REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-789/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužitelja ŽP (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] ([adresa]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Zrinka Prlić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 25. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja LP, odvjetničke vježbenice, dana 17. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora 041-50-2858401 sklopljenog 30. svibnja 2005. između tužitelja KP, Ž ([adresa]), Ž 52, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojom odredbom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti tuženiku naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, a koji glasi:

„NAKNADA

3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 platiti tužitelju KP, [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 327,79 EUR sa zateznom kamatom od 7. lipnja 2005. po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju KP, [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 339,04 eur sa zateznom kamatom od 17. ožujka 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi u tužbi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 30. svibnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 041-50-2858401 (dalje u tekstu: Ugovor), na temelju kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 15.672,68 CHF u svrhu kupnje novog vozila za osobne potrebe, te da je točkom 3. Ugovora određeno da se naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i da je tuženik prilikom isplate kredita, tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.469,74 kn/ 327,79 eura odnosno 3,30% od iznosa odobrenog kredita.

Nadalje tužitelj navodi da su navedeni Ugovor parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je tuženik financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora.

Smatra da je tuženik na opisani način postupio suprotno tada važećim odredbama čl. 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navodi da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 3. Ugovora, već da je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“, da tuženik nije prezentirao tužitelju koje to točno on ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži.

Navodeći da je odredba koja se odnosila na naplatu naknade za obradu zahtjeva bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojom odredbom je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, tužitelj smatra da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

Smatra da su te ugovorne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05, te da su time ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 te čl. 322. ZOO/05, a da je posljedica tako utvrđene ništetnosti dužnost tuženika da vrati tužiteljici sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05), jer da je tuženik nepošteni stjecatelj.

Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužbi ispravljenim u podnesku od 19. kolovoza 2025. tužitelj traži utvrditi ništetnost odredbe točke 3. Ugovora o kreditu broj: 041-50-2858401 sklopljenog dana 30. svibnja 2005. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja KP kao korisnika kredita, u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, te traži naložiti tuženiku da mu vrati naplaćenu jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.469,74kn/327,79 EUR, sa zateznim kamatama od 7. lipnja 2005. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik iako uredno pozvan rješenjem od 15. travnja 2025. na davanje odgovora na tužbu u za to određenom mu roku, tuženik se na isto oglušio, ali prema ocjeni ovog suda s obzirom na vrstu spora i činjenične navode na kojima tužitelj temelji svoje tužbene zahtjeve nije bilo uvjeta iz čl 331. b st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) za donošenje presude zbog ogluhe kako je to tužitelj predlagao.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 041-50- 2858401 (list 13-16 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 6-11), Potvrdu tuženika od 22. siječnja 2025. (list 12 spisa), 58), saslušan je tužitelj u svrhu dokazivanja (list 76-77).

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Predmet spora su tužbeni zahtjevi tužitelja kao korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o potrošačkom kreditu u dijelu ugovorene naknade za obradu kredita, te zahtjev za vraćanje te naknade tužitelju po pravilima stečenog bez osnove.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 045-50-2662420 od 30. svibnja 2005., za iznos kunske protuvrijednosti kredita 15.672,68 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s redovnom kamatom 5,85% godišnjom i promjenjivom u skladu s tuženikovim odlukama s rokom otplate od 84 mjeseca za namjenu kupnje vozila i s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF koji vrijedi na dan dospjelosti prema otplatnom planu.

7. Uvidom u Potvrdu tuženika od 22. siječnja 2025. utvrđeno je da je tužitelju odobren iznos kredita od 15.672,68 CHF, da je kredit isplaćen 6. lipnja 2005., te da je otplaćen u cijelosti do 27. lipnja 2012. Utvrđeno je i da je sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu broj 045-50-2662420 od 30. svibnja 2005. prilikom isplate odobrenog kredita ustegnuta naknada za obradu kredita 3,30 % od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 2.469,74 kn / 327,79 eur.

7. Iako tužitelju nije izričito osporen status potrošača kao ugovorne strane predmetnog Ugovora, valja reći da je u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje: ZZP) potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te je za pojam potrošač u Direktivi 93/13 bitan jedino objektivni funkcionalni kriterij, tj. da fizička osoba sklapa konkretni ugovor radi obavljanja osobnih – privatnih potreba i da je potrošač slabija ugovorna strana, pa je stoga na tuženiku teret dokaza da tužitelj nije zaključio ugovor na temelju kojeg je dobivena novčana sredstva koristio za osobne – privatne potrebe (Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018.), odnosno da nije potrošač.

8. Svrha predmetnog Ugovora o kreditu je kupnja motornog vozila.

9. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv proizlazi da je smislu odredbe čl. 3. ZZP i Direktive 93/13 tužitelj potrošač, jer je sredstva dobivena kreditom upotrijebio za kupnju osobnog vozila, kao i da u vrijeme sklapanja ugovora, tužitelj nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta, odnosno da je vozilo kupio za osobne potrebe.

10. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP, važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Odredbom članka 81. stavak 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Navedena zakonska odredba čl. 81. ZZP u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

14. Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

15. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u smislu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

16. Tako se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Konačno, čl. 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18. Tužitelj, po zanimanju autoelektričar, u svom iskazu je naveo da se tuženiku obratio radi kredita za kupnju vozila jer je bio klijent banke tuženika. Nakon što je rekao koji mu je iznos kredita potreban za kupnju vozila, službenik u banci mu je rekao da s obzirom na tužiteljeve financijske mogućnosti može dobiti samo kredit s valutom CHF. U banci je sastavljen ugovor o kreditu te mu je službenik rekao i da će morati platiti i nekakav trošak za obradu zahtjeva, ali mu nije rekao u kojem točno iznosu niti je to mogao vidjeti prilikom čitanja ugovora o kreditu, jer je u istom bio izražen postotak od odobrenog kredita. Nije mu bilo poznato po kojem tečaju i u kojem iznosu će se naknada obračunati i koji iznos će morati platiti. Nije mu u banci rečeno u čemu se sastoje troškovi obrade kredita, odnosno što točno banka tim ustegnutim iznosom od iznosa odobrenog kredita naplaćuje.

19. Budući da iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv, proizlazi da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika i da je sa sadržajem Ugovora tužitelj bio upoznat neposredno prije potpisivanja istog kada je već trebao platiti odabrano vozilo, to plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % iznosa kredita u članku 3. Ugovora o kreditu očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. S obzirom da tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi točke 3. Ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo, a što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP, već je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, to odredba članka 3. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavak 1. ZZP koja je prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP ništetna, pa je u tom smislu osnovan tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke.

21. Pritom nije od utjecaja to što je tužitelju bilo poznato da će morati platiti i trošak obrade zahtjeva za kredit, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu odluku i tužitelju je na temelju takvih ugovornih odredbi bila poznata obveza, ali nije bio upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi iznos naknade, (po kojem tečaju za CHF i za koji dan će se naknada obračunati) tako da predmetna naknada u Ugovoru nije bila određena, niti je bila odrediva.

22. Takvim postupanjem tuženika propušteno je tužitelju, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti sporne odredbe ugovora da bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i odredbe ugovora koje se odnose na ulaznu naknadu o kojoj tužitelj nedvojbeno nije bio u poziciji pregovaranja, a bez te naknade ne bi mogao realizirati kredit. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

23. Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ugovorna odredba toč. 3. Ugovora u dijelu koji se odnosi na plaćanje te naknade, nepoštena, a time u smislu odredbe čl. 87. st. 1 ZZP i ništetna.

24. Pritom također valja naglasiti da se na ugovor o kreditu koji je dvostrani pravni posao, osim načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, primjenjuju ostala temeljna načela obveznog prava kao što su načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

25. Slijedom izloženog, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), osnovan je i zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati trošak obrade kredita u iznosu od 2.469,74kn, odnosno prema fiksnom tečaju konverzije 327,79 EUR, koji iznos je tuženik naplatio za obradu kreditnog zahtjeva na temelju ništetne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora i to kao nepošten stjecatelj sa zateznim kamatama koje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO teku od 7. lipnja 2005., sljedećeg dana nakon isplate kredita 6. lipnja 2005., sve do dana vraćanja tužitelju te iste plaćene naknade.

26. Odluka o tijeku i stopi zatezne kamate temelji se na odredbi čl 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP., te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („(Narodne Novine" broj 91/04, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

28. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku- odvjetniku i to za sastav tužbe od 7.2.2025. prema Tbr. 7/1 25 bodova,za satav podneska od 19.8.2025. prema Tbr. 8/1 25 bodova, za pristup na dva ročišta 15.10.2025. i 25.2.2026. prema Tbr. 9/1 25 bodova za svako, za pristup na ročište za objavu presude prema Tbr. 9/3 25 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 250,00 eur, uvećano za 25% PDV 62,50 eur, čemu valja pribrojiti trošak sudskih pristojbi na tužbu 13,27 eur i na presudu u iznosu od 13,27 eur, te je tako odmjeren trošak tužitelju u ukupnom iznosu od 339,04 eur.

29. Tužitelju nije priznat trošak sastav podneska od 8.7.2025. kojim predlaže donošenje presude zbog ogluhe, jer isti nije bio potreban za vođenje parnice.

30. U konkretnom slučaju tužitelj je potrošač, ali nije riječ o sporu koji je pokrenuo potrošač na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine", broj 118/18 i 51/23) prema kojoj je tužitelj kao potrošač oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi.

31. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 17. ožujka 2026.

Sutkinja:

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika