Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-123/2026-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivani Jurčević, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane 3. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Ivane Jurčević, odvjetnice iz Vinkovaca, i punomoćnika tuženika u zamjeni Hrvoja Jovića, odvjetnika iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba 9. Ugovora o kreditu broj 528-50-3905820 sklopljenog 2. veljače 2007. između tužitelja MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, potvrđenog po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka, J. Gotovca 13, 5. veljače 2007. pod brojem OU-238/2007, u dijelu gdje je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.376,55 eura (dvije tisuće tristo sedamdeset šest eura i pedeset pet centi) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana presuđenja tj. 17. ožujka 2026. po stopi koju propisuje članak 1. stavak 1. točka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.) za ostale odnose, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku 9. svibnja 2023. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je s tuženikom kao kreditorom 2. veljače 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50-3905820, a koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka, J. Gotovca 13, 5. veljače 2007. pod brojem OU-238/2007, a kojim Ugovorom je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 13.731,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz dogovoreni rok otplate od 84 mjeseca. Predmetni kredit je u cijelosti otplaćen.

1.2. Tužitelj navodi da je ovakav ugovor bio obrazac, unaprijed formuliran i standardiziran i sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika, a koja kamata je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,20 % promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i odredbu kojom se otplata kredita veže uz valutnu klauzulu u CHF, te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Predmetni Ugovor o kreditu sadrži i odredbu o ulaznoj naknadi u iznosu 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i odredbu o tzv. izlaznoj naknadi. Prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju nije uručena nikakva daljnja dokumentacija – Opći uvjeti banke ili Odluke o načinu obračuna/izračuna kamatne stope, niti mu je objašnjen mehanizam promjene kamatne stope odnosno parametri od kojih ovisi kretanje visine kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita. Tijekom trajanja ugovorne obveze tužena banka je u više navrata jednostrano mijenjala ugovorenu kamatnu stopu odnosno značajno je povećavala bez da je omogućila tužitelju da pregovara o visini iste.

1.3. Nadalje, tužitelj navodi da su predmetni Ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te jednostranoj promjeni kamatne stope, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. 7. 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/2013 od 13. 6. 2014., a koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/2014 od 9. 4. 2015., te presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH broj: Rev-2221/2018 od 3. 9. 2019., tako da je sada pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. 10. 2004. do 31. 12. 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetene i nepoštene ugovorne odredbe, koje se odnose na ugovaranje valute glavnice vezane uz švicarski franak, te naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

1.4. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe 2., 3., 7. i 9. predmetnog ugovora o kreditu, te da naloži tuženiku isplatu po osnovu povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i ulaznu naknadu uz pripadajuće zakonske zatezne kamata i naknadu prouzročenih parničnih troškova.

2. U odgovoru na tužbu tuženik čini nespornim da je sa tužiteljem zaključio navedeni Ugovor o kreditu kojim je tužitelju stavio na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 13.731,62 s redovnom kamatom od 5,20 % godišnje, promjenjivom u skladu s odlukom o kamatnim stopama i kamatom po dospjeću koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 15 % godišnje, a koja je bila također promjenjiva.

2.1. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope tuženik navodi da je odredba o promjenjivosti kamatne stope jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara, te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

2.2. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare navodeći da je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći 13. 6. 2014. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da obzirom je tužitelj podnio tužbu tek 13. 6. 2023., razvidno je da je od pravomoćnosti odluke na koju se poziva tužitelj proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

2.3. Tuženik nadalje tvrdi da je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom bila ugovorna volja stranaka. Smatra da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te se ističe da je tužitelj u zahtjevu za kredit samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF. Pružanje mogućnosti tužitelju kao korisniku kredita da vlastoručno odabere valutnu klauzulu kredita predstavlja pojedinačno pregovaranje, te je također obavješten o kretanju valuta na tržištu. Smatra da svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.4. Tuženik se protivi i tvrdnjama tužitelja da su ništetne i odredbe 3. i 9. Ugovora o naknadi za korištenje kredita i naknadi za prijevremenu otplatu jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za korištenje kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Tužitelj je u zastari i s potraživanjem s osnova ovih naknada, te takve odredbe ugovora o kreditu nisu u kolektivnom sporu na koji se poziva tužitelj utvrđene ništetnim. Radi svega izloženog smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, te stoga predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju naknadu troškkova parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. U odnosu na odgovor na tužbu tuženika u svom očitovanju od 12. veljače 2024. tužitelj se protivi svim navodima iz odgovora na tužbu i istaknutom prigovoru zastare smatrajući ih neosnovanim. Smatra da je u ovome postupku sud vezan pravnim shvaćanjima koja su zauzeta u presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u pogledu ništetnosti odredbi u potrošačkim ugovorima u načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule. Po provedenom financijsko – knjigovodstvenom vještačenju tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 12. srpnja 2024. na način da potražuje isplatu iznosa od 2.294,21 eura uslijed promjene tečaja tijekom trajanja otplate kredita, kao i isplatu novčanog iznosa od 281,07 eura koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, sve uz pripadajuće kamate i naknadu prouzročenih troškova.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom i čitanjem preslike Ugovora o kreditu broj: 528-50-3905820 (list 8-12), zahtjeva za mirno rješenje spora (list 13-14), zahtjeva za kredit (list 27), otplatnog plana (list 123-128), prijepisa knjigovodstvene kartice (list 129-133), te je provedeno vještačenje po vještaku Tomislavu Borković dipl.oec. iz [adresa] od 4. 7. 2024. (list 138-144).

5. Nakon provedenog dokaznog postupka ovaj sud je donio presudu poslovni broj P-215/2023-17 od 9. siječnja 2025. koja presuda je povodom uložene žalbe tuženika odlukom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-339/2025-5 od 30. travnja 2025. potvrđena u točkama I., II., III., IV. i V. izreke te je u ovom dijelu presuda pravomoćna s danom donošenje drugostupanjske odluke tj. 30. travnja 2025. dok je ovršna postala 30. svibnja 2025. U točkama VI. i VII. izreke presuda je ukinuta, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje.

6. U nastavku postupka sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja na zapisniku od 3. 2. 2026. koji u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu s tuženom bankom zaključio 2. 2. 2007. u svrhu kupnje automobila. Automobil je koristio za svoje osobne potrebe i potrebe obitelji. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu. Kredit nije korišten kao porezna olakšica. Raspitivao se kod drugih banaka za kredit, a za ovu banku se odlučio jer su imali najpovoljnije uvjete za kreditiranje. Ugovor je već bio pripremljen kao gotov obrazac koji je samo morao potpisati i odnijeti neke papire na ovjeru u firmu, te je ugovor odnio na ovjeru kod javnog bilježnika. Nitko mu nije posebno pojašnjavao pojedine odredbe ugovora niti u banci niti kod javnog bilježnika. Ugovor je pročitao letimično prije potpisivanja, a nije tražio kredit u CHF već su mu takav predložili kao najpovoljniji. Nije mu bilo poznato da će mu biti naplaćena naknada za obradu kredita ili privremeno zatvaranje kredita, niti mu je itko na to ukazao. Nije tada znao niti da je naplaćena niti u kojem iznosu jer novac nije niti dobio već je direktno isplaćen auto kući u kojoj je kupovao automobil. Nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora. Kredit je otplatio ranije. U vrijeme zaključenja ugovora nije razumio pojam ulazne naknade. Nije tražio dodatno pojašnjenje već je prihvatio ono što su mu predložili kao najbolje uvjete za njega. Nije tražio kredit bez uključenih naknada jer nije niti znao za njih. Nije pokušao pregovarati oko ugovornih odredbi niti je znao da se to može.

7. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

7.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu 2. 2. 2007. na iznos od 13.731,62 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita.

8. Između stranaka je sporno pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. 2. veljače 2007.

9.1. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.2. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 98. ZZP/07.

9.3. Odredbom članka 102. stavak 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

10. Analizirajući spornu odredbu točke 9. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 2. 2. 2007.

10.1. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.

11. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 9. Ugovora o kreditu ništetne.

11.1. Naime, navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu članka 96. stavak 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno članku 10.2. stavak 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedena odredba ne prolazi test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

12. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz članka 9. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

13. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan te je donio odluku kao u točki I. izreke.

15. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u svezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 151/22 i 138/23 – dalje Tarifa) odobren trošak i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 23. 10. 2023. u iznosu od 50,00 eura, za sastav četiri obrazložena podneska i to od 12. 2. 2024., 27. 3. 2024., 12. 7. 2024. i 7. 1. 2026. svaki u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na četiri ročišta i to od 4. 4. 2024., 3. 12. 2024., 13. 1. 2026. i 3. 3. 2026. svako u iznosu od 200,00 eura, te za pristup na dva ročišta za objavu presude u ukupnom iznosu od 200,00 eura. Tužitelju je također priznat uplaćeni trošak za vještačenje u iznosu od 300,00 eura, kao i plaćena sudska pristojba na tužbu u iznosu od 26,55 eura tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 2.376,55 eura, te je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Vinkovcima 17. ožujka 2026.

Sudac:

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste podnijeti svoju žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. Odvjetnica Ivana Jurčević, Vinkovci – punomoćnik tužitelja

2. OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, na znak: RBA-PAS-799 – punomoćnik tuženika