Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-2927/2019-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TŠ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupane po punomoćnici Ani Sokal, odvjetnici iz Rijeke, Dolac 8, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877), zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću odvjetniku iz Zagreba, Petrova 182, radi ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 19.565,18 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 10. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice TŠ i zamjenika punomoćnika tuženika Addiko bank d.d., dana 17. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 396-172/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 21.07.2006.g. kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 6., u dijelu koji glasi: „ Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Ugovorne strane su suglasne da će se Korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi ovog Ugovora 01.03.2007. (prviožujkadvijetisućesedme) godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za „kredite za mlade“. Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe -Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom“

II. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 396-172/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 21.07.2006.g. kojom su glavnica i otplata kredita vezani uz valutu švicarski franak, sadržana u članku 3. Ugovora u dijelu kojim je određeno da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja te u članku 4. Ugovora, u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice TŠ koji glasi:

"2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužiteljici, iznos od 8.363,75 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015 po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i koja teče na pojedinačne iznose kako slijedi:

na iznos od 34,70 € od 3.4.2007 do isplate,

na iznos od 36,18 € od 1.5.2007 do isplate,

na iznos od 34,86 € od 16.6.2007 do isplate,

na iznos od 35,43 € od 3.7.2007 do isplate,

na iznos od 36,34 € od 7.8.2007 do isplate,

na iznos od 35,47 € od 7.9.2007 do isplate,

na iznos od 54,52 € od 2.10.2007 do isplate,

na iznos od 54,27 € od 3.11.2007 do isplate,

na iznos od 54,78 € od 4.12.2007 do isplate,

na iznos od 54,68 € od 3.1.2008 do isplate,

na iznos od 55,62 € od 2.2.2008 do isplate,

na iznos od 55,92 € od 1.3.2008 do isplate,

na iznos od 106,36 € od 1.4.2008 do isplate,

na iznos od 103,60 € od 1.5.2008 do isplate,

na iznos od 102,45 € od 11.6.2008 do isplate,

na iznos od 103,56 € od 1.7.2008 do isplate,

na iznos od 101,54 € od 1.8.2008 do isplate,

na iznos od 101,49 € od 11.9.2008 do isplate,

na iznos od 102,72 € od 3.10.2008 do isplate,

na iznos od 110,55 € od 11.11.2008 do isplate,

na iznos od 106,26 € od 3.12.2008 do isplate,

na iznos od 122,74 € od 1.1.2009 do isplate,

na iznos od 123,75 € od 3.2.2009 do isplate,

na iznos od 124,10 € od 3.3.2009 do isplate,

na iznos od 122,43 € od 1.4.2009 do isplate,

na iznos od 122,52 € od 1.5.2009 do isplate,

na iznos od 120,07 € od 2.6.2009 do isplate,

na iznos od 118,23 € od 1.7.2009 do isplate,

na iznos od 118,48 € od 1.8.2009 do isplate,

na iznos od 119,15 € od 1.9.2009 do isplate,

na iznos od 118,88 € od 1.10.2009 do isplate,

na iznos od 117,80 € od 3.11.2009 do isplate,

na iznos od 119,24 € od 1.12.2009 do isplate,

na iznos od 120,35 € od 1.1.2010 do isplate,

na iznos od 122,01 € od 2.2.2010 do isplate,

na iznos od 121,37 € od 2.3.2010 do isplate,

na iznos od 123,67 € od 1.4.2010 do isplate,

na iznos od 122,97 € od 1.5.2010 do isplate,

na iznos od 124,06 € od 2.6.2010 do isplate,

na iznos od 131,48 € od 1.7.2010 do isplate,

na iznos od 129,58 € od 3.8.2010 do isplate,

na iznos od 134,38 € od 1.9.2010 do isplate,

na iznos od 132,38 € od 1.10.2010 do isplate,

na iznos od 129,33 € od 3.11.2010 do isplate,

na iznos od 135,15 € od 11.12.2010 do isplate,

na iznos od 126,63 € od 6.1.2011 do isplate,

na iznos od 122,44 € od 1.2.2011 do isplate,

na iznos od 123,98 € od 2.3.2011 do isplate,

na iznos od 121,62 € od 1.4.2011 do isplate,

na iznos od 121,74 € od 1.5.2011 do isplate,

na iznos od 130,31 € od 1.6.2011 do isplate,

na iznos od 130,88 € od 1.7.2011 do isplate,

na iznos od 138,13 € od 5.8.2011 do isplate,

na iznos od 133,85 € od 1.9.2011 do isplate,

na iznos od 129,42 € od 1.10.2011 do isplate,

na iznos od 99,34 € od 1.11.2011 do isplate,

na iznos od 98,84 € od 1.12.2011 do isplate,

na iznos od 100,09 € od 13.1.2012 do isplate,

na iznos od 101,13 € od 15.2.2012 do isplate,

na iznos od 101,02 € od 3.3.2012 do isplate,

na iznos od 99,88 € od 1.4.2012 do isplate,

na iznos od 92,47 € od 3.5.2012 do isplate,

na iznos od 92,21 € od 2.6.2012 do isplate,

na iznos od 91,95 € od 1.7.2012 do isplate,

na iznos od 91,70 € od 3.8.2012 do isplate,

na iznos od 91,44 € od 8.9.2012 do isplate,

na iznos od 91,17 € od 2.10.2012 do isplate,

na iznos od 89,72 € od 1.11.2012 do isplate,

na iznos od 91,83 € od 4.12.2012 do isplate,

na iznos od 90,37 € od 1.1.2013 do isplate,

na iznos od 90,10 € od 1.2.2013 do isplate,

na iznos od 89,83 € od 1.3.2013 do isplate,

na iznos od 89,55 € od 20.4.2013 do isplate,

na iznos od 89,27 € od 3.5.2013 do isplate,

na iznos od 88,99 € od 1.6.2013 do isplate,

na iznos od 88,70 € od 2.7.2013 do isplate,

na iznos od 88,43 € od 1.8.2013 do isplate,

na iznos od 88,13 € od 1.9.2013 do isplate,

na iznos od 87,84 € od 1.10.2013 do isplate,

na iznos od 87,55 € od 1.11.2013 do isplate,

na iznos od 87,26 € od 1.12.2013 do isplate,

na iznos od 86,96 € od 1.1.2014 do isplate,

na iznos od 7,23 € od 1.2.2014 do isplate,

na iznos od 7,19 € od 1.3.2014 do isplate,

na iznos od 7,15 € od 1.4.2014 do isplate,

na iznos od 7,11 € od 1.5.2014 do isplate,

na iznos od 7,08 € od 1.6.2014 do isplate,

na iznos od 7,04 € od 1.7.2014 do isplate,

na iznos od 7,00 € od 1.8.2014 do isplate,

na iznos od 6,96 € od 2.9.2014 do isplate,

na iznos od 6,92 € od 1.10.2014 do isplate,

na iznos od 6,87 € od 1.11.2014 do isplate,

na iznos od 6,84 € od 2.12.2014 do isplate,

na iznos od 6,80 € od 1.1.2015 do isplate,

na iznos od 6,76 € od 20.2.2015 do isplate,

na iznos od 6,71 € od 5.3.2015 do isplate,

na iznos od 6,67 € od 1.4.2015 do isplate,

na iznos od 6,64 € od 1.5.2015 do isplate,

na iznos od 6,60 € od 2.6.2015 do isplate,

na iznos od 6,56 € od 1.7.2015 do isplate,

na iznos od 6,51 € od 1.8.2015 do isplate,

na iznos od 6,48 € od 1.9.2015 do isplate,

na iznos od 6,44 € od 1.10.2015 do isplate,

4. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužiteljici iznos od 6.779,94 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015 po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i koja teče na pojedinačne iznose kako slijedi:

na iznos od 3,53 € od 7.9.2006 do isplate,

na iznos od 4,69 € od 3.10.2006 do isplate,

na iznos od 4,03 € od 1.11.2006 do isplate,

na iznos od 2,14 € od 1.12.2006 do isplate,

na iznos od 1,88 € od 1.4.2008 do isplate,

na iznos od 19,00 € od 11.11.2008 do isplate,

na iznos od 5,52 € od 3.12.2008 do isplate,

na iznos od 23,98 € od 1.1.2009 do isplate,

na iznos od 27,53 € od 3.2.2009 do isplate,

na iznos od 29,14 € od 3.3.2009 do isplate,

na iznos od 24,75 € od 1.4.2009 do isplate,

na iznos od 25,60 € od 1.5.2009 do isplate,

na iznos od 18,87 € od 2.6.2009 do isplate,

na iznos od 13,91 € od 1.7.2009 do isplate,

na iznos od 15,24 € od 1.8.2009 do isplate,

na iznos od 17,87 € od 1.9.2009 do isplate,

na iznos od 17,65 € od 1.10.2009 do isplate,

na iznos od 15,01 € od 3.11.2009 do isplate,

na iznos od 20,00 € od 1.12.2009 do isplate,

na iznos od 24,01 € od 1.1.2010 do isplate,

na iznos od 29,71 € od 2.2.2010 do isplate,

na iznos od 28,42 € od 2.3.2010 do isplate,

na iznos od 36,17 € od 1.4.2010 do isplate,

na iznos od 34,73 € od 1.5.2010 do isplate,

na iznos od 38,79 € od 2.6.2010 do isplate,

na iznos od 62,42 € od 1.7.2010 do isplate,

na iznos od 57,35 € od 3.8.2010 do isplate,

na iznos od 73,00 € od 1.9.2010 do isplate,

na iznos od 67,65 € od 1.10.2010 do isplate,

na iznos od 59,00 € od 3.11.2010 do isplate,

na iznos od 78,06 € od 11.12.2010 do isplate,

na iznos od 99,08 € od 6.1.2011 do isplate,

na iznos od 85,25 € od 1.2.2011 do isplate,

na iznos od 91,70 € od 2.3.2011 do isplate,

na iznos od 84,32 € od 1.4.2011 do isplate,

na iznos od 85,74 € od 1.5.2011 do isplate,

na iznos od 117,48 € od 1.6.2011 do isplate,

na iznos od 120,65 € od 1.7.2011 do isplate,

na iznos od 147,91 € od 5.8.2011 do isplate,

na iznos od 133,70 € od 1.9.2011 do isplate,

na iznos od 118,86 € od 1.10.2011 do isplate,

na iznos od 119,98 € od 1.11.2011 do isplate,

na iznos od 118,87 € od 1.12.2011 do isplate,

na iznos od 126,21 € od 13.1.2012 do isplate,

na iznos od 132,59 € od 15.2.2012 do isplate,

na iznos od 133,46 € od 3.3.2012 do isplate,

na iznos od 129,25 € od 1.4.2012 do isplate,

na iznos od 94,26 € od 3.5.2012 do isplate,

na iznos od 94,31 € od 2.6.2012 do isplate,

na iznos od 94,36 € od 1.7.2012 do isplate,

na iznos od 94,42 € od 3.8.2012 do isplate,

na iznos od 94,47 € od 8.9.2012 do isplate,

na iznos od 94,52 € od 2.10.2012 do isplate,

na iznos od 88,62 € od 1.11.2012 do isplate,

na iznos od 100,59 € od. 4.12.2012 do isplate,

na iznos od 94,69 € od 1.1.2013 do isplate,

na iznos od 94,75 € od 1.2.2013 do isplate,

na iznos od 94,80 € od 1.3.2013 do isplate,

na iznos od 94,86 € od 20.4.2013 do isplate,

na iznos od 94,92 € od 3.5.2013 do isplate,

na iznos od 94,98 € od 1.6.2013 do isplate,

na iznos od 95,04 € od 2.7.2013 do isplate,

na iznos od 95,10 € od 1.8.2013 do isplate,

na iznos od 95,16 € od 1.9.2013 do isplate,

na iznos od 95,22 € od 1.10.2013 do isplate,

na iznos od 95,28 € od 1.11.2013 do isplate,

na iznos od 95,34 € od 1.12.2013 do isplate,

na iznos od 95,40 € od 1.1.2014 do isplate,

na iznos od 98,38 € od 1.2.2014 do isplate,

na iznos od 98,39 € od 1.3.2014 do isplate,

na iznos od 98,40 € od 1.4.2014 do isplate,

na iznos od 98,40 € od 1.5.2014 do isplate,

na iznos od 98,41 € od 1.6.2014 do isplate,

na iznos od 98,42 € od 1.7.2014 do isplate,

na iznos od 98,43 € od 1.8.2014 do isplate,

na iznos od 98,44 € od 2.9.2014 do isplate,

na iznos od 98,44 € od 1.10.2014 do isplate,

na iznos od 98,45 € od 1.11.2014 do isplate,

na iznos od 98,46 € od 2.12.2014 do isplate,

na iznos od 98,47 € od 1.1.2015 do isplate,

na iznos od 98,48 € od 20.2.2015 do isplate,

na iznos od 98,49 € od 5.3.2015 do isplate,

na iznos od 98,49 € od 1.4.2015 do isplate,

na iznos od 98,50 € od 1.5.2015 do isplate,

na iznos od 98,51 € od 2.6.2015 do isplate,

na iznos od 98,52 € od 1.7.2015 do isplate,

na iznos od 98,53 € od 1.8.2015 do isplate,

na iznos od 98,53 € od 1.9.2015 do isplate,

na iznos od 98,54 € od 1.10.2015 do isplate.

5. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužiteljici iznos od 4.421,49 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana 30.09.2015.g. do 31. prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

6. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove Presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

IV. Svaka strana snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Dana 12 lipnja 2019. zaprimljena je tužba tužiteljice TŠ koja tvrdi da kao sudužnik i supruga Korisnika kredita sa pravnim prednikom tuženika Addiko bank d.d. kao Kreditorom sklopili su dana 21.07.2006.g. u Rijeci Ugovor o kreditu broj 396- 172/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke, pod brojem ovjere OU-2014/2006 (dalje: Ugovor), kojim Ugovorom je tuženik Addiko bank d.d., kao banka kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 103.300,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF tuženika, važećem na dan korištenja kredita. Temeljem navedenog kredita, tuženik Addiko bank d.d. je dana 28.07.2006.g., isplatio kunsku protuvrijednost navedenog iznosa u visini od 474.663,50 kn (primjenom srednjeg tečaja tuženika za CHF – 1 CHF=4,595000 kn). Naglašava se da riječ je o dugotrajnom, potrošačkom, stambenom kreditu, s valutnom klauzulom, na rok otplate 20 godina, kojeg su tužiteljica TŠ i njezin suprug kao potrošači sklopili s tuženom bankom kao trgovcem, radi refinanciranja postojećeg stambenog kredita i dovršenja kuće. Također riječ je o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužiteljica TŠ nije mogla pregovarati niti na iste utjecati. Odredbom čl. 4. Ugovora „Otplata kredita“ utvrđena je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, tako je što je utvrđeno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti mjesečnog anuiteta od 619,46 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe -Adria- Bank d.d. na dan plaćanja. Odredbom članka 3. „Kamatna stopa“ utvrđeno je da se na odobreni iznos kredita obračunavaju kamate od 3,88% dekurzivno godišnje. Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja Odredbom članka 6. „Promjenljivost kamatne stope“ utvrđeno je da se nakon 01.03.2007.g. kamata mijenja na kamatnu stopu važeću za „kredite za mlade“, a potom sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke, te da Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. U dokaz navedenog tužiteljica TŠ predlaže uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika broj: 306 - 172/2006 od 21. srpnja 2006. Tužiteljica TŠ tvrdi da podnosi ovu tužbu, jer smatra da Ugovor sadrži nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope, koje su protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05..29/18, dalje ZOO) - čl. 3 - načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, čl.4. - načelo savjesnosti i poštenja, čl. 6. - načelo zabrane zlouporabe prava, čl. 7. - načelo jednake vrijednosti davanja, čl. 8 - načelo zabrane uzrokovanja štete i čl. 10 ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju, te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega su ništetne i ne proizvode pravni učinak. Tužiteljica TŠ ovom tužbom traži da sud sporne odredbe utvrdi ništetnima te naloži tuženiku da tužiteljici vrati svu korist stečenu primjenom ništetnih ugovornih odredbi. nadalje tužiteljica TŠ ističe, da joj tuženik Addiko bank d.d. nije niti prije niti u trenutku zaključenja spornog Ugovora, pružio potpunu, jasnu i razumljivu informaciju o svim bitnim uvjetima i parametrima koji utječu na ukupan trošak kredita, a naročito ne o rizicima uzimanja potrošačkog kredita s istodobnom primjenom CHF-valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da bi tužiteljica TŠ na temelju dobivenih obavijesti mogla doista razumjeti cjelokupnost ekonomskih posljedica koje bi za nju mogle proizaći iz ovakvog pravnog posla, već je tuženik Addiko bank d.d. koristeći svoju jaču pregovaračku poziciju trgovaca, tužiteljici TŠ kao potrošaču putem ponude za sklapanje standardiziranog unaprijed formuliranog tipskog ugovora o kreditu, o čijim odredbama tužiteljici TŠ nije bilo dopušteno pojedinačno pregovarati, protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo nepoštene ugovorne odredbe, koje su dovele do izrazitog nesrazmjera međusobnih prava i obveza te povrede načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja i načela ravnopravnosti ugovornih strana, sve na štetu tužiteljice TŠ. Tuženik Addiko bank d.d. tako nije tužiteljicu TŠ upozorio na specifične rizike vezane uz valutnu klauzulu CHF, prije svega da je riječ o tzv. „valuti utočišta“ i „sigurnoj valuti“ u koju u vrijeme recesije bježi kapital, na način da ulagači tada kupuju znatne količine te valute kako bi zaštitili vrijednost svoje imovine, a što za posljedicu ima nagli rast te valute u odnosu na domaću valutu. Nadalje, tuženik Addiko bank d.d. nije upozorio tužiteljicu TŠ na činjenicu da je tečaj domaće valute, kune, vezan uz tečaj EUR, na način da Hrvatska narodna banka svojom monetarnom politikom tzv. „čvrste kune“, vezuje vrijednost HRK na vrijednost EUR i time ne dozvoljava velika odstupanja vrijednosti HRK u odnosu na EUR, no, istovremeno tečaj HRK u odnosu na druge valute, pa tako i CHF, formira se slobodno na svjetskom tržištu. Takva neizvjesnost tečaja CHF/HRK, čini kredite vezane uz valutnu klauzulu CHF, za građane Republike Hrvatske, koji svoja primanja ne ostvaruju u CHF valuti, izrazito rizičnima, što je tužiteljici TŠ kao prosječnom potrošaču, u to vrijeme bilo potpuno nepoznato. S druge strane, uz stabilnu domaću valutu, kao valutu plaćanja, primjena CHF valutne klauzule, na ugovorni način, nikada zapravo nije imala funkciju zaštitne klauzule i očuvanja stvarne vrijednosti tuženikove novčane tražbine, nego je dovela do ozbiljnog narušenja načela jednakosti ugovornih činidbi, načela ravnopravnosti ugovornih strana te je prouzročila neosnovano osiromašenje tužiteljice TŠ i drastičan rast ukupnog zaduženja unatoč redovitoj i urednoj otplati kredita. Dakle, ne samo da tuženik Addiko bank d.d. nije tužiteljici TŠ razložio ekonomske razloge ugovaranja CHF valutne klauzule, a koji bi opravdali njezinu primjenu u konkretnom ugovornom odnosu, nego je tuženik Addiko bank d.d. prikazao tužiteljici TŠ isključivo prednosti kredita s valutnom klauzulom u CHF koja se očitovala u početno nižoj kamatnoj stopi, a da ju pri tome nije upozorio da nema nikakvog jamstva da će se eventualna početna prednost predmetnog kredita održati tijekom cijelog otplatnog razdoblja. Nadalje, navodi se da odredbom članka 6. Ugovora utvrđeno je da je kamatna stopa promjenjiva, no pri tome među strankama nisu ugovoreni kriteriji i način promjene kamatne stope, već je utvrđeno da kamatu mijenja banka sukladno svojim odlukama. Dakle, prema tvrdnjama tužiteljice TŠ u samom Ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope i metode izračuna tih parametara (npr. referentna kamatna stopa ili drugi tržišni parametar koji bi bio poznat tužiteljici TŠ, uz koji bi se vezivala promjena redovite kamatne stope ili neki drugi fiksni i unaprijed utvrđeni način izračuna), niti su pak tužiteljici TŠ na bilo koji drugi način, niti prije niti u trenutku sklapanja ugovora, (pa uostalom niti naknadno prilikom svake promjene visine kamatne stope), objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, a da bi tužiteljica TŠ na temelju ugovorenih kriterija mogla procijeniti kretanje kamatne stope i kako bi ta promjena mogla utjecati na njezine buduće obveze. Prema tome, sama odredba o visini kamatne stope i njezinim promjenama sastavljena je nerazumljivo i netransparentno. Osim navedenoga, budući da je odredba o redovnoj kamatnoj stopi temeljna odredba ugovora o kreditu, bitni sastojak ugovora, (čl. 1021 ZOO 05) to ista sukladno čl. 269.st.2. i 272 ZOO 05, mora biti određena, odnosno barem odrediva. Odredbom čl. 272.st.1. ZOO 05, utvrđeno je da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Ako je činidba neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. S obzirom da ugovor ne sadrži elemente za određenje kamatne stope, niti su stranke ostavile trećoj osobi da odredi visinu kamatne stope, nego naprotiv, visina kamatne stope isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane – tuženika Addiko bank d.d., proizlazi da je predmet tužiteljičine obveze neodređen i neodrediv, odnosno da je odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništetna. Takva ugovorna odredba protivna je načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice TŠ, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano i bez utjecaja druge strane određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Ističe se da tijekom ugovornog odnosa tečaj CHF u odnosu na KN je rastao, no tuženik Addiko bank d.d. je unatoč tomu dodatno podizao visinu kamatne stope, što je u konačnici rezultiralo povećanjem visine mjesečnog anuiteta u pojedinim razdobljima otplate i za gotovo 80%. ističe se da u utuženom razdoblju, tuženik Addiko bank d.d. je 7 puta mijenjao visinu ugovorene kamate na temelju tužiteljici TŠ nepoznatih kriterija, i svaki put na njezinu štetu, s obzirom da je svaka promjena kamatne stope značila povećanje obveze, odnosno visine mjesečnog anuiteta i ukupnog duga. (dana 01.03.2007.g. kamata je povišena na 4,60 %, 01.09.2007. na 5,00%, 01.03.2008.g. na 5,99%, 01.12.2008. na 6,20%, 01.12.2010 na 5,95%, 01.10.2011. na 5,45%, da bi potom od 01.02.2014. iznosila zakonskih 3,23 % pa sve do kraja utuženog perioda). Naglašava se da odredbom čl. 81. st 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP) utvrđeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu (čl. 81. st. 2. ZZP) se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. ZZP propisano je da su nepoštene ugovorne odredbe ništetne. Odredbom čl. 323. ZOO/05, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila po osnovi takvog ugovora. Pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. odlučujući u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv 8 tuženih banaka, između ostalih i ovdje tužene Addiko Bank (Hypo Alpe -Adria-Bank d.d), utvrđeno je da je i ovdje tužena banka u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora o istoj nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljeno na jednostranom povećavanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača. Nadalje, tuženima je, pa tako i ovdje tuženoj, naloženo prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te joj se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Citiranom odlukom nadalje, pravomoćno je utvrđeno da je i ovdje tužena banka, u razdoblju od 01. lipnja 2004.g do 31. prosinca 2008.g, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te joj je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem. Predmetna presuda donesena je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa za zaštitu potrošača, te sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19) (čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i NN 79/09), te čl. 502c Zakona o parničnom postupku, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Prema tome, budući da je ništetna odredba čl.6. Ugovora u dijelu u kojem je tuženik Addiko bank d.d. ovlašten jednostrano i bez ugovorenih preciznih, jasnih i razumljivih kriterija promjene kamatne stope poznatih korisniku kredita, mijenjati kamatnu stopu, to ista ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega je u ovom ugovornom odnosu i to u razdoblju od dana sklapanja ugovora pa do dana početka primjene zakonski određene kamatne stope od 3,23% godišnje, ništetna primjena svih onih kamatnih stopa koje je tuženik Addiko bank d.d. jednostrano i na štetu tužiteljice TŠ odredio temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe, osim prvotno ugovorene kamatne stope u visini od 3,88 % godišnje, jer je to jedina precizno utvrđena kamatna stopa poznata tužiteljici u vrijeme sklapanja ugovora i preuzimanja obveze, te je tuženik Addiko bank d.d. dužan vratiti tužiteljici TŠ cjelokupan novčani iznos koji je tužiteljica TŠ platila tuženiku Addiko bank d.d. na ime uvećanih kamatnih stopa, a preko iznosa početno ugovorene kamatne stope. Naglašava se da za primijetiti je da i nakon primjene zakonski ograničene kamatne stope od 3,23 % i nadalje postoji preplata. To je posljedica primjene otplate u tzv. „jednakim anuitetima“, umjesto u tzv. „promjenjivim anuitetima“. Naime, tuženik Addiko bank d.d. primjenjuje obračun „jednakih anuiteta“, kod kojeg kod svakog povećanja kamatne stope, osim što se poveća iznos mjesečnog anuiteta, istovremeno se i mijenja odnos glavnice i kamate unutar anuiteta i to na način da se smanjuje udio glavnice a raste udio kamate, što za posljedicu ima smanjenje brzine otplate glavnice (glavnica se sporije otplaćuje). Zbog navedenoga, čak i nakon primjene zakonske kamate od 3,23 %, koja je niža od početno ugovorene (3,88%), i nadalje se pojavljuje preplata u kamati, a to je stoga jer je tuženik Addiko bank d.d. zakonsku kamatu od 3,23 % obračunavao na iznos glavnice koji je u tom periodu bio znatno veći nego što bi bio da prethodno nije nezakonito povećavao kamatnu stopu, te kako je ta preplata izravna posljedica prethodne primjene nepoštene kamatne stope, to tužiteljica TŠ ovom tužbom potražuje i navedene iznose. Nadalje, s obzirom da su ništetne odredba čl. 3. i 4. Ugovora, u dijelu kojim je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, tako što je utvrđeno da se glavnica kredita i kamata otplaćuju u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan plaćanja, to je tuženik Addiko bank d.d. u obvezi vratiti tužiteljici TŠ cjelokupnu tečajnu razliku, odnosno novčani iznos koji je tužiteljica TŠ platila tuženiku Addiko bank d.d. primjenom srednjeg tečaja CHF na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a preko visine anuiteta obračunatog primjenom srednjeg tečaja CHF koji je važio na dan isplate kredita, iz razloga što je upravo primjenom tog tečaja tužiteljici TŠ obračunata i isplaćena kunska protuvrijednost glavnice kredita koji novčani iznos je tužiteljica TŠ doista i primila od tuženika Addiko bank d.d. Nadalje, dana 07.03.2016.g. tužiteljica TŠ i tuženik Addiko bank d.d. sklopili su Dodatak ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, dalje Zakon o konverziji) izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je tuženik Addiko bank d.d. ispostavio tužiteljici TŠ novi EUR otplatni plan s novo utvrđenom EUR glavnicom, novom kamatnom stopom i novom visinom anuiteta, s početkom primjene 30.09.2015.g. Iz Izračuna konverzije proizlazi da je stanje neotplaćene glavnice po realiziranom CHF otplatnom planu na dan 30.09.2015.g. iznosilo 70.478,65 CHF, odnosno po tadašnjem srednjem tečaju tuženika za CHF, kunsku protuvrijednost od 492.729,99 kn. S obzirom na nepoštenost i ništetnost ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli, anuliranjem njezinih negativnih učinaka na obračun stanja glavnice te uspostavom one činjenične situacije u kojoj bi se tužiteljica TŠ nalazila da se navedena ništetna CHF klauzula nije primjenjivala, stanje neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015.g., prema početnom otplatnom planu, odnosno primjenom tečaja koji je važio na dan isplate kredita (1CHF=4,595000 kn) iznosilo bi 323.849,40 kn. Po provedenoj konverziji i ispostavljenim novim EUR otplatnim planom, na isti dan, tuženik Addiko bank d.d. je tužiteljici TŠ utvrdio novu glavnicu u iznosu od 45.522,86 EUR, što po tadašnjem srednjem tečaju tuženika Addiko bank d.d. za EUR iznosi 347.741,48 kn. Iz navedenoga slijedi da provedbom konverzije i uspostavom nove EUR neotplaćene glavnice, tužiteljica TŠ nije obeštećen u cijelosti na način da je vraćena u onu činjeničnu poziciju u kojoj bi se nalazila da nije bilo ništetne odredbe o CHF valutnoj klauzuli, a to stoga što je provedbom konverzije zadužena za iznos glavnice koji je za 23.892,08 kn viši od iznosa glavnice obračunate prema početnom otplatnom planu i početnom tečaju ( 347.741,48 kn – 323.849,40 kn). Valja napomenuti da je tužiteljica TŠ dana 08.03.2017. g. u cijelosti otplatila predmetni kredit (refinanciranjem novim kreditom) čime je u cijelosti tuženiku Addiko bank d.d. isplatila i iznos novo utvrđene EUR glavnice, pa time i onaj iznos za koji je ta glavnica viša od glavnice obračunate po početnom otplatnom planu tj. po tečaju važećem na dan isplate kredita. Pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz čl. 323 ZOO, kada je u pitanju pravo zaštite potrošača, treba tumačiti u duhu odredbe čl. 6. st. 1 Direktive 93/13, na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe. (U tom smislu tužiteljica se poziva na Presude Europskog suda: Gutierezz Naranjio i dr. C-154/15,C-307/15 i C-308/15, potom SŠ C-118/17). Slijedom naprijed navedenog, tužiteljica TŠ od tuženika Addiko bank d.d. potražuje povrat svih koristi koje je tuženik Addiko bank d.d. neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to iznos od 63.081,87 kn temeljem neosnovano naplaćene kamate, potom iznos od 42.638,78 kn temeljem neosnovano stečene tečajne razlike u naplaćenim anuitetima, te iznos od 23.892,08 kn temeljem neosnovano stečene tečajne razlike u naplaćenoj glavnici, sve to pozivom na odredbe čl. 323. ZOO/05, čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja, kako je specificirano u tužbenom zahtjevu. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji tužiteljica TŠ predlaže uvid u: a) Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306-172/2006 između Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016. , b) Izračun konverzije, c) Presude Suda Europske unije C-26/13; C-118/17, C-154/15, d) Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., e) odluku Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018 i f) odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015.g. Nadalje tužiteljica TŠ ističe da u prilogu ove tužbe dostavlja se Preliminarni obračun preplaćenih iznosa. U stupcu 17 prikazani su pojedinačni iznosi preplaćenih kamata, sadržani u svakom plaćenom anuitetu. U posljednjem stupcu broj 18 prikazane su tečajne razlike po svakom pojedinačnom anuitetu, i to na način da je ukupna kunska razlika između početnog i stvarno plaćenog anuiteta umanjena za iznos preplaćene kamate u tom anuitetu. Na obračunu je iskazana i razlika između nove EUR glavnice te glavnice obračunate po početnom tečaju CHF, sa stanjem na dan konverzije. Obračun je sastavljen na temelju nepotpune dokumentacije koju je tužiteljica TŠ tijekom trajanja ugovornog odnosa dobila od tuženika Addiko bank d.d., no naglašava se da tužiteljica TŠ nema knjigovodstvenu karticu kredita, specifikaciju uplata, kao niti cjelokupan otplatni plan, jer joj je tuženik Addiko bank d.d. traženo odbio dostaviti. Stoga tužiteljica TŠ predlaže da sud po zahtjevu vještaka naloži banci da dostavi ostalu potrebnu dokumentaciju koja bi bila potrebna za izradu vještačkog nalaza, te pridržava pravo naknadnog usklađenja tužbenog zahtjeva s nalazom vještaka (čl. 191.st.2 ZPP). U dokaz prethodno navedenih tvrdnji tužiteljica TŠ predlaže uvid u: a) otplatni plan (početni), b) obavijesti o promjenama kamatne stope s novim otplatnim planovima i Izvodi po kreditu (dio) i c) preliminarni obračun preplaćenih iznosa. Također po potrebi predlaže se provođenje f inancijskog vještačenja te službenim putem zatražiti od tuženika Addiko bank d.d. dodatnu dokumentaciju koja je vještaku potrebna za izradu vještačkog nalaza. Slijedom svega iznesenog tužiteljica TŠ predlaže da sud donese sljedeću presudu: "1. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 396-172/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 21.07.2006.g. kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 6., u dijelu koji glasi: „ Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Ugovorne strane su suglasne da će se Korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi ovog Ugovora 01.03.2007. (prviožujkadvijetisućesedme) godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za „kredite za mlade“. Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe -Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom“ 2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužiteljici, iznos od 63.081,87 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i koja teče na pojedinačne specificirane novčane iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, 3. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 396-172/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 21.07.2006.g. kojom su glavnica i otplata kredita vezani uz valutu švicarski franak, sadržana u članku 3. Ugovora u dijelu kojim je određeno da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja te u članku 4. Ugovora, u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe -Adria- Bank d.d. na dan plaćanja. 4. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužiteljici iznos od 42.638,78 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i koja teče na pojedinačne specificirane novčane iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate. 5. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužiteljici iznos od 23.892,08 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana 30.09.2015.g. pa do isplate i 6. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove Presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2. U svom odgovoru na tužbu od 27. travnja 2020. tuženik Addiko bank d.d. se je u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik Addiko bank d.d. naglašava da one ne spori da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika broj: 306-172/2006 od 21. srpnja 2006. Međutim, tužiteljica TŠ je predmetni ugovor izmijenila u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks), 7. ožujka 2016. Tuženik Addiko bank d.d. je bio obvezan ponuditi tužiteljici TŠ sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužiteljica TŠ nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Potom tuženik Addiko bank d.d. ističe da, niže u odgovoru na tužbu, razlaže pravnu argumentaciju vezano za istaknute pravne stavove. Prema tvrdnjama tuženika Addiko bank d.d. u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi člankom 19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) naloženo je njemu i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik Addiko bank d.d. morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, predložio je tužiteljici TŠ sklapanje Aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama. Tako je tužiteljica TŠ sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306-172/2006 između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016. u cijelosti izmijenila odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, a što proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužiteljica TŠ primila uz aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Stoga je nesporno da je Aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to člankom 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te se ista u skladu s EURIBORom usklađuje odnosno mijenja. Odredba članka 3. usklađena je sa čl. 11.a ZPK, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa. Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita, termin EURIBOR (Euro Interbank Offered Rate) je obrazložen. Isti predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu nema utjecaja tuženik Addiko bank d.d. Navedene odredbe su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl. 3. Aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora. Navedeno je u skladu sa ZPK kojim je određeno da se svi korisnici kredita sa valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u EUR valuti. Isto je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmjeni retroaktivno. Stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Iz navedenog je razvidno da su potpuno neosnovani paušalni navodi tužiteljice TŠ da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Aneksa bila ništetna. Tuženik Addiko bank d.d. ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Naime, smisao odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a ogleda se u tome što zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nullus) ne postoji ni faktično ni pravno, dok ništetan ugovor postoji samo faktično ali ne i pravno, slijedom čega u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor (Dr. T, Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb 1978, str. 468). Suprotno navedenom, prema tvrdnjama tuženika Addiko bank d.d. kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora zakonodavac odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a podržava načelo afirmacije ugovora po kojem treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi (Dr. T, Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb 1978, str. 467). Iz tog razloga su ugovorne strane ovlaštene eventualno ništetne odredbe ugovora zamijeniti valjanima. Dapače, ugovaranje obveze ugovornih strana da zamijene eventualno ništetnu odredbu valjanom uobičajena je pravna praksa prilikom sklapanja ugovora. Tako se kao sastavni dio ugovora navode salvatorne klauzule sljedećeg sadržaja: „Ako bi se za neku od odredbi ovog ugovora naknadno utvrdilo da je ništetna, ta činjenica neće imati učinka na ostale odredbe ovog ugovora. Ugovor u cjelini ostaje valjan s time da se ugovorne strane obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom koja će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ostvarivanje cilja koji se htio postići odredbom za koju je ustanovljeno da je ništetna.“ Člankom 19.e. ZPK 102/15 naloženo je tuženiku Addiko bank d.d. i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik Addiko bank d.d. morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom isti je predložio tužiteljici TŠ sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje i odredbu o kamatnim stopama. Opreza radi, ukoliko sud ne bi smatrao da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu zamijenjena Aneksom, tuženik Addiko bank d.d. predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužiteljici TŠ bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuta obveze. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Addiko bank d.d. predlaže saslušanje svjedoka KŠ iz [adresa]. U odnosu na konvalidaciju ništetnih odredbi tuženik Addiko bank d.d. posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOOa. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. Tako sud ističe: „Odredbama ZID ZoPK/12 je dakle pružena mogućnost strankama ugovora da same otklone razloge djelomične ništetnosti odredbe čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora, pri čemu je Banci naloženo određivanje parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, na način da banka mora ponuditi potrošaču parametre čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, a to primjerice mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri (stranica 16 presude).“ U konačnici, izmjena odredbi, smisao je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kada se predmetne odredbe ne bi mogle valjano izmijeniti, kako bi zakonodavac mogao naložiti tuženiku takvu obvezu? Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužiteljica TŠ je stavljena u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužiteljica TŠ nakon konverzije ispunjavala svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Slijedom navedenog, tužiteljica TŠ ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu. Potom tuženik Addiko bank d.d. posebno ukazuje na obrazloženje presude VSRH Rev-2221/18, i to str. 21-22. obrazloženja koje glasi: „Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004. -2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Dakle, obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužiteljica TŠ nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje. U odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli tuženik Addiko bank d.d. ističe da sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku. Stoga, tužiteljica TŠ potpuno pogrešno tvrdi kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Naglašava se da tuženik Addiko bank d.d. i tužiteljica TŠ su izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR, Aneksom, prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Stoga, tužiteljica TŠ ne može isticati prigovor kako je Aneksom izmijenjena ništetna odredba. Tuženik Addiko bank d.d. je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužiteljicu TŠ pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik Addiko bank d.d. je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik Addiko bank d.d. vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa se u tu svrhu predlaže saslušati svjedoke tj. djelatnike tuženika Addiko bank d.d.: TŠD i NŠ, oboje na adresi sjedišta tuženika Addiko bank d.d. Nadalje, naglašava se da Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik Addiko bank d.d. postupao u skladu sa zakonom pa tužiteljica TŠ potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik Addiko bank d.d. bio nepošten. Tuženik Addiko bank d.d. tvrdi da je on prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužiteljica TŠ, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim je ugovorom ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 20 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik Addiko bank d.d. ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik Addiko bank d.d. mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik Addiko bank d.d. nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 20 godina. U odnosu na odluku Gos-1/2019 naglašava se da Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je Aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužiteljica TŠ nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni Aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017. gdje se navodi „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.“ U odnosu na presudu Suda Europske unije C-118/17 tuženik Addiko bank d.d. ističe kako presuda Suda Europske unije C-118/17 BŠ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt (ECLI:EU:C:2019:207) nije primjenjiva u ovom konkretnom predmetu budući da se radi o različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019 gdje navodi: „Ali temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. (stranica 6. rješenja)“ Sukladno čl. 502c Zakona o parničnom postupku sud je vezan pravnim shvaćanjima zauzetim u oglednom postupku Gos 1/2019. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva konstatira se da tužiteljica TŠ zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da se kamatna stopa nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate. Tuženik Addiko bank d.d. prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Čak niti Savez „Potrošač“, kao tužitelj u kolektivnom sporu, nije potraživao fiksnu kamatnu stopu već da visina kamatne stope bude vezana za varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu. U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u podnesak tužitelja Savez „Potrošač“ od 1. prosinca 2012. (prva i zadnja stranica). Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljeljica TŠ u tužbi nije ni na koji način obrazložio kolika bi prema njezinom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa već istu samo paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu. Tako tužiteljica LŠ stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik Addiko bank d.d. nudio za ugovore s fiksnom kamatom u bilo kojoj valuti obveze. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate mogao bi se računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Nadalje, ukoliko tužiteljica TŠ tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik Addiko bank d.d. ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Stoga je tada predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Također, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako je sklapanjem Aneksa tužiteljici TŠ priznata preplata u iznosu od 8.935,91 kn kojim je ista u cijelosti obeštećena. U dokaz navedenog tuženik Addiko bank d.d. predlaže uvid u dopis s izračunom konverzije te obavijest o provedenoj konverziji, priložena od strane tužiteljice TŠ. Pored toga, tuženik Addiko bank d.d. prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužiteljica TŠ nije dokazala da je prije podnošenja tužbe zahtijevala vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazala ni da je tuženik Addiko bank d.d. prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. U prilog tome govori i presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-3811/2017 od 22. siječnja 2020. „Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl. 1115. ZOO-a. Dan podnošenja tužbe se smatra danom podnošenja zahtjeva u smislu čl. 1115. ZOO-a. Prema sudskoj praksi (VSRH, Rev-2398/10) nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja se vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Tužitelj ica TŠ ne tvrdi niti dokazuje da je (i kad točno) tuženika prije podnošenja tužbe pozivao da mu vrati stečen novac bez osnove. Teret dokaza te činjenice je na tužitelju pa je presuđeno da tuženik tužitelju plati zatezne kamate na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe 25. srpnja 2017. do isplate. Za više tražene zatezne kamate za razdoblje 27. travnja 2006.g. pa do dana kada je kamata dosuđena je tužbeni zahtjev odbijen budući da tužitelj nije dokazao je li i kad prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da vrati primljeni iznos, odnosno nije dokazao je li tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj. Stopa zatezne kamate je precizirana u skladu sa važećim propisima.“ Na kraju tuženik Addiko bank d.d. ističe i prigovor zastare iz razloga kako slijedi. S obzirom na to da tužiteljica TŠ ističe pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužiteljicu TŠ u ovom postupku, tuženik Addiko bank d.d. navodi kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako se na eventualno potraživanje tužiteljice TŠ primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. U konačnici, čak i kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može ponovno početi teći ispočetka. Tuženik Addiko bank d.d. smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice TŠ, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Također, u slučaju potrošača koji su izmijenili valutu obveze u EUR, ističe se i pravno mišljenje prof. dr.sc. CŠ i doc. dr.sc. FŠ iz stručnog članka „ Učinci revizijskih odluka Vrhovnog suda iz veljače i rujna 2019. na konverziju kredita u CHF (slučaj "franak")“ gdje se navodi: „Ostvarenje povrata svih ili dijela učinjenih plaćanja s naslova ugovora u CHF-u obuhvaćenih konverzijom (dakle ne i povratom pretplate koja se sukladno pravilima o konverziji mora vratiti korisniku kreditu) dovelo bi korisnike kredita u CHF-u u položaj koji više ne bi bio izjednačen s položajem korisnika kredita u eurima jer bi takvi korisnici zadržali ugovore o kreditu u eurima, a pritom ostvarili i povrat učinjenih plaćanja s naslova ranijeg ugovora o kreditu u CHF-u. Drugim riječima, takvo stajalište dovelo bi do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi korisnika kredita (potrošača) na štetu banke.“ Slijedom navedenog, tuženik Addiko bank d.d. predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice TŠ te je obveže da naknadi troškove postupka tuženiku Addiko bank d.d.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika broj: 306-172/2006 od 21. srpnja 2006.(list sudskog spisa od broja 9 do 1512), Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306-172/2006 između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016. (list sudskog spisa od broja 36 do 38) kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Nadalje izvršen je uvid u nalaz i mišljenje angažiranog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića dipl. oec. od 20. veljače 2021. (list sudskog spisa od broja 293 do 325) koji je i saslušan na ročištu dana 13. siječnja 2026. (list sudskog spisa broj 392 i 393). Također na ročištu dana 13. siječnja 2026. saslušana u svojstvu stranke je tužiteljica TŠ (list sudskog spisa broj 395).

