te drugih provedenih dokaza. Također ističe da je prvostupanjski sud dosudio tužitelju zatezne kamate bez odgovarajućeg obrazloženja razloga za njihovo dosuđenje.

2.1. Nadalje navodi da je bila pošteni stjecatelj, jer u trenutku stjecanja ugovorene naknade za obradu kredita nije bilo dovedeno u pitanje, niti od strane regulatora, niti kroz sudsku praksu, pa se ne može smatrati da je prije 19 godina mogla ili morala znati da su takve odredbe ništetne.

2.3. U odnosu na prigovor zastare, ističe da je isti osnovan, te osporava pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., smatrajući da se ono ne može primijeniti na slučajeve djelomične ništavosti ugovora, osobito kada je riječ o povredama manjeg značaja. Osporava i odluku o troškovima parničnog postupka. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz dosudu troškova parničnog postupka u njezinu korist, podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje i trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. U obrazloženju presude navedeni su jasni i potpuni razlozi o odlučnim činjenicama, koji nisu u suprotnosti s provedenim dokazima. Ovaj sud također nije utvrdio postojanje niti jedne druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje, u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora jest zahtjev tužitelja da se naloži tuženici isplata iznosa od 320,42 eura, na ime stjecanja bez osnove zbog plaćene naknade u visini od 3,30% iznosa kredita, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 19. siječnja 2006., do isplate.

7. U prvostupanjskom postupku pravilno je utvrđeno da je pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1180/2023-12 od 17. rujna 2024., utvrđeno da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 718-50-3225259 od 13. siječnja 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženice, kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30% iznosa kredita, naplativa prilikom prvog korištenja kredita, ništetna.

8. U konkretnom slučaju tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade za obradu kredita u ugovorenom postotku od iznosa kredita, budući korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Nadalje, tužitelju nije pojašnjen odnos između visine naknade i pruženih usluga, odnosno nije određeno koji bi se konkretni troškovi trebali pokriti iz naknade za obradu i odobravanje kredita. U odnosu na navedeno, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem, imajući u vidu narav ugovora o stambenom kreditu, te činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz posebne ponude, kao i druge ugovorne odredbe koje su ocijenjene nepoštenima i ništetnima, proizlazi da tuženica nije postupala u dobroj vjeri, dok tužitelj kao potrošač nije imao stvarnu mogućnost pregovaranja o spornoj odredbi, niti njezina prihvaćanja ili odbijanja, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu.

9. Među parničnim strankama tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo sporno da je tužitelj, sukladno članku 3. Ugovora o kreditu, tuženici na ime naknade za obradu kredita platio iznos od 2.852,60 kuna (378,60 eura) dana 18. siječnja 2006., prilikom isplate kredita.

10. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da prigovor zastare što ga ističe tuženica nije osnovan.

11. Naime, u konkretnom slučaju riječ je o zahtjevu za povrat stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe, pri čemu je pravomoćnom presudom utvrđena ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita. U takvim slučajevima zastarni rok ne počinje teći od dana izvršene uplate, već od trenutka kada je oštećenik saznao ili mogao saznati za ništetnost ugovorne odredbe.

12. Sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok za zahtjev za povrat stečenog bez osnove u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena. Budući da je u predmetnom slučaju ništetnost utvrđena pravomoćnom presudom od 17. rujna 2024., a tužba za isplatu podnesena 17. veljače 2025., ista je podnesena unutar zastarnog roka, slijedom čega je prigovor zastare neosnovan.

13. Navedeno pravno shvaćanje u skladu je i s praksom Suda Europske unije, osobito s presudom u predmetu C-485/19 (LH protiv Profi Credit Slovakia) od 22. travnja 2021., u kojoj je zauzeto stajalište da je protivno pravu Europske unije da zastarni rok za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe počne teći prije nego što je potrošač saznao ili mogao saznati za njezinu nepoštenost, jer bi takvo tumačenje bilo protivno načelu djelotvornosti zaštite potrošača.

14. Nadalje, tuženica se ne može smatrati poštenim stjecateljem. Kao profesionalni pružatelj financijskih usluga, bila je dužna postupati s povećanom pažnjom i u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te osigurati transparentnost i opravdanost ugovornih odredbi. Ugovaranjem i naplatom naknade koja nije bila jasno obrazložena, niti utemeljena na stvarnim troškovima, a koja je naknadno utvrđena ništetnom, tuženica je postupala protivno navedenim načelima, zbog čega ima položaj nepoštenog stjecatelja.

15. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine poslovni broj: 35/05 dalje: ZOO), prema kojoj nepošteni stjecatelj duguje zatezne kamate od dana stjecanja, pa tuženica duguje zatezne kamate od dana kada je primila sporni iznos, odnosno od 19. siječnja 2006., pa do isplate.

16. Pravilno je odlučeno i o troškovima postupka na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, i to na način da su dosuđeni samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, a koji troškovi su obračunati sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23).

17. Slijedom navedenoga žalba tuženice je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena, sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a.

18. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava žalbe, jer sa žalbom nije uspjela, sukladno članku 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

Slavonski Brod, 17. ožujka 2026.

Sutkinja

Irena Dikanović-Terzić