REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Posl. br. P-722/2022-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Mariji Grubor u pravnoj stvari tužitelja NB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marin Buvinić, odvjetnik u Umagu, Trgovačka 3/1, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d., odvjetnici u Zagrebu, Radnička cesta 54, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 3. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Marina Buvinića i zamjenika punomoćnika tuženika ĆB, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.246,29 eura (dvije tisuće dvjesto četrdeset šest eura i dvadeset devet centi) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1,04 eura od 17. listopada 2005. do isplate,

- na iznos od 1,60 eura od 15. studenog 2005. do isplate,

- na iznos od 1,62 eura od 15. prosinca 2005. do isplate,

- na iznos od 2,12 eura od 16. siječnja 2006. do isplate,

- na iznos od 0,51 eura od 15. veljače 2006. do isplate,

- na iznos od 5,76 eura od 14. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 9,24 eura od 20. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 11,73 eura od 23. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura od 23. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 9,75 eura od 26. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 10,43 eura od 19. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,65 eura od 17. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2,13 eura od 17. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3,06 eura od 24. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 4,92 eura od 22. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 4,76 eura od 30. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 2,88 eura od 26. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 6,40 eura od 21. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 9,22 eura od 11. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 13,24 eura od 24. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 1,80 eura od 7. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 2,87 eura od 17. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 2,61 eura od 17. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 3,02 eura od 15. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 5,65 eura od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 5,26 eura od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 54,47 eura od 18. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 49,73 eura od 18. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 4,97 eura od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 6,65 eura od 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 9,28 eura od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 7,57 eura od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 7,43 eura od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 7,47 eura od 19. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 64,44 eura od 29. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 91,81 eura od 29. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 94,48 eura od 22. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 647,57 eura od 22. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 10,35 eura od 29. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 70,21 eura od 29. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 61,66 eura od 28. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 60,74 eura od 11. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 60,08 eura od 30. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 64,16 eura od 14. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 67,72 eura od 14. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 68,19 eura od 5. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 65,73 eura od 3. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 67,40 eura od 2 svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 68,53 eura od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 66,62 eura od 9. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 67,12 od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 65,69 eura od 3. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 62,64 eura od 1. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 65,94 eura od 2. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 67,51 eura od 30. studenog 2012. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom iznosa od 1.734,46 eura (tisuću sedamsto trideset i četiri eura i četrdeset šest centi) sa zateznim kamatama koje teku od 17. ožujka 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka se odbija.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 16.924,65 kuna (2.246,29 eura) sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate.

1.1. U tužbi je naveo da je s tuženikom 6. svibnja 2005. sklopio ugovor o kreditu br. 306-335/2005 za iznos od 26.487,00 CHF u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu švicarski franak (CHF). Tuženik je u navedeni ugovor ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva, a o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo niti je on mogao pregovarati o toj odredbi. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju morali su mu na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Odredbe o promjenjivim stopama ugovornih kamata su protivne kogentnim odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora i njegovog izvršavanja, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenljive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Istom odlukom je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom te je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. U skladu s navedenim odlukama odredba ugovora kojom je glavnica vezana uz švicarski franak je nepoštena (ništetna) iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, i on ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za povrat (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivim kamatama. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama čl. 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina, a radi stjecanja bez osnove, odnosno na temelju osnove koja je kasnije otpala.

1.2. S obzirom na to da su pitanja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno riješena kao prethodno pitanje u ranije navedenim presudama Visokog trgovačkog suda, ništetnost nije potrebno ponovno utvrđivati u ovom postupku. U ovom postupku potražuje isplatu preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja (CHF/kuna) koji je vrijedio na dan plaćanja u odnosu na valutni tečaj koji je bio važeći na dan korištenja kredita te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene pretplate do isplate.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu te istaknuo prigovor zastare jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok. Ako tužitelj smatra da mu utuženi iznosi pripadaju na temelju instituta stjecanja bez osnove, i u tom slučaju je prigovor zastare osnovan jer tražbine po toj osnovi zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina, a rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Otplatom kredita u cijelosti ugovor o kreditu je prestao postojati. S obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može tražiti bilo kakvo plaćanje.