4. Saslušana na ročištu dana 13. siječnja 2026. je učinila nespornim da su ona i njezin sada pokojni suprug zaključili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika broj: 306-172/2006 od 21. srpnja 2006. te kasnije i Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306-172/2006 između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016. Naime, njima je trebao stambeni kredit radi završetka stana u kući koju su počeli graditi. Tražili su kredit od 60.000,00 eura ali službenica banke im je ponudila kredit vezan uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu. Prema tvrdnjama službenice banke valuta CHF je stabilna valuta koja nije podložna nekim promjenama tako da su ona i njezin suprug vjerovali da u budućnosti neće doći do nikakvih tečajnih razlika. U svezi promjenjive kamatne stope nisu ništa niti razgovarali. Napominje da je to tipski ugovor koji je predložila sama banka te su oni taj ugovor mogli samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Međutim kasnije je došlo do velikih tečajnih razlika a i sama kamata se stalno pojačavala. Dobivali su na kućnu adresu obavijest o promjeni kamatne stope ali oni na to nisu mogli ni na koji način utjecati. Zbog čega je dolazilo do promjene kamatne stope prema tvrdnjama tužiteljice TŠ njima je potpuno nejasno te im to nitko nikada nije objasnio. Bili su kod javnog bilježnika ali im niti on nije ništa objašnjavao u svezi valutne klauzule, a niti kamatne stope. Prema tvrdnjama tužiteljice TŠ kasnije su dobili od tuženika Addiko bank d.d. materijale radi zaključenja aneksa kako bi se napravila konverzija. Oni su tu ponudu tuženika Addiko bank d.d. prihvatili pa je zaključen aneks ugovoru o kreditu dana 07.03.2016. Na taj način su se ubuduće nešto smanjile njihove rate kredita. Nadalje tužiteljica TŠ je iskazala da navedeni kredit je u cijelosti otplaćen na način da su morali podići neki drugi kredit kako bi zatvorili ovaj kredit koji je predmet ove parnice. Napominje da ona i njezin pok. suprug imaju završenu višu ekonomsku školu. Posebno tužiteljica TŠ napominje da sve pregovore one su vodili sa nekom ženskom osobom koja je bila službenica banke a sa nekom muškom osobom ukoliko je to predloženi svjedok KŠ oni nikakve razgovore nisu vodili a u svezi kako zaključenja ugovora o kreditu tako i kasnijeg aneksa tome ugovoru o kreditu. Kada se je radio aneks ugovoru o kreditu radi konverzije oni su samo dobili materijale od banke te nikakvi pregovori nisu vođeni već su samo trebali u zakonskom roku odlučiti da li to prihvaćaju ili ne prihvaćaju. Tužiteljica TŠ napominjem da u to vrijeme je njezin suprug dobio karcinom te je umro **.**.2016. U samoj banci u svezi konverzije ništa im nisu rekli niti objašnjavali. Prema kazivanju tužiteljice TŠ ona i njezin suprug su pročitali ugovor o kreditu prije nego su ga potpisal i. Sam ugovor kao i kasnije aneks tom ugovoru o kreditu su razumjeli u granicama svojih mogućnosti. Nisu tražili nikakva dodatna objašnjena budući su mislili da im je sve jasno. Također nisu tražili od službenice banke da se neka ugovorna odredba izmjene budući to nije bilo niti moguće već su oni mogli samo prihvatiti ili ne prihvatiti taj ugovor koji im je ponuđen od strane banke. Pročitali su i aneks ugovora o kreditu. Međutim oni nisu tražili neka dodatna pojašnjenja a na to su pristali iz razloga kako bi olakšali svoju financijsku situaciju koja je bila dosta otežana upravo zbog spornog kredita. Nisu imali nikakav prigovor kod izračuna koji im je dostavila banka u svezi zaključenja aneksa ugovora o kreditu. Na kraju svoga iskaza tužiteljica TŠ je iskazala da stan kojeg su uredili u kući je korišten isključivo za stanovanje te nije nikad korišten radi obavljanja neke djelatnosti ili iznajmljivanja.

5. Na pripremnom ročištu dana 14. siječnja 2021. punomoćnica tužiteljice TŠ priložila je pravomoćno rješenje o nasljeđivanju javne bilježnice Gordane Legović iz Rijeke posl.br. O-3498/16 te UPP-OS Rijeka 98/16 od 11. studenog 2016. iza pok. EŠ (list sudskog spisa broj 216 i 217) kao i Ugovor o ustupu potraživanja između AŠ i DŠ kao ustupiteljice tražbine i TŠ kao primateljice tražbine (list sudskog spisa broj 218, 219 i 220) iz kojih je razvidno da zakonske nasljednice iza pok. GŠ su njegova supruga TŠ te kćerke AŠ i DŠ. Sve tražbine pokojnog EŠ prema tuženiku Addiko bank d.d. s osnova zaključenog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika broj: 306-172/2006 od 21. srpnja 2006. kao i Aneksa uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306 - 172/2006 između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016. su prenesene na tužiteljicu TŠ.

6. U svom nalazu i mišljenju od 20. veljače 2021. angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. konstatira da je naručeno financijsko vještačenje na okolnost visine potraživanja po kreditu koji je podignut u kunama sa valutnom klauzulom CHF, a za vrijeme kojeg ugovornog odnosa je došlo do promjene tečaja i kamatne stope. Ugovor o kreditu broj 396-172/2006 sa Hypo Alpe-Adria Bank d.d. sklopio je pokojni EŠ, a u spisu se nalaze rješenje o nasljeđivanju javne bilježnice Gordane Legović iz Rijeke posl.br. O-3498/16 te UPP- OS Rijeka 98/16 od 11.11.2016. iza pok. EŠ i ugovori o ustupu potraživanja između AŠ i DŠ, kao ustupiteljica tražbine i TŠ, kao primateljice tražbine. Tražbina je tako prenesena na njegovu suprugu TŠ, te je u nastavku vještačenja vještak navodi kao korisnika kredita i tužiteljicu. Zadaća vještačenja je izračunati: a) iznos više plaćene kamate, tj. novčanu razliku između iznosa kamate koju je tužiteljica TŠ po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno platila tuženiku Addiko bank d.d. u i iznosa kamate koju bi tužiteljica LŠ u razdoblju od dana sklapanja ugovora pa do 31.12.2013.g. bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 3,88 % godišnje, a nakon 01.01.2014.g. do 30.09.2015.g. primjenom zakonske kamatne stope od 3,23 % godišnje, sve iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika Addiko bank d.d. na dan dospijeća svakog anuiteta, b) iznos više plaćene tečajne razlike, tj. novčanu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika Addiko bank d.d. na dan plaćanja i početnog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita i primjenom početne kamatne stope od 3,88% od dana sklapanja ugovora do 31.12.2013.g., a od 01.01.2014.g do 30.09.2015.g. primjenom zakonske kamatne stope od 3,23 % godišnje, pri čemu tečajnu razliku ima umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama za pojedini anuitet, c) sve preplaćene iznose prikazati pojedinačno po mjesecima i u ukupnom iznosu, d) nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji, tj. novčanu razliku između stanja neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije 30.09.2015.g. iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 30.09.2015, i stanja neotplaćene glavnice u CHF kreditu prema početnim uvjetima na dan 30.09.2015.g. obračunato u kunama prema tečaju tuženika za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita; e) da se vještak očituje je li provedbom konverzije obveza tužiteljice TŠ po kreditu umanjena za iznos koji tužiteljica TŠ potražuje ovom tužbom, odnosno je li kreditna obveza tužiteljice TŠ provedbom konverzije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi. f) također potrebno je očitovati se da li je konverzija u aneksu ugovora od 7.3.2016. napravljena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) , g) je li tuženik Addiko bank d.d. sve uplate koje je tužiteljica TŠ izvršila na temelju Ugovora o kreditu s CHF valutom obveze, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, h) je li tuženik Addiko bank d.d. umanjio glavnicu neotplaćenog dijela kredita provedbom konverzije te u kojom iznosu je izvršeno eventualno umanjenje, te i) da se izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom periodu. Angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. potom konstatira da mu je dostavljena slijedeća financijska dokumentacija: 1) Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika broj: 306-172/2006 od 21. srpnja 2006., 2) Inicijalni otplatni plan, prilog Ugovoru o kreditu, 3) Preliminarni izračun, 4) Izvodi po kreditu za periode, 01.01.2014 do 31.12.2014., 5) Obavijesti o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 25321263 od 04.12.2008, 08.11.2010, 12.09.2011, 6) Obavijest o parametrima kamatne stope od 24.01.2014., 7) Izračun – krediti fizičkim osobama-Stambeni kredit – kredit za mlade do 40 godina, 8) Tablica G1 (HNB) – Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, 9) Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306-172/2006 između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016. i 10) Obavijest o provedenoj konverziji. Naknadno je elektronski od tuženika Addiko bank d.d. dostavljena slijedeća dokumentacija : 1) Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku, 2) Prihvaćanje izračuna konverzije, 3) Pregled prometa za klijenta - 396-172/2006, partija 25321263, datum izrade 05.02.2021, 4)Pregled prometa za klijenta - 396-172/2006, partija 53067764, datum izrade 05.02.2021, 5) Specifikacija uplata - 396-172/2006, partija 25321263 i 6) Specifikacija uplata - 396-172/2006, partija 53067764. Angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. naglašava da je koristio i arhivsku tečajnu listu tuženika Addiko bank d.d., dostupnu na web stranici www.addiko.hr Potom se utvrđuje da tužiteljica TŠ je je dana 24.07.2006. godine sklopila ugovor o kreditu broj 396-172/2006 sa Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.), sa sljedećim bitnim odredbama kredita: 1) Korisnik kredita: TŠ (pok. ČŠ), 2) Kreditor: Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria Bank d.d.), 3) Ugovor/ kreditna parija: 396-172/2006, 25321263, 4) Datum ugovora: 24.7.2006, 5) Iznos kredita: 103.300,00 CHF ili 474.663,49 HRK, 6) Jednokratna otplata sa zadnjom ratom kredita, 7) Iznos kredita koji se vraća u anuitetima: 103.300,00 CHF, 8) Isplata kredita: 28.7.2006, 9) Tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu: 4,595000, 10) Rok otplate (mjeseci): 240, 11) Rok otplate godine: 20, 12) Kamatna stopa prilikom potpisa Ugovora: 3,880%, 13) Efektivna kamatna stopa 4,100%, 14) Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 619,46 CHF, 15) Iznos anuiteta na dan puštanja kredita: 2.846,42 HRK, 16) Tečaj po ugovoru: srednji tečaj banke, 17) Zatvaranje kredita: konverzija 30.09.2015. i 18) Stanje nedospjelog duga na dan konverzije/otplate: 68.428,24 CHF. Potom angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. konstatira da kamatna stopa koja je iskazana u Ugovoru i na otplatnom planu koji je dostavljen tužiteljici TŠ prilikom plasmana kredita iznosila je 3,880 % godišnje, sa primijenjenom proporcionalnom metodom obračuna. Tužiteljica TŠ je ugovorila iznos od 103.300,00 CHF, te joj je dana 28.07.2006 isplaćen iznos od 474.663,49 HRK , prema tečaju 4,595000 HRK za 1 CHF. Prema ugovoru i priloženom otplatnom planu, kredit se otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta u visini od 619,46 CHF, a sve prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Anuiteti dopijevaju na naplatu posljednjeg dana u mjesecu. Također, na anuitete koji dospijevaju od 30.04.2012 pa do konverzije kredita, korisnik kredita iskoristio je mogućnost sukladno I. Dodatku Memoranduma o mjerama za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita koji je Vlada Republike Hrvatske potpisala dana 17. kolovoza 2011. godine, a kojim se predviđa fiksiranje tečaja franka za anuitete u redovnoj otplati na 5,80 HRK na rok od pet godina, dok bi razlika anuiteta između tog fiksiranog i stvarnog tečaja formirala odgođeno potraživanje s odgođenom otplatom na koje se u prvih šest mjeseci ne bi obračunavala naknada, a nakon šest mjeseci naknada bi iznosila maksimalno 3,95% godišnje. Konkretan efekt u predmetnom kreditu je vidljiv samo kao primjena fiksnog tečaja od 5,80, dok je dodatak o odgođenom potraživanju eliminiran kroz proces konverzije kredita. Potom angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. ističe da tuženik Addiko bank d.d. je u periodu otplate kredita sedam puta mijenjao kamatnu stopu te se ona kretala kako je navedeno u Tablici 2. Temeljem prethodno navedene dokumentacije angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. je izvršio izračun visine potraživanja nastale na ime više plaćene kamate, te potraživanje na ime više uplaćenoga s osnova tečajnih razlika, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju. Angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. tvrdi da je, s obzirom na zadaću, koristio početni otplatni plan u CHF prema svim ugovornim odredbama za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.07.2006. do 31.12.2012. godine, primjenom ugovorene kamatne stope od 5,25% godišnje, a nakon 1.1.2014. rekonstruirao period do 30.09.2015 . primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% godišnje. Korištena dokumentacija: a) Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe - Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika broj: 306 -172/2006 od 21. srpnja 2006. i b) Inicijalni otplatni plan, prilog Ugovoru o kreditu. Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.07.2006. do 30.09.2015. godine, izrađen na temelju dostavljene dokumentacije: a) Izvodi po kreditu za periode, 01.01.2014 do 31.12.2014, b) Obavijesti o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 25321263 od 04.12.2008, 08.11.2010, 12.09.2011, c) Obavijest o parametrima kamatne stope od 24.01.2014, d) Pregled prometa za klijenta - 396-172/2006, partija 25321263, datum izrade 05.02.2021 i e) Specifikacija uplata - 396-172/2006, partija 25321263. Potom angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. ističe da prva njegova zadaća je utvrditi iznos više plaćene kamate, tj. novčanu razliku između iznosa kamate koju je tužiteljica TŠ po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno platila tuženiku Addiko bank d.d. i iznosa kamate koju bi tužiteljica TŠ u razdoblju od dana sklapanja ugovora pa do 31.12.2013.g. bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 3,88 % godišnje, a nakon 01.01.2014.g. do 30.09.2015.g. primjenom zakonske kamatne stope od 3,23 % godišnje, sve iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika Addiko bank d.d. na dan dospijeća svakog anuiteta, Ovdje angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. želi pojasniti da načelno promjena kamatne stope rezultira većim iznosom povećanja kamate u odnosu na rast anuiteta. Razlog tome je to što je anuitet zbroj dva parametra, kamate i otplate glavnice. Prilikom plaćanja pojedinog anuiteta korisnik kredita otplaćuje kamatu i vrši otplatu glavnice, tj. isplaćenog kredita. Promjenom kamatne stope mijenja se iznos kamate koju korisnik kredita plaća kreditoru (banci), iznos otplate glavnice i sumarno iznos anuiteta. Pri tome povećanje kamatne stope povećava kamatu, umanjuje otplatu glavnice i sveukupno povećava iznos anuiteta. To znači da kada se poveća kamatna stopa, plaćanjem povećanog anuiteta korisnik kredita otplaćuje i novi povećani iznos kamate, ali iznos povećanja plaćene kamate je veći od povećanja iznosa ukupnog anuiteta i to upravo onoliko koliko se istovremeno smanjila otplata glavnice od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu. Kako je korisnik kredita smanjio otplatu glavnice, tj povećanjem kamate, usporio smanjivanje ukupnog duga u danom trenutku otplate, tako se može zaključiti da je razlika plaćene kamate novoga otplatnog plana i inicijalnoga otplatnog plana unutar anuiteta, zapravo ona razlika koja se traži, budući da se nedovoljno umanjeni dug ne može uzeti u obzir, jer isti ostaje kao daljnje dugovanje korisnika kredita, dok razlika preplaćenoga iznosa temeljem promjene kamate nastaje upravo u vrijeme kada je korisnik uplatio. Tijekom otplate kredita otplata glavnice po obračunu banke postaje veća od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu, i to da bi dostigla usporenje iz prvog dijela otplatnog razdoblja. Razdoblje manje i veće otplate glavnice se do eventualne konačne otplate neutraliziraju, ali u slučaju prijevremene otplate ili konverzije kredita, zatečena glavnica u tome trenutku različita je od one u početnom otplatnom planu i to kao posljedica gore opisanoga. U razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita, kamata se mijenjala sedam puta, te se kretala u rasponu od 3,23 do 6,20 postotnih bodova. U prvi obračun su uzeti pozitivni, preplaćeni iznosi (manje uplaćenih nije ni bilo jer izmijenjena kamata nije niti u jednom trenutku bila niža od početne ili zakonske), iskazani kao više uplaćeno na ime plaćene kamate i predstavljaju tužiteljičino potraživanje. Vještak je prilikom izračuna razlika utvrdio iznose koji su više plaćeni na ime kamate u odnosu na inicijalno ugovoreni otplatni plan, pod pretpostavkom da je kamatna stopa do 31.12.2013 jednaka onoj navedenoj u Ugovoru o kreditu (3,88%),a za period 01.01.2014 do 30.09.2015 jednaka zakonskoj (3,23%) koristeći pri tome ugovoreni tečaj, odnosno prosječni tečaj prema stvarnim uplatama, te prikazujući datum kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datum dospijeća ako je obveza zatvarana prijevremeno, te su prikazane u Tablici 5. U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, te primjenom zakonske kamate nakon 01.01.2014, tužiteljica TŠ je preplatila na ime kamate iznos od 63.016,66 HRK. Druga zadaća vještaka je utvrditi iznos više plaćene tečajne razlike, tj. novčanu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika Addiko bank d.d. na dan plaćanja i početnog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita i primjenom početne kamatne stope od 3,88% od dana sklapanja ugovora do 31.12.2013.g., a od 01.01.2014.g do 30.09.2015.g. primjenom zakonske kamatne stope od 3,23 % godišnje, pri čemu tečajnu razliku ima umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama za pojedini anuitet. U razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita tečaj CHF je oscilirao, te je u razdoblju otplate bio i niži i viši od tečaja prilikom plasmana kredita ,a u nastavku su navedeni iznosi potraživanja za period kada je tečaj dospijeća anuiteta bio viši od tečaja prilikom isplate kredita. Kredit je i isplaćen i otplaćivan prema srednjem tečaju banke, a potraživanje tužiteljice TŠ predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,595000 HRK za 1 CHF), umanjeno za pripadajuću tečajnu razliku već prikazanih preplaćenih kamata, a sve prema datumu plaćanja, odnosno datumu kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza. U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužiteljica TŠ je tako preplatila na ime tečajnih razlika iznos od 13.275,64 HRK, a razlike su prikazane u Tablici 6. Slijedeća zadaća vještaka je da se izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom periodu. Sukladno tome, angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. je simulirao otplatni plan primijenivši Ugovorne odredbe o ročnosti i iznosu kredita, te prosječnu kamatnu stopu banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, koja je za taj period (srpanj 2006) iznosila 9,98 % za dugoročne kredite stanovništvu. Kako je tužiteljica TŠ ugovorila iznos od 103.300,00 CHF , te joj je dana 28.07.2006 isplaćen iznos od 474.663,49 HRK , prema tečaju 4,595000 HRK za 1 CHF, sa primjenom kamate od 9,88%, kredit bi se otplaćivao u 240 mjesečnih anuiteta u visini od 995,50 CHF, što bi prema tečaju isplate iznosilo 4.574,32 HRK, a anuiteti kao i po Ugovoru dopijevaju na naplatu posljednjeg dana u mjesecu. Za simulaciju za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.07.2006. do 30.09.2015. godine, a koja se prikazuje u tablici 8 je korištena slijedeća dokumentacija: a) Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika broj: 306-172/2006 od 21. srpnja 2006. i b) Tablica G1 (HNB) – Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, U Tablica 7 je prikazan početni otplatni plan u CHF prema Ugovoru o kreditu sa primjenom prosječne kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule. Naglašava se da za usporedbu sa simuliranim inicijalnim planom, realizirani otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.07.2006. do 30.09.2015. godine, već je prikazan u poglavlju 2.2., u tablici 4 - Otplatni plan u CHF prema obračunu banke. Potom angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. konstatira da u razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita, kamata se mijenjala sedam puta, te se kretala u rasponu od 3,23 do 6,20 postotnih bodova. Kako je simulirana inicijalna kamata veća od tog raspona, u prvi obračun su uzeti negativni, manje plaćeni iznosi (više uplaćenoga nije niti moglo biti jer se izmijenjena kamata nije niti u jednom trenutku bila više od početne), iskazani kao manje plaćeno na ime kamate. Angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. ističe da je prilikom izračuna razlika utvrdio iznose koji su manje plaćeni na ime kamate u odnosu na inicijalno ugovoreni otplatni plan pod pretpostavkom fiksne kamatne stope jednake prosječnoj kamatnoj stopi banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (9,98%), koristeći pri tome ugovoreni tečaj, odnosno prosječni tečaj prema stvarnim uplatama, te prikazujući datum kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datum dospijeća ako je obveza zatvarana prijevremeno, te ih prikazuje u tablici 8. U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa jednaka prosječnoj kamatnoj stopi banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, tužiteljica je manje platila na ime kamate iznos od 230.551,64 HRK. U razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita tečaj CHF je oscilirao, te je u razdoblju otplate bio i niži i viši od tečaja prilikom plasmana kredita ,a u nastavku su navedeni iznosi potraživanja za period kada je tečaj dospijeća anuiteta bio viši od tečaja prilikom isplate kredita. Kredit je i isplaćen i otplaćivan prema srednjem tečaju banke, a potraživanje tužiteljice TŠ predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,595000 HRK za 1 CHF). U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužiteljica TŠ je tako preplatila na ime tečajnih razlika iznos od 59.848,80 HRK, a razlike se prikazuju u Tablica 9 – Pregled pozitivnih tečajnih razlika na dan plaćanja. U nastavku su navedeni i iznosi za period kada je prosječni tečaj plaćenog anuiteta bio manji od tečaja prilikom isplate kredita, odnosno vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i anuiteta i negativne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,595000 HRK za 1 CHF), umanjeno za pripadajuću tečajnu razliku već prikazanih manje plaćenih kamata, a sve prema datumu plaćanja, odnosno datumu kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza. U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužiteljica TŠ je tako manje platila na ime tečajnih razlika iznos od 712,71 HRK, a razlike se prikazuju u Tablici 10 – Pregled manje plaćenoga na ime tečajnih razlika. S obzirom na sve navedeno, može se zaključiti kako bi kombinirani efekt primjene početne kamatne stope od 9,98% rezultirao manje uplaćenim iznosom od 230.551,64 HRK.na ime kamate, više uplaćenim iznosom od 59.848,80 HRK na ime tečajnih razlika, te 712,71 HRK manje na ime tečajnih razlika, odnosno zbrojeno, manje plaćenim iznosom tužiteljice TŠ (potplatom) od 171.415,55 HRK. Potom angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. ističe da njegova zadaća po oznakama d) do h) odnose se na provedenu konverziju, te će biti odgovorene kroz ovo poglavlje koje će sagledati cijeli proces konverzije kredita, te usporediti efekte provedene konverzije sa tužbenim zahtjevima. Zadatak je tako vještaka da izračuna: d) nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji, tj. novčanu razliku između stanja neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije 30.09.2015.g. iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 30.09.2015, i stanja neotplaćene glavnice u CHF kreditu prema početnim uvjetima na dan 30.09.2015.g. obračunato u kunama prema tečaju tuženika Addiko bank d.d. za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita; e) da se vještak očituje je li provedbom konverzije tužiteljeva obveza po kreditu umanjena za iznos koji tužiteljica TŠ potražuje ovom tužbom, odnosno je li kreditna obveza tužiteljice TŠ provedbom konverzije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi, f) također potrebno je očitovati se da li je konverzija u aneksu ugovora od 7.3.2016. napravljena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), g) je li tuženik Addiko bank d.d. sve uplate koje je tužiteljica TŠ izvršila na temelju Ugovora o kreditu s CHF valutom obveze, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, h) je li tuženik Addiko bank d.d. umanjio glavnicu neotplaćenog dijela kredita provedbom konverzije te u kojom iznosu je izvršeno eventualno umanjenje. Angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. ističe da je analizirao odrađenu konverziju temeljem slijedeće dokumentacije: a) Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306-172/2006 između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te ČŠ TŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016. , b) Obavijest o provedenoj konverziji, c) Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku, d) Prihvaćanje izračuna konverzije, e) Pregled prometa za klijenta - 396-172/2006, partija 25321263, datum izrade 05.02.2021. i f) Specifikacija uplata - 396-172/2006, partija 25321263. Tuženik Addiko bank d.d. je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Suština konverzije jest da se kredit konvertira na način da se simulira otplatni plan EUR kredita, koji za pretpostavku ima slijedeće: a) Početni iznos jest stvarno isplaćeni iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita, tj 474.663,49 HRK, odnosno 65.516,01 EUR, b) Ročnost, odnosno trajanje kredita je ista kao i kod CHF kredita i c) Banka na simulirani EUR kredit primjenjuje kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite, a ona za navedeni kredit iznosi i kreće se prema prikazanoj Tablici 11. Sa takvim pretpostavkama simulirani EUR kredit postaje konvertirani, uzimajući u obzir sve uplate koje je tužiteljica TŠ izvršila u periodu otplate, do trenutka konverzije. Iznos preostale glavnice prema tako simuliranom (konvertiranom) kreditu prema obračunu banke na dan 30.09.2015.godine, naveden u Aneksu Ugovora o kreditu broj 396-172/2006 jest 45.522,86 EUR, odnosno 347.741,48 HRK po primijenjenom tečaju 7,638832 HRK za 1 EUR Navedeni iznos ostatka glavnice neovisan je o uplatama tužiteljice TŠ, već predstavlja stanje glavnice po simuliranom EUR kreditu. Preostala glavnica prema stvarno realiziranom otplatnom planu iznosi 68.428,24 CHF, odnosno primjenom tečaja CHF/HRK na dan isplate kredita 314.427,76 HRK. Razlika gore navedenih iznosa, odnosno preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita stoga je jednaka razlici 347.741,48 HRK - 314.427,76 HRK, što iznosi 33.313,72 HRK na dan 30.09.2015 i predstavlja nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (zadaća d). Sa navedenim pitanjem u zadaći d, u direktnoj je vezi pitanje u zadaći h - je li tuženik Addiko bank d.d. umanjio glavnicu neotplaćenog dijela kredita provedbom konverzije te u kojom iznosu je izvršeno eventualno umanjenje. Gledajući iz perspektive da valutna klauzula CHF nije ništetna, tuženik je umanjio preostalu glavnicu u procesu konverzije za 130.653,69 HRK (sa 478.395,17 HRK na 347.741,48 HRK), no sa pretpostavkom da je valutna klauzula ništava, umanjenje nije bilo dovoljno, već je trebalo dodatno umanjiti za navedenih 33.313,72 HRK, kao što je navedeno u tablici 12. Tuženik Addiko bank d.d. je u obzir uzeo sve uplate tužiteljice TŠ po CHF kreditu, te ih stavio u odnos sa uplatama koje su bile potrebne da bi se namirila potraživanja po simuliranom EUR kreditu, te primijenjenim tečajem EUR/HRK na dan pojedinih uplata tužiteljice, a što je vidljivo u dokumentaciji „Izračun konverzije kredita na dan 30.09.2015.godine“. Tuženik Addiko bank d.d. u Aneksu Ugovoru, osim navedene preostale glavnice navodi da je tužiteljica TŠ sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te da isti iznosi 8.935,91 HRK na dan 30.09.2015 . Vještak je dao pregled navedenoga u slijedećoj Tablica 13. Angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. ovdje želi još jednom istaknuti da je slijedom svega navedenoga tuženik Addiko bank d.d. proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) (zadaća f), te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu TŠ sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. Prilikom procesa konverzije sve uplate u kunama koje je tužiteljica TŠ izvršila na ime otplate glavnice i kamate po kreditu uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR (zadaća g). No, to je usporedba sa simuliranim EUR kreditom, a ukoliko se sve uplate u kunama koje je tužiteljica TŠ izvršila na ime otplate glavnice i kamate po kreditu uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope usporede sa kreditom sa valutnom klauzulom u CHF uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi, kreditna obveza tužiteljice TŠ provedbom konverzije nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (zadaća e). Naglašava se da u tablici 14 vidljivi su iznosi za koje je trebalo dodatno korigirati provedbu konverzije kako kreditna obveza tužiteljice TŠ provedbom konverzije bila svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (zadaća e). Nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više uplaćenog na ime kamata i valute, te analize konverzije po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. daje sljedeće mišljenje: 1) Pod pretpostavkom da je u periodu do 31.12.2013. bila primijenjena početna kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, a od 01.01.2014. do 30.09.2015. zakonska kamatna stopa, tužiteljica TŠ je, na ime kamata, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatila 63.016,66 HRK (zadaća a,c). 2) Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica TŠ je, na ime tečajnih razlika, više uplatila 51.083,26 HRK(zadaća b,c). 3) Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita bila primijenjena kamatna stopa u visini kamatne stope koja odgovara prosječnoj kamatnoj stopi na kunske dugoročne kredite stanovništvu bez valutne klauzule, tužiteljica TŠ bi imala manje uplaćeni iznos od 230.551,64 HRK na ime kamate, više uplaćeni iznos od 59.848,80 HRK na ime tečajnih razlika, te 712,71 HRK manje uplaćeno na ime tečajnih razlika, odnosno zbrojeno, ukupna potplata (manje plaćeno) tužiteljice TŠ bi iznosila 171.415,55 HRK(zadaća i). 4) Prema dodatku Ugovora od 07.03.2016. tuženik Addiko bank d.d. je u konvertiranom kreditu odredio novu glavnicu na dan 30.09.2015 veću za 33.313,72 HRK (zadaća d) u odnosu na stanje CHF glavnice prema realiziranoj otplati, a prema CHF/HRK tečaju na dan isplate. Gledajući iz perspektive da valutna klauzula CHF nije ništetna, odnosno da je valjana, tuženik Addiko bank d.d. je umanjio preostalu glavnicu u procesu konverzije za 130.653,69 HRK (zadaća h). 5) Prilikom procesa konverzije sve uplate u kunama koje je tužiteljica TŠ izvršila na ime otplate glavnice i kamate po kreditu uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR (zadaća g). S druge strane, provedbom konverzije, kreditna obveza nije umanjena za iznos koji tužiteljica TŠ potražuje ovom tužbom, odnosno kreditna obveza tužiteljice TŠ provedbom konverzije nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (zadaća e), a čega su predmet prethodne točke zadaće vještačenja. (točke a,b,d) 6) Tuženik Addiko bank d.d. je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) (zadaća f).

7. Sukladno nalazu i mišljenju angažiranog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića dipl. oec. od 20. veljače 2021. svojim podneskom od 9. lipnja 2021. tužiteljica TŠ je konačno specificirala svoj tužbeni zahtjev u kunama da bi to svojim podneskom od 19. prosinca 2025. preračunala u eure.

8. Saslušan na ročištu dana 13. siječnja 2026. angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. je ostalo u cijelosti kod svog pismenog nalaza i mišljenja. U svezi primjedbi tuženika Addiko bank d.d. na njegov nalaz i mišljenje ističe se da tuženik ima primjedbi na zadatak koji je njemu određen od strane suda , dakle primjedbe pravne prirode. Naime, tuženik Addiko bank d.d. prigovara da nije uzeto u obzir anuitete kada je kamata odnosno valuta bila niža od početne. Međutim zadaća koja mu je određena je bila da izračuna više plaćene kamate i više plaćene tečajne razlike. Dakle, nije mu bilo naloženo prikazati potplaćene iznose. Ostale primjedbe tuženika Addiko bank d.d. u potpunosti su pravne prirode te u taj dio on ne može ulaziti. Na kraju svoga iskaza angažirani vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl. oec. je istaknuo da prilikom konverzije iznosi koji su njegovim vještačenjem utvrđeni kao pretplata po valuti i kamati nisu vraćen i tužiteljici TŠ već su ostali kao imovina tuženika Addiko bank d.d. Punomoćnica tužiteljice TŠ je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje angažiranog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića dipl. oec. Istoga nije prihvatio zamjenik punomoćnika tuženika Addiko bank d.d. budući nisu izračunate negativne tečajne razlike i razlike po kamatama kada su isti bile manje od one početne. Predlaže se da angažiranom vještaku se da zadatak da napravi dopunu svog nalaza i mišljenja tj. da izračuna negativne tečajne razlike tj. u onim razdobljima kada je tečaj bio niži od početnog tako i tzv. negativne razlike s osnova kamate kada je kamatna stopa bila niža od one početne. Nadalje se navodi da tuženik Addiko bank d.d. se protivi preinaci tužbenog zahtjeva tužiteljice TŠ od 9. lipnja 2021. Na ročištu dana 13. siječnja 2026. punomoćnica tužiteljice TŠ se je usprotivila prijedlogu tuženika Addiko bank d.d. za dopunskim vještačenjem s obzirom da tuženik Addiko bank d.d. nije prije zaključenja prethodnog postupka postavio niti procesno pravni niti materijalno pravni prigovor prebijanja niti protutužbeni zahtjev u vezi s tzv. negativnim razlikama niti je predložio takvu zadaću vještačenja te je preludiran s takvim dokaznim prijedlogom. Vezano za navod tuženika Addiko bank d.d. da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva punomoćnica tužiteljice TŠ istakla je da se radi o dopuštenoj preinaci kojom je izvršeno samo usklađenje tužbenog zahtjeva s nalazom vještačenja, a o čemu se već izjasnila i sudska praksa. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje angažiranog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića dipl. oec. budući je stekao dojam da je isti stručan i objektivan. Na ročištu dana 13. siječnja 2026. ovaj sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva budući tužiteljica TŠ nije niti mogla točno precizirati svoj tužbeni zahtjev dok nije obavljeno financijsko vještačenje. Također je odbijen prijedlog tuženika Addiko bank d.d. za nekim dopunskim vještačenje budući je taj prijedlog stavljen nakon zaključenja prethodnog postupka, a osim toga navedeno se već i nalazi u nalazu i mišljenju angažiranog vještaka.

7. Na ročištu dana 10. veljače 2026. u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022 i 114/2022, 155/2023 i 146/2025 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio punomoćnicu tužiteljice TŠ i zamjenika punomoćnika tuženika Addiko bank d.d. da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 10. veljače 2026. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Na tom ročištu punomoćnica tužiteljice TŠ je predložila usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljica TŠ u cijelosti dok je zamjenik punomoćnika tuženik Addiko bank d.d. predložio odbijanje istoga kao neosnovanog.

8. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužiteljice TŠ je djelomično osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica TŠ i tuženik Addiko bank d.d. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika broj: 306 -172/2006 od 21. srpnja 2006. te kasnije i Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306-172/2006 između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016. Sporna su između stranaka pravna pitanja tj. da li su ništetne odrede Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika broj: 306-172/2006 od 21. srpnja 2006. u svezi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule CHF. Također prema tvrdnjama tužiteljice TŠ iako nije sporno da je zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306-172/2006 između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016. ona takvom konverzijom nije u potpunosti obeštećena pa se u ovoj parnici potražuju preplate s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom samog tuženika Addiko bank d.d. zatim s osnova ništetne valutne klauzule CHF kao i nedovoljno umanjene glavnice prilikom izvršene konverzije budući je iste tuženik Addiko bank d.d. stekao bez pravne osnove.

10. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

11. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope pravni prednik tuženika Addiko bank d.d. tj. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

12. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužiteljice TŠ. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužiteljica TŠ kao i njezin pokojni suprug EŠ nisu mogli pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika broj: 306-172/2006 od 21. srpnja 2006. budući im je tuženik Addiko bank d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga ugovora je bila samo za tužiteljicu TŠ iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

13. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

14. U odnosu na informiranost tužiteljice TŠ i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III- 2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Addiko bank d.d., na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužiteljica TŠ bila u potpunosti informirana u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe -Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika broj: 306-172/2006 od 21. srpnja 2006. Uostalom to u svom iskazu tvrdi i sama tužiteljice TŠ čiji iskaz je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit.

15. Iz sadržaja Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika broj: 306 - 172/2006 od 21. srpnja 2006. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Addiko bank d.d. koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužiteljice TŠ. Naime iz iskaza tužiteljice TŠ razvidno je da kredit je podignut za rješenje njegovog stambenog pitanja.

16. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Addiko bank d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Addiko bank d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

17. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

18. Nije sporno da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika broj: 306 - 172/2006 od 21. srpnja 2006. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

19. Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj:

306-172/2006 između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016. je između stranka ugovoren sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15). Tužiteljica TŠ smatra da sve ono što je ona kao potrošač platila povrh početno ugovorenog anuiteta, mora joj biti vraćeno zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naglašava se da ova konverzija, kakvu je proveo tuženik Addiko bank d.d. nije omogućila tužiteljici TŠ da bude dovedena u položaj kao da takvih ništetnih odredaba nije bilo.

20. Po prosudbi ovoga suda sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306-172/2006 između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016. prijašnji Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika broj: 306-172/2006 od 21. srpnja 2006. prestao je postojati pa tužiteljica TŠ kao korisnica kredita na temelju toga ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika Addiko bank d.d. jer su sva plaćanja obuhvaćena novim Aneksom uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306-172/2006 između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016. Tim Aneksom uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306-172/2006 između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016. parnične stranke su stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužiteljice TŠ koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužiteljice TŠ je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Također valja naglasiti da dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle Vrhovni sud Republike Hrvatske tvrdi da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva te navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Slijedom navedenog sukladno obrazloženjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Pri tome valja naglasiti da načelno prema ustaljenoj sudskoj praksi ako tužitelj može postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev tada on niti nema pravni interes da postavlja neki deklaratorni tužbeni zahtjev. Dakle, raniji Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe - Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika broj: 306 -172/2006 od 21. srpnja 2006. je bez ikakvog pravno značaja obzirom da zaključenjem Aneksa uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306 -172/2006 između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016. stvorena je nova pravna osnova kojom su tužiteljica TŠ i tuženik Addiko bank d.d. uredili svoj međusobni odnos. Međutim, nezavisno od ovakvog obrazloženja ovaj sud je točki I i II. izreke ove presude meritorno odlučio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika broj: 306-172/2006 od 21. srpnja 2006. gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stope sukladno odluci samoga tuženika Addiko bank d.d. kao valutna klauzula CHF. Naime, velika većina drugostupanjskih sudova smatra da o tome neizostavno prvostupanjski sud mora donijeti meritornu odluku, a u slučaju odbacivanja toga dijela tužbenog zahtjeva onda se prvostupanjska odluka ukida kako bi prvostupanjski sud donio meritornu odluku.

21. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. Svrha koju je zakonodavac ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je postaviti trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti €. S tim u vezi je posebno važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje meritorne presude poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. između ostaloga navodi: „... 21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. 22. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. 23. Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. 24. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti. 25. U tom smislu odgovor na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a postavljeno u reviziji glasi: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. ....“

22. Za tužiteljicu TŠ bi bilo povoljnije da nije prihvatila ponudu tuženika Addiko bank d.d. da sklopi Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306-172/2006 između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016. Međutim tužiteljica TŠ nije bila dužna sklopiti taj aneks ugovoru te po prosudbi ovoga suda sukladno čl. 19.d ZIDZPK/15 bila je u potpunosti informirana kakve će to pravne i ekonomske posljedice za nju polučiti.

23. U vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 (30. rujna 2015.) još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, dapače, u to vrijeme, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Revt-249/14-2, odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije ništetna. Tek je nakon intervencije Ustavnog suda Republike Hrvatske presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost navedene odredbe, a to shvaćanje je u ponovljenom postupku prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 2221/2018. Međutim, valja naglasiti da prema općem pravnom načelu „Ignoran tia iuris nocet“ (nepoznavanje prava škodi). To se naravno odnosi i na sam Vrhovni sud Republike Hrvatske jer kada bi on bio nepogrešiv u tumačenju prava ne bi bio potreban Ustavni sud Republike Hrvatske i Europski sud za ljudska prava. Naime, potrebno je ponovo naglasiti da rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:

U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine« broj 102/15.). U obrazloženju svoga rješenja broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. Ustavni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „...U odnosu na bit konverzije sadržane u osporenom zakonu, riječ je o ad hoc izvanrednoj i jednokratnoj mjeri kojom se, na zahtjev potrošača – dužnika iz kredita, aktivira mehanizam konverzije detaljno razrađen zakonskim odredbama te se intervenira u već nastale – egzistirajuće – ugovorne odnose zahvaćene eskalirajućom dužničkom krizom i drastičnom ugovornom neravnotežom. Navedena zakonska mjera odnosi se na ograničen broj određenih ugovora sklopljenih prije stupanja na snagu zakona – njih ukupno 58.367 (od kojih je 57.808 konvertirano) s jasno i provjerljivo određenim ugovornim stranama. Zbog navedenih razloga prigovor formalne neustavnosti osporenog zakona na izloženoj osnovi nije utemeljen. ....34.2. U odnosu na izložene prigovore predlagatelja, problematici retroaktivnosti Ustavni sud pristupio je na dvije razine: supstancijalnoj (u odnosu na stvarni i pravni učinak osporene zakonske mjere konverzije na zatečene ugovorne odnose) i formalnopravnoj (s obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz članka 90. stavka 5. Ustava kojim je propisano da samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje). U odnosu na prvo navedeni aspekt ovog pitanja, Ustavni sud prije svega primjećuje da u skladu s ranije iznesenim utvrđenjima o njegovom bitnom sadržaju, osporeni zakon kao »novo pravno pravilo« ne zahvaća pravne situacije – konkretno, pravne poslove u vezi s CHF kreditima, koji su u cijelosti dovršeni, odnosno realizirani prije njegova stupanja na snagu. Zakon se, naime, ne odnosi na ugovore konzumirane potpunim namirenjem vjerovnikove tražbine ili njezinom konverzijom u drugu valutu vrijednosti (unit of account) prije stupanja na snagu zakona. Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, »Temelji prava Europske zajednice« Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio E, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. – 150.), nije riječ o »pravoj (actual)« nego o »prividnoj (apparent)«, odnosno »nepravoj ili kvazi - retroaktivnosti« kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni. Za razliku od prave retroaktivnosti (u smislu gore izloženog konteksta) koja je beziznimno zabranjena, interpretativni pristup Suda EU na bazi teleološkog tumačenja iznimno dopušta kvazi-povratni učinak novog pravnog pravila na zatečene pravne odnose pod bitnim uvjetom da se cilj mjere – zbog čije realizacije je »novo« pravilo i doneseno – ne bi mogao postići na drugi način. Spomenuta iznimka, prema kojoj mjera može djelovati retroaktivno samo ako legitimni cilj nije moguće na drugi način ostvariti, limitirana je primjenom načela razmjernosti koje u ovom kontekstu traži da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegova stupanja na snagu neophodno za postizanje željenoga cilja. Dakle, bitna je ocjena nužnosti takvog povratnog djelovanja za ostvarivanje proklamiranog cilja. U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu u potpunosti zadovoljeni. Cilj osporenog zakona u pravno suštinskom smislu bio je osigurati da kreditne institucije kao davatelji CHF kredita podliježu istom sustavu temeljnih načela obveznog prava kao i potrošači CHF kredita (posebice, načelu jednakosti ugovornih činidaba, kao i načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu) bez da se pritom naruši ekonomska (euro) supstanca kreditnih institucija, a što nedvojbeno ne bi bio slučaj kad osporena zakonska mjera ne bi djelovala povratno na zatečene ugovorne odnose. Bilo je nužno onemogućiti da valutnom klauzulom u švicarskim francima kreditne institucije ishode dominantan ekonomski položaj u odnosu na potrošače uslijed »ekscesnog« djelovanja valutne klauzule s obzirom na nepovoljnu konstelaciju ekonomsko-monetarnih okolnosti koje su rezultirale drastičnom aprecijacijom valute ugovora u sinergijskom učinku s varijabilnom kamatnom stopom promjenjivom na osnovi jednostrane odluke kreditnih institucija. Opisanu nužnost nije bilo moguće postići bez zahvaćanja u konkretne i egzistentne ugovorne odnose. S obzirom na utvrđenja izložena u točki 29.2. rješenja u vezi sa zakonskom svrhom (ratio legis) valutne klauzule i razumnim te na pravu zasnovanim očekivanjima ugovornih strana, Ustavni sud ocjenjuje da je ispunjen i dodatni uvjet dopuštenog povratnog učinka osporene zakonske mjere – poštovanje legitimnih očekivanja zainteresiranih adresata. ....“ Prema čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 99/1999, 29/2002) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Iz navedenih razloga ovaj prvostupanjskom ovaj sud nije u mogućnosti prihvatiti obrazloženja iz ukidnih rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to: a) poslovni broj: Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojima potrošači imaju pravo na puno obeštećenje i b) poslovni broj Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022. godine prema kojima potrošači nakon konverzije imaju pravo samo na zatezne kamate do dana konverzije. Naravno ukoliko u budućnosti sam Ustavni sud Republike Hrvatske promijeni svoj pravni stav (bilo samoinicijativno ili uslijed upliva Europskog suda za ljudska prava) takvu promjenu će respektirati i ovaj prvostupanjski sud.

24. Valja naglasiti da Sud EU u odluci C-567/20 od 5. svibnja 2022. je odlučio: "Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive." U navedenoj presudi se između ostaloga navodi: "....55 Nakon tih pojašnjenja, valja podsjetiti na to da u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz „[obveznih] zakonskih ili regulatornih odredaba”, što je izraz koji, s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu te direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drukčiji dogovor među strankama (presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios, C-243/20, EU:C:2021:1045, t. 30. i navedena sudska praksa). 56 Usto, Sud je već protumačio navedeni članak 1. stavak 2. u smislu da područje primjene Direktive 93/13 ne obuhvaća odredbe koje su odraz obveznih odredaba nacionalnog prava unesenih nakon sklapanja ugovora o zajmu s potrošačem te čiji je cilj nadomještanje ništetne odredbe tog ugovora (presuda od 2. rujna 2021., OTP Jelzálogbank i dr., C-932/19, EU:C:2021:673, t. 29. i navedena sudska praksa). 57 Isključenje primjene pravila iz te direktive, koje proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2., opravdano je činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati (presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios, C-243/20, EU:C:2021:1045, t. 35. i navedena sudska praksa). ...."

25. Uzgred valja konstatirati da ukoliko bi se udovoljilo tužbenim zahtjevima onim potrošačima koji su inicijalno sklopili daleko rizičniji kreditni proizvod, a kasnije ga retroaktivno „pretvorili“ u eurski ugovor sukladno ZIDZPK/15 onda bi oni došli u daleko povoljniji položaj nego oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili kredite vezano za valutnu klauzulu u eurima gdje je kamatna stopa bila znatno viša nego kod kredita vezanih za valutnu klauzulu CHF. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kada bi se isto doslovno shvatilo ispada da nema nikakve opasanosti od prigovora zastare tako da i oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili uz valutnu klauzulu eur i gdje su banke također jednostrano mijenjale kamatnu stopu višu od one početno ugovorene kada god to požele mogu podignuti tužbu radi svoga obeštećenja zbog preplaćenih iznosa u vidu razlike između inicijalne kamate i one više sve uz zatezne kamatne na tako izračunate iznosa od dana preplate svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate. Naime, zastara u tom slučaju bi im valjda tekla tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovoreno da banka može jednostrano bez nekih egzaktnih kriterija jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Naravno ni tada oni ne bi bili u potpunost obeštećeni jer i ona inicijalna kamata u to vrijeme im je bila viša nego da su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF pa bi ih se valjda i u tom dijelu trebalo obeštetiti. Zaključno valja naglasiti da cilj ZIDZPK/15 je bio pomoći korisnicima kredita koji su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF i kako bi se u startu preventivno zaustavili predvidivi budući brojni sporovi što se očito nije postiglo nego štoviše i sama neujednačena sudska praksa dodatno generira još i veću količinu budućih sporova. Naglašava se da u Republici Hrvatskoj nije riječ o donošenju zakona (u ovom slučaju ZID ZPK-a) na temelju kojega je razlog ništetnosti naknadno otpao. Taj Zakon nije propisao konvalidaciju ugovora s valutnom klauzulom u CHF, nego je propisao da taj ugovor prestaje postojati ako ugovorne strane sklope novi ili izmijenjeni ugovor o kreditu. Budući da se pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (43 Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakav učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR. Dakle, nesporno je da su stranke sklopile Sporazum o konverziji na temelju ZID ZPK 2015 te kako su odredbe ZID ZPK 2015 prisilne naravi, budući da su banke bile obvezne postupati po njima te je istima beziznimno propisan način provođenja konverzije, kao i sadržaj sporazuma o konverziji. Prema tome, u slučaju sklapanja takvog sporazuma, Dodatka ugovora o kreditu, njegove odredbe i uvjeti su u potpunosti odražavali prisilne zakonske odredbe. Zaključno valja naglasiti da Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306 - 172/2006 između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016., nije sadržavao nepoštene odredbe budući je sadržaj tih odredbi preuzet iz prisilnih pravila ZID ZPK 2015, odnosnom sadržaj istih u cijelosti odražavaju prisilne zakonske odredbe, a koje su nedvojbeno isključene iz područja primjene Direktive 93/13 te nije dopušteno ispitivati njihovo poštenje. Dakle, svako preispitivanje odredbi predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306-172/2006 između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016. od strane tužiteljice TŠ pozivanjem na Direktivu 93/13 je u potpunosti bespredmetno. Isto tako, Sud EU svojom presudom u predmetu C-19/20 navodi kako se zaštita koju pruža čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 sastoji u isključenju nepoštene odredbe iz primjene te kako takvo isključenje sa sobom u pravilu povlači pravo na povrat (restituciju) potrošača u pogledu svih uplata temeljem nepoštene odredbe jer isključenje nepoštene odredbe nameće i potrebu uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije bilo takve nepoštene odredbe. Dakle, u odnos između tužiteljice TŠ i tuženika Addiko bank d.d. intervenirao je zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužiteljice TŠ kao potrošača. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama čl. 19.a - 19.g ZID ZPK 2015. Kako je već više puta istaknuto, tužiteljica TŠ nije bila obvezna prihvatiti konverziju i sklopiti Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306-172/2006 između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016. Naime, nakon što je banka potrošača potpuno informirala, odnosno nakon što su istom bile poznate sve posljedice konverzije, potrošaču je ostalo na volju da slobodno odluči hoće li prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka ugovora o kreditu koji se odnosio na konverziju ili jednostavno ne prihvatiti. Primijenjena metodologija koju je koristio tuženik Addiko bank d.d. pri konverziji kredita određena je odredbama članka 19.b i 19.c. ZID ZPK 2015, tako da kada je tužiteljica TŠ prihvatila izračun konverzije i sklopila Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306-172/2006 između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016. prihvatila je promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na valutu EUR. Tužiteljica TŠ je dakle prihvatila promjene kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile, dakle nije bilo neizvjesnosti za period koji je već prošao. Utuženi iznosi već su obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306-172/2006 između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora te EŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika i TŠ kao sudužnika i založnog dužnika od 7. ožujka 2016. Tuženik Addiko bank d.d. je sve uplate tužiteljice TŠ evidentirao i preračunao u valutu EUR. Dakle, zatraženi iznosi obuhvaćeni su u novim obračunima i novim otplatnim planovima. Stoga, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavila tužiteljica TŠ izgubila bi se svrha intervencije zakonodavca, a kojoj je cilj zaštita potrošača. Ispalo bi da se ZID ZPK 2015 zaobilazi, odnosno da se uopće ne primjenjuje. Ukoliko je navedenim zakonom decidirano propisana metodologija po kojoj se potrošači koji su imali kredite u CHF trebaju obeštetiti i ukoliko je tuženik Addiko bank d.d. primijenio taj zakon i ukoliko je tužiteljica TŠ prihvatila metodologiju utvrđenu tim zakonom, nejasno je zašto sada tužiteljica TŠ ustaje sa tužbenim zahtjevom sa potpuno drugačijom metodologijom koja uopće nije propisana, a u trenutku podnošenja tužbe postoji zakon koji propisuje metodologiju izračuna preplate i način korištenja preplate. Naime, tužiteljica TŠ je kroz konverziju restituirana na jedan način i to na način propisan zakonom, a sada u tužbi traži restituciju na potpuno drugi način. Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom III.

26. U svezi parničnog troška valja citirati obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u njegovoj meritornoj presudi poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. gdje se između ostaloga navodi: „...27. Odluke se o parničnom trošku temelje na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, revizijski sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice S i K, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka provedenog pred nižestupanjskim sudovima. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena pred drugostupanjskim sudovima, a o spornom se pitanju revizijski sud još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh....“ Ovaj prvostupanjski sud u potpunosti prihvaća takvo obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV.

U Rijeci 17. ožujka 2026.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice TŠ i

- pun. tuženika Addiko bank d.d.