REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-405/2022-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić, u pravnoj stvari tužitelja SZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri iz Slavonskog Broda protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja AZ, odvjetničke vježbenice i u odsutnosti punomoćnika tuženika i rasprave održane 17. ožujka 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 208546 od 5. lipnja 2007. sklopljenog između prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, (Volksbank d.d.) kao kreditora i tužitelja SZ iz [adresa], Marina [adresa], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 23.875,01 po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća (u članku 1. i članku 8. Ugovora o kreditu), te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika (u članku 2. Ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, isplatiti tužitelju SZ iz [adresa], Marina [adresa], na ime stečenog bez osnove iznos od 3.993,31 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 1,97 eura od 02.02.2008. do isplate,

- 5,10eura od 02.03.2008. do isplate,

- 7,75 eura od 02.04.2008. do isplate,

- 1,72 eura od 03.05.2008. do isplate,

- 2,47 eura od 02.07.2008. do isplate,

- 1,68 eura od 02.10.2008. do isplate,

- 18,59 eura od 04.11.2008. do isplate,

- 6,42 eura od 02.12.2008. do isplate,

- 19,92 eura od 03.01.2009. do isplate,

- 22,06 eura od 03.02.2009. do isplate,

- 23,03 eura od 03.03.2009. do isplate,

- 21,01 eura od 02.04.2009. do isplate,

- 20,24 eura od 03.05.2009. do isplate,

- 17,10 eura od 02.06.2009. do isplate,

- 13,80 eura od 02.07.2009. do isplate,

- 14,90 eura od 02.08.2009. do isplate,

- 17,24 eura od 02.09.2009. do isplate,

- 15,72 eura od 02.10.2009. do isplate,

- 14,30 eura od 03.11.2009. do isplate,

- 17,62 eura od 02.12.2009. do isplate

- 20,02 eura od 03.01.2010. do isplate,

- 23,45 eura od 02.02.2010. do isplate,

- 22,47 eura od 02.03.2010. do isplate,

- 27,47 eura od 02.04.2010. do isplate,

- 25,71 eura od 04.05.2010. do isplate,

- 29,32 eura od 02.06.2010. do isplate,

- 42,93 eura od 02.07.2010. do isplate,

- 39,40 eura od 03.08.2010. do isplate,

- 52,40 eura od 02.09.2010. do isplate,

- 45,61 eura od 02.10.2010. do isplate,

- 40,50 eura od 03.11.2010. do isplate,

- 56,05 eura od 02.12.2010. do isplate,

- 63,63 eura od 04.01.2011. do isplate,

- 59,18 eura od 02.02.2011. do isplate,

- 59,28 eura od 02.03.2011. do isplate,

- 54,62 eura od 02.04.2011. do isplate,

- 55,74 eura od 03.05.2011. do isplate,

- 72,98 eura od 02.06.2011. do isplate,

- 74,83 eura od 02.07.2011. do isplate,

- 92,91 eura od 02.08.2011. do isplate,

- 86,52 eura od 02.09.2011. do isplate,

- 76,46 eura od 02.10.2011. do isplate,

- 75,81 eura od 03.11.2011. do isplate,

- 75,79 eura od 02.12.2011. do isplate,

- 78,67 eura od 03.01.2012. do isplate,

- 83,88 eura od 02.02.2012. do isplate,

- 83,64 eura od 02.03.2012. do isplate,

- 80,73 eura od 03.04.2012. do isplate,

- 82,38 eura od 03.05.2012. do isplate,

- 84,49 eura od 02.06.2012. do isplate,

- 82,13 eura od 03.07.2012. do isplate,

- 83,21 eura od 02.08.2012. do isplate,

- 81,41 eura od 02.09.2012. do isplate,

- 78,68 eura od 02.10.2012. do isplate,

- 81,98eura od 03.11.2012. do isplate,

- 1.556,39 eura od 02.12.2012. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, isplatiti tužitelju SZ iz [adresa], na ime stečenog bez osnove iznos od 904,22 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 14,94 eura od 03.11.2007. do isplate,

- 0,07 eura od 03.01.2008. do isplate,

- 0,07 eura od 02.02.2008. do isplate,

- 0,07 eura od 02.03.2008. do isplate,

- 1,97 eura od 02.04.2008. do isplate,

- 1,95 eura od 03.05.2008. do isplate,

- 2,09 eura od 03.06.2008. do isplate,

- 0,07 eura od 02.07.2008. do isplate,

- 9,94 eura od 02.08.2008. do isplate,

- 9,08 eura od 02.09.2008. do isplate,

- 11,85 eura od 02.10.2008. do isplate,

- 9,39 eura od 04.11.2008. do isplate,

- 7,20 eura od 02.12.2008. do isplate,

- 9,13 eura od 03.01.2009. do isplate,

- 9,08 eura od 03.02.2009. do isplate,

- 9,12 eura od 03.03.2009. do isplate,

- 14,42 eura od 02.04.2009. do isplate,

- 4,87 eura od 03.05.2009. do isplate,

- 18,52 eura od 02.06.2009. do isplate,

- 16,02 eura od 02.07.2009. do isplate,

- 15,92 eura od 02.08.2009. do isplate,

- 13,19 eura od 02.09.2009. do isplate,

- 17,73 eura od 02.10.2009. do isplate,

- 12,68 eura od 03.11.2009. do isplate,

- 14,56 eura od 02.12.2009. do isplate

- 14,46 eura od 03.01.2010. do isplate,

- 14,44 eura od 02.02.2010. do isplate,

- 20,62 eura od 02.03.2010. do isplate,

- 22,55 eura od 02.04.2010. do isplate,

- 17,96 eura od 04.05.2010. do isplate,

- 22,55 eura od 02.06.2010. do isplate,

- 17,95 eura od 02.07.2010. do isplate,

- 19,89 eura od 03.08.2010. do isplate,

- 20,05 eura od 02.09.2010. do isplate,

- 24,09 eura od 02.10.2010. do isplate,

- 15,17 eura od 03.11.2010. do isplate,

- 20,46 eura od 02.12.2010. do isplate,

- 22,10 eura od 04.01.2011. do isplate,

- 18,24 eura od 02.02.2011. do isplate,

- 19,67 eura od 02.03.2011. do isplate,

- 21,07 eura od 02.04.2011. do isplate,

- 17,56 eura od 03.05.2011. do isplate,

- 24,55 eura od 02.06.2011. do isplate,

- 14,96 eura od 02.07.2011. do isplate,

- 18,90 eura od 02.08.2011. do isplate,

- 18,19 eura od 02.09.2011. do isplate,

- 19,89 eura od 02.10.2011. do isplate,

- 16,59 eura od 03.11.2011. do isplate,

- 18,37 eura od 02.12.2011. do isplate,

- 19,11 eura od 03.01.2012. do isplate,

- 18,25 eura od 02.02.2012. do isplate,

- 17,18 eura od 02.03.2012. do isplate,

- 18,55 eura od 03.04.2012. do isplate,

- 14,47 eura od 03.05.2012. do isplate,

- 17,72 eura od 02.06.2012. do isplate,

- 14,06 eura od 03.07.2012. do isplate,

- 15,30 eura od 02.08.2012. do isplate,

- 16,28 eura od 02.09.2012. do isplate,

- 14,28 eura od 02.10.2012. do isplate,

- 12,39 eura od 03.11.2012. do isplate,

- 1.562,61 eura od 02.12.2012. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana."

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, naknaditi tužitelju SZ iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.854,63 eura zateznom kamatom koja teče od 17. ožujka 2026. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor tuženika mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu kao neosnovan.

II. Dozvoljava se preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 5. lipnja 2025.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi je navedeno da je tužitelj 5. lipnja 2007. tužitelj s prednikom tuženika Nova Hrvatska banka d.d. ranije Volksbank d.d., sklopio Ugovor o kreditu broj: 208546, temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 23.875,01 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate, s rokom vraćanja od 84 mjeseci. Istim ugovorom ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po prodajnom tečaju tuženika za devize na dan dospijeća. Prvi anuitet dospio je na naplatu 1. srpnja 2007., a svaki sljedeći prvog dana u mjesecu. Pored iznosa glavnice tužitelj je tuženiku temeljem članka 2. ugovora bio u obvezi platiti i kamatu, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika. O ugovornoj kamati s ugovorenom promjenjivom godišnjom kamatnom stopom ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale, s obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora/tuženika, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnosti utjecati. Tuženik je za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te je ista od dana isplate kredita do dana otplate kredita u cijelosti, višekratno mijenjana jednostranom odlukom tuženika, na štetu tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P -1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., u točki 3. izreke, utvrđuje se da je 8.tuženik Sberbank d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kred ita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbenom zahtjevu i stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 18.07.2022. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa. Nadalje, tuženik navodi da je nesporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 23.875,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,50% godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan dospijeća. Kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 502.c ZPP-a, tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom postupka. Naime, odredba navedenog članka stupila je na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeća) odredba spomenutog članka mogla biti primjenjive u ovom postupku pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju. Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Nadalje, o promjenjivosti kamatne stope se prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva pa njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Tužitelj – na kojem je teret dokazivanja, nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO -u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda (str. 41 spisa) jer je sporazumno ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu čl. 11.4. Ugovora o kreditu od 6. lipnja 2007.

4. Tužitelj je u podnesku od 20. studenog 2023. naveo da umjesto tuženika Nova Hrvatska banka d.d. označava Hrvatsku poštansku banku d.d. iz razloga što je trgovačko društvo Nova Hrvatska banka d.d. odlukom trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-23/25802 od 3.srpnja 2023. pripojeno trgovačkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d. kao pravnom slijedniku.

5. Konačan tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 5. lipnja 2025. u kojem je naveo da predlaže da sud utvrdi ništave odredbe kredita o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i predlaže da sud utvrdi pretplatu po istima i obveže tuženika na isplatu, sud je dozvolio preinaku tužbe na temelju čl. 190. st. 1. ZPP-a.

6. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 5. lipnja 2007. iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen između Volksbank dd Zagreb kao kreditora i tuženika kao korisnika kredita na iznos od 23.875,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje vozila (str.7 do 12 spisa). Iz otplatne tablice je vidljivo da je bila predviđena ista rata kredita cijelo vrijeme otplate kredita (str. 14 do 15 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Mirjana Radman Funarić.

6.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio Ugovor o kreditu s Volksbank d.d. 5. lipnja 2007. Kredit je zaključen za kupnju osobnog automobila. Kada je bio u autokući Autosalon Mario Zagreb, dogovorio je s njima kupnju automobila VW Passat 1.9 TDI, oni su izvršili presliku njegove OI, poslali banci sve podatke i poslije je došao u banku i samo potpisao Ugovor o kreditu. Dočekao ga je pripremljen Ugovor o kreditu, nitko mu ništa nije objašnjavao u vezi tog kredita. Nije mogao ni na što utjecati u kreditu, niti na valutu, jedino što mu je bilo ponuđeno to je bio CHF. Tijekom školovanja nije imao ekonomske predmete. Osobno je vratio sve rate kredita, kredit je otplaćen. Plaćao je kredit uplatnicama. Kada je došlo do povećanja rata kredita, nije bio u banci, u [adresa] oni nemaju ispostavu. Automobil je koristio za osobne i obiteljske potrebe, nije imao otvoren obrt u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu niti je taj automobil korišten za bilo kakve poslovne svrhe.

6.2. Vještak Mirjana Radman Funarić u nalazu je navela da je vještačenjem utvrđeno da razlike uplaćene redovne kamate iznose 884,82 EUR (904,22 EUR – 19,40 EUR) kao razlike između obračunate redovne kamate po izmijenjenim kamatnim stopama i redovne kamate po početnoj kamatnoj stopi. Pojedinačne razlike su obračunate u CHF te pomnožene s tekućim (primijenjenim) tečajem, odnosno prema srednjem tečaju banke na dan dospijeća. Pozitivne tečajne razlike po otplaćenoj redovnoj kamati iznose 904,22 EUR. Manje plaćene redovne kamate iznose 19,40 EUR. Vještačenjem je također utvrđeno da tečajne razlike (valutna klauzula) po otplaćenoj redovnoj kamati iznose 379,82 EUR (385,26 EUR – 5,44 EUR) i predstavljaju razliku između početne redovne kamate po tečaju na dan plaćan ja i početne redovne kamate po početnom tečaju. Pozitivne tečajne razlike (valutna klauzula) po otplaćenoj redovnoj kamati iznose 385,26 EUR. Manje plaćene (negativne) tečajne razlike (valutna klauzula) po otplaćenoj redovnoj kamati iznose 5,44 EUR. Vještačenjem je utvrđeno da tečajne razlike (valutna klauzula) po otplaćenoj glavnici iznose 3.595,44 EUR (3.608,05 EUR – 12,61 EUR) i predstavljaju razliku između otplatne kvote u izmijenjenom otplatnom planu po tečaju na dan dospijeća i otplatne kvote u izmijenjenom otplatnom planu po tečaju na dan plasmana kredita (početnom tečaju). Pozitivne tečajne razlike po otplaćenoj glavnici iznose 3.993,31 EUR. Manje plaćene (negativne) tečajne razlike (valutna klauzula) po otplaćenoj glavnici iznose 12,61 EUR. Vještačenjem je utvrđeno da je ukupan iznos više plaćene redovne kamate i tečajnih razlika po plaćenoj redovnoj kamati i plaćenoj otplatnoj kvoti 4.897,53 EUR, a iznos manje plaćenih tečajnih razlika je 37,45 EUR.

6.3. Na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale primjedbi i sud je isti prihvatio kao stručan, logičan i nepristran.

7. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

8. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu 5. lipnja 2007. radi kupnje osobnog automobila,

- je kredit otplaćen

- kredit nije bio u konverziji

- je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno kao nesporno da je pretplata kredita radi valutne klauzule 3.993,31 eura, a zbog promjenjive kamatne stope u iznosu od 904,22 eura,

- je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P -1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt -249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Nesporno je i da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora, nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva, i da su odredbe predmetnog ugovora o promjenjivosti kamatne stope ugovorene kamate, odlukom tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika kao kreditora, Presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

- je na temelju čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača. U svezi navedenog primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu). Na temelju čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje – ZPP-a), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a U tom će slučaju sud je vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, se radi o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. U svezi navedenog ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom da se tužiteljica poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naprijed navedenim presudama.

- je Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF. Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021. odbio ustavnu tužbu, između tuženika PBZ d.d. u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika. Presudom Europskog suda pravde broj C -26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

9. U svezi navedenog sud je odlučio kao pod točk. I. izreke presude i utvrdio ništetnost Ugovora o kreditu broj: 208546 od 5. lipnja 2007. sklopljenog između prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, (Volksbank d.d.) kao kreditora i tužitelja SZ iz [adresa], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 23.875,01 po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća (u članku 1. i članku 8. Ugovora o kreditu), te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika (u članku 2. Ugovora o kreditu).

10. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Međutim, sporne odredbe nisu utvrđene nepoštenima i ništetnima iz razloga što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, zato što kod promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kreditor nije u cijelosti informirao potrošača o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Prema zaključcima Visokog trgovačkog suda, sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013 nije zabranjeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ali činjenica što obveza potrošača čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan). Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sadržanog u odluci poslovni broj Revt-249/14-2, banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Banka kao kreditor je bila dužna svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

11. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, je djelomično osnovan.

12. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2014. za kamatne stope. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014., pod brojem Pž-7129/13 (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog utužena tražbina tužitelja nesporno je zastarjela jer je tužba podnesena 18. srpnja 2022. pa je sud i odbio tužitelja u tom dijelu zahtjeva za isplatu u iznosu od 904,22 eura.

13. Potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena 18. srpnja 2022. unutar zastarnog roka od pet godina. Na temelju čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine - Čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. U svezi navedenog podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

14. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorene kamate i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi ona već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene tečaja, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza tužitelja kojem je sud u tom dijelu u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz tužitelja logičan i uvjerljiv. Nesporno je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je automobil koji je kupio koristio za osobne potrebe, a ne za poslovne potrebe i da je tužitelj bio potrošač.

15. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu od 3.993,31 eura, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka i predstavlja razliku obveza, u razdoblju od dana dospijeća prve utužene obveze do konačne otplate kredita, a koja proizlazi iz razlike tečaja valute za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita.

16. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

17. Tužitelj je potraživao isplatu iznosa od 4.897,53 eura, dosuđen je iznos od 3.993,31 eura međutim to nema utjecaja na odluku o troškovima postupka.

18. Prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C -244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., između ostaloga, je rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, budući da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te djelomično i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška (toč. V. izreke presude).

19. Tužitelju je priznat trošak uplate sudske pristojbe u iznosu d 79,63 eura za tužbu, trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t. 1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika; NN 138/23, 107/2025; dalje - OT) trošak uplate predujma za vještačenja u iznosu od 400,00 eura, trošak zastupanja na ročištu održanom 9. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT9, trošak zastupanja na ročištu održanom 19. veljače 2026. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.3.OT), troška sastava podnesaka od 1. veljače 2023. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1.OT), i 5. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT),pripadajući porez iznosi 275,00 eura, i ukupno je priznat trošak postupka tužitelju u iznosu od 1.854,63 eura.

20. Na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) teče zatezna kamata na troškove postupka od 17. ožujka 2026. kao dana presuđenja do isplate.

21. U svezi tzv. negativne razlike sud nije posebno odlučivao o istoj jer tuženik nije postupio u skladu sa odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu, prigovor prijeboja ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka.

22. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj oduci poslovnog broja Grl- 143/2019-2 od dana 11. prosinca 2019. iznio pravno shvaćanje prema kojem je, za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16), mjesno nadležan sud prebivališta potrošača te je sud u svezi navedenog odlučio kao u izreci rješenja i prigovor tuženika u svezi mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan (zaključak predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020.)

Slavonski Brod, 17. ožujka 2026.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.