REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-2491/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Melaniji Centner, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Dejanu Uljarević, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Ustanova za obrazovanje odraslih Dominus iz Zagreba, Selska cesta 50, OIB: 04568299091, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, dana 17. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je nedopuštena i nezakonita Odluka o raskidu ugovora o radu od 11. studenoga 2025. i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

II/ Nalaže se tuženiku Ustanova za obrazovanje odraslih Dominus iz Zagreba, Selska cesta 50, OIB: 04568299091, da vrati tužiteljicu BS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na rad na poslove radnog mjesta fizioterapeuta, u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je prije podnošenja ove tužbe poslodavcu, ovdje tuženiku, podnijela Zahtjev za zaštitu prava radnika dana 25.11.2025., koji Zahtjev je tuženik odbio preuzeti, a što je razvidno iz priloženog pismena. Tužiteljica sukladno članku 133. stavak 2. Zakona o radu (NN, 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23, nastavno: ZR) podnosi ovu tužbu radi poništenja Odluke o otkazu ugovora o radu od 11.11.2025. (u daljnjem tekstu: Odluka o otkazu od 11.11.2025.), obzirom da smatra da su joj prava iz radnog odnosa teško narušena te da je Odluka o otkazu ugovora o radu neosnovana, nezakonita i nedopuštena. Prvenstveno navodi da Odluka o otkazu od 11.11.2025., odnosno o raskidu ugovora o radu kako to navodi tuženik, nema nijedan zakonom propisan dio, nijednu formalnu pretpostavku da bi bio zakonit i valjan, već je isti napisan u obliku dopisa. Nadalje, navodi da Odluka o otkazu ne sadrži niti uvod, izreku, valjano obrazloženje, odluku o korištenju godišnjeg odmora ili isplati naknade umjesto istog, odluku o otpremnini itd., a niti uputu o pravnom lijeku. Tužiteljica ističe da iz Odluke o otkazu uopće nije jasno koji se to ugovor o radu i od kojeg datuma otkazuje te navodi da tužiteljica nije u posjedu Ugovora o radu koji joj je otkazan, a koji otkaz je predmet ovog spora. Smatra da, obzirom na navedeno, ne ulazeći u osnovanost i zakonitost razloga za otkazivanje, sama odluka o otkazu nije pravno formalno valjana te se kao takva ima poništiti.

Tužiteljica dalje navodi da se prijavila na oglas za posao kojim je tuženik tražio prvostupnika fizioterapije, a što tužiteljica jest, pa se iz tog razloga i prijavila na predmetni oglas te je u konačnici posao i dobila, pa je dakle tuženik imao uvid u završeno obrazovanje tužiteljice prije zasnivanja radnog odnosa. Stoga tuženik neistinito i neosnovano u Odluci o otkazu od 11.11.2025. navodi da tužiteljica nema završenu školu za fizikalnog terapeuta, smjer fizioterapija te da nema položen stručni ispit, a obzirom da ista ima zadovoljene sve te uvjete, što je razvidno iz Diplome Zdravstvenog sveučilišta u Zagrebu od 16.10.2020., Odobrenja za samostalan rad (licenca) Hrvatske komore fizioterapeuta od 31.01.2024. i Uvjerenja o položenom stručnom ispitu od 20.12.2023.

Nadalje, tužiteljica navodi da je u oglasu za posao kao opis posla navedeno da fizioterapeut sudjeluje u postupcima procjene stanja pacijenta te djelovanja u terapiji, kao i u područjima prevencije i evaluacije te na tako procijenjeno stanje pacijenta, u skladu s liječničkom dijagnozom i preporukama, fizioterapeut provodi planiranje i terapijski program, dok je tuženik dao tužiteljici da drži vježbe i edukacije iz strukovnih predmeta polaznicima škole uz objašnjenje kako se koriste aparati za fizioterapiju, a za što ista nije stručna ni obrazovana, a niti joj je itko od zaposlenika poslodavca navedeno pokazao, već se ista morala sama, i to po uputi šefice, snalaziti uz Google i Youtube te pisati nestručne skripte za polaznike škole. Nastavno, tužiteljici je dano u zadatak da vodi edukacije iz cuping terapije, kinesio tape, raznovrsnih tehnika masaže, flossing terapije, iako ista za navedeno nije imala nikakvu edukaciju niti se za to radno mjesto prijavila. Dakle, u potpunosti su neosnovani navodi tuženika da ista, tj. tužiteljica nije ostvarila pretpostavke iz plana i programa, a obzirom da se ona javila na oglas za posao fizioterapeuta, a ne predavača. Posebno se ističe da kada je tužiteljica konačno nakon mjesec dana od početka rada potpisala ugovor o radu, ista je uvidjela da joj u ugovoru stoji radno mjesto profesora fizioterapije, iako ona to nije te da joj je ravnateljica škole ŠS rekla da to tako mora biti jer su oni škola.

Nastavno, tužiteljica ističe da je ona, suprotno svom opisu posla i obrazovanju, kod tuženika bila primorana prodavati i proizvode iz ljekarne koja je bila u sklopu škole, dok svoj posao fizioterapeuta zapravo nikada nije obavljala, jer joj u deset mjeseci nije došao niti jedan pacijent na terapije, a što dovoljno govori o samom poslodavcu, ovdje tuženiku. Tužiteljica navodi da je na navedeno upozorila svoju šeficu te izrazila zabrinutost zašto ne radi svoj posao za koji se prijavila, no situacija je ostala ista. Nadalje, navodi da je neistinit navod iz Odluke o otkazu da bi tužiteljica nemarno izvršavala svoje obveze iz nastave i vježbi te da bi se na to navodno žalili polaznici programa, već se ističe da su polaznici bili zadovoljni njome kao predavačem te da je tužiteljica svoj posao obavljala najbolje što je mogla.

Slijedom svega navedenog, a obzirom da je tuženik povrijedio prava radnika iz radnog odnosa te obzirom da je razvidno da je Odluka o otkazu od 11.11.2025. neosnovana, nezakonita i nedopuštena, to tužiteljica u zakonskom roku štiti svoje pravo iz radnog odnosa te predlaže da se predmetna Odluka o otkazu poništi te traži da je Ustanova za obrazovanje odraslih Dominus, ovdje tuženik, vrati na posao na njezino radno mjesto.

2. Tužiteljica u tužbi predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je nedopuštena i nezakonita Odluka o raskidu ugovora o radu od 11.11.2025. i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, da se naloži tuženiku da vrati tužiteljicu na rad na poslove radnog mjesta fizioterapeuta te da tuženik naknadi tužiteljici parnični trošak sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

3. Sud je temeljem čl. 284. st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 - dalje u tekstu ZPP) tuženiku dostavio tužbu, odredio mu rok za podnošenje odgovora na tužbu te ga upozorio da će se donijeti presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev ukoliko ne podnese odgovor na tužbu u roku koji mu je odredio sud.

4. Tuženik, iako je bio uredno pozvan da podnese odgovor na tužbu u roku od 15 dana, isto nije učinio.

5. Kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a ove činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je tužiteljica podnijela i sa činjenicama koje su općepoznate, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, to je po osnovi čl. 331 b st. 1 toč. 1-4 ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci ove presude u toč. I., a u svezi s čl. 338 st. 5 ZPP-a.

6. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a u svezi s čl. 155 ZPP-a, a isti je odmjeren prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a prema vrijednosti predmeta spora iz tužbe. Trošak se sastoji od troškova zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, i to za zahtjev za zaštitu prava 100 bodova (tbr. 28) i sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7 toč. 1), tj. iznos od 400,00 eura, a na isti je priznat trošak PDV-a od 25% u iznosu od 100,00 eura. Stoga sveukupno priznati i dosuđeni trošak tužiteljice iznosi 500,00 eura.

Sud navodi da je Izmjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 126/2022) čl. 1 izmijenjen tbr. 50 ranije Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22), na način da vrijednost boda iznosi 15,00 kn. Sud još navodi da je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) u Tbr. 54 vrijednost boda određena u iznosu 2,00 eura.

7. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 3 ZID ZOO-a (NN 78/15), a odluka o pravu na kamatu na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20).

8. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. ožujka 2026.

Sudac:

Melanija Centner

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu koja se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka presude.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353 st. 2 ZPP-a).

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. tuženiku