REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-6209/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Heleni Frigo Bomeštar, u pravnoj stvari tužitelja GĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Vinku Adžiću i Ivanu Adžiću odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB:92963223473 zastupan po punomoćniku Kruni Kneževiću odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 4. veljače 2026. godine u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, dana 17. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu, broj Ugovora: 3211850280, Kreditna partija: 7103968494, sklopljenog dana 19. prosinca 2007. između tuženika Zagrebačke banke d.d. kao Kreditora i tužitelja GĐ kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle članak 2. stavak 5. Ugovora kojim je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu sa Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju GĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kredita, isplati iznos od 711,39 Eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.12.2007. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročen parnični trošak u iznosu od 1.250,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. ožujka 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 18. listopada 2024. godine navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 19. prosinca 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu (broj Ugovora: 3211850280, Kreditna partija: 7103968494, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od tadašnjih 335.000,00 kn. Namjena kredita je bila dovršenje kuće za osobne potrebe tužitelja. Člankom 2. stavak 5. Ugovora, određeno je: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu sa Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.” Tuženik je tužitelju dana 20. prosinca 2007., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od tadašnjih 5.360,00 kn Navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi članka 2. stavak 4. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

Tužitelj ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (toč. I. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Iz svega navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/07 te čl. 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05) jer je tuženik nepošteni stjecatelj. Slijedom navedenog predlaže u cijelosti usvojiti postavljeni tužbeni zahtjev uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu podneskom od 19. studenog 2024. u bitnom dijelu navodi da je naknada valjano ugovorena i da ih je imao pravo naplatiti. Tuženi visinu zahtjeva tužitelja ne osporava, no osporava osnov i ističe prigovor zastare, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo po strankama sve predložene dokaze i izvršio uvid u ugovor namjenskom kreditu na listu 5 do 10 spisa, u potvrdu solemnizacije na listu 11 spisa, u promet po kreditu na listu 12 do 23 spisa, dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja i dokaz uvidom u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, brižljivom i savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju cjelokupnog postupka dokazivanja, a temeljem odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/01, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - nastavno ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Među strankama nije sporna činjenica zaključenja Ugovora o namjenskom kreditu od 19.12.2007.godine, a što je i od strane suda utvrđeno uvidom u isti na listu 5-10 spisa.

5.1. Isto tako nije sporna visina i datum naplate naknade, kako je i sam tuženik naveo na ročištu održanom dana 2. rujna 2025. godine.

5.2. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva.

6. Odredbom čl. 2.5. Ugovora o kreditu propisano je da se Korisnik kredita obvezuje s platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.

7. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknada sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da mu je novac trebao za kupovanje stana u kojem se nije obavljala poslovna djelatnosti već je rješavao stambeno pitanje, da je ugovor pročitao i da su bili mali članci oko naknade, ali da o istima nije mogao pregovarati, jer je bilo "uzmi ili ostavi", a kod prijevremene otplate kredita također nije bilo razgovora niti pregovora oko plaćanja naknade.

7.1. Tužitelj je u svom iskazu naveo, a nakon što mu je predočen ugovor na listu 5 do 10 spisa, da je on sklopio taj ugovor. Ugovor je sklopljen u poslovnici Zagrebačke banke u Vinkovcima s nekim od djelatnika tuženika koji je tamo radio. Jedino o čemu su razgovarali njegova supruga i on s osobom s druge strane je visina kredita koji može dobiti. To je bio kredit za obnovu porušene kuće u Domovinskom ratu. O ničem drugom s djelatnikom tuženika nisu razgovarali. Bio je možda dva, tri puta u banci, o ničemu nisu pričali osim o visini kao što je rekao. Na postavljeno pitanje da li mu je banka objasnila zašto se uzima naknada za obradu kredita, tužitelj je odgovorio da nitko ništa nije napomenuo niti je rekao da će se uzimati, rečeno je; to se mora platiti. Problem je u tome što to ide po sistemu "uzmi ili ostavi". Radi se o obiteljskoj kući, o obnovi , u kojoj žive. Nije znao u kom iznosu mora platiti tu naknadu.

7.2. Sud prihvaća iskaz tužitelja, kao životan i logičan pa se nastavno utvrđuje da je tužitelj potrošač, da je ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojima se nije uopće pregovaralo. Zbog toga se nastavno prihvaća tvrdnja tužitelja da o naknadi nije bilo moguće pregovarati, niti je bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi, odnosno koliko će po visini iznositi. Takvo utvrđenje ne umanjuje navod tuženika da je tužitelj "vidio" ugovorne odredbe o naknadama.

8. Čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8.1. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. - dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

8.2. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, jer je tužitelj imao samo mogućnost prihvatiti takav ugovor, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci sve naknade i troškove, koji nisu naznačeni niti u visini (npr. u postotku od iznosa kredita) niti je navedeno na što se naknada i troškovi odnose.

8.3. Prema čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, sud smatra da tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

9. U odnosu na tzv. ulaznu naknadu sud nastavno utvrđuje da po stavu ovog suda predmetna odredba čl. 2.5. ugovora nije čak niti transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali čak i da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

10. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

10.1. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 2.4. ugovora nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

10.2. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

11. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da niti informativni leci ni sama ugovorna odredba članka 2.5. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj prista na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

12. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

13. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

13.1. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

13.2. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl.2.5. ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u naplaćenoj visini) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

13.3. Nadalje, prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

13.4. Slijedom navedenoga, po stavu ovog suda radi se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

14. Budući da iz predmetnog ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je s tuženikom pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju čl. 2.5. ugovora naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 2.5. ugovora, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. istoga zakona.

15. Slijedom svega navedenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan čl. 2.5. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknada i troškova sukladno odluci tuženika (točka I izreke presude).

16. Kako visina naplaćene naknada među strankama nesporna, to je odlučeno kao pod točkom II izreke presude, pri čemu tužitelju pripada i pravo na kamatu od dana plaćanja, a po stopi propisanoj Uredbom o visini kamatne stope (NN 153/04) i čl. 29 ZOO-a.

16.2. Naime, tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o naknadama na način kako ih stavljalo u ugovore ništetne. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja.

17. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare, valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, VS RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10.10.2019. godine promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ništetno sporno potraživanje, čime je postignut cilj odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

18. Odluka o kamati temelji se na odredbi čl. 29 ZOO-a, a odluka o kamati na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30 Ovršnog Zakona.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 st. 1 u svezi s čl.155 ZPP-a, a sastoji se od troška zastupanja istih po punomoćnicima-odvjetnicima i isti je odmjeren u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).

19.1. Trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe po tbr.7 toč.1 od 100 bodova, troška sastava dva podneska po tbr.8 toč.1 (21.11.2024. i 10.12.2024.) od 200 bodova i troška pristupa na dva ročišta po tbr.9 toč.1 (2.9.2024. i 4.2.2026.) od 200 bodova, odnosno sveukupno 500 bodova što prema važećoj vrijednosti boda po tbr.54, a prema vrijednosti predmeta spora sveukupno iznosi 1.000,00 eur uz 25% povećanja po tbr.46 u iznosu od 250,00 eur sveukupno iznosi i čini trošak tužitelja od 1.250,00 eur.

20. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. ožujka 2026. godine

Sudac

Helena Frigo Bomeštar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa :

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

Punomoć. tužitelja

Punomoć. tuženika