2.1. Izričito je osporio tvrdnje da bi odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne niti je to tužitelj dokazao. Tužitelj se nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora iz više razloga: a) jer nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (navedeno je omogućeno tek na temelju pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja ugovora o kreditu), b) temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takvo utvrđenje (sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji svoju tužbu više ne postoje) i c) pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu ne odnosi se na ugovor o kreditu (kolektivnom tužbom se osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni, pa je prilikom ocjene ništetnosti odredaba ugovora o kreditu potrebno uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora).

2.2. Istaknuo je i da valutna klauzula sadržana u ugovoru o kreditu nije ništetna jer je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno na temelju zakona, jer valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03. i jer ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača/03. Ugovaranjem valutne klauzule stranke su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa, pristali na rizik promjenjivosti tečaja, a navedeno je razvidno iz činjenice što je tužitelj imao pravo izbora između kredita s valutnim klauzulama u različitim valutama i nije bio prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelju je zasigurno bilo poznato, a u najmanju ruku nije mu moglo ostati nepoznato, na koji način bi porast vrijednosti CHF mogao utjecati na njegove ugovorne obveze. Zakonom o zaštiti potrošača je izričito propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive (tzv. test poštenosti). U konkretnom slučaju valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora o kreditu te su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom postupka u povodu kolektivne zaštite procjenjivane upravo sa spektra predmeta i cijene ugovora. Odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u ugovoru o kreditu (čl. 1. i 7.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora, jasno je navedeno da se tužitelju odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF, a tužitelju je bio i morao biti razumljiv smisao i učinak valutne klauzule. Naime, ugovor o kreditu je sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave (tužitelj je od strane javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz njega proizlaze), zaposlenik tuženika je detaljno upoznao tužitelja s kreditnim proizvodom (objasnio što znači valutna klauzula, koja je njezina svrha i ekonomske posljedice porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze), a prosječnom hrvatskom potrošaču je vrlo teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. Naveo je i da s potencijalnim rizicima promjene tečaja nije upoznao tužitelja samo putem svog kreditnog referenta, već da je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF (članci objavljeni u službenom glasilu „HYPO Times“). Osim toga, i Hrvatska narodna banka te guverneri HNB-a su u pisanim materijalima i učestalim javnim istupima aktivno radili na educiranju šire javnosti o svim aspektima i učincima sklapanja takvih kredita, pa je prosječan hrvatski potrošač itekako bio upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule i svim prednostima/nedostacima ugovaranja iste.

2.3. Naveo je i da odredbe ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene jer da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom, moraju kumulativno biti ispunjeni sljedeći uvjeti: a) mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo, b) mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i c) da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. U konkretnom slučaju tužitelj je imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tužitelja (nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF), temeljem valutne klauzule stranke su podjednako preuzele izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je razumljiva te je on aktivnim pristupom podizao svijest svojih klijenata i potencijalnih novih korisnika kredita o svim relevantnim aspektima. Ni on, prije i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, nije mogao predvidjeti kretanje tečaja kune prema CHF, pa stoga nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

2.4. Uvjeti za provođenje testa poštenosti nisu ispunjeni ni u odnosu na odredbu ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope (čl. 2.). Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna iz razloga što nije zabranjena, odnosno što nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. O ništetnosti bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu zakonom, a što ovdje nije slučaj. I ta je odredba sasvim uočljiva, jasna i razumljiva, o njoj se pojedinačno raspravljalo i ona ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (do 1. siječnja 2009.) kamatnu stopu je mijenjao sukladno Zakonu o bankama. Dakle, kamatne stope nije mijenjao bez primjene adekvatnih kriterija i to, zbog iznimno strogog nadzora i regulatornih okvira, naprosto ne bi bilo moguće. Do porasta kamatnih stopa moglo je doći isključivo zbog objektivnih (tržišnih) kriterija prema kojima se određuje njihova visina. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nisu bile na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu banaka da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa, već je ta obveza uvedena tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 4. listopada 2012. Međutim, bez obzira na navedeno, on je oduvijek svoje odluke o promjenama visine kamatne stope donosio na temeljem spomenutih objektivnih tržišnih kriterija.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je u podnesku od 14. travnja 2025. (str. 918-920) tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještakinje i odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj. Stoga konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu iznosa od 2.246,29 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose (navedene u izreci presude) teku od njihova dospijeća do isplate.

4. U dokaznom postupku pročitani su otplatni plan (str. 6-8), specifikacija uplata (str. 9-11), pregled prometa za klijenta (str. 12-24), ugovor o kreditu br. 306-335/2005 (str. 26-30), izračun efektivne kamatne stope (str. 208-210), stručni članci (str. 467- 475, 512-527), mišljenje Vlade RH (str. 509-511, 770-772), bilten o bankama (str. 528- 625), novinski članci (str. 628, 749-753, 795-796), godišnje izvješće HNB-a (str. 629- 748), dokumenti (str. 754-757), opću uvjeti za poslovanje s građanima (str. 797-813), glasilo Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (str. 817-834), kamatne stope banaka na kunske kredite (str. 850-852), zapisnik ovog suda, Stalne službe u Bujama-Buie posl. br. P- 722/2022-14 od 19. rujna 2024. na kojem je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (str. 894-895) te nalaz i mišljenje sudske vještakinje (str. 900-916).

4.1. Odbijen je dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva jer izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno niti bi utjecalo na odluku o tužbenom zahtjevu. Javni bilježnik Marija Grozdanić Dekleva je sudjelovala u solemnizaciji ugovora o kreditu, ali nije sudjelovala i u pregovorima koji su prethodili sklapanju ugovora, a solemnizacija ugovora ne ukazuje na činjenicu da li se ili nije o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Okolnost da je ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika nije dokaz da je javni bilježnik korisniku kredita protumačio učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. To iz razloga što u ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak (kao i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi) nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz tih odredbi, pa javni bilježnik nije mogao objasniti tužitelju kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope jer oni nisu bili sadržani u ugovoru kojeg je solemnizirao

4.2. Odbijen je i dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje svjedoka na okolnost pregovaranja s tužiteljem, ali se ti dokazi nisu mogli izvesti jer u odgovoru na tužbu, a ni kasnije u tijeku postupka, nije u skladu s čl. 241. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u nastavku: ZPP) naveo ime, prezime i boravište osoba čije saslušanje predlaže.

4.3. Nije izveden dokaz čitanjem pisanog iskaza NBS (str. 845- 849) jer navedeni dokaz nije bio relevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari budući da ona nije sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu. Osim toga, svjedoci se u pravilu saslušavaju neposredno pred sudom (kako bi i sud i stranke svjedocima mogli postavljati pitanja), a tuženik uopće nije naveo zbog čega predlaže čitanje iskaza NBS, a ne njezino saslušanje pred sudom.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.246,29 eura sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, a koji potražuje na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja švicarskog franka.

7. Između stranaka nisu sporne sljedeće činjenice:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d., 6. svibnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu br. 306-335/2005, potvrđen kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod brojem: OU-920/2005 od 10. svibnja 2005., kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju novog motornog vozila u iznosu 26.487,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hypo Alpe - Adria Bank d.d. na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe -Adria Bank d.d. i da je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosila 5,90 % godišnje (čl. 2. ugovora),

- da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu prema kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF (čl. 1. i 7. ugovora),

- da je u utuženom razdoblju, uslijed promjene tečaja švicarskog franka, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

8. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, pa ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio po osnovi tečajne razlike i ako ima, je li njegovo potraživanje zastarjelo.

8.1. Tuženik u tijeku postupka tužitelju nije osporio status potrošača.

9. Prvo valja istaknuti da okolnost što je kredit otplaćen (kako to navodi tuženik) ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno (nakon prestanka ugovora) utvrdi njegova ništetnost. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti (čl. 323. Zakona o obveznim odnosima) bila vrlo često neprimjenjiva, a što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima). Slijedom navedenog, neosnovana je i tvrdnja tuženika da se iz tog razloga na predmetni ugovor o kreditu ne mogu odnositi pravna utvrđenja iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.). U tom je postupku utvrđeno da je, između ostalog i pravni prednik tuženika, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Utvrđeno je i da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Tuženik je na taj način postupio suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) važećeg u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. te čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07. i 125/07., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009.) važećeg od 7. kolovoza 2007.

10.1. Navedena presuda je, u odnosu na pravnog prednika tuženika, potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odnosno da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

10.2. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koji sadrži sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke te odredbe o valutnoj klauzuli, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, pravna utvrđenja iz tih presuda primjenjuju se i u ovom postupku.

11. Prema čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.1. Odredbom čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022., u nastavku: ZZP) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.2. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP-a i čl. 126. ZZP-a) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

12. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

12.1. Tuženik je na te okolnosti predložio saslušanje svjedoka, ali se ti dokazi nisu mogli izvesti (t. 4.2. obrazloženja). Stoga je radi utvrđenja svih okolnosti oko sklapanja predmetnog ugovora i pregovora vođenih između tužitelja i tuženika u predugovornoj fazi proveden samo dokaz saslušanjem tužitelja.

12.2. Tužitelj je u iskazu naveo da se 2005. odlučio za kupnju nove Škode Octavia u auto kući Cerin u Rijeci. Realizacija kredita je išla preko te auto kuće te su oni najvjerojatnije imali ugovor sa Hypo bankom jer su ga poslali da kredit podigne u toj banci. Iz tog razloga nije se raspitivao o kreditiranju kupnje vozila u drugim bankama. Po zanimanju je obućarski tehničar te je iznos kredita utrošio za kupnju vozila, i to jedinog vozila koji i danas koristi za osobne i obiteljske potrebe. U Hypo banci u Rijeci mu je rečeno da je najpovoljniji kredit u tzv. „švicarcima“, a druge opcije nije imao jer tada nije bilo moguće kreditiranje u eurima i kunama. Ne zna koliko je puta odlazio u banku radi realizacije kredita, ali to nije dugo trajalo. Sjeća se da su mu u banci dali svu papirologiju koju je odnio kod poslodavca, sve ovjerio i vratio u banku. Nakon toga je kredit realiziran na način da je banka iznos kredita uplatila auto kući Cerin. Prije potpisivanja je ugovor pročitao, ali je upitno je li ga kao laik i razumio. Sjeća se da je bio povoljan u smislu da je rata kredita odgovarala njegovim primanjima i da je „švicarac“ tada bio povoljan. Djelatnica banke s kojom je razgovarao i potpisao kredit mu nije objašnjavala što znače pojedine ugovorne odredbe. U ugovoru je doista pisalo da postoji mogućnost promjene kamate i visine rate i to mu je bilo jasno. Međutim, nije mu rečeno da rata može porasti u tom obimu i nisu mu objasnili rizik ugovaranja kredita u „švicarcima“ jer u tom slučaju sigurno ne bi sklopio taj ugovor. Nije imao mogućnost s bankom pregovarati o pojedinim odredbama ugovora. Rečeno mu je da određenog datuma dođe u poslovnicu u Rijeci, da je ugovor spreman i da ga potpiše.

12.3. Sud je iskaz tužitelja ocijenio istinitim jer je iskazivao na objektivan i uvjerljiv način, u skladu s ostalim provedenim dokazima te u skladu s utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite potrošača. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da on u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da nije upoznat s parametrima promjenjivosti te da mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF, koji mu je jedini i ponuđen, prikazan kao najpovoljniji. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužitelja s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nema značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužitelj od strane tuženika nije dobio potrebne i potpune obavijesti.

13. Dakle, tuženik (na kojem je teret dokaza o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Drugim riječima, tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Osim toga, odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

13.1. Ugovaranje valutne klauzule je u vrijeme sklapanja ugovora bilo dopušteno jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., u nastavku: ZOO/05). Međutim, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.2. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da su i ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, ništetne.

14. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14.1. Tužitelj, po pravilima o stjecanju bez osnove, ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu sa zateznim kamatama od dana uplate svakog pojedinog anuiteta (čl. 1115. ZOO/05) do isplate. To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Tuženik je, prema mišljenju ovog suda, nepošten stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i time ništetne, pa da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada. Sudsko utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

15. S obzirom na to da je utvrđeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je uzeti u obzir početni tečaj kao jedini tužitelju poznat, a time i valjano određen te pošten.

15.1. Stoga je, na okolnost visine tužbenog zahtjeva, proveden dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Goranki Šmer Maraš iz MARIMAR-FIN d.o.o.

15.2. Vještakinja je, u skladu s nalogom suda, utvrdila razliku između stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta prema predmetnom ugovoru o kreditu i mjesečnih anuiteta koje bi tužitelj platio tuženiku da se nije mijenjao početni tečaj švicarskog franka, odnosno da se je cijelo vrijeme primjenjivao tečaj švicarskog franka koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelju.

15.3. U izračunu je koristila parametre početnih uvjeta kredita, odnosno da je tužitelj uzeo kredit u iznosu 26.487,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i da je tečaj na dan isplate kredita 10. svibnja 2005. iznosio 1 CHF = 4,7421180 kuna. Primjenom navedenih parametara utvrdila je da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, iznosi 2.246,29 eura. Pojedinačni iznosi na ime tečajne razlike specificirani su po mjesecima u stupcu 12 tabele br. 3. nalaza i mišljenja.

15.4. Vještakinja je navela da su tijekom otplatnog razdoblja nastale i negativne razlike uslijed manje plaćenih anuiteta u razdoblju nižeg tečaja od početnog tečaja u ukupnom iznosu 351,96 eura. Negativne razlike je specificirala u stupcu 12 tabele br. 4. nalaza i mišljenja.

16. Tužitelj je prihvatio izračun sudske vještakinje te je, u skladu s njim, i specificirao tužbeni zahtjev. Naveo je i da se negativne tečajne razlike ne smiju uzeti u obzir jer tuženik u tijeku postupka nije pravodobno podnio tužbu niti istaknuo (kvantitativno) određen prigovor radi prebijanja.

17. Tuženik nije osporio matematički obračun vještakinje, već je naveo da i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja i da je sud vještakinji pogrešno odredio zadatak. Naveo je i da u odnosu na manje plaćene iznose temeljem tečajnih razlika ističe „prigovor radi prijeboja“ u iznosu 351,96 eura. Osim toga, predložio je i dopunu vještačenja na način da vještakinja usporedi stvarni otplatni plan s izračunom u kojem bi primijenila kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

18. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke prihvatio u cijelosti jer je izrađen na objektivan i stručan način, a dopuna vještačenja nije određena jer je obračun pravilno izvršen na način određen u t. 15. obrazloženja. Stranke na izvršeni obračun nisu imale primjedbi, a hoće li se u obzir uzeti i negativne razlike je pravno pitanje o kojem odluku donosi sud.

19. Mišljenje je ovog suda da se tražbina ne treba umanjiti za negativne razlike iz razloga jer sud u parničnom postupku odlučuje isključivo u granicama tužbenog zahtjeva. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koje je preplatio uslijed povećanja tečaja, dok preostali anuiteti u kojima nije došlo do preplate nisu predmet postavljenog zahtjeva, a niti je tuženik u tijeku postupka u tom smislu postavio odgovarajući zahtjev (u obliku prigovora radi prebijanja ili protutužbe) o kojem bi sud bio dužan donijeti odluku. Međutim, po stavu ovoga suda, takav zahtjev tuženika ne bi ni bio osnovan. Naime, Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ako idu na štetu potrošača (ovdje tužitelja), a ne ako takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa nema osnove da se tražbina tužitelja umanji za tzv. negativne razlike.

19.1. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat više plaćenih novčanih iznosa (tzv. pozitivnu preplatu), a tuženik nema pravo umanjivati te pozitivne preplate tzv. negativnim preplatama (ili ih eventualno staviti u prijeboj) jer nije tužitelj stekao nešto od tuženika, već upravo suprotno. Naime, tuženik je od tužitelja stekao dio imovine (novac) primjenjujući na ratu kredita povećani tečaj, a takvo postupanje tuženika utvrđeno je ništetnim u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

19.2. Osim toga, odredba čl. 323. st. 2. ZOO/05 koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (tako i Županijski sud u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021.).

20. Iz nalaza i mišljenja utvrđeno je i kada je tužitelj vršio uplate mjesečnih anuiteta, pa mu pripadaju zatezne kamate od dana svake izvršene uplate.

20.1. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/2004., 35/2005.) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena budući se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamatna stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

21. Preostalo je odlučiti o istaknutom prigovoru zastare.

21.1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

21.2. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na tuženika), do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 14. listopada 2022. nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. i 241. ZOO-a). Stoga potraživanje tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli nije zastarjelo.

22. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju s osnova preplaćenog tečaja isplati iznos od 2.246,29 eura sa zateznim kamatama koje teku na način kako je određeno u izreci presude.

23. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

23.1. Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a pravo na naknadu troškova pripada onoj stranci koja uspije u sporu. Kako je tužitelj uspio u ovom sporu, valjalo mu je dosuditi opravdane parnične troškove.

23.2. Tužitelj je zatražio naknadu za zastupanje kod sastava tužbe, sastava podneska od 18. lipnja 2024. i 14. travnja 2025. te za zastupanje na ročištima od 27. lipnja 2024., 19. rujna 2024. i 3. veljače 2026. u iznosima od po 100 bodova (200,00 eura) uvećano za PDV. Osim toga, na ime sudske pristojbe na tužbu zatražio je iznos od 34,46 eura, a na ime troškova vještačenja iznos od 450,00 eura.

23.3. Troškovi zastupanja za sastav tužbe, sastav podnesaka od 14. travnja 2025. te za zastupanje na ročištima su opravdani i pravilno obračunati u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., u nastavku: Tarife).

23.4. Tužitelju nije priznata naknada za sastav podneska od 18. lipnja 2024. (str. 854-856) jer je navode iz tog podneska mogao istaknuti na pripremnom ročištu od 27. lipnja 2024. za koje mu je priznat trošak zastupanja, pa taj trošak nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP-a.

23.5. Tužitelju je na ime troškova vještačenja valjalo priznati iznos od 450,00 eura (str. 927-928), a na ime sudske pristojbe na tužbu iznos od 34,46 eura.

23.6. Prema tome opravdani troškovi tužitelja iznose 1.734,46 eura. Na priznate troškove parničnog postupka tužitelju pripadaju i zatezne kamate koje teku od donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

23.7. Stoga je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 1.734,46 eura (t. II. izreke), dok su odbijeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu i zahtjev tuženika u cijelosti (t. III. i IV. izreke).

U Pazinu 17. ožujka 2026.

Sutkinja

Marija Grubor

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.

DNA:

- tužitelj p. p.,

- tuženik p. p.