24 P-946/2021

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Alenki Skubic, u pravnoj stvari tužitelja JH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupan po punomoćnici Danieli Rude, odvjetnica u Odvjetničkom društvu "Rude i partneri" d.o.o. u Šibeniku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupana po odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 18. veljače 2026. godine, u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i zamjenika punomoćnika tuženika Dina Makarovića, odvj. vježbenika, po objavi odluke dana 17. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da u roku od 15 dana tužitelju JH, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.314,37 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana svake pojedine izvršene uplate i to kako slijedi:

- na iznos od 5,56 EUR od dana 1. svibnja 2010. godine

- na iznos od 11,35 EUR od dana 1. lipnja 2010. godine

- na iznos od 20,14 EUR od dana 1. srpnja 2010. godine

- na iznos od 18,56 EUR od dana 1. kolovoza 2010. godine

- na iznos od 26,25 EUR od dana 1. rujna 2010. godine

- na iznos od 22,77 EUR od dana 1. listopada 2010. godine

- na iznos od 20,22 EUR od dana 1. studeni 2010. godine

- na iznos od 29,60 EUR od dana 1. prosinca 2010. godine

- na iznos od 35,63 EUR od dana 1. siječnja 2011. godine

- na iznos od 32,03 EUR od dana 1. veljače 2011. godine

- na iznos od 33,07 EUR od dana 1. ožujka 2011. godine

- na iznos od 30,57 EUR od dana 1. travnja 2011. godine

- na iznos od 31,94 EUR od dana 1. svibnja 2011. godine

- na iznos od 42,62 EUR od dana 1. lipnja 2011. godine

- na iznos od 44,59 EUR od dana 1. srpnja 2011. godine

- na iznos od 56,60 EUR od dana 1. kolovoza 2011. godine

- na iznos od 53,03 EUR od dana 1. rujna 2011. godine

- na iznos od 47,05 EUR od dana 1. listopada 2011. godine

- na iznos od 47,43 EUR od dana 1. studeni 2011. godine

- na iznos od 47,27 EUR od dana 1. prosinca 2011.godine

- na iznos od 50,25 EUR od dana 1. siječnja 2012. godine

- na iznos od 53,52 EUR od dana 1. veljače 2012. godine

- na iznos od 54,21 EUR od dana 1. ožujka 2012. godine

- na iznos od 53,10 EUR od dana 1. travnja 2012. godine

- na iznos od 54,41 EUR od dana 1. svibnja 2012. godine

- na iznos od 56,05 EUR od dana 1. lipnja 2012. godine

- na iznos od 55,55 EUR od dana 1.srpnja 2012. godine

- na iznos od 56,26 EUR od dana 1. kolovoza 2012. godine

- na iznos od 55,84 EUR od dana 1. rujna 2012. godine

- na iznos od 54,52 EUR od dana 1. listopada 2012. godine

- na iznos od 57,52 EUR od dana 1. studeni 2012. godine

- na iznos od 59,04 EUR od dana 1. prosinca 2012. godine

- na iznos od 59,33 EUR od dana 1. siječnja 2013. godine

- na iznos od 56,41 EUR od dana 1. veljače 2013. godine

- na iznos od 59,54 EUR od dana 1. ožujka 2013. godine

- na iznos od 60,76 EUR od dana 1. travnja 2013. godine

- na iznos od 60,29 EUR od dana 1. svibnja 2013. godine

- na iznos od 57,59 EUR od dana 1. lipnja 2013. godine

- na iznos od 56,13 EUR od dana 1. srpnja 2013. godine

- na iznos od 58,64 EUR od dana 1. kolovoza 2013. godine

- na iznos od 60,60 EUR od dana 1. rujna 2013. godine

- na iznos od 64,61 EUR od dana 1. listopada 2013. godine

- na iznos od 63,46 EUR od dana 1. studeni 2013. godine

- na iznos od 64,98 EUR od dana 1. prosinca 2013. godine

- na iznos od 66,37 EUR od dana 1. siječnja 2014. godine

- na iznos od 68,39 EUR od dana 1. veljače 2014. godine

- na iznos od 70,51 EUR od dana 1. ožujka 2014. godine

- na iznos od 70,20 EUR od dana 15. travnja 2014. godine

pa do isplate, i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% koja stopa se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11), izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 2.816,30 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude tj. dana 17. ožujka 2026. pa do konačne isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Tužitelj JH navodi da je s tuženom-Zagrebačkom bankom d.d. dana 30. ožujka 2007. u [adresa] zaključio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3208786671, kreditna partija broj:7103584690.

1.1.Člankom 1. uvodno citiranog Ugovora tuženik da je odobrio tužitelju kredit u iznosu od 17.659,69 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita.

1.2.Citirani ugovor da je sklopljen na razdoblje od 7 godina, odnosno u 84 mjesečnih anuiteta u visini od 251,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, sve prema otplatnom planu banke.

1.3.Tužitelj da je u ugovorenom roku otplatio kredit i to 1. travnja 2014. tako da u odnosu na isti Ugovor nije bila predviđena mogućnost konverzije sukladno važećem Zakonu o kreditnim institucijama te Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

1.4. Dakle, ugovor o kreditu da nije konvertiran.

1.5. U vrijeme zaključenja citiranog ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.6. Tužitelj navodi da je na dan isplate iznosa kredita iz predmetnog Ugovora (5. travnja 2007.) srednji tečaj tuženika za 1 CHF iznosio je 4,549952 kuna.

1.7. Od početka otplate kredita pa nadalje, tečaj švicarskog franka da se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

1.8. Tužitelj navodi kako je navedeno postupanje tuženika protupravno, a da je odredba kojom je tuženik kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak ništetna, da je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja da je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. 43 PŽ-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojim presudama je pravomoćno utvrđeno kako je ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao tuženik u tom postupku prvotuženik i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine, a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

1.9. Konačno, tužitelj ističe da je u odnosu na valutnu klauzulu, dana 3. rujna 2019. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i Rješenje, posl. br. Rev- 2221/2018-11 kojom se u točki II. revizija prvo-sedmotuženih odbijaju kao neosnovane, dakle potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

1.10. Tužitelj navodi da su citirane presude donesene povodom kolektivne tužbe podnesene sukladno čl. 502. a Zakona o parničnom postupku. Posebno se naglašava da je člankom 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da je sud prilikom odlučivanja u pojedinačnim slučajevima vezan pravnim utvrđenjima presuda koje su donesene povodom kolektivnih tužbi pa je tako i sud koji će odlučivati u ovom postupku vezan pravomoćnim utvrđenjem suda da su navedene ugovorne odredbe ništetne.

1.11. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila.

1.12. Iz navedenog proizlazi da je tuženik na štetu tužitelja bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist, a koja se ogleda i u razlici između tečaja CHF prilikom uplate svake pojedine rate kredita u odnosu na početni tečaj CHF koji je egzistirao u vrijeme sklapanja Ugovora.

1.13. U svrhu izračuna preplaćenih sredstava zbog povećanja tečaja CHF, a za potrebe ove parnice tužitelj da je naručio izračun razlike uslijed promjene tečaja, koji izračun je u ožujku 2021. godine izradio Jurica Dobrinić, dipl. oec., stalni sudski vještak za financije i računovodstvo. Sukladno navedenom vještvu je utvrđeno je da ukoliko se obaveze izraze u kunama (bez valutne klauzule vezane uz CHF), za otplatu kredita po Ugovoru, tužitelj da je više uplatio (preplatio) 20.012,36 kn, s dospijećima pojedinih iznosa kako su navedena u samom izračunu i koja će se specificirati samim tužbenim zahtjevom.

1.14.Tužitelj smatra kako je većina navoda iz odgovora na tužbu neuspješan pokušaj tuženika da raspravljanje u ovoj pravnoj stvari usmjeri u pravcu (ponovnog) utvrđivanja da li je tuženik povrijedio potrošačko pravo tužitelja koristeći u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo – dakle, svega onog što je pravomoćno utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013. godine, a koja presuda je potvrđena (u dijelu) presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. 43. Pž-7129/13-4 od dana 16. srpnja 2014. godine. Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, te presudu broj 43. Pž-7129/13-4 Visokog trgovačkog suda RH) da je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Revt-249/14, od dana 9. travnja 2015. godine (kojom presudom su odbijene revizije tužitelja i tuženika izjavljene u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi).

1.15. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača, tužitelj ističe da je pregledom ugovora o kreditu razvidno da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje osobnog vozila (čime je dokazan status potrošača), te kako iz niti jedne odredbe, a niti bilo koje druge okolnosti ne proizlazi da tužitelj nije isti ugovor sklopio kao potrošač, to da je u tom slučaju teret dokaza da tužitelj ne bi ugovor sklopio u svojstvu potrošača na tuženiku koji iznosi taj prigovor, a koje pravno shvaćanje proizlazi i iz presude VSRH Rev 18/18 od 26. svibnja 2020. godine.

1.16. U odnosu na tuženikov prigovor zastare tužitelj ističe kako je u ovoj pravnoj stvari sasvim jasno da se radi o stjecanju bez osnova – iz svega navedenoga jasno proizlazi da je dio imovine tužitelja, i to u onom iznosu koji tužitelj potražuje ovom tužbom, prešao u imovinu tuženika bez pravnog osnova (temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli), pa ga je slijedom toga tuženik dužan vratiti tužitelju.

1.17. Dakle, u konkretnom slučaju da se radi se o petogodišnjem zastarnom roku, a takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi od dana 20. ožujka 2018. godine, posl. br. Rev-2245/17 u kojoj je sud zauzeo stajalište da je podnošenjem kolektivne tužbe prekinuta zastara, te da zastarni rok počinje teći ispočetka danom donošenja pravomoćne presude u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi. U konkretnom slučaju, zastara počinje teći ispočetka danom donošenja pravomoćne presude u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi od dana 14. lipnja 2018. u odnosu na pretplatu po osnovi valutne klauzule.

1.18. Nadalje, budući da tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva to tužitelj predlaže da se u tom slučaju izvede dokaz vještačenjem po ovlaštenom sudskom vještaku kojeg sud odredi radi utvrđenja visine preplate u odnosu na razliku tečaja, i to utvrđenja razlike između iznosa anuiteta koje je tužitelj uplaćivao tuženiku u odnosu na iznos anuiteta koji bi bio da se primjenjuje početni tečaj CHF koji je egzistirao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

1.19. Slijedom svega navedenog razvidno je kako je tuženik protupravnim postupanjem stekao novčanu korist na štetu tužitelja, stoga tužitelj ovom tužbom zahtjeva da mu tuženik isplati iznos preplaćenih sredstava sa zakonskim zateznim kamatama od dana kad je pojedina rata uplaćena.

1.20. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje 2.314,37 Eura sa zateznim kamatama koja teče na svaki pojedinačni mjesečni iznos do isplate.

2. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja.

2.1. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa da je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

2.2. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari.

2.3. U odnosu na odluke VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU, tuženik navodi kako je dana 17. rujna 2019. godine objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

2.4. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

2.5. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

2.6. Tuženik da je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina.

2.7. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu je vidljivo da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju da su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj da je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

2.8. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu da je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

2.9. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C- 81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

2.10. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak.

2.11. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba da ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te da se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti da je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu, pa tako i tužitelju.

2.12. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno da je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom da je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute da nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.

2.13. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj da se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

2.14. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, da je trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju, pa tako i tečaj valuta.

2.15. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak da ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača da ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.16. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

2.17. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

2.18. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

2.19. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja da nije bio nepošten, te da ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.20. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu br. 3208786671 od 30. ožujka 2007., početnog otplatnog plana, kraticu prometa po kreditu, nalaza i mišljenja vještaka Dekovića od 26. studenog 2025., dopunskog očitovanja i mišljenja vještaka Dekovića od 21. siječnja 2026., čitanjem iskaza tužitelja.

4. Stranke nisu imale daljnjih prijedloga za nadopunu dokaznog postupka .

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta, uslijed primjene valutne klauzule u CHF za razdoblje od svibnja 2010. godine do travnja 2014. godine.

7. U svom iskazu pred sudom na ročištu glavne rasprave dana 18. veljače 2026. tužitelj JH navodi kako mu je za kupnju osobnog automobila trebao kredit, u Auto kući Gašperov u [adresa] da su ga uputili da radi kredita ode u Zagrebačku banku, što je i učinio i gdje da su mu ponudili kredit u CHF, kredit u nekoj drugoj valuti da mu nije bio ponuđen. Detalja da se ne sjeća jer je prošlo skoro 20 godina, ali da se sjeća da je sklapanje i potpisivanje ugovora bila čista formalnost, ujedno navodi da se ne sjeća da mu je itko pojašnjavao pojedine odredbe ugovora, te da se ne sjeća da je itko spominjao da bi se mjesečna rata mogla promijeniti, a što se dogodilo i to koliko se sjeća već nakon nekoliko mjeseci otkad je uzeo kredit, rata da je drastično porasla, ali bez obzira na to, on da je sam sve mjesečne rate kredita uredno otplaćivao i otplatio kredit do kraja. U vrijeme uzimanja kredita da nije imao ikakav obrt niti da je imao udjele u nekom trgovačkom društvu, automobil da mu je bio potreban isključivo zbog osobnih potreba.

8. Iz predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe, za kupnju motornog vozila marke Renault, model Clio 2 Community 1.2 16V/5V, broj šasije [broj šasije], godina proizvodnje 2007. Iz navedenog proizlazi da tužitelj pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 96/2003) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor da je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima, kao tipizirani ugovor.

9. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, valja istaći kako je isti u cijelosti neosnovan, budući se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjanog pravnog osnova u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje ZOO), dakle da se u konkretnom slučaju radi o petogodišnjem zastarnom roku, ali do prekida zastare je došlo pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na temelju čl. 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe, tj. dana 13. lipnja 2014. godine kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, odnosno presuda Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine u kojoj je zauzeto stajalište da je podnošenjem kolektivne tužbe prekinuta zastara, te da zastarni rok počinje ispočetka danom donošenja pravomoćne presude u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi, konkretno donošenjem pravomoćne presude u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi od dana 14. lipnja 2018. godine u odnosu na preplatu po osnovi valutne klauzule.). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 20. travnja 2021. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to od 14 lipnja 2018. godine do tada nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

10. U ovom postupku je utvrđeno da su stranke zaključile Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208786671, kreditna partija broj:7103584690, dana 30. ožujka 2007. godine, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.659,69 CHF isplaćenih prema srednjem tečaju banke kreditora važećem za CHF devize na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora).

11. Predmetnim Ugovorom je ugovoren rok otplate od 7 godina (84 mjeseca) tako da se otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta. Prvotno ugovoren anuitet prema početnoj kamatnoj stopi da je iznosio 251,27 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

12. Člankom 2. Ugovora je kamatna stopa utvrđena kao promjenjiva, sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,20% godišnje. Kako je kamatna stopa ugovorena u Ugovoru o kreditu kao promjenjiva, ista da se s početnih 5,20% godišnje, tijekom otplate kredita mijenjala odlukom tuženika. Redovna kamata se obračunavala i naplaćivala na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća, do dana naplate.

13. Člankom 6. predmetnog Ugovora je ugovorena valutna klauzula, a istim člankom uređen način otplate tako da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF valutu važećem na dan plaćanja.

14. Korisnik kredita tj. tužitelj otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

15. Kredit je u cijelosti otplaćen i nije konvertiran.

16. Među strankama nije sporno da se vodio postupak zaštite kolektivnih prava i interesa radi zaštite potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak.

17. Visoki Trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. godine, posl. br. Pž- 7129/13 postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud RH je djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

18. Nadalje, presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom Ustavnog suda RH, U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. godine presuđeno u odnosu na tuženika da je zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

19. Važno je za istaći kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, je pravomoćno utvrđeno kako je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao tuženik u tom postupku i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

20. Dakle, Visoki Trgovački sud RH je ovom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

21. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud RH po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

22. U ovom postupku je utvrđeno da je od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

23. Valja istaći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

24. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu prava budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.

25. Sukladno članku 502.c. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 41/14, 110/15, 14/19) ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli.

26. Radi utvrđivanja i izračuna razlike anuiteta prema valutnoj klauzuli po predmetnom Ugovoru o kreditu, provedeno je financijsko-računovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke Željku Dekoviću mag. oec.

27. Pri izračunu i nalazu u vještačenju vještak navodi da se koristio sljedećom dokumentacijom, odnosno pregledom zakonskih odredaba: Ugovor o kreditu, broj 7103584690 između tužitelja, JH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, od 5. travnja 2007. godine /prileži J, listovi 7 - 10; Početni otplatni plan u CHF - Otplatni plan, Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, od 24. ožujka 2021. godine, prileži Spisu- listovi 11-14; Prometi po kreditu - kreditna partija br. 7103542955.

- Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, za korisnika kredita JH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], prileži Spisu, listovi 15- 21; Zakon o obveznim odnosima - ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/2021, 114/2022 i 156/2022.) 6. Zakon o potrošačkom kreditiranju - ("Narodne novine", br. 75/2009, 112/2012., 143/2013, 147/2013, 9/2015., 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022.).

27.1. U pisanom Nalazu i mišljenju od 26. studenog 2025. vještak Deković navodi da je sukladno postavljenom zadatku Naslovnog suda u nalazu napravio usporedbu stvarnog otplatnog plana po Ugovoru o kreditu br. 7103584690 iskazanog u CHF valuti i na osnovi mjesečnih anuiteta tužitelja izračunatih u kunskoj protuvrijednosti CHF valute po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja anuiteta te promjenjivim kamatnim stopama sukladno odlukama kreditora, sve od dana isplate kredita tužitelju do dana konačne otplate kredita i početnog otplatnog plana po Ugovoru o kreditu br. 7103584690 izračunatog u kunskoj protuvrijednosti CHF valute po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita 5. travnja 2007. godine u paritetu 1 CHF = 4,549952 HRK i početnoj, ugovorenoj kamatnoj stopi, sve od dana isplate kredita tužitelju do dana konačne otplate kredita banci kreditoru.

27.2. Svi izračuni da su napravljeni isključivo na osnovi dokumentacije koju je izdala banka kreditor i koja prileži Spisu.

27.3. Vještak Deković je mišljenja da razlika između plaćenih mjesečnih anuiteta obračunatih po srednjem tečaju HNB za CHF valutu na dan plaćanja obveza i mjesečnih anuiteta obračunatih po srednjem tečaju HNB za CHF valutu na dan isplate kredita 5. travnja 2007. godine u razdoblju od dana isplate kredita do dana konačne otplate kredita 15. travnja 2014. godine, te uslijed promjene kamatnih stopa koji su plaćani banci kreditoru /tuženiku/ od strane korisnika kredita /tužitelja/ u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu u utuženom razdoblju, iskazana u tablici 3 iznosi ukupno 25.390,91 HRK,/3.369,95 €/, specifikacija po mjesecima u tablici 3. (list 158 – 161 spisa).

27.4. Podaci iskazani u tablici 3. u vještačenju da su izračunate razlike u kunskim iznosima plaćenih anuiteta po osnovi primjene valutne klauzule /primjena srednjeg tečaju HNB za CHF valutu na dan plaćanja obveze/ te promjene kamatnih stopa od strane banke kreditora i to mjesečno po svakom anuitetu, sve zbrojno u obračunskom razdoblju u odnosu na plaćene anuitete banci kreditoru u kunama obračunatih po fiksnom srednjem tečaju HNB za CHF valutu na dan isplate kredita i početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi u utuženom razdoblju, a nakon umanjenja mjesečnih razlika u korist tuženika kada je tijekom razdoblja otplate kredita otplaćeni mjesečni anuitet banci kreditoru bio manji od početno ugovorenog.

27.5. U ukupnom izračunu u tablicama 3. (list 158 – 161 spisa), 4. (list 165 – 168 spisa) i 5. (list 170 – 173 spisa) u vještačenju da su prikazani više i manje obračunati iznosi u mjesečnim anuitetima uslijed primjene valutne klauzule – srednji tečaj HNB za CHF valutu u odnosu na početni tečaj na dan isplate kredita korisniku i promjene kamatnih stopa odlukama tuženika u odnosu na početnu, ugovorenu kamatnu stopu i početni am. Plan otplate kredita u otplatnom razdoblju.

27.6. Ukupno pretplaćeni iznos plaćenih anuiteta u korist tužitelja /mjesečno i ukupno potraživanje tužitelja prema tuženiku/ i završni prikaz izračuna u mišljenju vještaka da se nastavno prikazuje u tablici 6. (list 179 – 181 spisa).

27.7. Više obračunati iznosi u mjesečnim anuitetima uslijed primjene valutne klauzule – srednji tečaj HNB za CHF valutu u odnosu na početni tečaj na dan isplate kredita korisniku i promjene visine kamatne stope odlukama banke kreditora u odnosu na početnu, ugovorenu kamatnu stopu u obračunskom razdoblju da su međusobno prebijani s negativnim razlikama kada je mjesečni anuitet bio manji od početnog, s time da je u specifikaciji u tablici 6. (list 179-181 spisa) u završnom mišljenju u vještačenju prikazano izračunato mjesečno i ukupno potraživanje tužitelja prema tuženiku nakon umanjenja mjesečnih razlika u korist tuženika kojim su podmirena najstarija potraživanja /negativni iznosi za tužitelja da se ne mogu iskazati u tužbenom zahtjevu, iz istih razloga da su prebijani s pozitivnim potraživanjima tuženika.

27.8. Ukupan dug tuženika prema tužitelju po osnovi pretplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj: 7103584690, u odnosu na početni plan po osnovi primjene valutne klauzule u CHF i promjene kamatnih stopa sukladno odlukama kreditora u otplati predmetnog kredita, da iznosi ukupno 25.390,91 HRK, /3.369,95 € 14/.

28. Podneskom od 13. siječnja 2026. tužitelj navodi da nema primjedbi u odnosu na matematički izračun, međutim da prigovara dijelu nalaza i mišljenja u kojem vještak navodi iznos od 3.369,95 Eura koji se odnosi i na preplatu temeljem valutne klauzule i temeljem promjenjive kamatne stope, dok da je zadatak vještaka bio izračunati razliku temeljem valutne klauzule. Tužitelj navodi kako iz navedenog nalaza i mišljenja nije jasno brojčano naznačen iznos koji je tužitelj preplatio temeljem ugovorene valutne klauzule, pa se predlaže sudu da pozove vještaka da dopuni svoj nalaz i mišljenje na način da iskaže iznose (ukupni iznos i svaki pojedinačni iznos) koje je tužitelj preplatio, odnosno koji tužitelju pripadaju isključivo temeljem valutne klauzule.

29. U očitovanju – Dopunskom vještačenju od 21. siječnja 2026. vještak Deković navodi da u je dostavljenom vještačenju sve precizno i jasno naznačeno tablicama 4. (list 165-168 spisa) i 6. (list 179-181 spisa) predmetnog vještačenja, samo da je trebalo detaljnije pročitati predmetno vještačenje, te iz istog razloga da nije potrebno dopunsko vještačenje, nego samo izvadak iz teksta već poslanog vještačenja koje se prikazuje nastavno u tekstu, cit:

29.1. Vještak Deković navodi da su razlike više plaćenih mjesečnih anuiteta banci kreditoru, izračunate prema anuitetima iz amortizacijskog plana otplate kredita (primljenog iznosa u kunskoj protuvrijednosti valute CHF na dan isplate kredita i fiksnoj početnoj kamatnoj stopi) u usporedbi s otplaćenim anuitetima (po datumu i tečaju uplate pojedinog anuiteta od strane korisnika kredita) do konačne otplate kredita i nastavno se prikazuju u tablicama 4. (list 165-168 spisa) i 5. (list 170-173 spisa) u tekstu vještačenja.

29.2. Anuiteti u početnom otplatnom planu /prikazani u tablici 1. (list 146-149 spisa) i stvarno plaćenom otplatnom planu tuženiku po Ugovoru o kreditu br. 7103584690, prikazani u tablici 2. (list 152-155 spisa) da su izraženi u CHF valuti i HRK, za cijelo razdoblje od dana isplate kredita tužitelju do dana konačne otplate kredita tako da je razvidan ukupan iznos mjesečnih anuiteta i struktura anuiteta - dio anuiteta koji se odnosi na otplatu glavnice i dio anuiteta koji se odnosi na otplatu kamate, sve iskazano u CHF i HRK.

29.3. U tablici 4. (list 165-168 spisa) u nastavku da je prikazan izračun razlike više plaćene glavnice u amortizacijskom planu, koja je primijenjena pri otplati kredita i početne kamate koja je ugovorena Ugovorom o kreditu, za razdoblje od dana isplate kredita do dana otplate kredita s izračunom u EUR.

29.4. Oduzimanjem glavnice u anuitetima ugovorenog kredita od plaćene glavnice u anuitetima realiziranog kredita da su dobiveni iznosi preplaćene glavnice, pri čemu da su negativni iznosi ukalkulirani u izračun, odnosno u obračunskom razdoblju su pozivne razlike /preplata/ međusobno prebijane s negativnim razlikama kada je stvarni mjesečni anuitet bio manji od početnog.

29.5. Ukupna razlika preplaćene glavnice u kunskim iznosima po mjesečnim otplatnim anuitetima koje bi korisnik kredita platio da je u navedenom razdoblju otplate kredita, primijenjen fiksni srednji tečaj HNB za CHF valutu na dan isplate kredita i fiksna, početna kamatna stopa iz Ugovora o kreditu, u odnosu na iznos plaćene glavnice u otplati kredita po osnovi primjene valutne klauzule /primjena srednjeg tečaju HNB za CHF valutu na dan plaćanja obveze/ i po promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđenoj od strane banke kreditora, a koje kamatne stope su obračunate pri stvarnoj otplati kredita za razdoblje od dana 5. travnja 2007. do dana 15. travnja 2014.godine iznosi 2.314,37 EUR / 17.437,59 kuna.

30. Tužitelj je bio suglasan s dopunom nalaza i mišljenja vještaka Željka Dekovića od 21. siječnja 2026., te s istim uskladio tužbeni zahtjev.

31. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun od strane vještaka, no ustraje i dalje na osporavanju osnova tužbe, te predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev.

28. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Željka Dekovića, sud je isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke i da u konkretnom slučaju u nalazu i mišljenju nema nelogičnosti i nedostataka, niti sumnje u pravilnost danog mišljenja.

31.1. Obzirom da je tužitelj podneskom od 6. veljače 2026. djelomično povukao tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 341,73 Eura, tuženik navodi kako se protivi povlačenju tužbenog zahtjeva.

32. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Željka Dekovića, valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke i u skladu sa zadatkom koji mu je odredio sud.

33. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s zateznom kamatom. Tuženik je nepošteni stjecatelj od dana stjecanja, budući da je navedene iznose stekao temeljem nepoštene ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom. Odluka o visini zatezne kamate temelji se na odredbi članka 29.st.2. ZOO-a.

34. Sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u izreci pod I.

35. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22), imajući u vidu da je sud vodio računa o tome da se prilikom odmjeravanja troškova parničnog postupka uzima u obzir i uspjeh u pogledu dokazivanja u vezi osnove tužbenog zahtjeva, pa stoga budući da je tužitelj uspio u cijelosti u vezi tužbenog zahtjeva, tužitelju da pripadaju parnični troškovi u cijelosti.

36. Tužitelju je priznat parnični trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7.t.1., trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku dana 27. listopada 2022., 12. rujna 2023. i 18. veljače 2026. u iznosu od 200,00 Eura za svako prema Tbr.9.t.1., za sastav podneska od 18. listopada 2022., 13. siječnja i 6. veljače 2026. u iznosu od 200,00 Eura za svako prema Tbr. 8.t.1.,Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023: dalje Tarifa), sve uvećano za 25% PDV-a, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 1.750,00 Eura, a tome treba pridodati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 Eura jer bez istog nije bilo moguće izračunati i utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 2.250,00 Eura.

Šibenik, 17. ožujka 2026.

Sudac:

Alenka Skubic

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje ovom sudu, pismeno i u dovoljnom broju primjeraka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dn-a:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika