Zakon.hr

P- 230/2024-20

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Andreasu Mlikota, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa], OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 27.veljače 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja odvjetnika Andreasa Mlikota, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 17.ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

I .Utvrđuje se ništetnim dijelovi odredbe Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine br. 312157 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, od dana 12. srpnja 2007. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa iz Osijeka, pod brojem: OV-15541/07, dana 17. srpnja 2007. godine, i to u dijelu:

- u čl. 4., toč. 4.1. "…po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora…", te u dijelu koji glasi: „…po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi…“,

- u čl. 5., toč. 5.1. „…Naknada za odobrenje kredita: 3% (slovima: triposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita…“.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa], OIB 87939104217, da tužitelju NM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime pretplate po osnovi nezakonito ugovorene promjene kamatne stope isplati iznos od ukupno 16.555,90 EUR (šesnaesttisuća petstopedesetpeteuradevedesetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to do 31. srpnja 2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedi la zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29.prosinca 2023.g., a od 30.prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, i to na iznos od:

- 38,07 eura od 04.06.2008. do isplate,

- 38,05 eura od 04.07.2008. do isplate,

- 38,03 eura od 13.08.2008. do isplate,

- 38,02 eura od 08.09.2008. do isplate,

- 38,00 eura od 10.10.2008. do isplate,

- 53,04 eura od 12.11.2008. do isplate,

- 23,00 eura od 04.12.2008. do isplate,

- 52,95 eura od 05.01.2009. do isplate,

- 78,14 eura od 24.02.2009. do isplate,

- 94,89 eura od 18.03.2009. do isplate,

- 94,85 eura od 08.04.2009. do isplate,

- 111,60 eura od 08.05.2009. do isplate,

- 78,10 eura od 03.06.2009. do isplate,

- 94,73 eura od 04.07.2009. do isplate,

- 111,39 eura od 06.08.2009. do isplate,

- 156,87 eura od 08.09.2009. do isplate,

- 176,08 eura od 06.10.2009. do isplate,

- 176,03 eura od 06.11.2009. do isplate,

- 175,97 eura od 07.12.2009. do isplate,

- 214,44 eura od 12.01.2010. do isplate,

- 137,61 eura od 08.02.2010. do isplate,

- 175,78 eura od 08.03.2010. do isplate,

- 175,72 eura od 06.04.2010. do isplate,

- 175,65 eura od 04.05.2010. do isplate,

- 175,58 eura od 06.06.2010. do isplate,

- 175,50 eura od 01.07.2010. do isplate,

- 175,43 eura od 26.07.2010. do isplate,

- 175,35 eura od 02.09.2010. do isplate,

- 194,25 eura od 02.10.2010. do isplate,

- 156,36 eura od 03.11.2010. do isplate,

- 175,10 eura od 02.12.2010. do isplate,

- 193,89 eura od 04.01.2011. do isplate,

- 156,20 eura od 02.02.2011. do isplate,

- 174,84 eura od 02.03.2011. do isplate,

- 174,74 eura od 02.04.2011. do isplate,

- 174,65 eura od 03.05.2011. do isplate,

- 174,55 eura od 02.06.2011. do isplate,

- 193,12 eura od 02.07.2011. do isplate,

- 155,82 eura od 02.08.2011. do isplate,

- 174,23 eura od 02.09.2011. do isplate,

- 174,13 eura od 04.10.2011. do isplate,

- 174,01 eura od 03.11.2011. do isplate,

- 173,90 eura od 02.12.2011. do isplate,

- 192,24 eura od 03.01.2012. do isplate,

- 155,36 eura od 02.02.2012. do isplate,

- 191,93 eura od 02.03.2012. do isplate,

- 155,18 eura od 03.04.2012. do isplate,

- 173,29 eura od 03.05.2012. do isplate,

- 173,16 eura od 02.06.2012. do isplate,

- 173,02 eura od 03.07.2012. do isplate,

- 172,89 eura od 02.08.2012. do isplate,

- 190,91 eura od 04.09.2012. do isplate,

- 154,60 eura od 02.10.2012. do isplate,

- 172,46 eura od 03.11.2012. do isplate,

- 172,31 eura od 04.12.2012. do isplate,

- 190,17 eura od 03.01.2013. do isplate,

- 154,16 eura od 02.02.2013. do isplate,

- 171,85 eura od 02.03.2013. do isplate,

- 171,69 eura od 03.04.2013. do isplate,

- 171,53 eura od 03.05.2013. do isplate,

- 189,16 eura od 04.06.2013. do isplate,

- 153,54 eura od 02.07.2013. do isplate,

- 171,02 eura od 02.08.2013. do isplate,

- 170,84 eura od 03.09.2013. do isplate,

- 170,66 eura od 02.10.2013. do isplate,

- 170,48 eura od 05.11.2013. do isplate,

- 170,30 eura od 03.12.2013. do isplate,

- 187,62 eura od 03.01.2014. do isplate,

- 170,03 eura od 04.02.2014. do isplate,

- 152,40 eura od 04.03.2014. do isplate,

- 169,52 eura od 02.04.2014. do isplate,

- 148,33 eura od 03.05.2014. do isplate,

- 143,98 eura od 03.06.2014. do isplate,

- 143,79 eura od 02.07.2014. do isplate,

- 143,59 eura od 02.08.2014. do isplate,

- 143,39 eura od 02.09.2014. do isplate,

- 143,19 eura od 02.10.2014. do isplate,

- 155,27 eura od 04.11.2014. do isplate,

- 122,28 eura od 02.12.2014. do isplate,

- 154,02 eura od 03.01.2015. do isplate,

- 121,96 eura od 03.02.2015. do isplate,

- 137,60 eura od 03.03.2015. do isplate,

- 137,39 eura od 02.04.2015. do isplate,

- 142,98 eura od 05.05.2015. do isplate,

- 110,14 eura od 02.06.2015. do isplate,

- 125,22 eura od 02.07.2015. do isplate,

- 140,29 eura od 04.08.2015. do isplate,

- 109,63 eura od 01.09.2015. do isplate,

- 124,56 eura od 01.10.2015. do isplate,

- 117,52 eura od 03.11.2015. do isplate,

- 115,95 eura od 01.12.2015. do isplate,

- 145,28 eura od 05.01.2016. do isplate,

- 86,20 eura od 02.02.2016. do isplate,

- 115,28 eura od 01.03.2016. do isplate,

- 115,05 eura od 01.04.2016. do isplate,

- 107,61 eura od 03.05.2016. do isplate,

- 120,21 eura od 01.06.2016. do isplate,

- 105,81 eura od 11.07.2016. do isplate,

- 91,43 eura od 08.08.2016. do isplate,

- 105,27 eura od 02.09.2016. do isplate,

- 105,04 eura od 04.10.2016. do isplate,

- 99,26 eura od 03.11.2016. do isplate,

- 97,93 eura od 01.12.2016. do isplate,

- 111,38 eura od 03.01.2017. do isplate,

- 83,91 eura od 02.02.2017. do isplate,

- 110,80 eura od 02.03.2017. do isplate,

- 97,06 eura od 04.04.2017. do isplate,

- 72,01 eura od 03.05.2017. do isplate,

- 82,94 eura od 02.06.2017. do isplate,

- 82,72 eura od 04.07.2017. do isplate,

- 82,49 eura od 02.08.2017. do isplate,

- 82,26 eura od 01.09.2017. do isplate,

- 82,03 eura od 03.10.2017. do isplate,

- 69,30 eura od 26.10.2017. do isplate,

- 78,77 eura od 01.12.2017. do isplate,

- 66,47 eura od 03.01.2018. do isplate,

- 54,21 eura od 01.02.2018. do isplate,

- 65,99 eura od 01.03.2018. do isplate,

- 65,78 eura od 04.04.2018. do isplate,

- 45,89 eura od 03.05.2018. do isplate,

- 41,82 eura od 02.06.2018. do isplate,

- 41,66 eura od 03.07.2018. do isplate,

- 41,52 eura od 01.08.2018. do isplate,

- 52,27 eura od 04.09.2018. do isplate,

- 30,40 eura od 02.10.2018. do isplate,

- 31,93 eura od 03.11.2018. do isplate,

- 30,00 eura od 04.12.2018. do isplate,

- 40,20 eura od 03.01.2019. do isplate,

- 19,50 eura od 01.02.2019. do isplate,

- 29,61 eura od 01.03.2019. do isplate,

- 29,48 eura od 02.04.2019. do isplate,

- 21,39 eura od 03.05.2019. do isplate,

- 29,47 eura od 04.06.2019. do isplate,

- 9,95 eura od 02.07.2019. do isplate,

- 19,51 eura od 26.07.2019. do isplate,

- 19,41 eura od 26.08.2019. do isplate,

- 19,31 eura od 26.09.2019. do isplate,

- 9,80 eura od 05.11.2019. do isplate,

- 7,87 eura od 26.11.2019. do isplate,

- 16,82 eura od 26.12.2019. do isplate,

- 7,79 eura od 04.02.2020. do isplate,

- 7,63 eura od 05.03.2020. do isplate,

- 5,21 eura od 05.04.2020. do isplate,

- 2,91 eura od 05.07.2020. do isplate, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa], OIB 87939104217, da tužitelju NM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime pretplate po osnovi nezakonito ugovorene naknade za obradu/odobrenje kredita isplati iznos od ukupno 2.787,18 EUR (dvijetisuće sedamstoosamdesetsedameuraosamnaestcenti) s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 26.srpnja 2007. prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015..a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 30.prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa], OIB 87939104217, da tužitelju NM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.056,25 EUR, s zateznom kamatom tekućom od dana 17.ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana. r i j e š i o j e

I.Smatra se da je tužba tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa kamata u iznosu od 698,07 EUR (šestodevedesetosameurasedamcenti) – povučena.

II. Ne dopušta se preinaka tužbe isticanjem uz postojeće tužbene zahtjeve novih tužbenih zahtjeva i to tužbenog zahtjeva u točki I petita tužbe u dijelu koji glasi:

„- u čl. 9., toč. 9.13. „…Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora…“, te tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa], OIB 87939104217, da tužitelju NM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime pretplate po osnovi nezakonito ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od ukupno 890,13 Eura s pripadajućom zateznom kamatom tekućom do 31. srpnja 2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa sve do isplate sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja na navedeni iznos teče od 05.05.2023. pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 12.lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je dana 12. srpnja 2007. godine, sa Volskbank d.d. [adresa], sklopio Ugovor o kreditu br. 312157 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, kojim se Ugovorom ista kao kreditor obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 700.000,00 kn (sedamstotisućakuna), dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Predmetni Ugovor o kreditu tužitelj je u cijelosti otplatio dana 09. svibnja 2023. Tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima, uz redovnu kamatu koja je člankom 4. predmetnog ugovora, određena kao promjenjiva i obračunava se mjesečno, po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,89 % godišnje, iako je prema otplatnoj tablici po kreditu tuženik kao početnu obračunavao tužitelju kamatu u omjeru od 5,49 %. Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata jednostranom odlukom mijenjao ugovorenu kamatnu stopu od 5,89%, odnosno od 5,49 %,, uslijed čega je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita. Isto tako tužiteljevi mjesečni anuiteti bili su znatno veći u odnosu na početni mjesečni anuitet i u vrijeme kada je tuženik primjenjivao nominalno nižu kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, a što upućuje na zaključak kako je tuženik svo vrijeme otplate kredita vršio pogrešan obračun tužiteljevih anuiteta. Iako je tužitelj svoju ugovornu obvezu po kreditu uredno podmirivao, uslijed navedenih promjena tuženik je temeljem razlike u kamati po svakom mjesečnom anuitetu, do danas neosnovano stekao ukupni iznos od 17.253,97 EUR / 130.000,00 kn, a tužitelj zadržava svoje pravo naprijed navedeni iznos s točnim iznosima mjesečnih anuiteta specificirati nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Dio odredbe članka 4. predmetnog ugovora, koji se odnosi na način promjenjivosti kamatne stope u dijelu gdje se izmjena kamatne stope provodi sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora i to proporcionalnom dekurzivnom metodom, a bez posebnog zaključivanja Aneksa Ugovoru, je ništetan. Naime, odredbom članka 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena, određena, odnosno odrediva. Činidba u pogledu kamatne stope u konkretnom slučaju nije bila niti određena niti odrediva, te je istom povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u obveznom odnosu sadržano u članku 3. Zakona o obveznim odnosima. Takva ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Predmetna odredba ugovora o kreditu je nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07. Tom je odredbom propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Zbog toga je navedena ugovorna odredba nepoštena, a time ništetna u smislu odredbe članka 102. ZZP/07 pa ne proizvodi nikakve pravne učinke. Predmetni ugovor o kreditu također je sastavljen unaprijed od strane tuženika kao banke, dok ugovorne strane nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj ugovora. S tim u vezi je člankom 4. Ugovora, tužitelju kao potrošaču u pogledu promjene kamatne stope i promjene anuiteta, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, zbog čega je navedena odredba ugovora uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca te kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima. Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao niti provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. ZOO-a.

Navedena odredba članka 4. ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije uočljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Dakle, u ovom slučaju ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, u kojoj nisu naznačeni parametri njezine promjene, postala promjenljiv, neizvjestan i nepredvidiv element. Tuženik se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Osim prethodno navedenog, i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem od dana 16. srpnja 2014. godine, pod brojem: Pž -7129/13-4, na temelju kolektivne tužbe korisnika kredita s istim ugovornim odredbama sadržanim kao i u kreditu tužitelja, zauzeo je stav da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, a prema tome i ništetne. Međutim, obzirom da se utvrđenja iz kolektivne presude ne odnose direktno na ovaj postupak koji je tuž itelj pokrenuo protiv tuženika, obzirom da se u ovom slučaju radi o kreditu vezanom uz valutu EUR, meritum kolektivne presude kojim se utvrđuje nepoštenost odnosno ništetnost ugovornih odredaba o načinu promjene kamatne stope primjenjiv je na svaki kredit, bez obzira na valutu kredita. Tuženik navodi da je umjesto po prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,89%, odnosno 5,49 %, jednostranom odlukom protivno načelu savjesnosti i poštenja, mijenjao kamatnu stopu, a čime je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita, i to:

dana 26. travnja 2008. godine utvrđenjem na 5,99 %,

dana 27. prosinca 2008. godine utvrđenjem na 6,75 %,

dana 27. srpnja 2009. godine utvrđenjem na 7,85 %,

dana 01. travnja 2014. godine utvrđenjem na 7,47 %,

dana 01. travnja 2015. godine utvrđenjem na 7,22 %,

dana 01. listopada 2015. godine utvrđenjem na 7,09 %,

dana 01. travnja 2016. godine utvrđenjem na 6,95 %,

dana 01. listopada 2016. godine utvrđenjem na 6,84 %,

dana 01. travnja 2017. godine utvrđenjem na 6,61 %,

dana 01. listopada 2017. godine utvrđenjem na 6,35 %,

dana 01. travnja 2018. godine utvrđenjem na 5,93 %,

dana 01. listopada 2018. godine utvrđenjem na 5,73 %,

dana 01. travnja 2019. godine utvrđenjem na 5,55 %,

dana 01. listopada 2019. godine utvrđenjem na 5,33 %,

dana 01. travnja 2020. godine utvrđenjem na 5,07 %,

dana 01. listopada 2020. godine utvrđenjem na 4,80 %,

dana 01. travnja 2021. godine utvrđenjem na 4,60 %,

dana 01. listopada 2021. godine utvrđenjem na 4,41 %,

dana 01. travnja 2022. godine utvrđenjem na 4,20 %,

dana 01. listopada 2022. godine utvrđenjem na 4,09 %,

dana 01. travnja 2023. godine utvrđenjem na 3,79 %.

Navedenim promjenama kamatne stope, mijenjao se dužni iznos mjesečnog anuiteta, a čime je tužitelj temeljem razlike u kamati ukupno preplatio mjesečne anuitete u iznosu od kn. Navedeni iznos dobiven je usporedbom početno ugovorene kamatne stope od 5,89%, odnosno 5,49 %, i svake promijenjene kamatne stope. Međutim, kao što je to prethodno istaknuto, tužiteljevi mjesečni anuiteti bili su obračunati u većem iznosu od početno ugovorenog mjesečnog anuiteta i u mjesecima kada je kamatna stopa bila manja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, a za što ne postoji nikakvo valjano uporište. Slijedom navedenog tužitelj sukladno važećoj ugovornoj odredbi članka 4. Ugovora, potražuje razliku preplaćenog iznosa kamata, između ugovorene kamate i svake promjene kamate mijenjane odlukom tuženika, odnosno razlike između prvotnog mjesečnog anuiteta i svakog naknadno povećanog mjesečnog iznosa anuiteta. Tuženik je tužitelju prilikom odobravanja i isplate predmetnog kredita naplatio „naknadu za obradu kredita“ u omjeru od 3% od visine odobrenog kredita, dakle, iznos od ukupno 2.787,18 eur / 21.000,00 kn. Ovaj namet tuženik je temeljio na odredbi čl. 5.1. Ugovora o kreditu, odredbi oko koje parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale, a niti je tužitelju pojašnjena ova konkretna ugovorna odredba, njeni financijski aspekti, parametri koji opravdavaju upravo naknadu u omjeru od 3% od iznosa odobrenog kredita. Uostalom, tuženik prilikom naplate sporne „naknade“ za obradu kredita nije tužitelju predočio na što se navedena naknada odnosila, koji su to posebni materijalni izdaci tuženika opravdavali navedenu naknadu i na što su se to odnosili ti posebni izdaci (trošak printanja papira, poštarina i sl.). Gotovo zvuči paradoksalno da tuženik iznos naknade vezuje za iznos odobrenog kredita jer za takvo što ne postoji niti jedno valjano logično, a ni stručno objašnjenje. Stoga, tužitelj smatra kako se i u ovom slučaju radi o ništetnoj ugovornoj odredbi budući je protivna čl. 81. st. 2. ZZP/03 i čl. 96. st. 2. ZZP/07. Volksbank d.d. je u siječnju 2013. pripojen Sberbank d.d., a 01. ožujka 2022. Sberbank d.d. pripojen je Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. te od tada u RH posluje pod nazivom Nova hrvatska banka d.d., [adresa], OIB 78427478595. Stoga tužitelj u ovom parničnom postupku kao tuženika označava Nova hrvatska banka d.d., [adresa], OIB 78427478595, a koji je pravni slijednik i preuzimatelj svih prava i obveza Sberbank d.d., odnosno ranije Volksbank d.d. Sukladno iznesenim navodima u tužbi, tužitelj predlaže naslovnom sudu nakon provedenog postupka donijeti sljedeću presudu:

I./Utvrđuje se ništetnim dijelovi odredbe Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine br. 312157 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, od dana 12. srpnja 2007. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa iz Osijeka, pod brojem: OV-15541/07, dana 17. srpnja 2007. godine, i to u dijelu:

- u čl. 4., toč. 4.1. "…po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora…", te u dijelu koji glasi: „…po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi…“,

- u čl. 5., toč. 5.1. „…Naknada za odobrenje kredita: 3% (slovima: triposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita…“.

II. Nalaže se tuženiku Nova hrvatska banka d.d. [adresa], OIB 78427478595, da tužitelju NM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime pretplaćenih kamata isplati iznos od ukupno 17.253,97 eur / 130.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa (mjesečni anuiteti će se specificirati nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja) i to do 31. srpnja 2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa sve do isplate sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III.Nalaže se tuženiku Nova hrvatska banka d.d. [adresa], OIB 78427478595, da tužitelju NM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime pretplate po osnovi nezakonito ugovorene naknade za obradu kredita isplati iznos od ukupno 2.787,18 eur / 21.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom do 31. srpnja 2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa sve do isplate sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja na navedeni iznos teče od 26.07.2007. pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku Nova hrvatska banka d.d. [adresa], OIB 78427478595, da tužitelju NM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče od dana donošenja I -stupanjske odluke do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da prije upuštanja u raspravljanje o biti ovog spora, tuženik obavještava naslovni sud kako je došlo do statusnih promjena na strani tuženika. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-23/25802 od 3.7.2023. u sudski je registar upisano pripajanje društva NOVA HRVATSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, čime je navedeno dioničko društvo postalo pravni sljednik tuženika. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Navodi da se tužitelj neosnovano poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13.,u kojem postupku se odlučivalo o tužbenom zahtjevu Udruge Potrošač koja se isključivo referirala na ugovore o potrošačkom kreditiranju u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Prije upuštanja u raspravljanje ističe prigovor zastare utuženih iznosa. Poziva se na stajalište VSRH u presudi Rev x 183/2011-2. Navodi da imajući u vidu petogodišnji zastarni rok - svi iznosi koje je tužitelj platio u korist računa tuženika prije 2017. godine po osnovi Ugovora o kreditu svakako su zastarjeli. Nadalje, ukoliko bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, svi iznosi koje je tužitelj platio u korist računa tuženika prije 2019. godine po osnovi Ugovora o kreditu su zastarjeli. Zaključno, tuženik smatra važnim napomenuti kako tijek zastare potraživanja tužitelja nije prekinut podnošenjem tužbe u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa pokrenutog od strane udruge Potrošač. Kao što je već prethodno navedeno, predmetom spora u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa (parnica Potrošač) bili su ugovori o kreditu ugovoreni s valutnom klauzulom u CHF, a ne ugovori u valuti HRK. Slijedom toga, kako ugovori u valuti HRK nisu bili predmetnom tužbenog zahtjeva i raspravljanja u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa, nesporno je da podnošenjem tužbe u parnici Potrošač nije prekinut tijek zastare za tražbine po osnovi Ugovora o kreditu koji je predmetnom ovog spora, te bi tužbeni zahtjev tužitelja makar u odgovarajućem dijelu trebalo odbiti zbog nastupa zastare. Navedeno stajalište tuženika potvrdio je i Županijski sud u Rijeci u svojem rješenju broj Gž-2260/18 od 12.6.2019. u kojem ovaj sud zaključuje kako: „…budući da se na tužiteljicu ne odnose učinci kolektivne tužbe, o tome mora prvostupanjski sud voditi računa i prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru zastare.“ . U odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva, pogrešno tužitelj smatra da osnovu tužbenog zahtjeva ne treba dokazivati, nego u svojoj tužbi naprosto navodi da je ugovorna odredba ništetna u skladu s utvrđenjima iz presude VTSRH broj Pž-7129/13. Međutim, tome nije tako, te se pravna utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu izravno primijeniti u ovoj parnici najprije iz razloga navedenih u poglavlju 1. ovog odgovora na Tužbu. Ovo je potvrdio i Županijski sud u Rijeci u svojem rješenju broj Gž-2260/18 od 12.6.2019. u kojem ističe:„…kako je tužiteljica uzela kredit u kunama, a ne u valuti CHF, na nju se ne odnose učinci kolektivne tužbe. To znači da prvostupanjski sud u nastavku postupka treba provesti dokazni postupak, u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka, u odnosu na ovaj konkretan ugovor o kreditu, a prema parametrima iz citiranih presuda…“.Naime, tužitelj je sudu dužan dokazati zbog čega drži da je predmetna ugovorna odredba ništetna, odnosno zbog čega drži da uslijed takve odredbe ima pravo potraživati povrat iznosa navodno stečenih bez osnove. Tužitelj ništa od ovoga nije niti pokušao dokazati sudu, a da u tome ne bi ni uspio, tuženik će objasniti u nastavku. Tuženik navodi da prema odredbama članka 1111. ZOO-a propisano je da „Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“ . Očito je da je u ovom slučaju prijelaz imovine s tužitelja na tuženika, konkretno anuiteta po Ugovoru o kreditu, zasnovan na pravnom poslu. Tužitelj drži da je riječ o osnovi koja je naknadno otpala i to slijedom utvrđenja iz točke V. izreke presude VTSRH broj Pž - 7129/13, odnosno slijedom činjenice da je sporna odredba Ugovora o kreditu ništetna. U odnosu na postupak pokrenut protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač, kao što je tuženik prethodno objasnio, mjesta referiranju na tu parnicu u ovom slučaju nema. Međutim, čak i kada bi ga bilo, tuženik naglašava da je u tom parničnom postupku bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa svakog potrošača. Iako tuženik i dalje drži da mjesta takvoj vrsti parnice (radi zaštite kolektivnog interesa) u slučaju „Potrošač“ nije bilo (a o čemu je detaljno elaborirao u tom postupku i drži da je na ovom mjestu daljnje obrazlaganje nepotrebno), ne može se ne složiti s općenitim utvrđenjem VTSRH koji je na stranicama 45. i 46. te presude dao vrlo jasnu i slikovitu definiciju razlike između sporova radi zaštite kolektivnih interesa i pojedinačnih parnica: „Za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli potrošači niti su ovlašteni pokretati parnice radi poništenja kolektivnih ugovora koje su pojedini potrošači zaključili. Svaki potencijalni potrošač, dakle svaka fizička osoba, kad postane potrošač, mogla bi doći u situaciju da određeno nepošteno ponašanje trgovca bude usmjereno prema njemu i upravo u tome i jest suština tvrdnje da kolektivni interes nije zbroj pojedinačnih interesa i u tome leži smisao postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.“. Prema navedenom, jasno je da čak ni sud koji je donio presudu na koju se tužitelj poziva u ovoj tužbi ne smatra da je ta presuda a priori dala mjesta primjeni stavka 3. gore spomenutog članka 1111. ZOO- a, nego naprotiv, i sam upućuje da su pojedini potrošači dužni pokrenuti parnicu i radi naknade štete i radi poništenja ugovora ili određenih ugovornih odredaba ako smatraju da su trgovci povrijedili njihova prava. Pojednostavljeno rečeno – presuda Pž-7129/13 nije dala subjektivna prava potrošačima, nego je pružila apstraktnu zaštitu, što znači da u svakoj pojedinoj parnici ima mjesta utvrđivanju i dokazivanju osnove tužbenog zahtjeva. Slijedom gornjih navoda, s obzirom da tužitelj nije obrazložio na čemu zasniva tvrdnju da osnova prijelaza imovine s tužitelja na tuženika nije postojala, odnosno da je otpala ili se nije ostvarila, tuženik drži da su već ovo dovoljni razlozi da se tužbeni zahtjev odbije. Općenito je poznato da je pretpostavka za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva da se prethodno utvrdi osnova istoga. Ovdje to tužitelj nije ni pokušao, stoga je svako daljnje raspravljanje bespredmetno. Što se tiče pravila o ništetnosti u širem smislu, propisanih Zakonom o zaštiti potrošača (NN 79/2007 pa nadalje; dalje: ZZP) primjenjivog na predmetni Ugovor, u čl. 99. tog zakona određeno je da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“, dok je čl. 96. određeno da se „ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“. Tužitelj pogrešno drži da se može pozivati naprosto pozvati na utvrđenja iz Presude broj Pž-7129/13 bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno ovoj tezi, tuženik drži da je u ovom je predmetu tužitelj dužan dokazati kako visinu, tako i osnovu svog tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju tuženik drži da tužitelj neće biti u mogućnosti dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva, i to iz sljedećih razloga. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjenja, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 1111. st. 3. ZOO -a. Za početak, zahtjev tužitelja da se ništetnim utvrdi sporna odredba Ugovora o kreditu koji definira kamatnu stopu kao takvu, protivan je prisilnim propisima. Naime, materijalno pravo koje je na snazi bilo u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, tužitelj ne smije tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Nadalje, Ugovorom o kreditu nije ugovoreno samo da je kamatna stopa redovna koja tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Dapače, člankom 9.14. ugovorne strane izrijekom su ugovorile i da „su suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama Banke, Opći uvjeti poslovanja Banke i ostali važeći akti (…)“ Spomenuti interni akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom toga, proizlazi da su pravni osnov za promjenu kamatnih stopa kod tuženika predstavljale:

- odredbe samih Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene;

- interni akti tuženika te

- sve ostale isprave i podnesci tuženika.

Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama i naknadama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Transparentnost u izmjenama kamatne stope vidljiva je iz Obavijesti o izmjeni kamatne stope (koje se tuženik se obvezuje dostaviti po potrebi), u kojoj tuženik jasno navodi kojim se parametrima vodio temeljem izmjena. Slijedom navoda iznesenih u prethodnoj točki ovog podneska, očito je da je osnovana teza tuženika da se o spornoj odredbi prethodno pregovaralo. S obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. Nadalje, osporavan odredba Ugovora je i jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a da je promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. Naime, razvidno je da je isti solemniziran – u kojem se slučaju razumljivost predmnijeva s obzirom na obvezu javnog bilježnika da upozori stranke na nerazumljive odredbe. Tuženik na ovom mjestu podsjeća i na vrlo važnu recentnu praksu Županijskog suda u Puli broj Gž-2658/12 od 11.11.2013. u sadržajno vrlo sličnom, a koji je sud utvrdio da je odredba kao što je ona iz članka 4.1. Ugovora o kreditu razumljiva: „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva.“ . S obzirom da je očito da je osporava odredba Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti opisanom u članku 3.4. ovog Odgovora. Međutim, tuženik će se u nastavku uzgredno osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Kao što je tuženik prethodno naveo, posljednja pretpostavka koja (kumulativno!) mora biti ispunjena da bi se moglo govoriti o ništetnosti sporne ugovorne odredbe je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ona u ovom slučaju nije ispunjena. Da bi to bolje objasnio, tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, kamatne stope su se mijenjale Odlukom tuženika, ali su se pri tom uvažavale odredbe Ugovora i drugih internih akata Banke, a poglavito vodeći računa o tržišnim uvjetima. Uzevši ove parametre u obzir, notorno je da tuženik niti u kojem slučaju nije zloupotrijebio svoj položaj te da je promjena kamatnih stopa bila u skladu s internim aktima tuženika koji su javno objavljeni i bili su dostupni potrošačima, odnosno s podacima o kretanju na tržištu koji su također dostupni svima. Osim toga, kao što je spomenuto u poglavlju 1. ovog odgovora na Tužbu, HRK je za cijelo vrijeme trajanja ovog ugovornog odnosa stabilna valuta, nepodložna većim promjenama, stoga niti u jednom trenutku trajanja ovog odnosa nije došlo do takvog rasta obveze tužitelja koji bi opravdavao ovaj zahtjev. Dapače, kamatna stopa je, baš u skladu sa svojom promjenjivošću, kroz vrijeme trajanja ovog ugovornog odnosa kako padala, tako i rasla. Slijedom navedenoga, opravdano se zapitati zašto je tužitelj uopće ulazio u odnos u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ako nije računao na to da promjena ne znači uvijek pad, nego nekad znač i i rast kamatne stope? Prebacivati odgovornost za takvu životnu odluku tužitelja na samog tuženika je krajnje neosnovano. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11.11.2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“. Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“. U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske – promjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredba članka 4.1. Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. U skladu sa svim prethodnim navodima iz točke 3. ovog odgovora na tužbu, proizlazi da

-bi tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti jer tužitelj raspolaže zahtjevima s kojima u skladu sa čl.3. ZPP-a ne smije raspolagati, odnosno

-bi tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti jer uopće ne sadrži obrazloženje osnove tužbenog zahtjeva, nego se samo uopćeno poziva na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i uopćeno tvrdi da je sporna odredba Ugovora o kreditu ništetna, odnosno podredno da

-bi tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti u cijelosti jer nisu ispunjeni uvjeti iz članka 1111. st. 3. ZOO-a o osnovi koja je naknadno otpala (ugovorna odredba o promjeni kamatne stope nije ništetna slijedom svih gore navedenih razloga), pa je tuženik sve iznose anuiteta stekao osnovano i nema mjesta njihovom vraćanju tužitelja. Shodno tome, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 3,5 0% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl.96 . ZZP a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

Člankom 5 . Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za odobrenje kredita (čl. 5 .1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 3 5 0% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za odobrenje kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredbe o naknadi za odobrenje kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za odobrenje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Zbog činjenice daje tužitelj i bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je e usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelost tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa - prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje AM prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“ . Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za odobrenje ugovora o kreditu. Naknada za odobrenje odgovara stvarno pruženim uslugama i stvarno nastalim troškovima prilikom odobrenja kredita. Naime, notorno je da su prilikom odobrenja službenici banke dužni provesti niz radnji prije izdavanja kredita. Samo su neke od tih radnji primjerice: Analiza prikupljene dokumentacije (potvrda o zaposlenju, potvrda o visini prihoda, jamstvo i sl.),- Prikupljanje dodatne dokumentacije ako je potrebno ;Ocjenu prihoda i rashoda klijenta ;Ocjenu kreditne sposobnosti ;Ocjenu vjerojatnosti vraćanja kredita te napokon - Proces odobrenja ili odbijanja kreditnog zahtjeva.

Prema tome, tužitelj pogrešno tvrdi da se radi o odredbi koja izaziva “neravnotežu u pravima i obvezama“ između stranaka predmetnog ugovora. Pogotovo ako se radi o odobrenju kredita u „većim“ iznosima koji zahtjeva dodatan angažman službenika banke u smislu dodatnih provjera i procjene vjerojatnosti povrata istog, jer je rizik za banku kao kreditora veći. Stoga je i opravdana praksa kreditora da iznos navedene naknade za odobrenje veže za visinu iznosa odobrenog korisniku. Trenutna praksa i potvrđuje ovdje iznesene navode tuženika. U presudi Županijskog suda u Splitu broj Gž-1215/2020, sud potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o odobrenje k redita i prijevremenoj otplati. Drugostupanjski sud navodi da ispravno ocjenjuje prvostupanjski sud da su odredbe ugovora koje se tiču naknade za obradu kredita i prijevremene otplate dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti te da su ih korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta te da nije jasno što bi iz teksta ugovora korisniku kredita moglo biti upitno. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio n iti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik se na istu ne može očitovati jer visina nije ni utvrđena. Međutim, osporava anticipiranu metodu kojom tužitelj namjerava specificirati tužbeni zahtjev. Naime, tužitelj namjerava utužiti „razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta i to sve do utuženja“. Iz tužbe, a niti iz sudske prakse, ne proizlazi temeljem kojeg pravnog propisa bi osnovan bio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa koji premašuju „početni anuitet“. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da je odredba Ugovora o kreditu „Redovna kamatna stopa je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora. “ ništetna, nastala bi pravna praznina u odredbi samog ugovora. Ugovor o kreditu predviđao bi promjenjivu kamatnu stopu, ali ne i način na koji se ta stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta i to sve do utuženja. Tuženik predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom. Naime, tijekom otplate kredita u određenim razdobljima tečaj CHF prema kuni bio je niži od onog koji je vrijedio na dan isplate ugovorenog iznos kredita. Također, u određenim razdobljima plaćena kamatna bila je ništa niža od kamate prvotno ugovorene. U prilogu shvaćanja tuženika o relevantnosti negativnih razlika u donošenju odluke suda o sporu, Županijski sud u Bjelovaru Rješenjem poslovni broj Gž -911/2021 navodi, cit.: „Osim toga, prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude sud prvog stupnja nije potpuno utvrdio činjenično stanje koje se odnosi na tzv. negativnu razliku tečaje valute CHF prema valuti kune, odnosno da je od 10. kolovoza 2006. do 6. listopada 2008. anuitet otplate kredita vezan uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, bio niži nego u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a koja činjenica predstavlja bitnu činjenicu u ovom parničnom postupku jer prava i obveze ugovornih stranaka iz predmetnog Ugovora o kreditu, vezanih za valutnu klauzulu otplate kredita valja prosuđivati kao jednu cjelinu proizašli iz određenog pravnog odnosa (ugovorni odnos s osnova ugovora o kreditu s valutnom klauzulom), pa prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda kada se jedna ugovorna strana poziva i zahtjeva ostvarenje svojih povrijeđenih prava zbog nedopuštene pravne osnove, valja imati u vidu i korist koju je stekla zbog takve nedopuštene pravne osnovne, konkretno valutne klauzule, što znači da je prvostupanjski sud morao umanjiti dosuđeni iznos razlike anuiteta zbog porasta (aprecijacija) tečaja CHF prema kuni za Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i obvezati tužitelja na naknadu troška vođenja ovog parničnog postupka tuženiku.

3. U pisanom podnesku 4. listopada 2025. (stranica 212 spisa) tužitelj po punomoćniku navodi da u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka financijsko - knjigovodstvene struke, te predlaže da sud donese slijedeću presudu:

I.Utvrđuje se ništetnim dijelovi odredbe Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine br. 312157 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, od dana 12. srpnja 2007. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa iz Osijeka, pod brojem: OV-15541/07, dana 17. srpnja 2007. godine, i to u dijelu:

- u čl. 4., toč. 4.1. "…po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora…", te u dijelu koji glasi: „…po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi…“,

- u čl. 5., toč. 5.1. „…Naknada za odobrenje kredita: 3% (slovima: triposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita…“,

- u čl. 9., toč. 9.13. „…Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora…“

- 38,07 eura od 04.06.2008. do isplate,

- 38,05 eura od 04.07.2008. do isplate,

- 38,03 eura od 13.08.2008. do isplate,

- 38,02 eura od 08.09.2008. do isplate,

- 38,00 eura od 10.10.2008. do isplate,

- 53,04 eura od 12.11.2008. do isplate,

- 23,00 eura od 04.12.2008. do isplate,

- 52,95 eura od 05.01.2009. do isplate,

- 78,14 eura od 24.02.2009. do isplate,

- 94,89 eura od 18.03.2009. do isplate,

- 94,85 eura od 08.04.2009. do isplate,

- 111,60 eura od 08.05.2009. do isplate,

- 78,10 eura od 03.06.2009. do isplate,

- 94,73 eura od 04.07.2009. do isplate,

- 111,39 eura od 06.08.2009. do isplate,

- 156,87 eura od 08.09.2009. do isplate,

- 176,08 eura od 06.10.2009. do isplate,

- 176,03 eura od 06.11.2009. do isplate,

- 175,97 eura od 07.12.2009. do isplate,

- 214,44 eura od 12.01.2010. do isplate,

- 137,61 eura od 08.02.2010. do isplate,

- 175,78 eura od 08.03.2010. do isplate,

- 175,72 eura od 06.04.2010. do isplate,

- 175,65 eura od 04.05.2010. do isplate,

- 175,58 eura od 06.06.2010. do isplate,

- 175,50 eura od 01.07.2010. do isplate,

- 175,43 eura od 26.07.2010. do isplate,

- 175,35 eura od 02.09.2010. do isplate,

- 194,25 eura od 02.10.2010. do isplate,

- 156,36 eura od 03.11.2010. do isplate,

- 175,10 eura od 02.12.2010. do isplate,

- 193,89 eura od 04.01.2011. do isplate,

- 156,20 eura od 02.02.2011. do isplate,

- 174,84 eura od 02.03.2011. do isplate,

- 174,74 eura od 02.04.2011. do isplate,

- 174,65 eura od 03.05.2011. do isplate,

- 174,55 eura od 02.06.2011. do isplate,

- 193,12 eura od 02.07.2011. do isplate,

- 155,82 eura od 02.08.2011. do isplate,

- 174,23 eura od 02.09.2011. do isplate,

- 174,13 eura od 04.10.2011. do isplate,

- 174,01 eura od 03.11.2011. do isplate,

- 173,90 eura od 02.12.2011. do isplate,

- 192,24 eura od 03.01.2012. do isplate,

- 155,36 eura od 02.02.2012. do isplate,

- 191,93 eura od 02.03.2012. do isplate,

- 155,18 eura od 03.04.2012. do isplate,

- 173,29 eura od 03.05.2012. do isplate,

- 173,16 eura od 02.06.2012. do isplate,

- 173,02 eura od 03.07.2012. do isplate,

- 172,89 eura od 02.08.2012. do isplate,

- 190,91 eura od 04.09.2012. do isplate,

- 154,60 eura od 02.10.2012. do isplate,

- 172,46 eura od 03.11.2012. do isplate,

- 172,31 eura od 04.12.2012. do isplate,

- 190,17 eura od 03.01.2013. do isplate,

- 154,16 eura od 02.02.2013. do isplate,

- 171,85 eura od 02.03.2013. do isplate,

- 171,69 eura od 03.04.2013. do isplate,

- 171,53 eura od 03.05.2013. do isplate,

- 189,16 eura od 04.06.2013. do isplate,

- 153,54 eura od 02.07.2013. do isplate,

- 171,02 eura od 02.08.2013. do isplate,

- 170,84 eura od 03.09.2013. do isplate,

- 170,66 eura od 02.10.2013. do isplate,

- 170,48 eura od 05.11.2013. do isplate,

- 170,30 eura od 03.12.2013. do isplate,

- 187,62 eura od 03.01.2014. do isplate,

- 170,03 eura od 04.02.2014. do isplate,

- 152,40 eura od 04.03.2014. do isplate,

- 169,52 eura od 02.04.2014. do isplate,

- 148,33 eura od 03.05.2014. do isplate,

- 143,98 eura od 03.06.2014. do isplate,

- 143,79 eura od 02.07.2014. do isplate,

- 143,59 eura od 02.08.2014. do isplate,

- 143,39 eura od 02.09.2014. do isplate,

- 143,19 eura od 02.10.2014. do isplate,

- 155,27 eura od 04.11.2014. do isplate,

- 122,28 eura od 02.12.2014. do isplate,

- 154,02 eura od 03.01.2015. do isplate,

- 121,96 eura od 03.02.2015. do isplate,

- 137,60 eura od 03.03.2015. do isplate,

- 137,39 eura od 02.04.2015. do isplate,

- 142,98 eura od 05.05.2015. do isplate,

- 110,14 eura od 02.06.2015. do isplate,

- 125,22 eura od 02.07.2015. do isplate,

- 140,29 eura od 04.08.2015. do isplate,

- 109,63 eura od 01.09.2015. do isplate,

- 124,56 eura od 01.10.2015. do isplate,

- 117,52 eura od 03.11.2015. do isplate,

- 115,95 eura od 01.12.2015. do isplate,

- 145,28 eura od 05.01.2016. do isplate,

- 86,20 eura od 02.02.2016. do isplate,

- 115,28 eura od 01.03.2016. do isplate,

- 115,05 eura od 01.04.2016. do isplate,

- 107,61 eura od 03.05.2016. do isplate,

- 120,21 eura od 01.06.2016. do isplate,

- 105,81 eura od 11.07.2016. do isplate,

- 91,43 eura od 08.08.2016. do isplate,

- 105,27 eura od 02.09.2016. do isplate,

- 105,04 eura od 04.10.2016. do isplate,

- 99,26 eura od 03.11.2016. do isplate,

- 97,93 eura od 01.12.2016. do isplate,

- 111,38 eura od 03.01.2017. do isplate,

- 83,91 eura od 02.02.2017. do isplate,

- 110,80 eura od 02.03.2017. do isplate,

- 97,06 eura od 04.04.2017. do isplate,

- 72,01 eura od 03.05.2017. do isplate,

- 82,94 eura od 02.06.2017. do isplate,

- 82,72 eura od 04.07.2017. do isplate,

- 82,49 eura od 02.08.2017. do isplate,

- 82,26 eura od 01.09.2017. do isplate,

- 82,03 eura od 03.10.2017. do isplate,

- 69,30 eura od 26.10.2017. do isplate,

- 78,77 eura od 01.12.2017. do isplate,

- 66,47 eura od 03.01.2018. do isplate,

- 54,21 eura od 01.02.2018. do isplate,

- 65,99 eura od 01.03.2018. do isplate,

- 65,78 eura od 04.04.2018. do isplate,

- 45,89 eura od 03.05.2018. do isplate,

- 41,82 eura od 02.06.2018. do isplate,

- 41,66 eura od 03.07.2018. do isplate,

- 41,52 eura od 01.08.2018. do isplate,

- 52,27 eura od 04.09.2018. do isplate,

- 30,40 eura od 02.10.2018. do isplate,

- 31,93 eura od 03.11.2018. do isplate,

- 30,00 eura od 04.12.2018. do isplate,

- 40,20 eura od 03.01.2019. do isplate,

- 19,50 eura od 01.02.2019. do isplate,

- 29,61 eura od 01.03.2019. do isplate,

- 29,48 eura od 02.04.2019. do isplate,

- 21,39 eura od 03.05.2019. do isplate,

- 29,47 eura od 04.06.2019. do isplate,

- 9,95 eura od 02.07.2019. do isplate,

- 19,51 eura od 26.07.2019. do isplate,

- 19,41 eura od 26.08.2019. do isplate,

- 19,31 eura od 26.09.2019. do isplate,

- 9,80 eura od 05.11.2019. do isplate,

- 7,87 eura od 26.11.2019. do isplate,

- 16,82 eura od 26.12.2019. do isplate,

- 7,79 eura od 04.02.2020. do isplate,

- 7,63 eura od 05.03.2020. do isplate,

- 5,21 eura od 05.04.2020. do isplate,

- 2,91 eura od 05.07.2020. do isplate,

a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa], OIB 87939104217, da tužitelju NM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime pretplate po osnovi nezakonito ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od ukupno 890,13 Eura s pripadajućom zateznom kamatom tekućom do 31. srpnja 2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa sve do isplate sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja na navedeni iznos teče od 05.05.2023. pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa], OIB 87939104217, da tužitelju NM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče od dana donošenja I -stupanjske odluke do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

4.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u dopis NHB od 9.9.2023.,Ugovor o kreditu, dopise NHB, dopise Volksbank d.d., dopise Sberbank d.d., Otplatnu tablicu, Prometnu karticu po kreditu, rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, Prometnu karticu po kreditu, proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Financije LB d.o.o., te saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

5.Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po navedenoj osnovi, kao i utvrđenje ništetnom odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te zahtjev za isplatu po navedenom osnovu.

6.Uvidom u Ugovor o kreditu br. 312157 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, utvrđeno je da je sklopljen dana 12.srpnja 2007.,između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora, a kojim se Ugovorom se pravni prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 700.000,00 kn (sedamstotisućakuna),na dan korištenja kredita.

Člankom 4. ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti kreditoru redovnu kamatu po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,89%.Kamatna stopa je promjenjiva, obračunava se mjesečno, po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi ,a korisnik kredita je otplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom. Efektivna kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosi 6,41%. Potpisom ovog ugovora korisnik kredita izjavljuje da je da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je kreditor uručio otplatnu tablicu ,uz napomenu da je iskazana efektivna stopa važeća na datum izrade otplatne tablice.

Člankom 5. ugovoreno je da korisnik kredita se obvezuje kreditoru platiti temeljem ovog ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a naročito slijedeće naknade:

5.1. Naknada za odobrenje kredita:3,00% jednokratno na iznos odobrenog kredita.

5.2. Naknada za vođenje računa za otplatu kredita. Naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje se u iznosu i za razdoblja određena Odlukom o kamatama i naknadama kreditora.

Odredbom čl. 9., toč.13. ugovoreno je da korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora“

7.Nije sporno da je tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. pravni sljednik Volksbank d.d. i njezinih pravnih sljednika Sberbank d.d., te Nove Hrvatske banke d.d., odnosno da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu Tt 23/25802 -2 od 3.srpnja 2023. u sudski registar navedenog suda upisano pripajanje društva Nova Hrvatska banka d.d. dioničkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa]. Dakle, tužena je pravni sljednik Volksbank d.d., te sukladno odredbi čl.522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva(stranica 64,72-82,106.-113 spisa).

8.Tužitelj NM, saslušan u svojstvu stranke izjavio je da 2007. godine trebala su mu sredstava za obnovu kuće u svezi čega se odlučio na podizanje kredita. U svezi podizanja kredita obišao je nekoliko banaka ali se odlučio podići kredit kod Volksbank d.d. Zagreb s obzirom da je kod navedene banke već imao otvoren račun. Ponuđen mu je kredit u valuti CHF i u kunama, ali mu je preporučeno da kao povoljniji uzme kredit u kunama tako da se odlučio podići kredit u kunama. Kredit je bio na iznos od 700.000,00 kuna te je dobio Ugovor i pročitao ga te uočio da je kamata promjenjiva, međutim, u banci mu je rečeno da se kamata neće značajno mijenjati, odnosno da rata kredita neće značajno rasti. Mjesečna rata kredita mu je bila prihvatljiva, te on ne bi podigao kredit da je znao da će se rata kredita značajno mijenjati, niti je imao uvjete za kredit sa većom mjesečnom ratom. U banci mu ništa nije pojašnjavano vezano za promjenjivu kamatnu stopu. Nije mu rečeno po kojim parametrima će se kamatna stopa mijenjati. Dobio je unaprijed pripremljen tekst ugovora u kojem nije ništa mogao mijenjati, također, ugovor je nosio kod javnog bilježnika na ovjeru, ali mu ni tamo nije ništa pojašnjavano. Zbog proteka vremena, svih detalja se ne može sjetiti. Sjeća se da je naknada za odobrenje kredita oduzeta od iznosa kredita. Nije mu uopće objašnjeno kako se ta naknada određuje. Kredit je prijevremeno otplatio te misli da je isto tada nešto morao platiti, ali mu, također, nije ništa pojašnjeno što plaća. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je u radnom odnosu u MORH-u. Nije imao niti privatnu firmu, niti obrt. Kredit je otplatio zabranom na plaći. Sredstva kredita utrošio je u svrhu u koji je kredit i podignut. Rata kredit je u početku iznosila 4.300,00 kn da bi narasla na iznos od oko 5.500,00 kuna. To mu je prouzročilo velike financijske probleme. Kada se rata kredita povećala, išao je u banku informirati se o navedenome, ali je dobio odgovor da jedino može zatvoriti kredit. Kada je naslijedio kuću iza pokojnog oca, morao je prodati i tim sredstvima je prijevremeno zatvorio kredit (stranica 224 spisa).

9.Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Financije LB d.o.o. koji je u pisanom nalazu i mišljenju (stranica 189-204 spisa) naveo:

Tuženik je radi ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja odlukom tuženika, uključujući samo pozitive stavke razlike plaćenih kamata, preplatio kamate po predmetnom kreditu u ukupnom iznosu od 16.555,90 EUR.

Tuženik je u svrhu odobrenja kredita platio jednokratnu naknadu dana 26.07.2007. godine u iznosu od 2.787,18 EUR.

Tuženik je također, radi prijevremene otplate kredita platio naknadu dana 05.05.2023.godine u iznosu od 890,13 EUR.

Tijekom otplate kredita tužitelj je redovito svakomjesečno plaćao dospjele anuitete, međutim neke anuitete je platio par dana prije dospijeća, a neke par dana poslije njihovog dospijeća. Datumi plaćanja prikazani su u tablicama 4 i 5.

10.Odredbom čl.322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

11.Temeljem odredbe čl.327.ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

12. Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/2012 od 4.srpnja 2013. potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2004.godine koja presuda je donijeta u postupku po tužbi potrošača - Hrvatskog saveza za zaštitu potrošača protiv između ostalih i u ovom predmetu prednika tuženika, a kojom presudom je pravomoćno utvrđeno da je u ovom predmetu prednik tuženika u određeno navedenim razdobljima povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika. Navedena presuda potvrđena je u navedenom dijelu presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09.travnja 2015.godine.

13.U svezi navedenog za navesti je u ovoj pravnoj stvari da se u konkretnom slučaju ne radi u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, već o kunskom kreditu, pa se stoga odluke donesene u navedenom kolektivnom sporu ne mogu direktno primijeniti i na kunske kredite kao što je predmetni.

14.Provedenim dokazima utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 12.srpnja 2007. Ugovor o kreditu na iznos od 700.000,00kn,kojim ugovorom je u članku 4. ugovoreno plaćanje redovne kamate po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a koja na dan sklapanja navedenog ugovora iznosi 5,89%.

15.Dakle, iz sadržaja navedenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, s napomenom da nije sporno da je predmetni ugovor sačinjen na unaprijed formuliranom obrascu, koji je sastavio i pripremio tuženik. Također je za navesti da iz citirane ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi proizlazi da ne sadrž i jasno definirane kriterije po kojima će se kamatna stopa mijenjati, što ju čini nejasnom i nerazumljivim, pa s obzirom na navedeno nedvojbeno proizlazi da tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogao sagledati opseg svoje obveze niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takve obveze proizlaze za njega, jer nije mogao predvidjeti način kretanja kamatne stope, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, pa stoga te s obzirom da se o navedenom evidentno između ugovornih strana nije pregovaralo (Ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed sastavio i pripremio tuženik), tužitelju je kao korisniku kredita nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, te je stoga ništetna naprijed citirana odredbe predmetnog ugovora o kreditu

- u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi kako je to navedeno u izreci (čl.4., čl. 247, čl.320,čl. 322, čl. 323 i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, te čl.96, 97, 98, 99,100, 101, 102 Zakona o zaštiti potrošača - NN 79/2007; Županijski sud u Zagrebu broj Gž-1833/2033-2 od 29.kolovoza 2023.).

16.Odredbom čl. 323. st.1. ZOO, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17.Na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, koji nalaz i mišljenje je sud prihvatio jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, a na koji stranke nisu stavile primjedbe, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je tužitelj preplatio tuženiku zbog jednostrano povećane kamatne stope ukupno iznos od 16.555,90 EUR, te je stoga sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja do isplate a kako je to navedeno u izreci presude (čl.1115. ZOO; čl.29.,čl.1165 ZOO/05,čl.3. ZID ZOO -NN 78/2015). Naime, s obzirom da je utvrđeno da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate kredita nepoštene, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

18.U odnosu na prigovor zastare za navesti je da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

18.1.S obzirom na navedeno, prigovor zastare nije osnovan.

19.Tužitelj tužbom traži i utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. toč. 5.1. predmetnog ugovora o kreditu - o naknadi za odobrenje kredita.

20.Provedenim vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke utvrđeno je da je prednik tuženika u svrhu odobrenja kredita naplatio tužitelju jednokratnu naknadu dana 26.srpnja 2007. u iznosu od 2.787,18 EUR.

21.Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

22.Dakle, u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl.5.toč.5.1. predmetnog ugovora o kreditu evidentno je da navedenim ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za odobrenje kredita, koja naknada je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi odobrenja kredita, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za odobrenje kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.

23.S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove za odobrenje kredita. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu koji je tužitelj platilo na ime naknade za odobrenje kredita u utuženom iznosu sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za odobrenje kredita ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3.travnja 2024.). Za napomenuti je da s obzirom da je tužitelj u pisanom podnesku od 4.listopada 2025. naveo da tužbeni zahtjev uređuje sukladno provedenom vještačenju, te da je u tužbenom zahtjevu za isplatu naknade za obradu kredita naveo da traži kamate do 31.srpnja 2015. po stopi koju je specificirao, evidentno je da navedenim tužbenim zahtjevom traži zatezne kamate tekuće od dana kada je tužitelju isplaćena naknada.

24.U odnosu na prigovor zastare zahtjeva za isplatu plaćenog na ime naknade za odobrenje kredita, navedeni prigovor nije osnovan s obzirom da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (čl.215.st.1. ZOO, Zaključak Građanskog odjela VSRH od 30.siječnja 2020).

25.U pisanom podnesku od 4.listopada 2025. (stranica 212 spisa) tužitelj po punomoćniku je snizio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa kamata, što ima karakter povlačenja tužbe, čemu se tuženik nije protivio, te je stoga sud temeljem odredbe čl.193. ZPP donio rješenje kao u izreci (17.253,97 EUR – 16.555,90 EUR = 698,07 EUR).

26.Tužitelj po punomoćniku u pisanom podnesku od 4.listopada 2025. (stranica 212 spisa) je pored u tužbi postavljenih tužbenih zahtjeva istakao i nove tužbene zahtjeve i to zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl.9. toč.9.13 o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i zahtjev za isplatu po navedenoj osnovi, koja preinaka nije dopuštena temeljem odredbe čl.190.st.1. ZPP jer su navedeni tužbeni zahtjevi istaknuti nakon zaključenja prethodnog postupka (prethodnog postupak zaključen na ročištu od 17.travnja 2025.). Za navesti je i to da se tuženik nije upustio u raspravljanje po tako preinačenom tužbenom zahtjevu (ŽS u Rijeci broj Gž- 1687/24-3 od 20.11.2024.).

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP (čl.155 ZPP).

27.1. Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 3.056,25 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku

odvjetniku

za:

sastav tužbe (Tbr. 7.t.1) 250 bodova, sastav pisanog podneska od 4.10.2025. po

Tbr.8.t.1. u visini od 250 bodova,

te za zastupanja na ročištima kod suda dana 17.04.2025 i 27.02.2026. po Tbr.9.t.1. u visini od po 250 bodova, te 17.12.2026. po Tbr.9.t.5. u visini od 62,50 bodova. a koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, te troška vještačenja po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 400,00 EUR.

28.Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).

29.Za napomenuti je da s obzirom da tuženik nakon što mu je dostavljen podnesak tužitelja od 4.listopada 2025. kojim je snižen tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa kamata, što ima karakter povlačenja tužbe kako je naprijed navedeno, nije u roku od 15 dana iz čl.164.st.8. ZPP, koji rok je prekluzivan, zahtijevao naknadu parničnog troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva, te mu stoga taj trošak nije dosuđen.

30.S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 17.ožujka 2026.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude i rješenja, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude i rješenja.

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-tuženiku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte